Category Archives: K'o fol roman

Frkin usud

Jahači se  skupili kod Đugum Frke. Njih četvorica, ona i pizdučica koja će te večeri postati samilosna i predana žena.

Reko Mojsije, ovaj put bez ženskijeh,osim domaćice.

Dobri ih izradio. Ne voli on da mu neko kazuje šta mu je raditi. Poveo onu Hanu. Ona se preporodila. Nema crnih školskih keceljica,rukavi aba kemo M. Minjake počela nositi. Jes da joj stoje,  ali ipak to nije za bašti, proplanaka, đardina . I previše se otkriva, pa je i vulgarno i dosadno. Nimalo zavodljivo i ženstveno.

Herco reko Leli Jeli Jeleni šta je Mojsije poručio. Ona mu rekla ne odi, nisu to čista posla. Ostaše Herco i Lela Jela Jelena  da se nose i po svojoj  đul baštici  igraju i jure. Nemaju vremena za druge. Pricvrljila ih ljubav.

Debi drago oko srca, što mu drugari dolaze. Naložio da se iće i meza spremi, obavezno brizle. Normalno u talu su Mojsije, Lenji i Dobri. Frka sa povrćem, voćem i mliječnim proizvodima iz bašte i štale, sofru začinila. Sjedi se vanka puno, puno više iznad sederničkog vidikovca, haman na Pašinom brdu, u dnu brda.

Deba se uvijek hvalio da niko bolje od njega ne može nabrojit sinonima za  takarenje,tandaranje i taslačenje.

 -Nabroj ta tvoja tatlačenje bez  onih sa je i be i  za svaku riječ iznad tridesete dobijaš deset dinara.– jedan put će iznebuha Mojsije Debi.

Tada se za deset dinara moglo kupiti:

Natur šnicle    2  puta 3 din   jednako      6   din.

Davida /piva   4 puta  o,50 din jednako   2   din

Kafe                2 puta  o,5 din  jednako    1   din

Kiselu niste imali 1 puta o,5  jednako     o,5 din

Bakšiš             o,5 puta o,5 jednako         0,5 din

Ukupno   :                             lo din.

Muškarac obavezno plaćao,žensko samo trebalo ponijeti sebe i cigare. Može i bez cigara, dragi će kupiti , refundacija u naturi.

Poče poker.

-Malo je to,može tri banke.

Hoće Deba da profitira.

-Ne može,banka,uzmi ili ostavi,za svaku fulu ti meni šest banki.

-Uzimam dvije,dajem četiri.

„Ne primam manje od pet,pas mater.Za svako je i be  petodinarka.Evo ruke da je hiljadu poslova.“

Mojsije ruku pruža, pruža ruku a ne sanja  da se opačina sprema,znao je Deba uzvratiti.No Mojsije će uzvratit i to kako.

Debeli hraknu u svoju ruku.Biljeg ko nov novcata  petodinarka.Mojsije se snašo nije a već bješe ruka u ruci.Vrisnu Mojsije pa trk u ćenifu povraćat stade.Nebu dušu,nebo je neće. Gadljiv toliko bio da je i na smog,kišu,maglu i pužev trag povraćao.Deba obrisa ruku o stolnjak,ni briga ga za Mojsija; k'o da ništa bilo nije dobacuje:

-Može ,ho'š po abecednom redu ili kako mi volja,

-kaže Deba i odmah počinje.

“Takariti,taslačiti,tandarati ašikariti ,alotrijati,amal…“

„Kako ubaci alotrijanje u hamalenje hablečino,jedna.“dere se Mojsije iz ćenifa,a oči mu ko neke suze na dršku ispadaju,ko da ga neki magarc tandara,što bi reko Deba da prostite.

„Još si živ,čuješ znači,lijo jedna.Alotrija to ti je ludovati i puritanski strahovati od bliskosti,a gdje većeg ludovanja od tandaranja puritanke kad joj puritanstvo takarenjem u zdrav mozak konvertiraš,može dalje i nastavlja:  tačno u slovo gdje je prekinut bio:

gamti,amaliti,anabazirati,baildisati,baždariti…

-E sad ga usra,kakve veze mjerni sistemi imaju sa bubanjem.

Brani Lenji Mojsija.

Ne možeš ti Debu tako lako smesti:

-Da li se anamo ona  nekad pokvari?Pokvari i tuhne i ne možeš joj par dana prići.Da li se nekad promjeni?Zna se promjeniti i te kako,naročito kad rodi ili fasuje bosanski grab.Da li se desi pa ti neka kaže:nisam dobro,boli me glava ili danas sam poremećena,nakrivo nasađena,nešto mi fali il’ nešto slično?Stalno se dešava.I šta u tim slučajevima trebaš raditi? Ništa i ima da te nema!Moraš bolan instrument u ruke uzet,mjeriti,podešavati i ukrivo,i upravo,i udesno i ulijevo, i gore i dole i u sridu,pa ponovo i do dvadeset ćetiri puta.A vidiš da opet neštima a ti opet štimaj.A šta je to ako nije baždarenje koliko se ja u astronimiju razumijem.

Deba sam sa sobom priča,sam sebi pitanja i odgovore daje.

Vidi  Lenji jalov posao naduravat se Debom kada se  ovi kači za astrologiju,mogo bi mu nešto loše izgatat.Srećom te večeri nije bilo Ome.Odustaje od dalje polemike i na glas kaže:

-Moraću  čekati da se Mojsije vrati.

-Pusti Debu neka nabraja a ti Frku nađi neka ovaj peksinluk iza mene sredi.Kuća je njena,a Dobri je tu,ako ja nešto pripustim nek se on toga dohvati i sredi.

-Nemoj njega u priču gurat,molim te,ko hodža, ko rabin za sadaku.Hem zna što zna,hem svaku Debinu fintu zna,hem ga uvijek brani.Ko da nešto protiv moja tri prsta ima.

-Šut čafiru nemoj se meni molit,idi Germanu pa se njemu moli.Nego idi svojim i mojim poslom,zovi Frku .

-Dobri,Deba i ja ćemo se riječima zabaviti,ti i onako nemaš šta naučiti.Što si naučio naučio,dosta ti bilo i previše.Sad valja nered počistiti i sve na svoje mjesto staviti.Ova bivša niko tako nek sluša i nek uči.

Osveta za Sedernik,hladnjak i bašće se sprema iznebuha slutim ja.

Ode Lenji Frku tražit,Mojsije dođe:

-Joj rahatluku,nigdje kraja nema.Od one večeri kad nestade sto dvadeset basova,nešto me muči,ždere,evo tu mi se ispod pluće nešto skupilo.Poslije mi bi žao hladnjaka,grehota onu divotu ogrebat.A i đule i kadifice prežalit ne mogu.Grijeh ba Deba cvijeće kidati ili uništavati.Sve se bolan skupilo.Ne možeš distati ni u halu ići.Hoće gore na usta pa neće,pa opet gore pa se vrati.I tako danima.Kutarisah se belaja,dobri ljudi.

Gleda Deba oko sebe,samo on,dobri i Mojsije sjede.Gleda, ne može sebi doći.

-Joj čife,koji te ljudi spopali  ti vidiš čo'eka,samo ti ja i Dobri ovdje sjedimo,koje ti to ljude spominješ?

Zapomaže Debe kao da ga kolju,ko kurbana.Još ne nastavlja brojati.

-Ćuti bilmeze,radi posao,nastavi,malo uspori, a ti Dobri pazi malo mi pomozi!

– zapeta ili zarez bubati, bubačiti,bubnjati,bubrežiti,bucati,capiniti,

-Stop,ti ko cigan!

Žustro zaustavlja Dobri ne zna zbog čega,sve čito,kristalno jesno,ali mora zaustaviti. Mojsiju vrijeme nešto treba,kupuje ga,debelo plaća.

„Šta je sad? -pita Deba,od Dobrog nije očekivo nož u leđa.

„Koliko se ja razumijem u medicinu,vakcine i muziku ,capin je neki planinarski čekić.Hajde da je to malj,bat ili bosanski grb shvatio bih vezu sa ciganjenjem,ali capin sa njima veze nikakve neme.“

Dobri nabraja riječi,gomila ih iako zna da nije u pravu i da će pobijen lako biti pobijen.Deba neki dan kod njega bio i slučajno riječnik na riječi carpin otvoren bio.Kako je Deba znao da planinar Mojsije capin ima to on pogledao šta o capinu piše.Pogledao,buljave oči zašiljio,pogled satima dizao.Čitao i čitao,i opet čitao,i opet i opet.Tačno dvadeset četiri puta.Nije mogao vjerovati šta sve o capinu piše.Sve napamet naučio.

Moijsije se smijuri a Deba se ko fol ljuti:

-Riječ capin nisu ljudi izmislili,nebo ga je poslalo.Capin je višeslojna i višeznačna riječ,koliko je u toj riječi metafore,ironije i stilskih figura,koliko sadržine to se ne može objasniti tek tako.O tom bi da imam škole diplomski dobar napiso.

Capin može ko metal tvrd biti kad je od metala.Nekad je tupa strana obložena glatkom gumom i čini se ko  meka gumenasta.Onda je capin malo metalan,malo gumenast,može mnogo čemu podlužiti.A neka je tupasti dio capina obložen drvetom  i  poludrvenast,polu metalan je.Taj capin odmah baci,drvo ne valja ,začas ga polomiti.Zato mnogi planinari svje capine od drveta prave.Nisu svi planinari vješte drvodelje.Tada capini liče na topuzine ili tojage.I onaj metalni možeš baciti,ni on nije planinarski skoro ničemu ne može poslužiti,osim geolozima.A ako zapadne kiša može munja ili grom  strefiti.dakle ako si planinar ti ona gumeni ili tojagu primi i ka planinama i planinarkama hodi.I nema belaja.Samo frka,cika i vriska.

Jel capin planinski čekić,jeste.I sam,malo prije reče.Jel ide po planinama? Ide i uzduž i poprijeko,i ubrdo i nizbrdo,i u ravan i u sridu,a moš’ ga zadhenut za uho,za pojas,ispod pojasa,na pantale,na haljinu,ispod haljine,čak i na leđa,ako ne paziš i nečija usta o njeg’ zakači il’ ubacit.Pa kad stigneu na kotu ili logu možeš sasvim slobodno njime logirat.Pa kad se kući vraćaš,opet isto.Minimum dvadeset čertri puta za vikend.Ako se ženska prije piritanka bila,eto ti belaja,mora se i više.“

Deba mili! – zove Frka tiho,ne znamo odakle..Načula ona o čemu se priča,konta Deba.

Šta  je,šta se dereš ? – dere se Deba,hem ga u ekspozeu prekida,hem mu autoritet ruši.

-Može li Lenji zabiberiti,

„Može,kakvo je to pitanje ,pusti me ,bona,idi pospremi to.

Misli Deba na toalet i na mezu i oblizuje se,a i kako do jedne riječi nije došo,ništa skonto nije.I bolje da nije i nikad skontat neće

-Jesi siguran sto posto.

-Dvjesto posti i dvaput ako treba.

-Zatim jel’ capin čekić,jeste.Ima li dva kraja,ima.Jedan oštri i jedan tupi.Jel’ tupom stranom ekser zakucavaš,jest,zakucavaš.Kjolko ćeš bolan u životu zakucava to niko živi izbrojiti ne može.U Bosni se to sigurno ne može izbrojati.Jel’ oštrom stranom čeprkaš i odvaljuješ,jes čeprkaš i odvaljuješ.A koliko ćeš za života odvaljivati ako si pametan ti mi reci.Nekiće drugi ćeprekat.Žao mi je ljudi,profulili bosanski grb pri rođenju.Neće im otac Bosne,majke ne smiju pisnut.I eto ti njih čitav život ko puhovi i dole i u glavi.Jel capin veći od bosanskog grba,skoro da jest.Nije bitno bolan našta je nešto nalik,bitno je na šta on ukazuje,šta podrazumjeva,šta je pisac htio kazat.

A ti se k'o pametan praviš,riječima barataš,pa slušaj  i ovu enigmu:

Capin pet slova ima.dva parna plus dva i jedno neparno.Ono neparno izbaci,ova dva para šatro složi i šta ti ostane.

Ostane ti bolan ona hevina: haremski cvijet,ako ćemo pravo i lotos haremski,đula đulbašte,bagrem razigrani,jorgovan mirisni,boliglava vatrena,kadifica svilenkasta,ljubićica blažena,karanfil rumeni.

Ostade ti jaro onaj edefasti brežuljćić,lugasti bregić,cvijetni đardin,vlažna dolinica,dulbašta, izvor sevdaha, nježna balada,ples bolero,muzika harmonike;svaka čast Mojsije lave;opjevana i raspjevana rodnica i nevoljnica,stidnica i opajdara,ali uvijek  jedna jedina,neponovljiva, anamo ona ljubav naša.

Može ona nekad biti i kaharli i tuknuta,može i jad,čemer i bol nostiti,može se i anamo ona zvati,al bez nje ti života ne m're biti.Ni u pravo ni u krivo.Kako bi bolan bez nje žena jecala i majku dozivala:

-joj mamo,mamice,

a njen bleso cvilio i brundao uh,uh i uh.

Joj samo kad pomislim na nju ja poludim,hoće mozak da mi pukne,duša da uzleti.Od silnog bola i želje neka milina,punoća me obuzme i hoću da se raspuknem i raznesem u toj milini.

Vas butum da se urušim u toj ljubavnici slatkoj milosnoci.

Kraj drugog dijela.

Frkin usud

Deba je bio mršav k'o girica,a mogo pojest k'o vo.Vrckav  k'o kokot u parenju;uvijek je trzajem glave ustranu zabacivao one dvi-tri vlasi sa čela.Ponekad u šali zvali Fićfirić.,najčešće Mojsije.Mršavi ko girica,prgavi ko’ kokotić, tada bi poludio.

Njegova sreća spasio ga spasio ga Mojsije,dok se nadimak Fićfirić još nije ukorjenio.Nije da mu ne bi sasvim solidno pristajalo.Znao je Mojsije šra radi.Pukao bi od jada kad bi neko na ulicu ili našem stolu dobacio samo radi mahalskog zezanja. Mladić jedan, Roda zvani , a metar i po žileta visok bi ga najćešće zvao:

„Đes’ ba Fićfirić? Je’ šta ma'i Fićfirić?

Ne što je Mojsije puco od jeda,već eto ti belaja,to Fić…Deba neda nase. Na Rodu nije smio njega Mojsije branio, jer ga je on na tu prozivku nagovaro. A Roda skoro uvijek  znao kasni u razmišljanju.  Mjedeničani mu raja bili.

Poslijednje decenije života Deba zaista postaje najdeblji  u okruženju pa ga za ova priča retrospektivno,ab ovo prati kao Najdebljeg ali opet izgovara kao Deba,

Jedno jutro,sabah in the morning zorom vraćali se četiri mladića sa Sedernika od Daire Zlate,Ibrik Lele,Džugum Frke, Pošte Vuka, Blažene Kose, Sokak Koka,Tuberoza Berki,Levi Ankica,Epi Kurejki…Nije sad ni bitno razmatrat od koje ili kojih.

Tako ih oni zvali i u rosama mirisnim uživali. One bi se uz njih prigrlile i čvrsto, najčvršće držali.Zaista su to bila prelijepa vremena joj , mamo mamice.

Idu oni tako niz đadu kad odjednom Deba nestade.Zna se; u nečiju baštu se zarovio.Volio taj po baštama krast i cvijeće i voće i povrće,nekad iz šale,češće iz potrebe.Otac mu dobro zarađivao, moler bio,ali puno  lošiji od Mojsija.Govedina livanjska uvijek se kockala i još češće gubila.Nikad kući pare koje je zaradio nije donosio.Deba sa trinaest godina kolporter postao i zbog toga školu batalio.

Evo debe nosi buket neke kiselice,jal jagorčevine,a merebit da bidne i visibaba.Sve smješo.Impresinisti bi to nazvali poljsko svijeće i narodu pod nos natakarili puno boja i svjetlosti,a narod ne razabire šta je šta.Možda neki bleso nalik njima.

Došli do pod hrastove,a oko pet hrastova zavezano pet bosanskih brdskih konja.To je ono mjesto gdje se sada četrnaeska okreće.

Dobri zino,gleda u konje,ne trepće. Uzima cvijeće bez riječi i nosi konjima.Njima to zrno ječma,ni lizalo nije.Obiđe konje jednom ,pa drugi ,pa treći put.Zasto pa se zamislio,a osmjeh ne silazi s’ lica.Pa ih još jednom obiđe.

Lenji će Debi, koji će nekad u nekom drugom vaktu postati najdeblji:

„Neće ovo na dobro izaći.Čim se Dobri namah u nešto zaljubi to ne valja.Neku psinu hoštapler sprema.“

„Nije valjda da će takarit jadne konje,ima da im oči ispadnu.“-najdeblji nikad mimo svog rezona.

„Mrš Firaune jedan ne laj.Koji bi to normalan insan takario bilo kojeg hajvana.To samo bolesni ljudi i bolestan mozak mogu činiti i zamisliti.“

Dobri se malo porazgovara sa jednim brkatim  čovom,vidi se da nije sa ovih meridijana,klimnuše glavom i rukovaše se.

Četiri mladića sa Bjelave spusti še se ka kućama.Jako je podne,idu spiti.

Noću se lumpovalo, pjevalo, igralo i plesalo,radovalo i tugovalo ćekajuć svitanja dan. Bože moj mili kako se silno voljelo i ljubav vodila.Nekad,ili češće nikad , nisu to bile sretne ljubavi.

Ljubavi sretne ili nesretne,sve su opjevane u pjesmam veselim i tužnim.Vjekovima su se brusile te pjesme dok nisu iznjedrile sevdah koji se poput svežeg povjetarca širio Bosnom.

Nekada su to bili nizovi dana i noći što se poput sna gube u bijelini i uzdrhtalosti ženskih tijela i cjelova.Poslije su dolazile ledene pahulje bijele.

Tako bi to neko nabrajao.I pogriješio ,uglavnom.

To je bio sevdah, poetika i snovi.

Neko bi to pokušao objasniti.I sasvim sigurno pogriješio.

Šta je sevdah to je teško objasniti.

Tajne o sevdahu su kod Boga Milostivog,na sigurnom..

Niko ti ,bolan ne može objasniti šta je sevdah.

O Sevdahu su tajne zaključane u  nebeskim seharama , čiji ključeve meleke nose. Kad vide da dvoje ; žensko i muško , djevojčica i dječak počinju jednom slamčicom da dišu,ključarke blago otvore seharu,malo sevdah praha prospu.

Obaziru se bojažljivo ; jer strogi  sudac usud vreba.Na svaku prašku sevdaha osvetu sprema.

Čovjek se rodi sa sevdahom,sa njim živi i spije,sa njim mre.

Iako je imao hiljadu i jednu gasulhanu u Gradu čednosti se rijetko umiralo.Hiljadu džamija,hiljadu jedna gasulhana,pet hiljada ezana i  pride tisuže i tisuće.Nasilno nikad.Umiralo se  onako,polako i po istilahu.Samo se naprsno umiralo od sevdaha.Neko ko na njega nije sviko samo presvisne i nema ga.Ili te neko kokno što si mu ljubu mjerko,ili ti žensko otrov u čašu sipala što ju je tvoja duša izdala.

Sevdahom su mirisale  žute dunje,đule,snijeg i behar,jorgovan,zumbul,ljubičica,kadifica,bijela janjad male ,djevojčice i nježne žene,i brici  i kahve.

Sevdahom je vladao neprikosnoveni vladar:ljubav.

Bosnu i njeno plavetnilo su prihvatili Sefardi i  velove svoje španske tuge u sevdah udahnuli.

Sevdah su bili izvori,zelene gore,đardini,bekrije,meraci, fesići,pogačice,vino,šljiva i kiseljak.

Sevdah su bili svaka ašik djevojka i momak , a zakletve nam ni stariji ašici nisu zaostajali.Djeca  su sve pomno posmatrala i veoma zorno učila.

Sevdah su sve one drage – anterli djevojčice Zlata,Frka,Lela Jela Jelena,Hana i Ana,Borke,Rade,Nade,Vesne proljeće,Anabel Lee  i Ane Snjegine,iz srca Sanje,Jasne, Sonje,Anđele,iz kišeBatrbare,Milicea Milosavljević sa zagubljenim Malim princom, Tanje,Lidije,Josipe sa dnevnikom jedne žene i sejmenima, Zvjezdane,djevojčica nježna žena Fahreta ,Senke,Kaliopi, Vlaste,Bisere milo moje,jedna Meri sa četiri stađuna i predgrađem,Vasilija sa bekrijom, Jasmina sa fesićem,Silvana sa ranama,mala Pjaf,Velike Besi,Bili i Janis,i princeza Dajana .

Nekih se sjećamo, nekih ne.Neke znamo,neke nas znaju.Nekih se mi sjećamo,one nas ne.Žao nam jer ne možemo sve pobrojati;neke i ne smijemo.Svaka od njih sevdah priča i još bajka pride.Na svaki ispjevani,tisuć neispjevanih a doživljenih sevdaha.

Ovaj naš sevdah poklanjamo svim ženema i djevojčicama svijeta.

Njačešće je sevdah bio samo elegija duše koja sanja i sebe poklanja :

Duša usud;nijemo, osluškivanje,čekanje i podnošenje onoga što neizostavno mora doći.

Duše; teško,  mukotrpno otkrivanje i oslobađanje suštine bosanskg bića,ali i podneblja.

Duše zaljubljene u ljubav i milovanje,strasti i predavanju

Duše u jecaju:joj,mamo mamice i dahtaju uh,uh i uh

Duše predane bezuslovnoj ljubavi najvećeg oslonca apsolutne istine.

Duše zaljubljene u krajolik i podneblje;sveto i iskreno,prelijepo i vječno,mirisno i modro zeleno.

Duše zaljubljene u Djedovsku hižu, stećke,Kamenog spavača i Modru rijeku što kraj Dvora  teče,

Dušu zaljubljenu u svoju Bosnu – Zemlju Božje milosti i  svoj Sarajevo –Grad Čednosti

Duše zaljubljene u milost ljubavi,dobrotu čovjeka,ljubavnika svoga.

Duše zaljubljene u radost ljubavi,dobrotu žena i djevojčice,drage svoje.

 „Sevdah,ljubav su ponekad gori od mržnje.Lome te,zamaraaju,šamaraju,na plač tjeraju,ranjavaju i kao u završnom činu drame efektno ubijaju.Ludo je biti ljubomoran na duhove.Još luđe biti zaljubljen u njih.“

Eto odakle bosanskom biću toliko nježnosti,ljubavi i sanja.

Malo pomalo druženja bjelavskih mahalaša su nadrasla običnost okupljanja.

Jednom je i Lenji „pricrvljio“ Đugum Frku. Ne mereš ti Frku tek tako pricrvljiti. Jok ba. Treba ti tu minimum bar malo duše imati. Jel’ mu tek tako prhnulo,da li mu ko šta šaretio ili mu se primeračilo nije u početku bilo jasno. Pricvrljio jednom, i još jednom htio, ali nije  i nikad više nikoga na taj način.Od tada njih dvoje ni riječi nisu progovorili. Niko ne zna ni kako, ni zašto. Ono k'o fol.

Isto veče Frka i Debu otkantala , pa se jadna i čemerna slomila.Vile joj razum nosile. Joj mamo, mamice suza, krikova i bola. Što bi reko Mojsije za čitav jedan se život  slomila ..

Bilo to stu veče kad je Lenji pricvrljio.Djevojčicu su malu nečasno prevarili oni kojima je vjerovala.

Evo kako je to bilo. Harmonika se nova još nije kupila. Samo što nije.Možda i jeste ali se krilo. Oni oni još nisu jahali. Samo što nisu.

Mojsije nije imao harmoniku za bacati, a kako je raspoložen bio nije mu ni trebala.Povalio dvoje i izgazilo vaskoliko cvijeće u Nećka,Živana i kod njega.Otac mu reče neka životinja.Mojsije šuti i klima glavom i zna da nije životinja,već Deba i Frka.

Utvrđivali dva gradiva.Ono o broju listića centiforija.Tu loše prošli:nisu se mogli dogovoriti ko je u pravu. Ono drugo što za četiri pet noći samo Bosanac na recke može nakantat im išlo od ruke u tu su se svojski dogovorili.Ne zna se šta je veću štetu napravilo,jal brojanje jal reckanje.

Kraj prvog dijela.

Drugi dio se očekuje oko 1705  kvarcnih dekika.