IX dio
Osmi dan
Petak 20. avgust/ kolovoz 1971.
Skršeno dijete
*
Tog jutra se moje slatkorečivošću obljubljeno tijelo , ulijenilo i prepustilo toplini snova . Tuga kao da se rasplinula u hiljadama onih valera o kojima je Dobri pričao . Svaki moj damar je mirisao i cvrkutao ljubavlju . Svaka moja pora je vapila i molila : hoću još ovoga , hoću još ove bajke .
Tog jutra , za koji sam podsvjesno znala da je od onih koji slamaju srce , moj se um ulijenio. Nije želio da se budi. Sanjam da me neka ogromna šaka stisla za grlo i da ne mogu da dišem . Nikako da je se oslobodim , hoću da zovem Dobrog da mi pomogne , ali nemam snage.
Osjetim da je on na vratima i da me gleda . Bi mi lakše i ja se budim ali ne otvaram oči. Ulazi , spušta mi jedan poljubac na usne , lagano da me ne probudi , drugi utiskuje na čelo , tamo gdje se ono spaja sa kosom . Ne vidim mu oči , ali osjetim jednu suzu na mom licu kako me peče i miluje . Poljubi mi ruke , i lijevu i desni i čelu ih prinosi . I srcu ih prinosi.
Znam da ih je duši prinjeo , blagost me neka i osjećaj sigurmosti učinio lakom kao leptiricu razigranih krila. Osjetila sam da me njegova duša miluje , ali sam zaboravila gdje mu se nalazi . Vrlo blizu srca . U to sam sigurna , jer sam vidjela da mu luđačkom nadom bije .
Nevoljko je odlazio , ne odvajajući pogled sa moga otkrivenog tijela u cvatu , zastao je na vratima , poljubac , dječiji , rukom mi šalje , okreće se , tiho za zatvara vrata i odlazi .
Danima poslije ga pitam , kako ga nije sram gledati golo tijelo dok žena spava . On se nasmije i sasvim ozbiljno kaže :
-Veče prije sam ti o ljubavi pričao i ljubav nudio . U ljubavi nema stida , samo poštovanje.
Onda mi mozgom sjevne . To se on iskrada . Odlazi . Bježi .
Pakosnica me rasanjuje :
-Dobro si prošla frajerko jedna .Mogla si sinoć biti natak… a jutros nogirana , jadna ti . Šta bi onda ? Ne bih ti , života mi tvoga pomogla oko pelena .
Dobrica me brza:
-Ne laj zlobnice . Nije veljača , već avgust . Ustaj merhumko . Podne je prošlo . Šta si se razlijenila ? Leti za njim . Uhvati ga . Ne daj mu da mrda , dok ne vodite ljubav . Za dijete ne brini . Ja ću mu guzu brisati.
Ne znam zašto mi odjednom krivo što sam se uspavala , što ga nisam ispratila . Uhavti me panika da se neće vratiti . Osjetim sam bol u tek zaliječenom srcu . Trčeči izletim na kapiju , taman na vrijeme da vidim kako taksi , boje tuge , zamiče za ugao i odlazi .
Otrčim do kuhinje , naspem bokal sa vodom , ponovo izletim i pospem vodu za još toplim tragovima njegove dječije duše . Nisam sujevjerna , ali rekli su da to pomaže .
Zlobnica .
-Jes ti to neki fol . On će se veljati , a ti ćeš ga čekati . Otkad si mahnitulja postala?
Dobrica:
-Šuti pakosnice , da je mene pitala kadu bi vode za njim prosula.
Meni je pomoglo . Donijeli su mi ga tu istu veče .
Vidim patrolna kola su preko puta . Zaboravila da im kažem da mi više ne trebaju i još mi se blečci oko praga motaju . Prilazim im i pitam onog za volanom ko bješe u taksiju . Bolje pogledam i vidim to je onaj Eso , čovjek sa planine . Kršan je i visok , i uvijek ima osmijeh , na licu koji kazuje:
-Život je lijep , samo ga treba ubrati.
– Bješe li ko u autu ?
-Onaj sa bradom Mojsije , što harmnonike svira i baca . I onaj što nikad ne mrda , pa ljudi moraju provjeravati da li je živ , Lenji. I onaj treći što ga mi često u centralni šaljemo . Onaj što ga zovu Deba , a on ko girica ili fićfirić tanak . Njegovi jarani . Zapisali smo broj taksija , a nismo trebali .Vozi ga njihov pajdo Šaćir Šok . Sumnjiva je to družina , neko bi reko . Ja im opet , nekako vjerujem i pustio bih ih na miru .
– Vozi za njima i vidi gdje će i šta će . Javi mi sve.
-Ako nešto pođe po belaju ?
-Samo ih pusti , snaci će se oni . Vi samo nadzirite i redovno mi se javljajte
Srcu mi malo lakše. Ni jedne ženske nije u taksiju bilo. I vrijeme počinje militi … Sjedim , u fotelji k'o na kamenju izloženom usijanom ljetnom suncu u podne . Sve mi se urezuju u sjedalicu i žari me. Ako ne gore kamenice , crvi orgijaju. Hoće li taj Eso više javiti? Gledam na sat
Zlobnica:
-Ha, nisi više puna sebe. Stvarčice se otimaju kontroli, jedna po jedna. Samo cmizdriš i brineš. kakva si mi ti Luce strašna. Postala si prava pizdunka.Tebe u vrtić treba smjestiti , ciperćić na vrat natakariti .
Dobrica:
-Pusti je bona na miru.Tebi krivo što više nije uhabljena i ne možeš je više na osorne staze voditi. Meni nikad draža i slađa nije bila. Procvjetala je i proljepšala se, ako je to uopšte moguće.
Vrisnem:
-Žačepite više lajavice.Ne mogu vas više smisliti. Da znam kako, sad bi vas opaučila po blentačama.
Namah su udunule. Milina od tišine. A opet mi neobično i žao mi ih. U mojoj samoći mi one jedine druge bile. Lajave i svađalice, ali mi nosile život kroz nemilost. Ne mogu ih zazvati i izvinuti im se, jer ne znam kako. One tako dođu same od sebe, kada im je ćeif, kad misle da mi trebaju. I nikad jedna bez druge.
Uto policijski radio zazvrči. Znam, Eso je . Samo on ovako čvrsto i muški i na policijskom telefonu zvuči.
-Evo nas u Brezi. Njih trojica sjede ispred jedne stambene zgrade, u hladu neke trešnje. Brada, Deba i onaj što jedva diše se izvalili,u ladovini i pijuckaju pivo iz klipača. Neko im kadu iznio, poristavio šlauf i tri-četiri gajbe pive. I ćebad su zboksali. Brada naručio. Naručili i bukadar meze iz obližnje aščinice. Kaže potrajaće , a i kiša će velika pasti, i belaj izazvati. Mi ne anlaišemo kakva kiša? Nema je za ilađa već dva mjeseca. Ni kišne dove učenih podvornika ne pomažu. Nećeš se ljutiti , nama , Brada poslo već treću turu hladnih klipača. Nije red odbiti, mere mu se prsten vratiti. A to je jazuk. A i mađar zvizno ko koksara pri ljevanju čelika. Lenji samo živne kad eksira klipaču i to je to.
-A onaj četvrti šta je snjim.
-Ništa.On ima svoje ćebe dalje od njih. Na Suncu je. Ako ga mađar ne strefi , ja ću ga palicom potjerati sa sunca. Ne mogu gledati insana na suncu, a on ni mukajet.To nije normalno.
-I to je sve?
-Nije . Šaćir Šok se vrno . Rekli mu potrajaće , a on bi mogo koju turu u međuvremenu zboksat. Onaj bradati i onaj giričavi nešto šarete i samo se klibere, onaj treći kunja i samo prstom daje znak da je živ. U sred Breze skontali teferić. Ovdašnji im drotovi htjeli sijelo prekinuti, ali mi ih zaštitili. Rekli im da su to naši na specijalnom tajnom zadatku. Oni pitaju : kojem? Mi kažemo da ne znamo, i da samo Luce ,odnosno ti , znaš. Jedan njihov se napravio važan i kaže:
-Kakv boni tajni zadatak. Usred Breze šator dići , teferičiti i cirkuzati , to može samo mahniti špija. Vidi ih. Vaskoliki se svijet se oko njih iskupio i ibreti se, oni ni mukajet. Ponašaju se kao da su sami na ovom dunjaluku , odnosno k'o opatica u svojoj sobi sa svijećom.
Ja njemu :
-Pod jedan .Tako ti prave špije rade. Naprave ujudurmu. Ljudi se oko nečega zadeveraju i bleje, a oni svoj posao rade. Pod dva; ako slučajno Luce čuje, da protiv njenih nešto zboriš ,ne gone ti jal Gornja , jal Donja Bljuzgavica pa ti vidi šta ti je raditi. Tvoje ga ime odmah smuti i on se poče izvinjavati. Te on se samo šali, ne bi on na Lucine pulene, samo mu krivo što on rmbači na Suncu a , oni hladno pivo u službi žmare i mezuckaju .
Prekinem Esu, osjetim , malo ga mađar drmno, malo piva raspričala:
-Manje te pive, više kontrole i svaki sat se javljaj.
-A šta ako ne bude ništa.
-A ti mi javljaj o tom ništa.
I javljo se . Od dva sata do šest je bilo četiri puta ništa. I glas mu se malo razabrao. Više nije velika pričalica. Kaže uveli njih dvjica jednosatnu dežuru i klima hlađenje. Tako lakše kontroliše i može se više klipača konzumitrati. Ona dvojica nove dvije gajbe i mezu pristavili. Pravo se udomaćili. Neke ih ženske dvore. Ne zna se koja je ljepša. Sve bleje u bijelu harmoniku i mole da im nešto zasviraju. Oni se pravdaju da su zaboravili tarabuk, a bez tarabuka Deba ne zna guknuti. Nađe se tarabuk, a oni kažu zaboravili krnetu, a bez nje je Lenji još mrtviji. Nađe se i krneta, ali Brada kaže:
-Ova moja bijela blentara od harmonike se prije nekog vremena zainatila i neće da svira prije akšama, zbog one Vino piju nano age Sarajlije , Ja tu ništa ne mogu. Evo vidite. Uze harmoniku u ruku,namjesti se da svira,a harmonika samo jeknu:
-Šta me budiš,budalo bradata,nije akšam.
-A onaj četvrti ?
-On ne mrda . Ni jedne. Samo sjedi i u prozore jednog stana na drugom spratu prikanto pogled, ne diše. Čitav dan nije mrdno niti bilo šta u kljun stavio. Ne znam kako čeljade može biti mrtviji od Lenjeg. Ja na primjer…
Vidim ja, Eso se skroz na skroz pomahalio. Čini se i malo ga drmno, pa ga prekidam.
-Dobro javi se za sat.
-Čekaj bona nisam ti reko ono najtijeglavnije. Onaj četvrti ti ne sjedi ispod bilo čijeg balkona. On sjedi ispred balkona najljepše Brezanke. Nije ona zapravo Brezanka, već Sarajaka sa Bjelava . Iz sokaka njih četverice. Zbog nje su izgleda došli. Harmonika , piće , meza; to miriše na svatove. A i onaj četvrti je sav u bijelom. Baš za svatova prispio.
Ovaj me put ništa nije steglo u grlu. Ovaj put me pokosilo. Kliznuh niz zid i sjedoh na pod. Spustih slušalicu. Ništa ne osjećam. Samo tupost iz koje izbijaju riječi:
-Stalno sebe korim, kako ćeš ahmaku, zaboraviti tu grlicu, taj Nebeski dar što plamti, ljubavlju ,snovima i čežnjom.
Kažem sebi , kako ćeš bolan , blento jedan zaboraviti , najnježniju devojčicu koje se smeje, a srce joj se lomi.
Ali jok, blentovija mora iza onog brijega iči, tami su ažbahe koje treba tjerati i grlice spašavati. Pa iza tog brda ima još jedno.
Kada ja jednom odem ti ćeš i dalje da šutiš. A tvoje nebo će uvijek biti uvijek plavo i blisko..
Tebe sigurno ne mogu zaboraviti.
Kako ću te bona zaboraviti, kažem tebi mila moja?
One se vraćaju.
Pakosnica:
-Zaboravio nego šta. A šta si drugo mislila. Taki su ti muškarci. Pomute slatke male glavice i u čvor svežu i onda noga. Rekoh li ti ja. A opet žao mi , i tebe i njega. Niste bili baš skladan par, ali najskladniji koji sam ja ikad vidjela.
-Vidi ,vidi ko bi to reko da će pakosnica i jene lijepe lanuti. Nemoj klonuti mila. Nije on taki. Nešto se ozbiljno i tužno dešava.Vjeruj mi.
Nas tri se u tišini zagrlismo, kleknusmo na koljena i:
-Oče naš koji jesi …
Nešto mi šapuće , idi . Ne časi smjesta idi . Gitare i piana zvuk mi režu misao . Njih dvije mi tiho pjevaju.
Ne daj ga . Smjesta idi . On je tvoj . Ne daj da ti ga druge ukradu.
Smjesta idi . Trči. Samo tvoj .
Ne znam šta da radim . Ponos dežura , duša šuti , srce bije . Blentače poju . Uzmem gitaru i sviram neku neke stihove koju nikad nisam i neću čuti . Moji su i samo moji i glas je moj i tuga je moja .
Ja nemam drugi dom
osim doma u srcu tvom
osim tebe nikoga na svetu
nemam ja…
Blentače plaču , ali ja ne . Više nema plača . Ne , ova Luca više neće plakati . Samo preko mene mrtve .
Idem da tražim ono što je samo moje . Polako se spremam . Kada , hladan tuš , jer tijelo je uzavrelo , uzbibano . Korim ga :
-Tiho , ne talasaj , nemam vremena za igru .
Sjednem u baštu , zapalim , uzmem kurvozaije i to njegov . Zaboravio ga . Ili ga je ostavio . Misli se vratiti?
Šta da obučem ? Vedra je avgustovska noć . Zrikavci ljubav vode i glasaju se . Cvijeće šumi . Maglice su tužne ; vidi se , pogled sakrivaju. Sleđene su i ne žmirkaju . Mjesec tek malo viri iza jednog oblaka koji ga u stopu prati .
Osjetim miris suza u vazduhu , ili je to miris kiše . Sve mi to navlači sjetu i bojazan . Ne , nije on prevrtljiv i nikad ne laže . Ništa mi nije obećao . Samo je rekao da me voli . I nije me ubrao iako je mogao. I vidjela sam da ga boli odlazak njegov , ili rastanak naš , ma kad god to bude. Odjednom sam sigurna da to nije večeras i zahvalno dižem pogled ka nebu . Uzmem gitaru i samo sviram. Sviram i sviram . Muzici i ljubavi nekad nisu potrebne riječi . Bio je to neki potpuri , koji je iznjedrilo moje znanje čeznutljivog sevdaha , sefardske nostalgije i traganjem za domom , ciganske tuge utkane u večeri obasjane mjesečinom i galopom vranih konja . Muzika me tjera da budem tužna , iako to nije moja tuga .
Sve će biti u redu .
Nije bilo .
Odjednom kiša iz vedra neba . Lije li lije . Dok sam uletila u hodnik sva sam mokra. a gitara puna vode. Istresem je u hodniku . Nemamo volje zatvarat vrata da mi nevrijeme ne ulazi u kuću . Moraju biti otvorena da mu svjerlost obasja pute. Još bi mi je amo to trebalo ; da zatekne dom u mraku . Podsvijesno vodu spolja prosipam po kući , dozivam mu stope.
I kleknem na koljena , gledam u kišu, znam da je od Milostivog i da neku prevlaku pravi.
Molim se:
– Oče moj jedini,podari mi milost. Samo ovih nekoliko dana mi ga daj. Poslije ću ga otjerati i opet se vratiti se tvome ispravnom putu.
Sati su prolazili . Napolju kijamet huče i zavija , a vedro nebo . Ledeni potoci se sa neba slijevaju kao vodopadi , a mjesec se iza jednog jedinog oblaka smješka . Led fijuče , a kišobran nekom neće pomoći večeras .
Ke sera sera.
Ne znam odakle mi to . Možda iz malog mozga . Sada shvatam Dobrog . Veliki mi ne treba , kad mali izvlači znanje koje mislim da nemam .
Eso se nije javljao . Nisam htjela da zovem . Čini mi se da mi je nona govorila:
-Kad gre , ono samo naprid i nagore gre .
I grelo je .
Mokra , mrzilo me da se sušim , zakunjah. Usnila sam sam da on pada i da mi ga krvavog donose. Probudi me zvono na vratima . Puna nade otrčim da otvorim. Nada vam je čudna stvar. Ili je imate ili je nemate . Uglavnom se ne obistine . Moja se obistinila i nije . Proklestvo parova .
Otvaram vrata , njega unose na nosilima . Eso i trojica njegovih . Mokri ko svilene gačice koje se vrte u veš mašini. Sav je u krvi . Ja zinem da vrisnem . Mojsije me presječe pogledom , od koga bi se vjetru zamntalo. Stavlja prst na usta i pokazuje da se malo sklonimo u stranu . Bazdi na pivo . Zakopitila mu se u bradi . Šapće :
-Biće on dobro . Stravi bošču na krevet da ti ga ne peksini . Tople vode , peškira i ćebadi što više . Ako imaš termofor , dobro bi došo. Ili golo tijelo uz tijelo prisloni . To najprije pomaže . Treba ga oprati i ugrijati . Pothladio se, heroj blesavi . Moro bi , a neće u bolnicu ;
-Vodite me Luci , obećo sam da ću se vrnuti . Samo da je vidim , biću dobro.
Meni suze naviru , Mojsije me opet presječe :
-I još je reko , ne bojte se neće plakati . Ka stina je ona . I tada je zakovrno očima , ko preklan kurban. Hajd pokaži mahlukatima đe će ga istovariti . Blenuli u tebe ko bikovi u rasplodnu junicu . Ko da žesnkog insana nisu nikad vidjeli . Hajd , ova moja dvojica , oni su rođeni da bleje . Ali onaj tvoj plavac bleji ko oni , a sijede ga već oblile . Vidi se nije mu mrska djevičanska ljubičica.
Unesoše ga , ja postavih čaršaf prije nego ga heknuše . Bez milosti . On nije jekno , jer ne može ili neće. Nije pri svjesti .
Izađoše iz sobe . Ja po peškire , toplu vodu , termofor , ćebad i zastanem . Treba ga skinuti . Kako ćuja to , jadna li mi majka . Ne bi se reklo , ali nikad muškarca nisam skinula . Osim jednom, onomad , kada je ovaka ista kiša limpila. I to baš njega. Kada se dušom dijelio, kao sada . Moram ga skinuti , i vidjeti ga golog . A nikad golog muškarca ili bilo kakvog muškarca u svojoj sobi nisam imala . Osim njega, ono onomad kada je umirao.
On odjednom otvori jedno oko .Ono lijevo , od srca , kako on tumači . On mene ne vidi . On mene osjeća . U mom pravcu ga samo srce okreće . Znam to , jer je izvrnuto oko kurbana koje su upravo nedoklali .
Kristalno oko mi poručuje :
-Snaći ćeš se ti . Samo misli na moje riječi .
I snašla sam se , jer ljubav sve čini mogućim :
– Kako ću te zaboraviti ljubavi moja ?
Tebe bi bilo lako voljeti za čitav život.
Tebe kojji si nestašno lijep
Tebe koji mojim gradom čednošću sijaš i hodiš
Tebe kojem cvijeće mirise krade
Tebe koji samo za ljubav živiš
Tebe koji sjaj sa suncem dijeliš …
Svukla sam ga , ali pogled na golo muško tijelo me ukoči . Kako ću ja to ? Muško mi tijelo , trinaest godina, ruka nije dotakla . Osim njegovog, prije tri godine, onomad kada sam se zaljubljivala u njega.
Zatvori lijevo oko , ono od ljubavi . Otvori desno oko od milosti , kako on kaže . On mene ne vidi . Znam to , jer oko mu uvrnuto ko u nedoklanog kurbana , kojeg hoće još jednom da prikolju .
Biserno oko mi poručuje :
-Snaći ćeš se ti . Samo na ljubav misli.
I snašla sam se. Strah od još jednog gubitka čini čuda :
Kako ću te zaboraviti maleni?
Tebe koji se uranjaš u ljepotu duge
Tebe koji nevinost djeteta nosiš
Tebe koji plavetnilo neba oslikavaš
Tebe koji dubinom mora zračiš
Tebe koji u očima zvijezde nosiš.
Počeh ga prati i obradovah se i zbog ovoga i zbog onoga , što vidjeh . Nigdje rana . Ogrebotna mnoga , modrica još više . Kažu hematomi se zovu , ko da ja ne znam . Znači vanjska krv nije njegova . Uglavnom . Od ogrebotina koie ima , ne bi je ni u petinu bilo .
Brišem krv, a ona se ne da . Obrišem je , a ona se pojavi , još krvavija . Dva lavora i dvije kade sam vode promjenila . Dvije veš mašine peškirima napunila . I ništa . Krv izbija i ljepi se . Na crno vuče. Veštičija krv tako izgleda . Dobri počinje da drhti i da se grči.
Čujem kucanje na vratima . Otvaram . Mojsije je diskretno okrenut leđima.Neće da gleda u golog druga.
-Ne peri ga . Sada je najpreče da osjeti ljubav i toplinu , inače rikavela . Zamalo ga ubi gadura . Ni krivog ni dužnog . Samo lezi pored njega i čvrsto ga zagrli . I pjevaj mu ono pjesmu koju si večeras pjevala . To neće biti vaša pjesma . Vi nećete nikad imati vašu pjesmu .Vaše će biti sve pjesme koje vas zabole . Takva su vam srca . Nisu sa ovog dunjaluka . Široka su i duboka ko pramaljeće , a djetinja .
I ode . Šta je ovim mahalašima ? esu li svi takvi ?
Nešto izmudruju . Ni što , ni kako , ni radi čega . Samo se okrenu i odu . Kasnije , mnogo kasnije sam shvatila da su skrivali suze u očima . Vizije , tuga i ponos .
Zatvorim vrata , legnem pored pored njega. I zagrlim ga. Čitavim tijelom ga obgrlim. Nije me ni stid ,niti mislim da je grijeh. Biće šta mora biti. On drhti li drhti. Grči i bacaka ko pijetlić kome su otfikarilu glavu. Ili kao da ima goropadicu. Više nisam na muci i ne pitam se:
-Kako da se skinem kad nikad nisam gola pored muška legla. Osim… Kako da ga ugrijem kad ne znam kakav je dodir muškog tijela … osim… sa njim..
On se ukoči , uspravi,zakoluta očima , pa se počne talasti.
Meni u ušima tople riječi bruje :
Ne mogu te nikako zaboraviti ljubavi moja .
Zato dođi da ti snove sanjane poklonim
Zato dođi da ti pjesme nježne pjevam
Zato dođi uhvati me za ruku
Zato dođi zagrli me čvrsto jako
Zato dođi meni i ne boj se više mili
Dođi svojoj ljubavi ljubavi jedina .
Šta ću ja opet moram plakati . Baš sam neka razmažena pizdunka . Barem se svučena i grlim ga . Čvrsto da mi ga ko ne ukrade. I još jače, da mi ga smrt ne odnese. Nisam osjetila nikakvu bojazan , ni sram. Samo vrelinu tog gorućeg tijela koje se sa dušom dijeli . Tačno mi se priviđa da pehlivani na tankoj , najtanjoj liniji.
I puštam svoje svoje srce i boli da ga griju, a moja trinaestogodišnja tuga izbije , odlazi iz mojih grudi, kao da nikad nije postojala:
-Još ne sviće …
Samo što sam prvu riječ pustila , zatitra Mojsijeva bjelica . Pa gitara . Prepoznajem , moja gitara me parti . Eso je svira . Čula sam da nikud bez gitare ne mrda . U gepeku fiće uvijek je tegari .
Kao da vidim , Debine razvaljene žvalje , dohvatio se tarabuka i tandara . Ali ne mahnito , kako to inače čini , već nježno kao da mu je lira među koljenima . Lijenog se krneta ne čuje . Znam , pustiće on dva , tri akorda tek toliko da moju bol gurne u provaliju , gdje se gube oči ovog nevoljnika .
Pjevam i plačem , ne zbog boli svoje . Nje više nema. Nego zbog ovog djeteta koje mi se gubi ,a ja nisam spremna da ga pustim, jer ne želim novu bol koja će nas oboje ubiti.
Odjednom osjetim misao koja bljesnu. Prava bol će doći godinama poslije. I ubiće nas.
Vreo je , kao vazduh u pustinji . I znam – sada je usamljen . Najusamljenije biće na ovom svijetu . Bori se . Trza se . Ne da se. Tek ponekad jekne :
-Nemoj , mila . Ne čini to .
Znam ne govori meni . Ja mu ništa ne činim. Samo ga umotavam u svoje toplo tijelo , pjevam i plačem.
Taki vam je on . I kad ne zna za se , hoće o ljubavi da se pjeva. Stišćem ga i grlim . Glavu mu na grudi snene stavljam . Ne znam zašto , on se okreće i odmiče . Valjda i besvjestan neće da skrnavi bjelinu moga tijela .
Taki vam je on . I kad umire , ne da , na nevinost grlice svoje .
Onda sam prestala pjevati . Imam prečeg posla . Stisnem ga da mi ne bježi . Ljubim ga u krhki vrat i meku kosu koja miriše mojom mladošću .
-Nemoj da bi mi sada umro , mili moj . Ubila bih te . Šta bih ja bez tebe ? Zar mi nije bilo dosta boli . Još i ti treba da mi odeš . Nemoj ubiti svoju djevojčicu , mili . Molim te , nemoj . Daj mi barem još samo malo tvojih dana .
Suze mi počinju još jače teči . Vrele su . Bol ih zapekla . Prelivaju se na njegovu kose , pa na vrat , preko leđa , čitavog ga zapljuskuju . Ja hoću da ga obrišem . Uzimam paškir . On me uhvati za ruku i slabašno je stisne . Pokušava da mi brani da ga brišem . Prvi put je učinio pokret koji nije padanje u ponore , iz kojih se mnogi ne vraćaju .
-Nemoj mila , ne čini to.
I drhti , počinje tiho ječati .
Taki je on . I kad ječi , ja se moram smijati , jer nenadano sjećanja klize…
Od 1968. se u mome gradu , pojavljuju neki eksponenti nezabilježeni u našoj policijsko-socijalističkoj poraksi . Ima znalaca , neukih ljudi i neznalica . Ima časnih , poštenih ljudi i kriminalaca . Ima dobrih ljudi i mnogo komunista . Naš posao je da branimo ovaj svijet od neznalica i kriminalaca . Tako sam van ja razmišljala .
I sada mi tu , na mojim čvrstim bjelokosnim dojkama , na mojim lucicama , jedan od njih umire . Lijevo mi oko zaiskri , a iz desnog suza ne prestaje da lije. Na um mi palo kako je jednoć jeknuo , zbog neke gluposti koja mu se motala po slatkoj glavici. Opet on nešto nije razumio.
On je taki . Nikad ništa ne razumije , a sve mu je jasno .
-Kod vas insana se dan završava u ponoć ili nula nula , pa još jednom nula nula časova , kako neki pametuju . Ha se priko toga samo jedan stotinka , jedna sekunda natakari i bude pet nula i na kraju jedinica , počinje drugi , novi dan , drugi datum . Kako neko zna kada nastupa to nula nula i opet nula nula časova . To nekako i mogu svariti . Kod vas vlast kaže tako je , vi klepite ušime i papci poviču tako je . Ono što me istinski buni , je finta da ( novi ) dan počinje u ponoć . Nije mi nikad bilo jasno kako dan može počinjeti u ponoć . Čuj molim te dan počinje pet šest sahata prije sabaha . To nikad nije bilo , niti će . Barem koliko se mi u mahali razumijemo u geografiju . Ono u što se ne razumijemo , drugi još manje poznaju . A geografija vam je najopširnija nauka . Vi nju izmislili da možete u nju sprcati šta god vam na um padne .
Evo na primjer , neki neku obljubi . Vi kažete to je čista geogarfije , jer se to desilo na toliko i toliko stepeni širine i toliko i toliko stepeni dubine .Pa onda uključite strane svijeta . Neću se sad pitati kako znate koja je koja strana svijeta . Pa klimu , i vrijeme , pa još hejbet toga , samo da bi trač bio sve obuhvatniji .
To se jednostavno kaže , dvoje je vodilo ljubav , zato što se vole . Čak ni to ne treba reći . Šta , kako i gdje će se ta ljepota desiti , to je problem onih koji se obljubljuju . Isključivo . Već kada ste navrli na geografiju , komotno uključite fiziku , hemiju i biologiju . Samo nemojte pozivati filozofiju , loguku i psihologiju upomoć . Kad se dvoje zgomba tu ništa ne pomaže . Osim sudbine , a uglavnom ni ona.
Vrisnu :
-Neee…
I klonu .
Uplaših se . Jedva da diše , ali bar nema grčeva . Osjetim da ga moje suze griju . Da mu prijaju . Još čvršće ga zagrlim .I vrele suze za njega lijem i ljubim ga u sljepoočnicu . On se se malo po malo umiruje i opušta .
-Bože mili , pa on još miriše na bebu . Ne tražim mnogo Gospode . Nikad nisam , osim da me primiš sebi . Sada hoćeš da mi ga uzmeš . Zar mi nisi sve uzeo , i nisam se bunila . Molim te nemoj i njega . Samo mi ga vrati . Biću dobra . Samo daj da mi se moj maleni vrati . Obećavam neću raditi grijeh sa njim poslije njegovog ozdravljenja.
Neka lagana tišina , koja nije sa ovog svijeta uvuče se u kučicu . Ništa se ne čuje . Ni muzika .
Ni kiša . Kao da sve očekuje nešto . Samo suze moje žumore . Padaju po njegovom tijelu i klize kao rosa po djevičanskoj ljubičici . Kao da smo tišinom i prazninom odjeljeni od ostalog svijeta . Dobri i ja sami na kraju svijeta . Nije me briga , samo da mi se vrati.
Nije se vraćao . Samo je sve tiše i tanje disao . Gubio se . Hropac i ništa . Presta da diše . Ja sam kip . Ja sam sleđena gromada . Ja sam rekvizit , pozorišna lutka odbačena iza kulisa , što nepomično zuri u glavnog statistu .
Tišina . Tajac.
One se dvije pojaviše . Prvi put otkako je Dobri došao .
Ne obazirm se na njih . Sada je sve sasvim nevažno.
Pakosnica:
-Opauči ga , bona , iz sve snage . Zar ne znaš da doktori pljusnu bebu da zaplaču . Hekni ga iz sve snage , da te više ne sekira . Mlatni ga iz sve snage , da više ne plačemo . Molim te , samo me ovaj , jedan jedini put poslušaj.
Dobrica:
-Poslušaj je . Ionako nemaš šta pametnije raditi . Zvekni ga iz sve snage da mu se sve zamanta i da mu se život prisnije .
Ja ga lupim polako , damski . Žao mi sjenovito dijete tući . Jer on bijeli , postaje sjena i vazduh .
Pakosnica mi priđe , uhvati me za lijevi ruku . Onu od srca . Dobrica mi priđe , uhvati me za desnu ruku . Onu od milosti .
I moje ruke spucaše , iz sve snage , djetinje lice . Prvo lijeva , ona od ljubavi , hek, pa onda desna , od duše , zvek . Glava poleti lijevo , pa desno. Ta dva brza tap tap i ništa . Okrenem se , pa ih bijesno pogledam.
One prstom upiru iza mojih leđa . Osvrnem se .
On se uspravio . Sjedi . Oči mu okrenute naopako . Nema zjenica , samo bjelina . Znam da me vidi.
Zagrobni , ne njegov glas , grmi na mene :
-Ne znaš šta si tražila , ali evo , molba ti je uslišena .
Svi bi se uplašili od te prilike . Go , krvav , izobličen , modar , izgreban , krvav , mokar sa tom besprizornom bjelinom umjesto očiju , ne čini se od ovog dunjaluka . Pobjegli bi i duhovi glavom bez obzira.
Ne i ja . Meni samo on treba . Nije bitno sve da je i meit . On je moj , samo moj . Ne dam ga .
-Samo mi se vrati mili . Zagrli me . Molim te . Pogledaj me i reci mi :
– Kako ću te bolan zaboraviti …
Samo mi to kaži jedini moj.
Da samo oči imaš , vidio bi ljepotu koja se ne smije ostaviti i bolom skršiti..
Da imalo uma imaš , vidio bi neizmjernu dobrotu i tihu mudrost , koju treba prviti na srce i unijeti u dušu .
Vrati mi se mili i zagrli me . Molim te . Samo to ti tražim . Ili me povedi s tobom . Znam da ti to možeš . Molim te .
Nije me zagrlio . Bar ne još . Nije me sa sobom poveo . I neće . Povratio je na moje gole tijelo . Modrozelenu zindansku tekučinu . Litre nje . Začudo mirisala je na ljubučice i nebo . Klonuo je . Pao nauznak .Više mi nije bilo svejedno . Znala sam da se vratio . Posljedice moždanog udara ili potresa mozga je povraćanje. I onda sve bude u redu . Ili ne bude . Osmijeh na licima onih bezobzirnica , koje sada odlaze, mi kaže da će mi mili moj ostati .
Tekućina je odmah isparila , legoh pored njega . Pokrih nas ćebetom nade , zagrlih ga čvrsto, nježno i šapnuh mu.
-Hvala ti što si mi se vratio mili moj . Ja sam samo mala zaljubljena djevojčica . Znala sam da će sve biti dobro , jer on prisloni lice na dlan moje lijeve ruke , reče samo jedno nesvjesno :
-Znam . Sada…
Okrenu leđa mom golom tijelu,da ga ne skrnavi njegova golotinja ,ali ne i mirisima ljubičica i ljubavi , jer ne ispušta moju ruku. Držeći je na usnama usni mirnim snom . I ja sa njim .
Taki vam je on . Kad on usni , morate i vi sa njim .