Bila je tako lijepa…

Prelijepa. Kao mjesečeva ruža.

I danas je.

Bože mili kako je imala duge ruke i nježne prste. Uh , i kako je virtuozno prebirala strune ; gitare i damare moje mladosti.

Bila je nestvarna . Kao svijet snova i uzburkano more . I danas je.

Bože mili koliko sam je volio. I ona mene. Nježno kao dodir neba i mora , kao plavet u snu.

Oh, kao svaka princeza svirala je i klavir. Izvrsno. Ali klavir joj nisu dali iznositi iz dvora.

Pogotovo ne da ga nosi ,tamo negdje , njima neznano gdje , u ulicu i snove nekog mahalaša

Čuj molim te klavir i mahala?

A ona je znala i sa mahalašem spoznala:

-U mahali sve muzika je. I snovi i ljubav valcerom i tangfom dišu. I Bog je ljubav i milost. I nada. Vjerovanje u dobrotu ljudsku i čednost djeteta i žene.

-Šta će ti više, frajerko – rekoše joj!

Sa zlom Dostojevskog sam se prvi put susreo u šestoj godini, pa onda u osmoj , opet u desetoj, nakon toga…hejbet puta. Bili su to kratki susreti , od par minuta, ali koji se urežu u pamćenje , u krv i tegare se poput krvavr boli .

U mojoj šesnaestoj godini, ona je imala koji dan više , rekla mi je čitaj Dostojevskog i možda naučiš nešto. Neka joj je sa oprostom – sretna tujinska zemlja.

A bila je – tako lijepa. Vječna i pametna. Kao i sve moje jedine ljubavi .

Bio sam poslušno dijete. Nauk dobrih roditelja ili dar od neba. Svejedno je. I čtao sam. I čitao. I učio. I ponovo čitao . Godinama. I još uvijek čitam. I učim.

Za uzvrat ja sam je učio djetinjoj ljubavi i dobroti . Stađunima. U njenom svijetu postojala je samo red i hijerarhija. Ništa snovi , ništa nježnost , ništa ljubav , ništa duša.

Od rođenja nisam bio od velike priče. Zbog ljudi. Iskrene riječi ih povrijede , zabole i najčešće burno i neprimjerno reaguju. Dobrotu olako shvataju i klone je se.

Njoj sam otvorio djetinje srce. Ona je bila zadivljena njegovom čistoćom.

Kada sam shvatio da nemam više šta naučiti o stepskoj duši i njenom usudu , nakon par godina rekoh joj:

-Malena , ja ovog čovjeka ja znam.

-To je dobro. Čitaj sada Stendala.

Za njega mi nije trebalo mnogo vremena. On je ipak usko ograničio svoja interesovanja . Ljubav , ljubomora i osveta u kojoj nevinost nerstaje. I bio čitljiviji.

Rekoh joj da i njega znam. Ona je uzvraćala:

-Sada lakše razumijem kako djetinje srce diše i miriše. Sada znam kako svoje srce i tijelo podobriti. A tebi će poslije Dostojevskog i Stendala sve biti lakše.Idi sad i druži se sa Poom.

I družio sam se. Prvenstveno s njom. Više nije bila djevopjčica . Učila me kako žene vole. Dopalo mi se. Bila je vesela i nestašna učiteljica. Razvodnjila je krutost i šablone odraslih i pretvarala ih u igru djece koja se vole , igraju i jure.

Poa sam osjetio i zavolio njegova onostrana putovanja i savršenu poetiku iz njih rođenu. Shavtio sam da ljubav nema granica , ni podjela. Ako se iskreno voli – onostrano nije granica ovostranom , a ovostrano je samo jedan divan san , koji treba sniti širom otvorenih očiju i srca.ispunjenog bogobojaznošću , milošću , dobrotom i nježnošću.

Tada mi reče da sam zreo za nesretnu poetesu Cvjetajevu i mahalaša Jesnjina. Nisam razumio zašto u njenim očima iskre suze.

Plovio sam po oblacima i vraćao se mirisu Volgi i stepa. Milovao strepnje i nade. Žalio za danima koje mladost bespovratno gubi. Tugovao sa trenom koji bol i nepovrat rastanka nosi.

I meni su oči počele da iskre i vlaže.

Na kraju , kada je znala da odlazi , reče mi tužnim glasom , očima punim očaja i suza , nježno mi milujući lice , tamo gdje će godinama poslije život uklesati smješne i tužne bore:

-Idi sad Preveru i Maku. Znam , neće te zbuniti,I njih ćeš znati. Jedan je tako jednostavan i pitak . I drugi je , ali na svoj način.

I poslije dugog razmišljanja dodala:

-I oprosti mi mili moj. Niko, na ovom dunjaluku nema pravo govoriti drugom šta da radi . Morala sam te uputiti na njih. Oni će ti pomoći da nađeš druge ljepote i nježnosti slične meni. Sjećanja pjesnika su zarobljena i nepovratno izgubljena u prošlosti. Ti ćeš ,uz Božiju pomoć oplemeniti svoja sjećanja uvijek ići u korak sa tobom i nikad nećeš zalutati . Slijedoćeš svoje blistave modre rijeke i graditi pute i stare mostove preko njih. Sretaćeš svoje jedine ljubavi i mnogostrukog sebe. Ljubavi će se vremenom replicirati, a ti ćeš se sve više unificirati i opstati. Takav ti usud , Dobri moj.

To veče nismo mnogo pričali , još manje spavali . Opraštali smo se! A ja , budući jetim i merhum nisam to znao.

Noć je bila blaga , umilna , obasjana punim mjesecem i nježnošću. Njena gitara boje zrele višnje je plesala i jecala poslijednja tanga za nas. I ostala da počiva u mome domu, svih potonjih godina. Mislio sam – dozvaće je da se vrati.

Nije je dozvala !

Nikad se vratila nije.

Sada je ta gitara svjedok… duga priča i druga bajka.

A bila je tako lijepa. I prozračna kao nestvarni san.

Pet decenija tišine . Pedeset godina nesusretanja. Nebrojeno snova i nesanica. I utjeha. Živ čovjek se navikne na sve . Dijete malo teže .

Godinama sam tragao za njom. Slijedio stope njene. Cigani čergari mi družba bili . Vodili me iza Željezne zavjese, do Podmoskovlja , Nevskog prospekta i vječne Volge , da u njenim sjetnim talasima , sa prelijepom Asjom šumim i bolim njene i naše izgubljene tragove.

Zavoljeh milostivu i blagoslovljenu djevušku i ona mene. Učila me vječnosti:

-Ja ljublju ju vas – navsegda.

I pustila me da odem , jer znala je:

-Ljubav nikada ne umire. Živi i diše u nama i biva sa nama , gdje god mi hodili .

Iako sam je osjećao u tajanstvenom šumu stepe , bježala mi je. Kao da su je tihi i tužni zvuci ćemaneta La kampanele i velikog ciganskog tam tam doboša upozoravali da je stižem. A ona je nijetom usuda znala da nam vrijeme nije. I nikad neće biti.

U muzici duše koja ljubav i bol prizivaju Janis Joplin i Djevojčice cvijeća pute mi vodile Peni lejnom, Hajd parkom, Oksford stritom i Sohoom . Disharmonični krici Big Bena , mutni talasi Temze , buka i užurbanost , blijedilo i nesuvislost , strane mom merhametu i damaru , su zamaglila moja čula i nisam je osjećao. Svatio sam da se London ugasio na praznini koja je nastala nestankom njenih stopa.

Normalno i sasvim izvjesno nisam je našao na Majorci. Kasno spoznah skoro zaboravljeno. Previše je tu sunca , ljudi i graje. Mi smo više voljeli usporeni miris kože, grčevite jecaje i tišine naših neumornih tijela , hladovite sjene ljubavi i blagost beskonačnih noći.

Najbliži sam joj bio u čudesnoj Alhambri, dok sam se , ruku pod ruku sa Alba Majom od Granade, učio tumačenje oblaka, poklanjajući joj krhke , djevičanske ljubičice. Pri dnu jednog zida primjetih svježi otisak cipelica sa visokom princeskom štiklom. Andalužanka se naslonila na zid i prislonila svoje cipelicu na trag druge ciganke. Vidjelo se , istovjetne su.

Djelilo nas pogled iza aleje arabesknih , čipkanih stubova. Zakasnih tačno jednu dekika. Nisam potrčao za njom. Znanje predaka. Ako potrčiš, naročito u Alhambri , obavezno se izgubiš ili vrat slomiš..

Tada sam prvi put pomislio da je to znak da je nikad neću stići. A i grehota je ostaviti Albinu mladost u cvatu , da usred crvenila samuje i razmišlja o bijegu još jednog nerazumnika. Nisam potrčao , već sam noćima sebe bezuslovno poklanjao. Oh, kako je samo uzvraćala.

Naučila me da Maorke znaju kada moraju pustiti čovjeka koga vole i koji njih voli. Prvi put sam došao u iskušenje za žigošem rame cvijetom – znakom vjernosti. Nije dala. Znala je da ču je voljeti Para Sempre.

Na rastanku poklonila mi je zlatni lančić sa privjeskom – djetelina sa četiri lista i kastanjete od žada. .Da me , sreća , muzika i njena ljubav prate, gdje god bio .

Putiovanje se odužilo. Ali , nastavio sam. Vidio sam da je moja čergarska družba umorna, da posustaje i zaostaje.Mirisi Andaluzije i blizina mora pozivali su na odmor. ja nisam imao vremena za odmor.Znao sam da je bila tu i da mi za trun i tren iza prve okuke bega.

Ne i družice moje, čudesna bića Grada svjetlosti. Dvije Žane i jedna Nadin. One su mi pjevale i igrale, nevidljive rane vidale. Pjesmom bol srca mog pariškim noćima po trgovima Sen Mišel, Sen Denis i Pigala raznosile. Najprisutniji sam joj bio, najnježnije osjećao mirise njene kose i sjaj svilenkaste kože , u violetnim noćima Monmartra i nevinosti bazilike Sakre Ker, tišini Versaja i mistici Bulonjske šume .

U Parizu , najteže me pritiskala samoća pred svitanje. Otežao i usporen lutanjima , ostavljam pratilje, koje moraju na počinak poći. Umorne su. Ja , neumorni lutalica traganju sviko , naslonim se na ogradu mosta Aleksanrda III i slušam Senu kako žumori bolne priče zaljubljenih.

Ponekad zasjednem na klupu između Pont Marie i Pont Luis Filip i čitam tragove zaljubljenih. Pont Neuf me je zamarao svojom nesretnom “ružnoćom” i starošću. Znao sam da je tamo neću naći , jer su tu tragovi rastanka još uvijek svježi i nečitljivi.

Srebreni Mjesec se nadvio nad Senom. Imam osjećaj da ga mogu dotaći ,ali ne pokušavam. Bojim se da dodirom mogu izgubiti milost prelijepih sjećanja, koja ne blijede sa osvitom , ploveći njenim mreškastim talasima , koje žure da zaveju tragove nesrećnih ljubavi.

A mile vještice nema , pa nema. Tada mi se umor već primiče. Ja sliježem ramenima:

-Šta se može? Još jedna prelijepa noć punog Mjeseca prolazi. Nje nema . A Život je prelijepa bajka.

Tada korak po korak do Nationa ili nazad na Monmartr gdje me tople postelje raskošnih čednosti čekaju.

Bistroi uvijek rade , uskoro se novo jutro rađa.

U 30 Rue Vieille du Temple , u bistrou Mala potkova naručujem doručak za ponijeti. Ne moram naglasiti – za dvije i po osobe. Čekajući pijem kafu , žmarim Gitanes , mrvim gužer vrapčićima koji slave novi dan i slušam „Non, je ne regrette rien” ( Ne , ni za čim ne žalim ja). Dok odlazim – Edit , taj krhki Vrapčić željan ljubavi, mi maše, pokazuje na nebo , poljubac dječijom rukom šalje i poručuje :

-Au revoir mon ami . La vie en rose.

Bio je to znak za kojim sam tragao. Ona se vratiti neće. Nisam odahnuo , neznanja ću prtiti ćitav život.Čak nisam bio ni tužan. Više smiren , moje traganje se završilo. Ja sam svoje učinio.

U lutanjima mojim , često mi je i Nizozemska padala na pamet.ali ništa me nije vuklo u tu nedođiju. Mnogo je vlage i soli u sumornom vazduhu , a ni cigana čergara tamo nema. Sa drugim velikim ratom sve su ih nestali. A gdje njih nema , tamo ni moje pamcenje, ni damari ne dopiru.

S kraja avgusta na početak septembra ‘dvasetrećeg ljeta ovog najnovijeg milenija, po tam tam depeši , ostavštini Ibre Piljka namjerom je sretoh u Roterdamu. Napokon je došlo vrijeme da nam se stope sjedine , da se izgrlimo, izljubimo i … i da sebi oprostimo. Za vremena prošla i sadašnja . Buduća? Tko da zna? Ali osjećam da Suđaje sumnjičavo vrte glavom.

Sedam dana je njena druga, novija gitara, boje trule višnje, bila naša druga. Nenadano , poslije decenije čamotinje, oživjela je u rukama meštrice,. Radosna i razigrana – svirala je bolero, mjesečevu sonatu, cry baby cry , mojoj jedinoj, jesen sedamdeset i neke lične , poput sinoć mi je ruža procvjetala … i najnormalnije – jedan mangup i jedna cura čedna… i napose:

-… pričaj mi o ljubavi , kad smo sretni bili , pričaj mi koliko smo se voljeli…

Da, da! Ponovo u nekoliko , što bi mahalaši rekli : u hejbet – navrata bi se sjetila , da joj je Sinoć ruža opet procvjetala. Tada uvijek slijede sine Dimitrije i Mito bekrija , poveznica našeg usuda. Otvorila je dušu i neutješno isplakala naših crno dijamantnih pedeset sedam godina nesusretanja …

-… zašto čovjek iznenada ode , ostavi voljenu ženu , u suzama od kristala…

…i normalno , sedmu veče , u pauzama oprosta i opraštanja, plesali smo poslednji Drugi valcer za nas.

Znali smo da se vjerovatno više nećemo sresti. A nismo bili tužni, jer:

-Bila jednom ljubav jedna , ali kratko vrijeme , djetinja i vječna; svjedočanstvo bola….

Oni zluradi bi rekli ; eto ti na – ne vrijedi ono tvoje mahalsko:

-Dvoje se nađu pa se poslije ne nađu.

Kao i obično griješe , jer su neuki i prepisivači , pa ne razumiju Život.

Kad se dvoje u srcu nađu , oni žive u njemu čitav život, i malo više , koji vakat pride.

A ovo dvoje je život naučio :

Princeza (holandska mis ljepote i časno dijete ) i Canis Mahalis Vulgaris ( dobra lutalica i časno dijete ) se daškom anđela dodirnu , podjele i prime ljubav i milost svoju , darove što čitav život treba prtiti,ali ne ostaju zajedno. Bilo bi mnogo suza ,dvoje tužnih i povrijeđenih. I mnogo neprebolnih rastanaka. A i dušmani su protiv njih.

Ona ne može izaći iz svojih dvora. Ne daju joj. On je mahalaš , avlijaner i nije navikao da mu , tamo neki, neuki slugani odjeću kroje.

A u tišini bola, zvuk gitare , plamen kamina , u noći sa okusom tijela i vina , okupani mirisima besanih noći – u ljubavi , u milosti , u srcu , u sjećanju ne prestaju da plešu tango. Ili možda neki novi , drugi valcer. Skladan samo za njih.

Tko da zna? Sve se prelijepi život zove.

***

Epilog ove priče je bio vrlo frižak i zelen, a slike se nisu bile još osušile za seharu uspomena. Čim sazrije i dobije patinu starog dobrog vina , biće ukrašen zlatnim slovima, dijamantnog sjaja.

**

Dopisano 01.04. 2025.

Dvadeset mjeseci od našeg susreta um ljepote iz priče je polako utihnuo i povukao se van ovog svijeta i vremena.

Umorila se mila i zastala da malo predahne.

Usnila sanak da se varaća svome Sarajevu , Gradu čednosti i onom njenom blentavom djetetu.

Nije imale snage da se probudi i pošla je , zastala u nekom drugom svijet.

Eh , mila ludo ludice .

…sve bilo je kao feniks ptice let i mnoštvo beskrajnih i nježnih akorda ljubavi oko nje.

Dok njene misli lutaju vrletnim stazama nepoznatim ljudskom umu , na grudi , bocu lijevo od sredine uzbibanih djevojačkih grudi , naslanja jednu fotografiju. Ako iko ima snage da um vrati iz nedođije , to je ona.

Nadam se … jednog dana vratićeš se djevojčice , da me vodiš svijetu tvom …

*

Da, da – uspomene zbora :

Non, je ne regrette rien …

Edith Piaf – Non, Je ne regrette rien / Lyrics – Song – Prevod na Bosanski jezik