Category Archives: K'o fol roman

Zlatino licem više ne liju suze i ona ne rida.

Lela Jela Jelena  podigla glavu i više ne jeca.

Zinule i bulje zaprepašteno.

Ta maska od čovjeka sve radi usporeno, debelo usporeno i fascinantno metodično ; kao neki autista kome se svijet sveo na šal, ljubičice, kameju, rozakliju i ribizle.  Kao da  je luđak kojeg sa prozorčića gledaju; a on to zna i pravi se miran i razborit.

Nema druge . Dobri zvizno, načisto zvizno.

Prekrile rukama usne da ne kriknu i ne prepadnu sluđenog čovjeka. Čule ; tako ga mogu gurnuti u dublji mrak.

Kraj IV dijela

V Dio

Eto ti dva najprisebnija čudaka konzilija. Polako se zanose. To se Mojsije i Herco  približavaju. Mojsije natandario harmoniku leđno, u jednoj ruci dvije flaše kurvoazijea u drugoj šćemlijica naopako, u šćemlijici četiri kristalne čaše.

I Herco nosi šćemlijicu ali i kašet piva.

Privlače stolić. Harmonika je naslonjena na otoman. Mojsije uzima sinoćnji kurvoazije  sa peškuna, zamahuje i pogađa zid iznad leje žute jagorčevine.Tisuću dijamantića se prosipa po žutini. Namah usahnuše.

Obajatio, kaže.

Čini im se; Dobri nije pri sebi. Mojsije uzima jednu flašu i četiri čaše dodaje onima sinoćnjim dvjema.U svih šest čaša sipa piće.

Dobri ga začuđeno gleda. Zna se, on nikada prije akšama u sebe ne trpa piće, a ni oni, uglavnom. A što će šesta čaša , nema Frke.

Nikoga ne pita gdje je.

Otišla, ostavila ga. Tačka. Šta se tu može.

Mojsije klima glavom i kaže, neka trebaće nam.

Odjednom Dobrom srce nešto trga i probada. Nije dobro, ni rođena mu mater nije nikad  bila ovako uviđavna ko ova mila djeca.I ona koja to nije, a jeste. Nešto nije dobro, sigurno se nešto dobroti dogodilo.

Mojsije onako, svojski i muški hek i čelenku; naviko tako:

-Frku odveli u Vranje,večeras je udaju.

Dobri  se samo strese, zastade, pogleda na peškun, dohvata plavu kutiju, jermenka samo što ne zaigra i iskoči. Njegov je pogled čist nimalo zbunjen, on uzima cigar, lupka ga o siluetu, stavlja cigar usta.

Glava mu puna miline i tuge djetetovag glasa.

-Ne da’ bajka, nikako,  dani proljeća, stađuni moji ne popuštaju..

Zatim opet sliježe ramenim, uzima Mojsiju cigar iz ruke i pripaljuje svoju. Udahnjuje dubok dim i polako ga otpuhuje.

Diže Frkinu čašu sa pićem, malo zagleda, prazna je. Sipa u nju kurvoitd. i prosipa je preko desnog ramena i spušta je. Uzima svoju , otpija gutljaj , sasvim normalan, cokne, ali čašu drži u ruci.

Gleda Mojsija i Hercu. Žene ne ne gleda, žao mu ih. Postidjele ga, maločas su plakale, a i sada su uhabljene zbog tuđe nesreće.

Dobre su to žene, neka im nebo  podari svu sreću koja će im biti  potrebna.

Pa se ponavlja.

-Još je prejako to  proljeće, ti stađuni moji, sve odbacuju. Bajka ga štiti i razgrće mu pute…

Njih četvoro ne razumiju šta on mrmlja i ne žele da misle šta mu to dođe.

Dobri se okreće   Herci  i kaže mu da on dobro pjeva,a Mojsije savršeno svira svaku. Može li ona:

Snijeg pade na behar na voće,

Neka ljubi ko god koga hoće.

Musa odahnuo, ne puno ali sasvim dovoljno da uzme ćemane i da akordi krenu.

Herco je zatečen i zapjeva je.

Dok je on pjevao Dobri je baštu obilazio i sakupljao  maločas bačene   rozaklije i ribizle.

Zna se,  jednu po jednu. Otišao bi do šadrvana i jednu pojednu prao, pa ih na sto stavljao.Tako dvadeset tri i po puta. Jednu mu onaj isti gavran isprednosa ukrade.

On ga ne tjera i ne kori. Svako svoj posao  tegerai i radi.

Mojsije se opet  zabrinuo. I  ljube . Herco ništa ne vidi, uživio se , teška pjesma, oči zatvorio, da ga srce ne hekne.

Kad je završio , Dobri malo huknu, ko da je veliki posao završio i rukama pljas po rubizlima i zrnima rozaklije. Tako je udarac silovit bio da se ni jedna kap nije prolila.Samo se u jednu kašu izmješalo. Ne zna čovjek šta bi ribizla, a šta grožđa.

Tada sjede, zapali cigar i čašu do kraja isprazni, blagim pogledom  , zabezeknute grlice pomilova:

-Izvinite moje dame za mali neposluh i zamolite vaše ašike da mi još samo Vranjanku odsviraju i zapjevaju.

Zlata i Lela Jela Jelena iznenađeno gledaju, smješe se i prilaze.

Sjedaju,  jedna sa jedne desne strane, druga sa druge lijeve strane.Ljube Dobrog u lice, o vrat mu se objesile.

Muzika i Herco su već u zamahu .

Baštom prolijeću i jure  novi oproštaji i ta nesalomljiva nada da će ljubav pobijediti, kad tad.

No pjesma  o Vranjanki je skeptična.

Život ide dalje,misli Dobri.

Ko da će njega ili boli život pitati,  šta mu je raditi?

Ne usuđuje se pogledati u sunce.

Prinosi čašu ustima i sve nešto očekuje da će odnekle, iz ruža iskočit Debeli i  reći:

Ja bih je natakario da je tri puta  bolesnija i poganija bila…

On  mu ne bi odgovorio; ne ide to tako Deba, ljubav je nešto sasvim drugo.

Tada  se Deba ne bi  zamislio i pitao ; šta tu ima da se misli ili ljubav  da se petlja u  džidži…

Začuje se topot. Svi kontaju evo Debe, tako se on lomato u svojim čizmama sa debelim petame i klovnovskim vrhom.

Skoro pa Deba , ali nije . Odahnuše. Ne bi ovog podneva u krajolik nikako pasovao. Hajvanski kopitar se to približava.

U đardin ulazi bijela kobila, vranjanska, Frkina vidi se. Preko leđa joj prebačena bijela serdžada. Mnogu je tu i rubinovih i safirovih boja. Nema sedla. Umjesto sedla, bijela anterija sa krvavom mrljom prebačena preko kobilinih leđa.

Kobila na trenutak zastana, nije neodlučna, više radoznala, pogledava sjene male što su se u đardinu zbili jedno do drugoga. Tolika đul bašta, a oni se zbili u metar dva. Što ti je insan , konta hajvan. Toliko širine, a insani se u horde zbiju.

Strese se i zanjiska, mekano, ženski. Kopitom o šljunčanu stazu dva, tri puta lupi, malo glavu radosno zavrti . Prilazi im. Oni zadivljeni lepotom, gledaju i šute.

Kobila polagano Dobrom priđe. U blistavim zubima Frkin lanćić sa djetelinom četiri lista. Onaj  što no ga je za Frkinu nogu  lijevu Dobri jednom prikačio i što je uvijek leprtšao dok bijela grlica  igra i dok se njiše .

Spušta ga na peškun ispred Dobrog .Tik do njegove  ruke i ovaj uzima lančić.Kobila  ga mazno po ruci liznu, još je  slatka od onih boba.

On staje grli i kobilu miluje po glavi.Gledaju ga oči, sjajne, vatrene, blage. Vesele su to, prelijepe Frkine oči, samo u ovima nema tuge ni bola..

Kobila ga razumije i klima glavom, šeretski se krevelji. Još jedan put glavu nasloni na njega, spusti se na koljena, molećivo ga gleda i čeka.

On poruku shvata. Uzima i diže anteriju, pomjera je naprijed, hvata se za grivu i skače joj na leđa. Nije ni uskočio, kobila se diže i sva radosna iz đardina jurnu. Odleti Dobri u susret suncu. Odgalopirao ni okrenuo se nije.

Lela Jela Jelena djetinje  pita ; hoće li se vratiti.

Nije, samo je odjahao.

Tako se za sve njih završili nevini galopi snova.

Iza ugla, odmah do kapidžika đul bašte, u busiji , su čekala neka nova  vremena.

Vremena stampeda.

Ona se meškolji i polako se uvlači na njegove grudi. On je blago grli, miluje  i ljubi. Njoj se oči rose od ljubavi i tuge, jer zna nešto što će on sutra saznati. Ne biti nikako dobro. Ne činiti se nikako fino.

On je stišće , u kosu je ljubi i  nježno  šapuće:

-Sve je u redu mila moja, nema žurbe, život  opet počinje nov.

Ona zna da je ovaj put je u pravu.

Kraj III dijela

Nije nikakva proročica, ali natakariš svako pravo kad se nekom mora skršiti srce

On ne vidi suze, jer ona je zavukla glavu malu , duboko u njegova jedra. Netom zatim , stišava se  i glas mili , samo za dragana njenog klizi. Glas nebeski, mio i anđeoski. Možda Meri još uvijek gleda i nauk prima?  Glas jasan,  njemu muzika ne treba,  jer  to dijete je i muzika i ljubav, i izvor nove rijeke boli:

Ponoć’ već je prošla

vremeee jee da se spijeee…

Eeeej’,cvijeće’  tvoje bijelo

Već je’ čeka'jući u'vel'o..

U predahu, dok bi ona  smirivala dah i stišavala tugu , a se ne bi preočita bila, on je sipao piće, palio im cigare, nestašan bio, ali samo do pojasa, dalje nije . Da ne prepadne dite malo.

A i pogano je.

Ona bi pjesmu opet počinjala , iznova i iznova , dok ne bi došla do kraja.Ovaj put nije preskočila zadnje stihove:

Sa drugari svoji

po meane odiš

s vino i sa pesma

noći ti provodiš

ej,mladosti pusta prođe

mili Dobri ti po mene ne dođe.

Ovaj put ne otpjeva refren. Da li to ona određuje životni put svog milog. Tko zna? Izvjesno je da ga pušta u meane i više ništa ne moli.

-Život je to, može on , ponekad, biti predivan i podnošljiv.

Mudruje Dobri  tonući u san.

-Život je bol i tuga, a suza je sve manje.

Žaluje Frka  ne tonući u san. Budna je. Jezivo je budna

One četiri sjene male sa prozora više ne plaču, okreću se,  idu da spiju.

Mojsiju toplo oko srca, sad bi tamo odeltio i oboje ih izljubio. Drago mu ,  pomoglo se siročićima, možada se jednu mrven iskupio.

Dobri , kučkin sine,  srećan si ti bekrija jedan, dva su ti djeteta život i ljubav  poklonila, šapuće u mirisnu noć , što opet ,  ona sama , ljubav je?

Čudi se odakle mu ona pogana psovka na ovi mubarek tren !

Frka polu budna   usni, neki zbrkan san. Srce jeknu, pa jeknu joj i jaoj. Ona se budi, ali san joj se gubi, samo veliki nedorečeni strah ostaje. Nosiće ga cijelog života.

Ustaje i gleda usnulog Princa malog. Toliko je lijep i smiren.  Pravilne crte lica , bez i jedne suvišne tačkice. Ten kao u bebice kojoj lice nikad puder dotakao nije. Usne sočne, pune, ljubavničke. Ispod jakih obrva dige trepavice kriju usnule oči. Ona se prvo zagledala u te oči. Tamne, skoro crne, sa nekim blagim iskricama iz koji se neka sjeta prelijeva , pa miriše na tugu.

Prelipo dite malo. Ona želi taj prizor zauvik da gleda. Nešto nedokučivo i sneno je u toj uspavanoj ljepoti. A srce joj se buca. Taman ga malo zamladila, a sada se ponovo krši. A ne smije drugačije, nego bježat.

I pobježe.

Jutro je svanulo. Dobri sanja da se na zdjelu natandario gvaran i kljuca onu jedinu sočnu smokvicu.Ne može da otvori oči sunce sa istoka uperilo farove u njega. Čuje graktanja gavrana i vidi on smokvicu kljuca. Mahnu rukom da ga otjera, gavran podrugljivo graknu i  odleti , ponese sa sobom iskljuvanu smokvicu.

Shvati,  to njega plač budi. Dobro je, nije Frkino revanje, ali je ne osjeća.  Rukama pipa, siguran je. Nema je.  Okreće se na bok, u vidokrug mu ulijeću suze i izobličeno, ridajuće Zlatino lice. Šminka joj se razmazala.

On ne zna žašto žene plaču kad imaju šminku na licu.Žene nisu nimalo lijepe kad plaču,misli on. Još natakare šminku, pa se nagrde. Ako ni zbog čega ono zbog ljepote ne bi trebale plakati. A i šminka nije jeftina.

Malo  je začuđen, šta će Zlata na otomanu  pored njega.On je  još bunovan i uporno traži Frku. Okreće se, hladovina šadrvana ga zapljuskuje ; a tamo , u skute safir anterije se skupila Lela Jela Jelena i jeca. I ona razmazala šminku.

Koji im je belaj. Šta je ovim ženama , načisto su , od sinoć poludjele, samo plaču. Jako će podne, one ne neprestaju plakati. Ni šmniku ne brišu. Te crne suze ne slute na dobro. Suze se  i nekako mogu pregrmjeti. Ali crne jok. One su mu uvijek bile  sumnjive.

Nalakti se, pa zbunjeno  češka po kosi.  Onaj fazon , desna ruka iza lijevog uha. To bi trebalo da znači da je zbunjen , a čini mu se da nije. Samo mu nije jasno gdje se Frka dala.

Pogled mu privlači peškun. Na njemu , sinoćnji se  raspored  poremetio. Nedostaje grožđe , ribizle, ljubičice i zlatni upaljač. Smokvicu je već prebolio. Gitane i cognak , mirisni kurvoazije, skoro prazni, sedam in pedeset skoro pun. Nije dijete stiglo da puši, pjevalo mi iz duše.

Ovaj nered na peškunu baš liči na neku strašnu zvjerinju glavu .On nije sujevjeran i pogled klizi dalje.

Pored njega, na otomanu gdje se sinoć gnijezdila Frka , usrcen srebereni šal. Na šalu dvadeset jedna crvene ribizle i dvadeset pet rozaklija  izvezeni u  srce. Bijele ljubićice, malo uvele , u sred Frkinog srca, na njima tri ribizle malo pustile crvenkasti sok i jedna kameja što svjetluca. Na kameji uplakano dječije lice.

On miriše ljubičice,  predivan je to miris, još sasvim svjež.  Prinosi ih usnama i ljubi . Kameju uzima u ruku  i diže ih usnama tek malo dotiče i lagan dašak daje. Vidi djevojčica  prestaje plakati i velike crne oči se smiješe. Kao da ga hrabre. Kako je taj osmijeh dobrote , blagosti pun. Uvijie kameje u ljubičice i spušta ih u đep na grudima. Srcem ih živim i krvavim malo protrlja i nešto ga žignu. Da li ga herc  bubnu, ili mu poruku neku šalje, njemu još nije bitno.

Uzima redom; zrno ružičaste rozaklije i  zrno crvene ribizle ,jedno u jednu, drugo u drugu ruku. Rozakliju u desnu, ribizlu u lijevu ruku. Odlazi do šadrvana i baca ih u mramorno jezerce. Pere ruke pa ih pa o bijelu košulju trlja. Međ ruže baca. Pa opet zrno ružičaste reozaklije i zrno crvene ribizle, jedno u jednu, drugo u drugu ruku , pa do šadrvana. Tako dvadesert četiri puta.

Dvadeset peto zrno rozaklije stavi među usne, počne ga žvakati, pa se odmah predomisli; izvadi ga iz ustiju i utrlja u srebreni šal. Negdje na polovini, nešto malo niže sa lijeve strane. Lagano oko vrata namjesti svjetlicavi šal ; rese se igraju i jure, trepere i iskre. On ih zaustavi, lijeve rese lijevom rukom,  desne ruke desnom rukom. Izravna.

Tačno na njegovom srcu  , mokra ružičasta fleka pretvara se u svijetlo dječije srce. Srca se dodirnu i spoje  i počinju u istom ritmu da plešu, bolero znani. On srca pogledom strožim smiruje , kaže vrijeme za ples nije. Srca se  smiruju  i jecaju.

Zlatino licem više ne liju suze i ona ne rida. Lela Jela Jelena  podigla glavu i više ne jeca.

Zinule i bulje zaprepašteno.Ta maska od čovjeka sve radi usporeno, debelo usporeno i fascinantno metodično ; kao neki autista kome se svijet sveo na šal, ljubičice, kameju, rozakliju i ribizle.  Kao da  je luđak kojeg sa prozorčića gledaju; a on to zna i pravi se miran i razborit.

Nema druge . Dobri zvizno, načisto zvizno. Prekrile rukama usne da ne kriknu i ne prepadnu sluđenog čovjeka. Čule ; tako ga mogu gurnuti u dublji mrak.

Kraj IV dijela

Frkin usud

Deba je bio mršav k'o girica, a mogo pojest k'o vo. Vrckav  k'o kokot u parenju; uvijek je trzajem glave ustranu zabacivao one dvi-tri vlasi sa čela. Ponekad su ga u šali zvali Fićfirić., najčešće Mojsije. Drugi ili nisu smjeli ili su ga voljeli. Mršavi  ko girica, prgavi ko’ kokotić,   bi tada poludio.

Njegova sreća spasio ga   Mojsije, dok se nadimak Fićfirić još nije ukorjenio. Nije da mu ne bi sasvim solidno pristajalo. Znao je Mojsije šra radi. Pukao bi od jada , kad bi neko na ulici ili našem stolu dobacio samo radi mahalskog zezanja. Mladić jedan, Roda zvani , a metar i po žileta visok bi ga najćešće zvao:

„Đes’ ba Fićfirić? Je’ šta ma'i Fićfirić?

Ne što je Mojsije puco od jeda,već eto ti belaja, to Fić…Deba ne da nase. Na Rodu nije smio njega Mojsije branio,  jer ga je on , na tu prozivku nagovaro. A Roda skoro uvijek  znao da kasni u razmišljanju.  Mjedeničani mu raja bili.

Poslijednje decenije života Deba zaista postaje najdeblji  u okruženju, pa ga ova priča retrospektivno, ab ovo, što bi rekli pagani, prati kao Najdebljeg , ali opet izgovara kao Deba,

Jedno jutro, sabah in the early morning zorom , vraćali se četiri mladića sa Sedernika od Daire Zlate, Ibrik Lele, Džugum Frke, Pošte Vuka, Blažene Kose, Sokak Koka, Hana-Ana,Tuberoza Berki,Levi Ankica, Epi Kurejki…Nije sad ni bitno ni upitno  razmatrat od koje ili kojih.

Tako ih oni zvali, i u rosama mirisnim uživali. One bi se uz njih prigrlile i čvrsto, najčvršće držali. Zaista su to bila prelijepa , radosna vremena,  joj , mamo mamice.

Idu oni tako niz džadu kad odjednom Deba nestade. Zna se; u nečiju baštu se zarovio.Volio taj po tuđim baštama ubirati i cvijeće i voće i povrće, nekad iz šale, češće iz potrebe. Otac mu dobro zarađivao, moler bio, ali puno  lošiji od Mojsija. Govedina livanjska uvijek se kockala i još češće gubila. Nikad kući pare koje je zaradio nije donosio. Deba sa trinaest godina kolporter postao i zbog toga školu batalio. Ni jedan ćumur i drva  bjelavska nisu ga mogli mašiti.

Evo Debe nosi buket neke kiselice, jal jagorčevine, a mere'bit da bidne i visibaba. Sve smješo. Impresinisti bi to nazvali poljsko svijeće i narodu pod nos natakarili  puno boja i svjetlosti, a narod ne razabire šta je šta. Možda je Deba neki bleso nalik slikarima kojima je impresija život.

Došli do Podhrastove, a oko pet hrastova zavezano pet bosanskih brdskih konja. To je ono mjesto gdje se sada četrneska okreće.

Dobri zino ko peš. Gleda u konje, ne trepće. Uzima Debino cvijeće  bez riječi i nosi konjima. Njima to kozrno ječma, ni lizalo nije. Obiđe konje jednom , pa drugi , pa treći put. Zasto,  pa se zamislio, a osmjeh ne silazi s’ lica. Pa ih još jednom obiđe. I svakog po labrnji pomiuluje  i po leđima potapše.

Lenji će Debi, koji će nekad, u nekom drugom vaktu postati najdeblji:

„Neće ovo na dobro izaći. Čim se Dobri namah u nešto zaljubi, to ne valja. Neku psinu hoštapler sprema.“

„Nije valjda da će takarit jadne konje, ima da im oči ispadnu.“-najdeblji nikad mimo svog rezona.

„Mrš Firaune jedan, ne laj. Koji bi to normalan insan takario bilo kojeg hajvana.To samo bolesni ljudi i bolestan mozak mogu činiti i zamisliti.“

Dobri čučno i malo se porazgovara sa jednim brkatim  čovom.  Vidi se da nije sa ovih mahalskih  meridijana. Klimnuše glavom i rukovaše se. Jedino su Deba i Lenji vidjeli , da je Dobri u hipu neke penezi brki  proturio.

Četiri mladića sa Bjelave spustiše se ka kućama.

Jedan zaostaje. Po harmonici koju jedva tegari, može se razabrati da je to Mojsije. Pognuo glavu i presabira se. Jako je podne, idu spiti, a Zlatu sinoć nije poveo. Sve sami belaj do zijana.

Noću se lumpovalo, pjevalo, igralo i plesalo,radovalo i tugovalo ćekajuć svitanja dan. Bože moj mili kako se silno voljelo i ljubav vodila. Nekad,ili najčešće nikad , nisu to bile sretne ljubavi.

Ljubavi sretne ili nesretne, sve su opjevane u pjesmam veselim i tužnim. Vjekovima su se brusile te pjesme , dok nisu iznjedrile sevdah,  koji se poput svežeg povjetarca širio Bosnom.

Nekada su to bili nizovi dana i noći,  što se poput sna gube u bijelini i uzdrhtalosti ženskih tijela i cjelova.Poslije su dolazile ledene pahulje bijele. Prvo tisuće , pa milione njih, dok se snježenje nije pretvorilo u santu koju je valjalo prtiti kroz čitav život. Ali samo ako si bio sretnik.

Oni nesretni vukli su preznine koje su bile teže, a ništa nisu značile.

Tako bi to neko nabrajao.I pogriješio ,uglavnom.

To je bio sevdah, poetika i snovi.

Neko bi to pokušao objasniti.I  opet bi, sasvim sigurno pogriješio.

Šta je sevdah to je teško objasniti.

Tajne o sevdahu su kod Boga Milostivog,na sigurnom.

Niko  živ, ti , bolan ne može objasniti šta je sevdah.

O Sevdahu su tajne zaključane u  nebeskim seharama , čiji ključeve meleke nose. Kad vide da dvoje ; žensko i muško , djevojčica i dječak počinju jednom slamčicom da dišu,ključarke blago otvore seharu,malo sevdah praha prospu.

Obaziru se bojažljivo ; jer strogi  sudac Usud vreba.Na svaku prašku sevdaha osvetu sprema.

Čovjek se rodi sa sevdahom, sa njim živi i spije, sa njim mre.

Iako je imao hiljadu i jednu gasulhanu u Gradu čednosti se rijetko umiralo. Hiljadu džamija, hiljadu jedna gasulhana, pet hiljada ezana i  pride tisuće i tisuće sevadah meleka i insana. Nasilno se nikad nije umiralo. Nego   onako, polako i po istilahu. Samo se naprsno umiralo od sevdaha. Neko ko na njega nije sviko, samo presvisne i nema ga. Ili te neko kokno što si mu ljubu mjerko, ili ti žensko otrov u čašu sipala što ju je tvoja duša izdala.

Sevdahom su mirisale  žute dunje, đule,snijeg i behar, jorgovan, zumbul, ljubičica,k adifica,

bijela janjad male , djevojčice i nježne žene, ibrici  i kahve. A najviše đardini. Da, i ovi, i oni.

Sevdahom je vladao neprikosnoveni vladar:ljubav.

Bosnu i njeno plavetnilo su prihvatili Sefardi  i  velove svoje španske tuge u sevdah udahnuli.

Sevdah su bili izvori, zelene gore, đardini i ljube, a to mu na isto dođe.Pa onda bekrije, meraci, fesići, pogačice, vino, šljiva i kiseljak.Kasnije je došla klipača.

Sevdah su bili svaka ašik djevojka i momak , a zakletve nam ni stariji ašici nisu zaostajali. Djeca  su sve pomno posmatrala i veoma zorno učila.I načešćbili ko vrapčići. Što vrapćić vidi, to vrabac imitira.

Sevdah su sve one drage – anterli djevojčice Zlata,Frka,Lela Jela Jelena,Hana i Ana,Borke,Rade,Nade,Vesne proljeće,Anabel Lee  i Ane Snjegine,iz srca Sanje,Jasne, Sonje,Anđele,iz kiše Barbare,Milicea Milosavljević sa zagubljenim Malim princom, Tanje,Lidije,Josipe sa dnevnikom jedne žene i sejmenima, Zvjezdane,djevojčica nježna žena Fahreta ,Senke,Kaliopi, Vlaste,Bisere milo moje,jedna Meri sa četiri stađuna i predgrađem,Vasilija sa bekrijom, Jasmina sa fesićem,Silvana sa ranama,mala Pjaf,Velike Besi,Bili i Janis,i princeza Dajana . I ona mila Grlica sa svojim tugama , pišućo pisma očima crnim i uz to očima lažnim.

Nekih se sjećamo, nekih ne. Neke znamo,neke nas znaju.Nekih se mi sjećamo,one nas ne.Žao nam jer ne možemo sve pobrojati;neke i ne smijemo.Svaka od njih sevdah priča i još bajka pride.Na svaki ispjevani,tisuć neispjevanih a doživljenih sevdaha.

Ovaj naš sevdah poklanjamo svim ženema i djevojčicama svijeta.

Njačešće je sevdah bio samo elegija duše koja sanja i sebe poklanja :

Duša usud;nijemo, osluškivanje,čekanje i podnošenje onoga što neizostavno mora doći.

Duše; teško,  mukotrpno otkrivanje i oslobađanje suštine bosanskg bića,ali i podneblja.

Duše zaljubljene u ljubav i milovanje,strasti i predavanju

Duše zarobljene u jecaju:joj,mamo mamice i dahtaju uh,uh i uh

Duše predane bezuslovnoj ljubavi najvećeg oslonca apsolutne istine.

Duše zaljubljene u krajolik i podneblje;sveto i iskreno,prelijepo i vječno,mirisno i modro zeleno.

Duše zaljubljene u Djedovsku hižu, stećke,Kamenog spavača i Modru rijeku što kraj Dvora  teče,

Dušu zaljubljenu u svoju Bosnu – Zemlju Božje milosti i  svoj Sarajevo – Grad Čednosti

Duše zaljubljene u milost ljubavi,dobrotu čovjeka,ljubavnika svoga.

Duše zaljubljene u radost ljubavi,dobrotu žena i djevojčice,drage svoje.

-Sevdah, ljubav su ponekad gori od mržnje.Lome te,zamaraaju,šamaraju,na plač tjeraju,ranjavaju i kao u završnom činu drame efektno ubijaju.Ludo je biti ljubomoran na duhove. Još luđe biti zaljubljen u njih.

Eto odakle bosanskom biću toliko nježnosti,ljubavi i sanja.

Malo pomalo druženja bjelavskih mahalaša su nadrasla običnost okupljanja.

Jednom je i Lenji „pricrvljio“ Đugum Frku. Ne mereš ti Frku tek tako pricrvljiti. Jok ba. Treba ti tu minimum bar malo duše imati. Jel’ mu tek tako prhnulo, da li mu ko šta šaretio ili mu se primeračilo nije u početku bilo jasno. Pricvrljio jednom, i još jednom htio, ali nije,  i nikad više nikoga na taj način.Od tada njih dvoje ni riječi nisu progovorili. Niko ne zna ni kako, ni zašto. Ono k'o fol.

Isto veče Frka i Debu otkantala , pa se jadna i čemerna slomila.Vile joj razum nosile. Joj mamo, mamice suza, krikova i bola.

Što bi reko Mojsije za čitav jedan se život  slomila ..

Aha,bilo to stu veče kad je Lenji pricvrljio. Djevojčicu su malu nečasno prevarili oni kojima je vjerovala.

Evo kako je to bilo. Harmonika se nova još nije kupila. Samo što nije.Možda i jeste ali se krilo. Ne mere se svako veče po jedna ramunjika hekati. Oni  još nisu jahali. Samo što nisu.

Mojsije nije imao harmoniku za bacati, a kako je raspoložen bio nije mu ni trebala.Povalilo  se dvoje i izgazilo vaskoliko cvijeće u Nećka, Živana i kod njega.

Otac mu reče neka životinja. Mojsije šuti i klima glavom, a zna da nije životinja,već Deba i Frka.

Utvrđivali dva gradiva.Ono o broju listića centifolija. Tu su  loše prošli; nisu se mogli dogovoriti ko je u pravu. Ono drugo ,što za četiri pet noći samo Bosanac na recke može nakantati,  im išlo od ruke,  u tu su se svojski dogovorili. Ne zna se šta je veću štetu napravilo, jal brojanje jal reckanje.

Jahači se  skupili kod Đugum Frke. Njih četvorica, ona i pizdučica  koja je postala žena i koja će te večri postati okrutna, pa samilosna žena.

Reko Mojsije, ovaj put bez ženskijeh,osim domaćice.

Kraj prvog dijela

Deba prvi put te večeri, pametnu progovori:

„Ne reče nam, jesi li ti nju natakario?“

Niko ni riječi.Svi oboriše poglede.

Samo se Hana zarumenila i pogled spustila,kao da joj čitaju misli.

Mojsije sumnjičavo mjerka harmoniku.Konta,skroz naskroz je glancerica .Nije vrijedno.

Uzima harmoniku,svi u nekom iščekivanju.

-E tako vam ja i sa svakom mojom harmonikom. -cijedi Mojsije i otpuhuje. Nevoljno sa Zlate ruku skida.

Prihvata se harmonike , onako, nježno  kao sa ženom.Ispred sebe je stavlja.Otkopčava je polako kao da ženu svlači. Lijevu ruku ispod remena do sto dvadeset basova primiče i titra kao po bjelini  lijeve nabrekle dojke. Desna ruka slobodno po klavijaturi klizi, desnoj nabrekloj dojki kao da se nešto imputira.

Akord prvi se javlja, pa  zatim drugi i treći, to je već muzika koja se prepoznaje.

Prvo Frka,zatim Lela i na kraju Zlata puštaju zvonke, biserno čiste, nestašne, radosne, vrckave  i  poletne glasove:

‘Joj,mamo mamice

Crven fesić u dragana mogajoj mamo mamice

da ga hoće nakriviti

joj mamo mamice…

dala bih mu medna usta…

srce iz njedara

joj,mamo mamice…

Noć po ko zna koji put miriše na anterije i ono što one nude, sevdah, bolero i ljubav. Mogu se tu naslutiti neka buduća tanga.

Hana naslonjena na Dobrog počinje da uči.

Frka tužno gleda u njih, njeni su snovi ukradeni. Ništa ona tu ne može učiniti.

Vrijeme buduće…

Ni harmonike nema, samo gitara u ušima, i muzika neka mi šapuće znane riječi :

 -Bacila je sve niz rijeku i pošla u drugi svijet, nek čuti bol u srcu mom. No glasnija je guši i pobija.

 Nježno najnježnije usne dodirujem, cjelov joj, za života željenog darujem.

Darujem..

 Darujem…

 Kao da me neka strujica tresnu, usne žive cjelov upiše.To se njena duša tek tada od tijela rastala. Čekala na dodir mojih usana što život znače.

 Penđer se iznenada rastvori. Hladan vazduh pohrli u sobu. Odar uzdrhta. Niotkuda , grlica bijela sa rubin ogrlicom , na prozoru se stvori, pogledava ka nebu. Kiša je prestala i sve je svijetlo.

 Dugo , pogledom grlicu pratim i ona mene; dvoumi se. U duši mojoj , neizmjerna punoća i mir, u njima hiljadu pahulja bijelih večeras pada. Molim grlicu da još malo ostane, priče naše završio nisam; ni pismo pročitao, bar jednu pjesmu da joj pročitam. Želim da mi svjedoči tome.

 Ona kao da klimnu glavom, neku grančicu nađe i na pismo je spusti. Malo se odmakne od njega pa zastaje.

 Otvaram pismo i gledam. Rukopis sitan, blag, pravilan i okrugao, skoro pa ženski. Vidim skorilo se tisuće požutjelih suza.

 Grlica mi na lijevo rame doleprša.

 Čitamo.

 Dobri moj,

 Ne mogu ni oproštaj početi sa mili moj. Bilo mi suđeno da te volim i da bježim od tebe.

 Nekako si se polako uvlačio u moje snove, zbog nježnosti i tuge koji si krio. Uvijek je među nama titralo, ono neko , veliko nešto.

 Onu večer kad pričao si o anterijama i nevinosti vidjela sam bajku o kojoj ne želiš pričati. Ljepota neka koja ti bol, mnogo boli nanosi. Sve riječi si nekoj stvarnoj djevojčici poklanjao i molio se za nju. Ali sebičan nisi bio, dio bajke si nama i ostalim ženama svijeta poklanjao. Ja sam to osjetila i u srce svoj dio zakopala. I zavoljela te , čisto i iskreno; kako to djetinje srce može činiti.

 Znam; tu istu veče sam te i zauvijek izgubila. Neko druga djevojčica je u tvoje srce ušla, ne i u dušu , to sam znala.

 Iz srca se lako gubi, iz duše nikad. Tako si me učio. Čitala sam i krala neke tvoje pjesme i misli, kad si drugim ”poslovima” zauzet bio.

 Te tvoje crne oči. Kako su iskrile .o koliko sam ih voljela.

 Želio si sanjati svoju bajku i ja sam tvoju želju poštovala.

 U tvoj život , poslije đardina skršenih srdaca, više nisam dolazila. jedno vrijeme nisam smjela, a poslije…

 Recimo bilo je kasno. Tada ti je ona prekrasna plavet ušla malo dublje od srca.

 Znam da si me volio najviše što si mogao, odmah iza svoga djeteta i plaveti.

 Meni to dovoljno nije moglo biti. Patila sam onoliko koliko bih patila , da sam koji slučajem sa tobom ostala. Možda i malo manje jer sam troje djece rodila. Moje radosti i ljubavi. Život je često bio podnošljiv.

 ”Srećom” nisam tugovala kao ti, koju godinu gore dolje, ali žešče. A onda je usud dodao bol do neba, zvijezda i maglica. Dijete nalik tebi, Princa Malog majčinog, su na moje oči nestali.

 Dogodilo se , to što se dogodilo.

 Za neke sam stvari kriva, za većinu nisam. Život i neki pogrešni odabiri su krivi.

 Ne tuguj Prinče ljubavi i dobrote; ovo nije došlo iznenada. Tako je moralo da bude.

 Samo mi žao koliko je u meni ljubavi bilo , a koliko malo su ljudi milodarja mojih uzeli.

 I tebi sam se darovala i od tebe krala. Dosta si toga uzeo, kad si htio sve , nisam mogle. A i suđeno nam nije bilo. Znam svileni srebreni šal, svjedoka te noći , još uvijek čuvaš. Ipak toliko toga je prelijepog i dosanjanog bilo. Dovoljno da kasniji život podnošljiviji bude.

 Od trešanja onih, me zvijer ščepala i polako mi utrobu trgala. Prije godinu su mi je svu izvadili. Borila sam se koliko sam mogla, ali više nisam mogla izdžati. Rekli mi neću dugo ida će me sve više boljeti.

 Bolove sam za živote sve pregrmila, nisam ih se bojala. Ne može me boljeti koliko ja mogu izdržati i podnijeti.

 Nisam htjela da me bolest izjede i nagrdi. I da na teret kćerki ili tebi budem.

 Htjela sam da se sjećaš one Frke, one malene tvoje djevojčice kako pleše i lebdi nad obroncima i baštama srećnih dana. Kako za svojim snovima, po poljima ljubičica leprša ka oblacima i iznad njih.

 Mili moj

 uvijek sam te voljela

 Ti

 oprosti mi.

 Znam da ću te boljeti više od ijedne druge.

Hvala ti za ono što si mi dao i za ono što sam ti krala.

 Zauvijek tvoja mala Frka

 P.S. Ponekad mi na grob dođi , kćer mi povedi. Čitaj o nama, nebeskim plesačicama i jahačima, ljubavi, muzici i tvome i mome Gradi čednosti. Novi je vakat ,dijete skoro ništa ne zna, a treba unučadima mojim o svojoj majci pričati.

 Ponekad je nazovi, provjeri da li je dobro. Jaka je kao ja i mnogo srećnija. Valjda joj usud vraća ono što je meni oteo.

 Ako želiš i bajku tvoju, onu skrivenu, mi pročitaj . Neće me više boljeti.

 Tu se jasno pismo završavalo, pa i ono usnilo.

 Noć je bila trptaj sna i ljubavi.

 Dijete je samo to od života htjelo.

 Ljubav i ništa više.

 Sabah se stidljivo i tužno, nekako inatno, skoro veselo promalja i prepušta mjesto ezanu.

 Ezan hiljadu i jedne džamije klizi i slijeva se od čaršije i mahala ka Bjelavama.

 Sve slavi usnulu ljepotu. Ezan tiho jeca i bruji. To vjetrove ljubavi, milosti i oprosta sa nebamojoj malenoj Grlici šalje.

Dunjaluk osjeća da se nešto veliko događa.

 Kad je ezan stao duboku ; bolnu tišinu i prazninu je dao. Razmaknu se put do zvijezda i maglica. Sve se oboji safirom, rubin sunce zaiskri, suze na oči navlači.

 Poljubi me Grlica bijela. Shvatam to se Frkina duša oprašta sa mnom.

 Spremna je.

 Tiho odleti. Odleprša do neba, među zvijezde i maglice, svoje druge. Znam , tamo ćekaće me . Ako oprost dobijem. To će biti vrlo teško. Varalo je srce moje.Mnogo.

 Odleti i dio moje duše sa njom.

 Neko mi šapće , ne tuguj Prinče Mali. Veseli se, evo živa sam i čekam te .

 Uskoro eto i tebe meni. Ne brini, zaslužio si.

 I nek to druga grlica otpjeva, onu istu pjesmu. I to si zaslužio.

Muzika utihnu.

 Bol kao santa leda zaleže u dušu , koju ona u tisuće kockica ledenih u srce prenese.

 Dvije kockice leda u očima. Jedna plava , iz oka na strani srca nikako da padne. I nikad neće.

 Druga crvena kockica iz onog nevjernog oka, koje nije na strani srca je kanula. Kako je to zaboljelo. Ali se odmah tu, ispod oka i zaustavila. I sada i peče i boli. Naročito kada se tango ili zvuk neba javi.

 A u međuvremenu? Tajac. Tišina.

 Tišina i tajac.

 Samo pitanja.

 Kako, šta i zašto?

 Odgovori ?

 To će poslije doći, kontam.

 Ili neće. Bolje da sniju.

 (Frku, moju Malenu ljepotu i frkicu uvijek u duši prtim i bolim. I moje oči nisu lažne. Svjetlucave su i nježne. samo vole da lutaju, jer su oči estete. Toliko ljepote na dunjaluku ima , na svakom koraku. A insan ko hajvan u polju ljubičica, ne mere a da ne utone u nju , dok je svu ne upije…

 A lutanja krše srca. Sada to znam. Al’ džabe…)

Na sahrani bili kćerka i ja.Tako željela.Sin nije mogao doći posla imao.Frka mu je oprostila.Majka je to,predobra.

Lijep dan bio.

Davno prije jednu sam  pjesmu  sročio. Njoj i svima ženama što bol i jecaj u srcu nose.

Malo je nevesla, šta se tu može. Znam Frku, sigurno bi je u damar strefila i malo nasmijala. Takva je bila djevojčica mila .Boli je , a ona se smije. Janje malo iz mog sna  na tren odlutalo.

Za sve mile djevojčice što mrenjem ljubavi kroče:

Vrišteća kraljica boli

Znate li onu plahu srnu

Frku proljećnu

Pa još Frku frkicu

Nesrećnu.

Lirik, pjesnikinja

Reći ćete – kanda

Frka nikad luđakinja

Donekle – valjda..

Ali – vapaja ljubavi

Krika ljubavi

Željna

I posne korice hljeba

I gladna ljubav  traži

Hoće da se da.

Njen očaj krik

Plaši

Muškarce

– biti kukavice

Bola krik

Plaši

ženskinje– zle vučice

Muškarce na kuje sviklih

Ne na Srne u ljubavi niklih.

Žene na grubosti obučene

Na prinčeve male naučene.

Ne  na ljubav frkičavu

Neštedimice što se daje

Ljubav majke preplašene

Bol-žene ostavljene.

Bol djeteta dobrote

Anterija od safira

Nježne mile krasote

Let malog  leptira.

Bol srne ljubavnice

Što u jadu vremena

Što u jadu jada

Što u jadu sjemena

Grlica let sanjaju

Ne želi potkovice.

Bol košute majke

Troje djecu što ljubi

Dvoje spašava od hajke

Sina od istih neljudi gubi

Put rubina želi da kroči

Srna Ljubavnica

Srna prijateljica

Srna poetesa

Srna umorna

A se zaspila.

Uvijek samo nježne žene

Bijelini anterije da iskoči.

U ljubavi uzlet vidi

A bila je samo – lane

Što hoće da se svidi

U proljeća snene – dane.

Golubica u sve dane ružne

Kraljica vrišteće boli

U sve njene snove  tužne

Nikada nikoga ne moli.

Starog a novog zadnji dan

Dragana milog spoznala

Ostvari se djevojčaki san

Al’ se njemu nije dala.

Dugo se molilo i snilo

Za hiljadu pahulja bijelih dan

Nekako se dockan zbilo

Iako bio je dugin dan.

Kraj IV  Epizode

/ In momoriam  jednoj anteriji i jednoj nevinosti…/

To djevojče nije nikako   k'o one  Omine hevine. Sa himenli Niko tako djetetom moraš biti i  nježan i obazriv. Polahko, malo po malo je uhavizavat i u jaram ljubavi i strasti uvoditi. Ako fuliš eto još jedne tribadije,  kojoj su truhle „muškinje“ kumovale i na krivu stranu gurnule.

Prvo malo bajki pričat treba. Tomu Palčića ili Pinokia ni slučajno pominjati. Bajkama led probiti, djevojčice su to, pa onda lagano po kosi pogladiti. Onako, očinski ili bratski. Ako se trzne treba se izviniti i još nježnije nastavit gdje se stalo. Pa  onda  neku laganu bedastoću, opasku o poljubcu sročit.

Nešto ; k'o vidio ti kako se dvije grlice ljube…pa te stid što glavu nisi odmah okrenuo.

Ako ona ćuti i crveni se, nije dobro, nije se led počeo topiti.

Ti onda kažeš da si i golubove vidio da se ljube, ali nisi glavu okrenuo. Interesovalo te šta će biti dalje. Tada će djevojče oči bolje otvoriti i uši načuliti.

Ti je tada pitaš , da li je ona grlice ili golubove gledala kako se ljube? Ako kaže da nije, ti joj ne vjeruj. Laže, lažljivica mila, k'o himenli kujica ,  što u oči gleda i vrti repom. Ti se njoj čudiš i pitaš je, ne direktno već više sebe :

-Ko to nije vidio da se grlice i golubovi ljube? I vrapci u žbunju o tome cvrkuće.Što vrabac vidi to vrabac imitira.

Već je spremna za viši nivo.

Ako kaže da jeste i crveni se i okreće glavu u stranu, znaš da je spremna za dalje, jer vidjela je šta poslije poljubaca ptice rade. Leti perje na sve strane.

Vidi, nema druge, mora on, otpočinje, čini se malo nespretno, ali jedino se tako Debi može nešto objasniti::

”Junferli djevojka ti je himenli čeljade. Mlado veselo, lijepo, čedno i probuđeno. Svrbi na sve strane, nema se mira, ne može se  sama počešati, ne koristi, a lijek se mora pod hitno  naći.

Znao sam jednu japanku, zvali je Niko Tako. Poslije promijeila ime u Acbo San Metako Vaouh. ( U prijevodu: Joj, mamo mamice , skoro, ali  isto mu se  po Bosanski kanta.) .

Ti onda curetku kažeš da to nije ništa strašno, da je to sasvim normalno i prirodno i da se to ptice vole. Kada se neko voli , ništa nije ni sramota ni grijeh.

Zatim joj kažeš da ti se sviđa i da ti se čini da je malkice voliš i po ruci je dodirneš i pomiluješ, na lice joj očinski poljubac spustiš. Neće ona negodovati;ni jedna ne bi.

Zatim je počneš upisivati k'o vilu: lijepe, bistre i te i te boje pametne oči, take i take rumene obraze i rupice ,što se iza osmijeha kriju, visoko pametno čelo, sočna usta, joj uzbibane medene medne usne , ruste kose svilenkaste, prsti za klavira i tu staneš.

Ako se zajapurila,znači skontala je čupri o medu i rupicama.

Ako se nije bunila,a vidiš da nije,ti polako bez žurbe,dalje.

Ne smiješ se još grudi ni išta dalje i dolje ni za živu glavu; ni riječima, ni rukom ni okom dotaknuti. Rađe to otkini ili iskopaj.Tako Isus Nazarećanin reko. Da ne bi bilo spoticanja.

Mislima , ako se šta ima, može se okom dodirnuti, pa ti dodirneš. Ako nema, ti se pripremi i gledaj kao da ima.

Žensko je to. Svako je lijepo, poželjno, slatko, umiljato i srcu drago. Ne može se tu birati. Ti tu ništa ne odlučuješ. Neko drugi umjesto tebe to radi, a vama dvoma se to u zasluge prikanta.

Ona očekuje dalju upisvilnu sliku, ali ti čutiš. Ona malo zarumljena i zadihana gleda u tebe, a ti skrećeš pogled. Ono ko fol  sa nelagodom je ispod oka pogledavaš. Kažeš da te je pomalo stid dalje gledat je i pričat, jer ti na um palo da je poljubiš , kao neku svoju malu prelijepu golubicu ili barem grlicu.

Dobri kao slučajno šalje sneni  pogled u baštu, onaj dio tik pored Hane , što ubečila oči pa svjetluca ko zrikavac u tami. Vraćajući odlutali pogled kači se za Hanu i vuče njeno rumenilo za sobom. Ona se meškolji i nesvjesno primiče koju dekiku bliže.

To drugo dijete, ljubičica mala, se smješka ; koža joj nasrhnula i znatiželjna je.

Čini se Dobri je uzbuđen, a nekad je i u dramskoj glumio.Ustaje, afektira zatvara oči, zamišlja. Sve oči uprate uprte u njega. Oni to ne primejćuje, grlo mu ko promuklo. Nesvjesno se približio Hani i na divan pored nje sjede i nastavlja.,

Ti joj se primičeš, groznočavo je gledaš u oči. Otvori svoje oči Dobri , a pred njim plaventilo Haninih očiju uznemireno ga miluje i trepti.

Gledaš je u oči , onda u zadnji tren zastaneš, kao hoćeš da se dvoumiš. Ali vidi čuda, ona  ne želi odmicanje, već ti usne, i sebe nudi. Ti  prislanjaš usne polako, nježno. Njene su već vlažne i ona ih nesvjesno(?) otvara i ti je ljubiš,s nažiš pritisak, ona ti uzvraća. Oči se same zatvaraju.

Vi ne biste, ali je to neko jako pametan skonto: otvorene oči, uključen mozak, zatvorene oči mozak u mraku i u stranu.

Hana zatvorila oči slušajući, želi i čeka i osjeća poljubac iz priče, i   uzvraća ga  i sluša zatvorenih očiju šta se dalje zbiva. Svi zatvorili oči i slijede priču kao uputu, testament  neki.

Ti je zagrliš oko ramena, ništa drugo i čvrsto je prigrliš. Ona i bi i ne bi da se odmakne, ali poljubac traje, i ona zaboravlja da je stiščeš. Poljubac, dva, tri ,četiri. Nikad pet. Previše je to za prvi poljubac jednoj mladoj djevojci.

Dok dolazite do daha ti ispreplećeš prste svoje lijeve ruke sa  prstima njene desne ruke ,i  ljubiš ih i tiho prošapćeš: milo moje,zastaneš, udahneš duboko,  pa dodaš :

-Takotako si mi lijepa i blaga.

Obgrliš je desnom  rukom preko ramena, ona izbora nema, refleksno lijevu ruku oko tvoga struka steže i na grudi ti se naslanja.

Riječi ljubavi ostavljaš za kasnije, ne želiš je preplašiti. Sada ste samo vrlo bliski, jedna statua i dvije ruke, lijeva u desnoj,desna u lijevoj. I ona već zna da to samo ljubav može biti. Ruke su ljubavi to. Da, poljupci i zagrljaj ljubavi su to.

Sad ljubav čini da dodiri su sve su češći, kao i poljubci i milovanja. Ponekad i ruku niže ramena kao slučajno nasloniš i staviš . Zasad ništa ispod struka. Dok joj pričaš o njenom poprsju i tijelu bisti , ogrnutom atlas anterijom, bjeljom od nevinosti, blijeđom od snijega, izvezenom i opšivenom đuvezlijom, safir  i srebrenom svilom. To nije bilo kakva haljina, to je jedan čarobni i uzburkani krajolik, jedinstveni veo prirode i mladosti  koja diše i buja.

Kažeš joj da više ne znaš da li sanjaš ili razum gubiš, samo želiš da se uranjaš u tu ljepotu i upijaš mirise djevičanskih ljubičica. Vjerujte mi čulnijih i mirisnijih zanosa nema.

Riječi su ubojice mladosti, ubojce nevinosti.

Djevojčica, dijete što u život tek  treba da kroči , sluša otvorenih, orošenih očiju . Čak i ona vidi kako iz bijele anterije lebde ruke , od ramena oko vrata do kose,  uvijajući se i  mrseći je. Lepršaju blijede ruke nalik anđeoskim, povlača kosu na lice i sklanjaju je, čas otkrivajuči  rumen usta, čas zagušujići vatre plam očiju

Ruke lagano klize do grudi, mazno,treperavo prelaze preko njih, one hoće da iskoče, ona ne da. Iako dijete lukavica je to. Dovoljno i  previše se vidi. Sve mimo toga je vulgarno.Ruke se spuštaju niže i preko stomaka, pa još niže do bedara. Slike neumoljivo klize do njenih dugih vitkih nogu iz procjepa što vire i sežu od đardina slasti. Do riječi ovih,dragana svoga, nije ni znala  koju ljepotu , bjelinu, vatru i mramornost ima.

Anterija, ne nikako ona sama, je sva u bunilu, dolijeću odnekud velovi bijeli, plavi , ružičasti i jedan srebrenkasti , što se uvijaju, plešu i grče  na makadamima budućih dodira, milovanja i obeznanivanja. U ludili sve leprša, igra, vije i leti na sve strane.Neka čarobna muzika, njoj nepoznata, kao opsjena  se uvlači u čula i opija.

Svi se otvori zabunili i pobunili, pomknuli i razmaknuli, ovlažili i razigrali. Dodira, milovanja, strasti i još po nečeg prelijepog su željni. Nudi se sve, i raspada. Rasplesane noge, lepršave ruke, uskomešana srcolika kadifica, rumena usne i medna  usta, sedefaste cvatajuće grudi, labuđi vrat i ruste kose.

Ne možeš ni opisati ni nabrojati tu milinu i ljepotu,još manje osvojiti.

Sve hoće da se preda, da se izgubi, da se bjesomučno daje. Predaje se šuma, predaje se žbunje i grmovi, vrtovi i  gajevi, med i rumen, kadifice i svilice. Sve hoće da se uznese, da izleti.do neba i poleti do mjeseca i zvijezda i  još dalje do maglica. Sve je orošeno mirisima snova , da  se u njih , u tijelo  nevinosti, strasti i čežnje njen pjesnik zagnjuri i izgubi.

Jer njen dragi sada je  i pjesnik, koji sa njom na javi sanja buduće njihove ljubavne dane.

Pjesnik iznenada i neočekivano, lagano i blago sakuplja skute anterije, ovlaš, vrškom ruke prelazi preko đul medenog brežuljćića. Sve je vlažno kao  poslije jutarnje rose.Sve je uzdrhtalo,  ustreptjelo,  pomahnitalo.

Tijelo grči i uvije, pa srce i nestali um odgovor tijelu daju , vape, vrište i mole:

” Joj,mamo joj, mamice, crven fesić u dragana moga, joj da ga hoće jako nakriviti oj mamo,mamice.“

Pjesnik joj tada dodiruje  bez dodira, skoro bestežinski bjelokosne grudi i diže ih i nosi. Grudi cvile,  ječe, jauču i izdišu; poljubaca su, dodira,stiskanja, muških ruku željne; hoće da se raspuknu.On skida poglede sa te ljepote jer i njegovo srce hoće da se slomi i u pakao ga prevede. Navodeći djevojčicu da se zaljubi i on sam postaje žrtva nevinosti.

Jedva osjetilno milujući i ljubeći  grudi, pupoljke i cvijeće, sve u anteriju  potiskuje, vraća i ušuškava. Skoro nečujno, promuklo kao da avaza nema, kaže:

Nećemo sada mila, vrijeme ti nije. Sklupčava  se niže uzdrhtalih grudi i malo iznad uzbibanog đardina mirisnih ljubičica i šapuće:

-Volim te mila moja, proljeće moga života.

Ona samo raspomamljeno diše, više ne želi ništa da brani i odbija. Ona samo hoće da se daje i anterije mnoge i mnogo, što češće, svaki dan i noć da skida.U njoj se žena rađa.

I zbog toga, dijete  već slijedeći put mora da se izgubi, izbezumi i preda.Misli jedva skreću od tog nekog skorog  dana i onda sneno i zaljubljeno progovara:

-Znam mili moj i ja sam tebe večeras zavoljela.“

Tu je Dobri zastao u Hanine safir oči pogledao, pa pogled niz tijelo spušta. Ona njegove oči prati i vidi, sva je raskopčana, ustrepatal i uzvarela.

To je Dobri njen plam uznosio i na vrijeme je prekinuo. Zahvalna mu zbog toga. Nepoznati su joj ovi ljudi, sramota bi joj bilo. Nije ona osjećala stid i nelagodnost zbog  doživljenih dodira. Ne, to je tako prirodno i očekivano došlo. U ljubavi je sve prirodno.

Kao poljubac grlica malih. I ona želi da i njeno perje leti i da je Dobri čerupa, još isto veče.

U sebi osjeća vatru, ne vatru nego vulkan,što hoće da se nebu vine.

Tu je Dobri prekinuo, cigar zapalio, konjaka  neuobičajeno jak gutljaj coknuo, kurvoazije je tada pio, dim otpuhnuo , pa se nešto zamislio, neko bi dodao i očima zaiskrio.

Kod Zlate, Lele i Frke suze i hanterije lahore dugo već, snoviđenje ih zbunilo i uskomešalo. Frka je nešto neutješnija. Nije da anterije nema ,ima je, ne ovu Zlatinu brilijantno bijelu,već bagrem bijelu i mirisnu. I safirmu i rubinovu ima. Spremala se za ljubav ona. Nikad ih nije i nikad više neće obući na način ove male djevojčice kojoj Dobri večeras poklanja priču.

Bujice suza, podsjetile ih na djetinje dana i žao im  sebe samih. Nisu ni ljubomorne na to malo djete , plavetnih očiju,  što hoće da se da i ženu da  rodi. U tren im bliska postala. Sretnica je to. Tek tako, reda radi, malo zavisti ima.

Lenji zino, otežao, par ženskih suza na ruku mu kapnulo. Mala Guza suze kanula. Liže ih i konta baš su slane, kao što kažu. Puno je to misli, pa se umorio. Ne progovara, ne zbog lenjosti, sada zaista ne nalazi ni misli ni riječi. I još misli ova Mala guza,  glupa je ili pojma nema. Ni mukajet, samo plače.

Oma nije ni slušao, apetitu pažnju posvetio i udovoljio ,kavonoza se ostavio i čudi se odakle ta tuč tišina odjednom. Sve nešto misli da se drugi ibrete njegovom apetitu. Nije ga briga.

Deba prvi put te večeri pametnu progovori:

„Ne reče nam, jesi li ti nju natakario?“

Tu žensku, djevojačku kućnu anteriju ćemo morati predstaviti na jedini mogući način, kada se steknu uslovi za pokazivanje njene svrhe. To će biti vrlo brzo, već u tekstu koji slijedi.

Deba se vrpolji ne smije da zucne, njih je četvoro: Mojsije ,Zlata ,harmonika,i Frka,a on je sam. Ne vjeruje on,  da će ga iko zaštititi.

Đugum Frka samo što mu nije dala nogu. Njemu će to biti normalno.

Dvoje se nađe,  pa se poslije ne nađe. Nema tu nikakve filozofije.

Samo ni on, ni ona tu nogu još ne slute. Blagost ljeta i miris noći ih opija i zavarava. Dobro, legne tu i koje piće više, a dardina mi, i  takar pride.

Onog Dobrog nikako ne mo'š prokontat. Sa svima dobar i sa svima druguje i šuruje.Nije to dobro, konta Deba. Tu nešto ne štima.Ne m're čo'ek toliko dobrote u sebi nafatati.

Lenji toliko lenj ,lenjivac mu ravan nije.I njemu će Frka crveni dati i doživotnu zabranu prilaska, obaška. Skoro da i ne diše. Džaba mu, sada ,  Mala Guza vještačko daje i remeti  ritam. On u sve veći bandak pada. Stvar navike.

Oma gleda kako će koga u bulu uvaliti i natandariti. Bolje on nekoga , nego neko njega. Čista logika. Kosa nešto poboljevala, tu veče nije došla .Poslala Omu nervoznog i pregladnjelog; nije joj se dalo kazane  pripremati i prati. On kaharli, stvarno večerao nije, pa se sofre dohvatio i  brsti.

Herco u Lelu Jelu Jelenu zateleban k'o hipnotisani  kurban u nož. Dva zečića svaki čas , iz bašte  u odaju, jal’ iz odaje u baštu.Lejla sva uzbibana i  sve nešto pjevuši, ne može se razumjeti što, ali svakako na neki veseli sevdah sliči. Za njih drugi ne postoje,samo im jahanje na umu.

Nije to da bi Mojsije imo razloga heknut harmoniku. To je zato što tako mora biti.

Dobri večeras plaho tužan bio,ali vješto krije.Proljeće kao da se gubilo,djevičanske ljubičice su nestajale. Mali Princ je odlutao, nebo je još jednog anđela uzelo. Svakog trena po jednog. Koliko samo nevine dječice zvijeri iščekuju i nestaju.

Tu je i Hana rođaka, koju Zlatina majka ostavi , da nadzire kuću , da se kakv nered ne bi zbio. Upečene  i kisela ko turšija u ustima djeteta. Uspravna ka kameni stećak ispred muzeja,  sa strane gleducka  o mršti se.

Deba nju ne zna ,ali mu se čini da kolonjsku žubori.

U crnoj školjskoj kecelji skoro do poda,zakopčana do grla,rukavi  do maloga prsta.Vrpolji se i samo u Dobrog bleji. Debi je nije žao.  Misli tako joj i treba,jadna li joj majka. Ne zna da u belaj živi gleda.

Vrti se Deba,uznemirio se,Frku i ne gleda samo joj od jeda jednu dojku stišće i ka sredini gura. Onu manju,razrooku, desnu  na lijevo. Ona ga strelja očima.Kasnije će ga osveta stići. Da li za ovu ili neku drugu veče; za ovu fazu priče to nije bitno.

Lenji u njega pa u Dobrog zenta i pogledava. Zna Dobri to ga Lenji moli, kumi, učini, prozbori nešto. Konta sporać, ovi mu Dobri večeras neku smutnju sprema. Previše je snen i tužan. Nije ni slutio koliko je u pravu bio.

Dobri večeras nije htio doći, kaharli bio, a dobro večero. Taki je red kad se insan na akšamluk sprema. Dobro se doma najesti da bi se godpodski mezuckalo. Nije  to zbog večere, iako mu se danima ništa jelo nije, a moro.

Zamolila ga Zlata da dođe. Kaže majka joj pizdunčicu ostavila da je nadgledava.Ova se zdušno toga prihvatila, jer Zlatu očima nije mogla vidjeti. Načula, za bolero, šalove, plesove, vrisku i ciku .

Ne boji se ona ničega ali osvetoljubiva bila i želi da joj Dobri pripomogne koliko može.Sve mu o Hani-Ani ispričala.Hana sama sebe Ana prozvala ,modernije joj zvučalo.Ništa joj to nije vrijedilo.Vidi ona da ove blentovije nije dojmila, pa se malo pokunjila..

Dobri se okreće Mojsiju, zna nagodan je večeras, jer novu harmoniku ima, a i Zlatu miluje. Dogovor je dogovor. A dobar dogovor plahom takaru vodi. Zasjela mu među koljena,anterija se ko bijela đula rascvetala.Bjelina se na sve strane razbacala. On joj nešto šapuće . Ona ustaje zove Lelu i Frku; njih tri u kuću odlaze.

Dobri,  k'o tamo neke stranjske hablečine, ili progovorit ili ne progovoriti, pitanje je sad?

Pogledava ka Lenjom, ovom mozak otekao, koliko šareti. Dobri mora  i hoće da progovori , ali zastane jer vidi Mojsije rukom stop signališe. Ostalim oči na drške ispale.

Okrene se i ima šta vidjeti.

Tri vile, tri anđele, tri djevojčice, tri žene u osvjetljenu đul baštu iz tamnog vajata kroče.

Ne hodaju, lebde grlice mile, kao reflektorima nebeskim obasjane.

Zlaćanu vilu Zlatu samo su  po plamenoj rubin anteriji  prepoznali. I nekako drugačija u društvu drugih meleka bila. Joj vatre, kao sunce u zalasku nad morem,šro svjetluca i iskri, a talasi ga ka obali u srce dragana ulijeva.

Joj bjeline što vri; ni behar joj ašlame nije ravan, joj crvenila boliglava, ljudi mili. Prsatija, jača, utegnutija, sve kipti, dankanova za nju dim i magla bila.

Da nije svilom vezena i pojačana, anterija bi se se raspukla na tri dijela; leđni, prednji lijevi i prednji desni. Znamo zasigurno. Musa se u Heroda pretvorio, pa u pokćerku  Salomu bleji, nije mu više bitno što harmoniku javno vara. Zna oprostiće mu prva ljubavnica sve , zbog ljepote te.

Deba je već od početka večeri vidio na koji bi to merak moglo proizaći, zato nije smio u Zlatu ni zavirit. Sve se nada oprostiće Mojsije ,radi nje i njega samog , što on tu ljepotu mjerka.

Anđeoska Lela Jela Jelena u safir anteriju obučena. Stasita je je tih godina  bila. Plavetnilo; nijansu od neba poslijepodnevnog tamnije; crnu joj kosu miluje i ljubi. Ružičaste i srebrene niti krugove i srca prave ; tamo gdje  tijelo samo po sebi pupa i bubri.J oj brežuljka, joj pupoljaka, joj mramor nogu, ruku,  grudi, ljudi moji. Đardin se tek mirisom rosnim naslućuje. Gejše bi joj na nauk trebale dolaziti.

Hercu herc namah strefi, i figurativno i bukvalno. Oduševljenje i zanos bez daha ga ostavili, tako da udar niko pa ni on osjetio nije.Samo se za srce hvatao i dah tražio.Svi mislili da se od silne ljepote zapanjio ,pa se prenemaže.

Tek da vidite Frku.Blista ljepotica mila. Sjaji Princeza milošču  i sjenu na đul bašću baca. Bašta se zastidjela. Bjelja i blistavija od brilijanata, svjetlucava anterija , ovjekovječava njenu put orijentalke.Ona je sada jemenka iz hamama, čoček djevojke iz saraja i čengije iz harema.

Niko ne priznaje , ali na Salambu haramsku najviše liči. Nasuprot bjeline atlas svile iskri njena tamna figura Afrodite sa mediteranskih valova. Blago licem boginje mudrosti i strpljenja , sa bogumilskih podneblja strašću i nevinosti gori i vri. Djevojčica u njoj vapi, kumi i moli za  poljubcima, milovanjem i ljubavlju pravog muškarca kojeg ona nikad neće imati. Ona to još ne zna, tek negi nagovještaj, neki hudi osjećaj joj rovari dušu.

Sve tri preko čela u kosu zlatne lančiće ukitile.Oko nožnih članaka narukvice okačile,u rukama velove pripremile i smiju se, grlice i golubice mile.To radost, ljubav, esenciju života sa nama blaženim i blesavim hoće da podijele.

Pa hajde, ne ljubi, ljubav ne vodi i ne popij. Bolje se upucati ko kurban pred klanje, nego  tu svjetlost ne doživjeti.

Joj, ljudi dajte da pijemo,život da slavimo. I đardinima da se čitav život skrivamo.

Pijano pijanisimo.

I u smrti ve ljubav i muzika je.

Bosanka i kad mre želi da se daje ; žudi za ljubavlju i umire.

Malo se od zaprepaštenja i ushićenje odmaklo, neki uzdah prometnuo, neka ruka otišla pod anteriju, tamo gdje joj u društvu nije mjesto. Neka oprostiće čitalac, ove se rijetko, uglavnom u mnogim životima nikad ne dašava. Zbog putnika nenamjernika smo malo anterije primirili.

Svi nijeme, svi nešto iščekuju, kad eto Dobri, neko bi rekao led čovjek, kao da ga se te ljepote ne dotiču, progovara:

„Vidim,Mojsije, harmonika glanjc nova, vjerujem da joj, što bi Deba rekao, fržu još nisi skinuo. Imaš li pojma , kad bi otprilike celofan pao?  Debu interesuje svirka neka. Recimo nikad mu nisi svirno onu:

”Dođe jesen rana,jabuke i kruške zriju,

Kuku meni, mene ćale ćera u armiju”

”I nisi” – razgovorio se Lenji,jedva dočekao.

Deba ćuti u harmoniku srebrenu što se presijava bleji; sve se nešto jadnik nada.

-Fićfiriću ti se to  Lenjom i Dobrom i ko zna još kome, k'o biva na mene, Zlatu i harmoniku žalio. Ne ide ti to sa novim ćemanetom tek tako.To ti je k'o sa junferli djevojkom. Nek ti Dobri to ispriča. On to najbolje zna. Ja ne smijem, puno bi me Zlata poslije mogla propitivati, možda bih i kakav degenek fasov'o. On to bolje umije.  A tu pjesmu idi Beštiji neka ti ona poskočice kraducka i falša.’

Dobri preuzima nema mu druge, ali ipak provjerava.

Herco ga ne čuje, žvalji se Ibrik Lelom, iako se tek iz spavaće vratio. Provjeravao anterijska svojstva i djelovanja, iako ga srce strefilo.

Što ti je Bosanac i kad odapinje on ljubi, ljubav vodi i umire.

Lenji kažiprstom odmahuje srce mu potaman, opet je Debu na belaj navuko.

Oma kako pregladnio tako kavonozima još uvijek trpa hranu u se. Zaboravio da je Kosa plaho bolesna.

Što ti je stomak?Kad je prazan insanu ni ašik ljuba ne pada na pamet.

Debu, ipak stomak u tandaru pretekao nije. Ni u takaru prevazišo nikad nije.

Vidi, nema druge, mora on, otpočinje, čini se malo nespretno, ali jedino se tako Debi može nešto objasniti::

”Junferli djevojka ti je himenli čeljade. Mlado veselo, lijepo, čedno i probuđeno. Svrbi na sve strane, nema se mira, ne može se  sama počešati, ne koristi, a lijek se mora naći.

Znao sam jednu japanku, zvali je Niko Tako. Poslije promijeila ime u Acbo San Metako Vaouh. ( U prijevodu: Joj, mamo mamice , skoro, ali  isto mu se kanta.) .

Kasnije mnogo kasnije,za olimpijadu ih pošlo ko budalu novine.Ali o tom potom.

Vrijeme da ispričamo ovo o budali i novinama.Imaju dvije tri verzije,ali ova je prava. A možda vam ispričamo sve. Nikad nam  se ne zna.

Frka se skršila,udala i odmakla od konzilija. Ne može se ništa vratiti na starom. Kad jednom ibrik rikne, pa sve da je i zlatan, nikad više ne mere biti ko novi. I vječito curi ,a i se ne može popraviti. Tako i Frkino srce. A i tijelo.

Srce jauče , cvili . Lijeka nema .Boli je tako da bi se namah ubila. A opet život na momente bude podnošljiv.

Nastavila ona dalje. Ne kaže nastavila živjeti. Već samo sam nastavila dalje i tijelo neljubljeno tegarim. Moje tijelo je obljivljivano, ali ga nije ljubavlju zalijevao onaj koji mi damar ušo . Ušo i sakrio se u neki kutak,ne mofu ga istjerati.

Kosa je je odlepršala,nježno,nečujno i lako.Takva je i ona bila. Prelijepo kristalno tkanje vazdušaste ljepote. Prekrasni tih  anđeo velikog srca.

Frka i Kosa kao da su bile tabu tema za konzilij.Kao da nisu ni postojale.Niko ni riječi da progovi o njima. Jedino bi Lenji nekad progovio.

-A.A-a.

To ih je boljelo. Jer bi tada slike grunule među njih i oni bi bili osupnuti težinom prisutnost.Kažu tuč je težak.Nije. Lagan je ko mrvica hljeba koju dživ-dživ ukrade golubu ispred nosa.A tako su se i one nama ukrale. I još lakše od toga.

Kad padne to A-A-a, to je ko da se na vas navali   hilljadugodišnja kvrgava maslina,pa nit vas je ubila ,nit možete disati ispod nje.

Kad va upuca to najlenje A-a-a, to vam znak da bježite jer vam se um muti  odstida, čežnje i ljubavi.

Kad vas upuca to najrječitije A-A-a vi se ne možete izmaći od te pogibelji koja um u čvor veže od bola,kajanja i ljubavi.

Ta tri : A-a-A,  nas zarobe i mi gledamo mile likove kako nam se smjieše i mašu.

Frka se smiješi frkičavo, jermenski vatreno, ali toliko nevino i  dječie nestašno. Čovjek poželi da taj pogled privije na rane u srcu, koje nikako ne zacijeljuju i nikad više neće zacijeliti.

Kosa se smjiši anđeoski nevino i blago,kao da je ona ono plavičasto tkanje neba koja nam nosi jutarnja rosa.Čovjek poželi da u njoj umije bolnu dušu koja više nikad preboljeti njihov nestanaka neće.

One su naše družice i poprimile su dosta naših nestašluka.

Kada padne  to nezvano A-A-a, one se samo pristave nsred đardina ,ispred šedervana,čija druga desna česma,malo nahero stoji ,baš ko Frkina desna dojka.

Kosa je u prozirnoj bijeloj anteriji sa svilenim azurnim vezom .Digla je ruke ko breza   krošnju.Onako vitka,visoka,ali puna i obla    podsjeća na nevinost i tugu.U rukama joj dvadeset purpurnih i plavih velova za svako proživljenu godinu njenu.

Nije niko reflektor upalio , a ona bliješti kao primadona Taida, u svome Aleksandrijskom dvoru, popločanom bijelim mramoreom..

Ljubomorne komšije vrište:

-Gasite te reflektore u tim bestidnim đardinima.

Nadvila se Kosa nad Frku , kao svetionik nad krvavom bujicom koja oko njega pleše.Frka u  širokoj talasastoj rubinovoj  anteriji ,otvorenoj na trbuhu da ne smeta da iz njega ispliva čežnja čočeka Jermenke slomljenog srca.

Mojsije je zaprepašten,ruke mu same tittraju zaj neki prelijepi ciganski čoček,koji nikad ni čuo ni svirao nije.

Harmonika satima svora.Kosa satima ka spomenik stoji,blista i velovima leprša.Frka je oluja , Frka je leptir koji oko svjetlosti pleše.Zeleni i žuti velovi njenu rubinovu anteriju pretvaaraju u dugu, kojoj Kosa svoje purpurne i azurne velove baca.U tom plesu boja dva mila lica radost gledaocu nose.

Nijemi svjedoci su tužni.Znaju sve će sve  nestati ako samo pomisle na njih dvije.I oni ne milse ništa,samo bolna srca protišću čakijama da iz grudiju ne izete.Zato su im srca puna ožiljaka,a duše krvave.

I tada, neko samo suzu jednu suzu kane.Svjetla se ugase.Tišina i tajac i ona težina teža od tuža ih pritisne.Tako ih pritisne da  se satima ,nemogu iskobeljati ispod te ljepote i uspomena.

Otkako su njih dvije otišle sve se poremetilo.

Lijeni zanijemio.Samo ona tri a.Izgovara.ne bi ni njih,ali akanjem ljepotice priziva.Više mu ni Mala guza toliko ne pristaje u ruci.Krivica je velika.

Mojsije ne baca harmonike,ali više i ne svira.To je gore nego da ih baca.Kad ih baci ima nade da će se nabaviti nova i da će zasvirati.Ovako ova bijela ,ko nevinost u celofan umotana ,netaknuta stoji.Ne glasa se.Zlata je samo malo zamišljenija,ali veselost ne gubi.Vrijeme je je njen neprijatelj.Nema ona vremena za tugu.

Ome nema,Kosa mu se desila.Odletjela grlica dok je on budalesao.Konta gdje je pogriješio. Tegari dijete krivicu bez krivice.Niko nije kriv.

Herco se stisno uz Lelu Jelu Jelenu,zarovio glavu u njenu čvrstu  bistu i tamo suze skriva.Više se ne plaši da će ga herc strefiti.Kad je mogo pregrmiti nestanak grlica milih,svašta on može predeverat.I predeveraće.Leli Jeleni Fraka nedostaje možda ponajviše.Frkin je bol bolio kao da je njen.To je dobro,okusila je bol.Trebaće joj da utomi okus svoga.

Deba nikog ne pominje.Mi znamo koju to nikoju ne pominje.A boli ga ,sva mu jetra krvava.Dobro je to, skuplja se krv.Trebaće mu mnogu više nego što ga tijelo može sakupiti.

Dobri ,opet,načisto zvizno,niko ne zna ni što,ni zašto ni kako.To se tako reda radi kaže.Samo mu dune.Šuti,cigar za cigarom pali,polako puši i otpuhuje,ali cigar za cigarom.Drinu bez filtera obično dimio.Giganske one jake ni da pogleda, od zadnje noći svilenog sreberenog šala,rozaklija i ribizli.

Ni kurvoazije više lizno nije.Razdvojio tu riječ i otada Azija za njega ne postoji,niti je ikad kročio na to tlo.Azijke njemu jednom jesu.Za olimpijadu su dvije  kročile u njegov dom.

Herc bi ponekad znao lanut,Otkako ga Herc strefio, pušio one sa filterom,sedam in pedeset.Za druge govorio one bez gaća.

Joj,bezobraznika.Deba ga ružio i učio ga pravilnom muškom  izgovoru:
-Cigare bez filtera su cigare bez kurtona ili žena bez…

Ali bi ga Mojsije uvijek prekidao i nije mu davao da završi poetiku.

Tako se Deba vremenom profinio.Skoro.Kopkala ga ona četiri dana ,spavanje u komadu.Ima osjećaj da je nešto sanjao.I ko da mu se iskre neke počnu javljati,ali ništa.Iskrivca ko iskrica,Sad je ima ,pa je opet nema.

Od kako su Kosa i Frka Frkica odlepršale Dobri  je ko mahnit zviždao. Znao uskoro će Lela Jela jelena,pa onda Zlata.Hane se sama odmakla.Uvidjela da od Dobrog nikad inženjera neće biti.

Svi mislili  zvizno.Zamijenili on i Lenji uloge.Sve češće je Dobri Lenji i sve više šuti,a Lenji sve više Dobri i nježnosti ganja i progovara. I on zvizno. Progovorio načisto u dvadeset petoj godini.Za ginisa je to.

Samo što Dobri uvijek nešto zviždi,zviždi i opet zviždi..

Ponekad bi nabavio one Ž'tan Frkinu ,nekad Ten gold cigarilos ili bi samo doveo neku

od pjevaljki iz meanu da mu Pjevaju Mito bekrijo što mi ne dođeš ili Lelo,Jelo Jeleno iako se Herco sa životom rastaje i ne dolazi.Nekad bi donio kurvoazije i vekju ,ali kurvoazije niti on niti bilo ko nije otvarao.

Oma nas je prvi napustio.Mislimo figurativno,još nije prešao na viši nivo.To što ništa  ne vidi, ko opatica u mrklom mraku, kad traži gumenu zaštitu za noćno   pomagalo,nije ništa najsmrtonosnije.Može se riknuti i bez naočala,ali malo teže.

Kad se ono Kosa na ahiret preselila Omi se srce stislo ko južni pol i sjeverni pride.Suzu nije pustio ,samo mu brkovi škrguću. I nesto.Nije nigdje išao,već se u osamu povuko i tako četeres dana.Istekla korota,vratila se porota i rekla:

-Nije kriv.

Njemu lakše u u mozgu,do duše nije mogao prodrijeti ,zakopala se u ledenim pustarama polova.Ne može je naći.

Oma nas ostavio i prestao da se druži sa nama.Kaže neće posla sa djecom da ima.Prve sjedine ga obile.A garav ko grk bio.Imao očeve pjege, a jermensku dušu.Veliku ko Trebević i Hrasno brdo.Ali sada kod njega zima vlada pa ne razlikuje planinu od Željinog stadiona.

Vagina ili venerin brijeg

 Oda Đardinu oliti Đul bašči

Da, Dijana jednostavno nesta. Kao da isključiš televizor.Sad bi,pa je opet nema.

Deba je u bunilu.Da li je ovo  san i java?

Ali zna , ovdje je sve moguće.

Misli na one ručice male,na one dvije suze tople i blage. I želi tu  dobrotu djevojčice svoje,Dijane ,jedine ljubavi.

Nije ga više briga  za konzilij i stvaranju anamo one.To će se samo po sebi srediti. Ako iko,on zna da je ne mre biti bolje ispala. Ne treba , da im on,bjelavski mahalaš,blentovija,cvijetni dezen riše.

On hoće samo da o djetetu tom misli i sanja.Ali neko moćan se zainatio ,pa mu je nikako ne da.

Da je voli i juri.

Miluje lanćić od cvijeća i ponovo plače.Plače i misli odakle čovjeku ovoliko suza.

A onda stane i namah prestane plakati.Možda je to ono :

-Možda ti misliš da je tebi nešto dobro,a to ti je zlo.Ili ti misliš da ti je nešto zlo,a to ti je dobro.

Možda Dijanu neko štiti i otima mu je, zato da je zaštiti od njega.

Ne nije to.Nešto jest.Ali sigurno nije to.

Ja bih Dijanu…

I onda mu sinu. On je Dijanu i sebe ,uvijek vidio kao dvoje devetogodišnje djece i nikako drugačije. A onda je danas ,nju Dijanu,vidio kao djevojčicu kojoj se zavjetovao ispod njihovog drveta i na groblju gavranova.Shvati ona će uvijek ostati prelijepi anđelćić od devet godine.A on će uvijek biti  ohrndana blentovija, koliko god mu je godina poklonjeno.

Ako jednom ,kojom pukom srećom, dospije gore kod nje, njih dvoje bi mogli biti samo dijete i odrtina bjelavska.  To već nije nikakav  par. A to nije nikakva pravda. Neko je tu pobrko lončiće. Moraće se  taj potruditi da ih bolje pomiješa ili će se on Deba , lično potruditi da taj neko ispašta za sve greške koje su napravljene njemu i Dijeni.

Voditelj simpozijuma tiho najtiše,da ne poremeti Debine tanane misli,nastavlja.

Najkraći mogući sažetak uputstvo za fiziologiju rodnice:

Rodnica je spolni organ ženskog insana. Radi jednostavnije komunikacije ženskog insana ćemo zvati žena,a organ venerin brijeg.

To je jednistven i cjelovit organ koji ima svoje dijelove, podijelove i djeliće.

Postoje neke dileme kod laika po pitanju rodnice. Da li je rodnica čitav ženski polni organ ili samo naborana cijev između himena i maternice. Po nama sam naziv isključuje bilo kakvu dilemu. Rodnica je rodnica ili venerin brijeg.

I tu Debin san završava.

Nije nam ga ispričao.Zaboravio ga,baksuz.Kako je do nas došao ,to samo grlice i nebo znaju.

Mi kakvi smo morali smo svoj muhur i na ovaj ekspoze dati i završiti ga, jer mislimo da je kraj malo zbrzan radi Debe. Odocnio nebeski konzilij sa stvaranjem uslova za nesmetan rad anamo one. Debi isticalo vrijeme i moro bi ostat kod njih gore. Za raja nije, za pržuna i tako i tako,ali uglavnom nije.Kako čistilišta nema,nek pričaju neuki šta god hoće,zbrzaše,Deba potpisa i bi vrnut po kratkom postupku.

Nama Bjelavskom konzilijumu ostaviše da se snalazimo kako znamo sa nejasnim restom.Na volju nam kako ćemo se snaći.Ne znaju oni koliko nama đardini znače.Mi prionismo na nauk.Sedam dana se Bjelavama orilo :

Joj,mamo mamice.

Pa još sedam, i jo ,i još sve dok se ne namiri četerestina.Puno je to posla i molitvi.Ali čini nam se ,da smo poslije lakše došli do zajedničkih stavova,uz jednu ogradu,na koju je lako pristaviti kapidžik.

Poete Venerin brijeg nazivaju slikovito i bajkovito,na razne načine.Svaki muški insan ;koga ćemo od sada ,za vazda zvati čo'ek, žemski organ zove na svoj način.

Zemaljski konzilij se podjelio u mišljenjima,ipak,neki članovi se preko volje saglasili sa nazivom đardin ili đul bašća.Nevoljkim se odobrila sloboda u intimnim izražavanjim i glorifikaciji đardina.

Mnogi se vikipedijaši neće složiti sa nama, ali nas nije briga. Mi ganjamo svoje znanje. Oni ionako pojma nemaju o većini stvari,ili lažu ili podmeću.

Ovako smo završili ekspoze,koji je Deba već potpisao i to svojom  tintoblajkom,da se ne mre izbrisati::

Rodnica je smještena u donjem kičmenom dijelu, u maloj karlici. Vanjsko predvorje ili omotač rodnica smješten između nogu naziva se stidnica ( vulva – prekrivač).Zato su kod nekih žena noge stisnute ko avion na sedam hiljada fita.

Dakle rodnica se nalazi izvan karlične zdjelice i čine je Venerin brežuljak, velike usne, male stidne usne, dražica (clitoris), predvorje rodnice (vestibula vaginae ) ,materica, jajnici , jajovodi i žlijezde i žljezdani izvodni kanali.

Joj ,mamo mamice puno li je to usmina ,brežuljaka,kanala,predvorja a i mater se pominje ,opjevavanje i disertacija za desetku ne gine neko dobacuje.Sad nam je jasno to se Deba il’ rod mu neki infiltriro među nebeske konzilijaše. Nije nam jasno kako,ali nije naš problem šte se na dverima  onog gore konzilija dešava.

Mi smo zaduženi za ovozemne , tuzemne stvari  i inozemne stvari.

Mons Veneri pudendi je trokutasto zadebljanje nad pubičnom kosti, školjkastog su i brežuljkastog oblika, obraslog svilenkastim dlačicama.

Labia majore (velike usne) je sedefasti kožni preliv preko pubične kosti koji se biba i diše, u rukama toplo drhtulji i sanja i kožni nabori opasuju i najavljuju sezame otvori se ovalni otvorčiću . U velikim stidnim usnama je smještena Batholinijeva žlijezda.

Blago Bartoliniju,a  i nije. Čitav život je tu pri mirisnoj ljepoti, ali nikad neće imati tu čast da je okusi.

Labia minore (male usne) su meki i tanki i nježni nabori glatke kože što se nalaze unutar središnjeg dijela velikih usana. Svjetlucaju ružičastim sjajem obilja krvnih žlićica koje se spajaju na oba kraja.

Clitoris se krije i virucka iz gornjeg spoja mednih usana. On je crvuljak bogat krvlju i neravima zbog toga je nervičak i jedva čeka da se sa mnogo većim srodnikom za svoja prava zakači i izbori. Kažu dug je 1,5 do – 2cm.; mi im ne vjerujemo. Susretali smo se igrali i jurili sa mnogo većim, a opet neke jedva da smo mogli jagodicom taknuti.Neke smo svijećom,a Oma i baterijskom lampom tražili.

Medne usne kriju dva otvora; u prednjem mokračni otvor a u stražnjem dijelu unutrašnje organe rodnice : himen, vaginu, uterus, (maternica / materica ) jajnici i jajovodi.

Djevičanska opna , zalisak, himen najpotrošniji je i najkrhkiji dio rodnice. Sada ga ima i djednom hop više ga nema.Nestade ko da ga nikad nije bilo. Toliko je krhak da ga svašta može otpuhati.

Taki ti je život.Proživiš jal malo jal nimalo i onda te samo nešto otpuhne i nestane. Bilo bomba,granata,metak,u svakom slučaju neki bezmozgaš i krvolok.

Sada su izmislili da ga ponovo mogu prihevtati i natakariti i anamo ona bude ko nova.Jes,malo pošljen. To mogu levatima i starletama prodati. Ne sadi se himen u bašći i ne raste na vrbi ili na koljenu, da ga čovjek ne bi mogo prepoznati. Insan misli takari prvi puta a ono ko da mu prika uleće u polupraznu kacu trulog kupusa.

Vestibilum vaginae ili jednostavno vagina se pristavila odmah do meda i ima oblik naborane cijevi od 8 do 12 cm što se elastično i mazno gibaju, titraju i njiše do materice. Mi skeptici ko uvijek ; ima ih i manjih i uglavnom većih, zavisno od mnogih faktora. Sada ne ulazimo u ta nabrajanja, nisu ni poželjna ,a i potrajalo bi.

Tih nekih ,koliko god ima centimetara u sudejstvu sa navedenim profinjenim plišanim i kadifastim usnama, brežuljcima, klinčićima je blagodat za koju većina normalnih i zdravih muškinja su spremni i život da daju. Joj ljepote ljudi moji, kada se čovjek izgubi u đardinu ili se sa njom igra i juri.

Pa hajde ti sada ne voli te ljepot žene, majka ih predusretljive, strasne i mirisne rodila.

Vagine ipak ponekad imaju problem , pa svako malo zatrokiraju i kvaru su sklone. Vagine imaju zaštitnu mehanizam bijelu sluz koja ubija bacteria i bičare. Slatkica mala, kako se ona brine za svog dragana.

Ako se nametnici otmu kontroli pjačava se bjelkasto lučenje. Neki kažu bijelo pranje, a neki tepaju bijeli cvijet. Kad cvijet procvjeta moraju hećimu ići i muško i žensko. Neko od njih dvoje je mutne radnje radio, ali stvarni krivac je uvijek muškarac koji je prenosnik zaraze.

Da se poglavati delija ne bi osilio i materici kakav teži harač načinio brine se cervikus , otvor, grlić maternice. On je zadebljao , jako tvrd i čvrst i jako uzak, par milimetara.

Materica je obično duga u neoplođenom stanju oko 7,5 cm i široka oko 5 cm i vrlo rastegljiva i elastična. U njima se smješta plod i šriri je. Možete samo zamisliti dijete od po metra i čet'ri pet kila, glavom ko rukometna lopta; šta radi našoj ljepotici.

Koliko to samo razvaljuje i boli. Ipak nam je rahmetli nena to praktično objasnila. To vam je ko kad stavite na tanjir kutljaču meda. On sedafeasto iskri i na najmanji poticaj se biba. Zatim ga tom kutjlačom razdvojite i mislite nagrdili ste ga. Međutim med se polako vrati u prirodan položaj kao da se ništa nije desilo. Prirodni zakon: pčela, med i seks.

Jajnici se nalaze sa obje strane maternice.To su ženske polne žijezde koje prozvode jajašca za oplodnju spermatozoidima muškom polnom ćelijom. Kao žlijezde sa unutrašnjim lučenjem luče svoje hormone estrogen i progesteron. Nalaze ispod jajovoda i dugi su 3-5 i široku 1,5 – 3 cm.

Joj kako je lukava ta zvjerčica venera.Ona jedno jaje mjesečno štanca,ne treba joj više.A ovaj bezmozgaš i sudruzi u mudantama milioni na jednu šalju.Jes im to totalno idiotski neki fol: milionsko takar silovanje.Zato su čo'eci manje više mlatnuti,neki na dobro neki na zlo.

Samo se jedan,a ponekad ni jedan, uspije udomiti partnerki.Ostali se za osvetu vrnu čo'eku u glavu u mali mozak.Pa rovare li rovare,a nekad i moždanu opnu proburgijaju i u mozak vazduh upumpaju.Tako nastaju  čo'eci pupa have ili koka zrake.

Jajovodi imaju oblik slamčice od 10 – 12 cm koe polaze od vrha materice i prenose sazrelo jajašce od jajnika šupljine materice.

Dalje mi nećemo, bar nešto možete i sami učiti i učiniti, ako znate čitati i tako to. Nismo mi ginekolozi, mi samo samoobučeni meštri za đardine.

Natezanje Eve i konzilija te ostalih priprema i izmjena je potrajalo. Zato je ona u Bibliju odocnila za Adamom. Ljudi su izmislili da je to zbog rebara.

Kako odocnila , vrlo se uspalila i čim je muškog hajvana vidjela na njega naskočila. Prvo ga za kaznu iz sve snage u lijevi pleksus heknula i rebro mu odvalila. Eto ti na, nisi mogo malo sačekati. Osta Adam namah bez rebra;to vam je prava biblijska priča.Kako će žena nastati od rebra kad je Eva Adamu rebro o ledinu tresnula.

Tada ga pritisnulka i navalila na njega, jadna li im majka.Ni prebolit nije mogo koščinu. Smotani bekan nije stigo ni reagovat ni bunit . Od straha i boli  je finitiro prije nje i od tada vuče kompleks brzog finitiranja. Rijetki njegovi potomci uspiju ispraviti praočev kiks.

Tim povaljivanjem Eva i Adam prekršiše prvo pravilo tekme i izravni crveni dobiše. Džabe ženi sva muka oko plastike đardina. Šutnuše ih iz raja u kome su malo više od trena proboravili.

Nije nam predaka žao, grijeh učinili pa nek svako za svoje grijehe ispašta. Nije nam žao ni što mi ispaštamo. Mi uživamo da njihove grijehe i greške neprestano i što češće i ažurnije ponavljamo.

“Podsvjesno” se zahvaljujemo Evi  na njenoj žrtvi.Pametnica ona bila.Život je samo zabava i igra.To djeca najbolje znaju.Zato se igraju i jure.I za nevjerovat ;uvijek negdje stignu.Ako ih neko prije toga ne siluje i prikolje.To je život.

Joj i uh.

Žao nam biljnih hajvana i hajvanskih biljki, ni krive ni dužne ih iščeraše da služe onima koji su zapoganili raj.

Deba dobacuje:

-Joj,dobre kazne ljudi moji. Gore vam toga nejma.A-a. Dijetala.

Zato se od izgona; “čo'eci”  ženama i svim slabijim svete na svakom koraku. Glupaci, mjesto da se potrude da raj na zemlji sa ženama u ljubavi stvore i time ovjere vize za nebesku vječnost , ovjeravaju vize za paklene pržune.

Narvoučenije, ko traži preko mjere, preko mjere i dobija.

Vi čekali neku ne toliko religijsku i medicinsku priču o đardinu i đul bašti. Toga imate u izobilju kd svoje kuće i u svojoj blizini.

Sami malo prislonite ruku na brežuljak,a misao i snovi ,a mere biti i tijelo, odjednom se šiknu na putanje maglica i tada znate da će sve biti u redu.

Život je lijep dokle god u njemu ima neba ,zvijezda i đardina. I djece. Nisu djeca na zadnjem mjestu. Nego ih ne bi bilo bez svega onoga što je ispričano.

A Deba.

Te kaharli zime,sa snijegovima do za vrata,sa đardinom u srcu i snovima,na javi sa lopatom za zgrtanje snijega i smrznutim anamo onim,se probudio jednog jutra,poslije četverodnevnog spavanja.

Ničeg se nije sjećo.Niko i nebi,jer nijedan običan čo'ek, nikad nije spavao četiri dana u cugu i sanjo da je pio med i mlijeko iz rajskih izvora.

Kad se probudio,začudio se što ne osjeća onu glad, koju je od Dijanine smrti osjećao.Prvi put u život je bio sit.Svašta,misli Deba.Četiri dana spavaš i nisi ni mrven  gladan.Možda bih ja trebo češće četiri dana spavat,da bih glad zasitio.

Kad se probudio,začudio se što ne osjeća onu žeđ koju je od Dijanine smrti osjećao.Prvi put u životu je bio napojen.Svašta,konta Deba.Četiri dana spavaš i nisi ni kapce žedan. Možda bih trebo češće četiri dana spavati,da bip žeđ napojio.

Čudi ga što nije ništa sanjao.On,koji more i na javi ima.Ali zna da mu je spavanje i san ako ga je snio ,sušta milina bila.I na samu pomisao oko srca mu se neka toplina vije i dušu radosnu mu grije.

Odakle sad ta tolika toplina,pita se Debeli.Od Dijanini smrti je nije osjetio.Ne sluti mu to na dobro.Neće se na hajr završiti.

Kao što znamo i nije.Ali ništa neobično.Sve je u parovima.

A opet,ne mre mu u blentaru ući; otkud njemu, usred kaharli zime, oko vrata cvijetni lančić svjetluca i pleše.I što je još čudnije, haman na Dijanu mu miriše.

Vagina ili venerin brijeg

 Oda Đardinu oliti Đul bašči

Uh,dobro sam prošo frajeri moji. Moj blentavi jezik brži od mozga.Šta se može,odavno je on preuzeo moždanu rabotu.A ovdje se očas glava u pržun može zabaciti.

Savršeni itinirer ide dalje.

3.2.b. Četiri do šest dana svakog mjeseca sukladno lunarnom ciklusu (28-29.dana ) ženski insan će imati krvave izlijeve manje ili više obilnog i bolnog procesa , kojim se čisti nečisto mjesto.

Deba bojažljivo,ko prvačić diže dva prsta.

-Govori šta imaš, ti zemni insanu.

-Može li ikako bez ove tačke?Kako ću vam ja četiri pet dana bez krasotice.Bolje me namah u pržun strovalite.

-Hoćeš namah u pržun,lako nam je to?

-Ma jok boni,šta se za svaku riječ fatate.Ja to ‘nako figurativno,što bi reko Dobri licencia poetika?

-Ovdje nema ništa figurativno,već samo svaršeno,jasno i koncizno.A ta tvoja sciencia poetika,ima tek da dođe.Vidiš li bolan,da jako stvaramo ljude.Izvini na ovom bolan i jako. Ne znam odakle mi te riječi.Kod nas ih nema.Htio sam reći čovjeće i tek.A anamo ona mora malo zaplatiti.Svo drugo žensko jednom godišnje,a ona bi da se mrsi čitave godine.Ne ide to tako. Idemo dalje,ako mi konzilij dozvoli.

Klimnuše mu.

3.2.c. Tokom menstrualnog ciklusa zabranjen je proces plođenja jer je krv nečista i puna štešnih i po zdravlje opasnih bakterija i drugih jednoćelijskih zaraznih organizama.

Joj,mamo mamice to je četeres-pedeset dana posta bezmozgašu,valja to izdurat. Ne misli Deba,ne smije.Neki neće moći,oni pogani.

Upadice ne jenjavaju.Glavni hećim se već navikao ,ne pridaje veću pažnju pa nastavlja.

3.3. Zbog izvoljevanja i izazivanja talasanja na širem planu ženski inasan neizostavno more povući penalne posljedice:

3.3a.Na otvoru vagine obavezno će se ugraditi opna, koja će se nazivati himen. On će imati neku slabašnu zaštitnu funkciju. Glavna funkcija himana je prouzrokovanje bola prilikom prvog pokušaja oplodnje. Intezitet bola će zavisiti od mnogi faktora; određenih i neodređenih;sve zavisno od časnosti ženskog insana.

Ih, kada zasvrbi,ko će misliti hoće li boliti ili neće.Mora se bolan ženski insan počeljugariti ili umrijeti.Žensko je to.Debe se okreće okolo svi zavukli glave u papire,ko ne gledaju ga.

3.3.b Menstruacije će biti jako bolne čiji će intezitet zavisiti od nepredvidljivih i često neobjašnjivih činilaca.

Ovi se baš navadili na naše grlice.Sve im nešto kantaju,a samo radi malo pjevanja joj,mamo maice.Morali bi ovi poslušati tu pjesmu.Ništa ba strašno.I religijske obilježja ima.Zar crven fesić nije odlika godpodstva svih muslimana kojima je stalo do džamije? Jeste.ne znam vam ja šta se onda oni ljute na siroticu, ako koji put od srca zapoje.

3.3 c. Menstruacije mogu biti neredovne i uslovljene jednim jedinim jajašcem koga će napadati milioni muških spermija. Proces sazrijevanja jajšca će se zvati ovulacija i predviđeno je oko središnjeg dijela menstracije, ali nije i zagarantovano. Radi zbunjivanja tražioca godišnjeg parenja i eventualnih reprekusija nema zaštitnih olakšica.

3.3. d. Otvorene stavke i neodumice su namjerno ostavljene radi velikih strahovanja ženskog insana koje se neprimjerno ponaša u pojedinim fazama plođenja.

3.3. f. Himen smo ostavili kao poslijednji znak za kušnju ženama. Koliko poštovanja prema vlastitoj rodnici utoliko manje čvrst i bolan himen.

Konta Deba da su se ovi malo prešli u računici.Što duže se đardina štiti od napada spoljnih elementa postaje sva tvrđi i neprobojniji. Nekad nikakva bušuilična platforma tu ne pomaže.

A to nije svrha rodnice.Ona bi trebala da se … i rađa,pa opet rađa,i samo rađa.Ovo sam dobro izveo nisam mislio šta treba da se ,i da se… prije rađanja.Jok,nek oni kontaju.Vidi,izujem ti lakovane mokasine,onom slunti Adamu ,što izdade nam pramajku Evu i namah pobježe u raj,nikakve kazne.Ovoj jadnici svaki belaj natovariše.Znam,nije to ništa.Čito sam još će joj grijeha natovariti.Ko ona onog blećka na anamo onaj grijeh navela.Jadniku se to nije mililo,ne bi on.Jes, kako ne bi!Zato ću ja sada prišapnuti ovoj mućenici,da niko ne čuje:

-Naj ti je bolje,malena,ha se mogneš primiti za šteku, a ti u tanadarli mahalu.

Deba će glavnom od konzilij,na glas:

-Ovo već prevršilo svaku mjeru.Možda nekom dosadno,procesuiranje se odužilo.Zato dajte mali intermeco. Kafa ,iće piće i po mogućnosti ,potapšati ljepši pol sva četiri stađuna.Ono kad se steknu uslovi.Nisam mislio sada.Ih,kakvi ste odmah se narogušili i za svaku riječ bi insana u pržun.

Odjednom se pojavi cvijetni semafor na koem piše:

Interludij

Odjednom Deba osta sam.E jesu ovi anđeli plaho društveni.Nije ni čudo da ih na zemlji ne viđamo.

Ode do bijele rjećice,zahvati rukom tekućinu i:

-Bogami ovo je pravo mlijeko i još bolje.Ovako dobro nikad u životu nisam kušo.

Poslije ode do stabla svake voćke koju je  na dunjaluku žmario.Prvo do zerdelije,pa do dudada,hurmi, ašlame, kajsija,malina,jagoda,kupina,pa navrati do bostana.Jede Deba ne mre prestati.

-Šta će ba,insanu bijeli bubrezi ili brizle pored ovakvih slastica.Baš smo mi insani hajvani.Ma kakvi hajvani.Oni se bolje od nas razumiju u trpezu.Mi navalili klati hajvane ,živa bića  koja osjećaju i koje boli sve što i nas.Samo radi ćeifa.Zaboravili   druge ljepote koja nam je Milostivi Bog podario.

Ode Deba da vidi kaki je ovdi med.Kuša i:

-E,moj Lenji,brate moj.Gdje si sad konju jedan? Ovako nešto ti,kakav si smotan,nikad u životu nećeš kušati.Kakva klipača ili drugi bocuni cuge?Bakrači i rogači. Joj da mi je samo mala frašica unučića, da ti sipnem i ponesem ovog abuzenzi pića.

Zatim je zalego u polju ljubičica bijelih i plavih.One ga opile i on bi da spava i misli možda se ne bi trebo vrnut dole.I konta ovo je prvi put u životu da se najeo i napio od onog dana kada se kući od Dijaninog vječnog kamena kući vratio.

Još samo da mi je da mi ona dođe.

Blago milovanje mu mrsi kosu.

-Mili moj, zvao  si me.

Srce mu stade.Duša mu pleše..Njen glas.Okreće se i vidi je.

To je ona Dijana.upravo onakva kakvu je pamti.Mila druga i ljubav njegova.Prekrasna djevojčica i duša njegova.

Sva u prozračno bijelim velovima,vezenih sa svilenim nitima duginih boja.Plava kosa joj leprša na vjetru,iskri iako ovdje sunca nema.Oko kose zlaćano cvijeće vijenac pravi. Ljubičaste oči iskre dubinom istine i dušu mu upijaju.

Prima ga za ruku,na lice je maleno stavlja i ljubi je.

-Hvala ti mili za svu ljubav koju mi daješ.

Deba poče da plače.Vrištao bi on,ali zna ovom mjestu to ne priliči.Plače Deba ,zna mora se dobro isplakati. I isplakao za čitav život.Onaj jedan jedini put.

-Mila moja,nedostaješ mi.Šta ći ja bez tebe.Sam sam ti mila i uvijek tužan.Svi nekog pored sebe imaju,a moje srce samo tebe traži.I ne nalazi.Molim te dozvoli da ostanem pored tebe.

-Znam blesavi moj dječače.Ali nemoj više tugovati.Sve će biti dobro.Ili neće.Život ide dalje.Meni je ovdje dobro.Kreni i ti dalje.Još samo malo patnje i samoće te čeka, pa će sve biti dobro.A ja ću uvijek samo tebe voljeti.Tako nam suđeno.

On joj htjede mnogo toga pričati,ali mu ona prstić na usta stavi:

-Znam sve što ćeš mi reći.I mene je sve to boljelo kad sam došla ovdje.sada više boli nemam.

Malo sjete, zato šti mi se ti mučiš,mili,osjećam.I drži se ti  onih svojih mahnitova.Dobri su oni i nisu budale.Svaki svoju bol prti u čuti je.Blentovštinom je liječe.Nekad prekrdaše,ali im ovdje niko ne zamjera.

Još jednom mu obadvije ruke na svoje lice malo stavlja.On osjeti dvije suze tople i blage,po jednu za svaku ruku njegovu,željnih njenog milovanja

Moram ići sada.Evo konzilij se vraća.Skida cvijetni vjenac sa glave ,raskopčava ga,poljubi ga jednom.daje i njemu da ga poljubi na istom mjestu i   oko vrata mu ga, kao ogrlicu zakletve i vjernosti kači.I nesta.