Znate li kako vam se može zgudumiti, a srce vam puno ljubavi i radosti. Natekne vam srce od neke prevelike miline i ponosa , pa boli do suza radosnica.
Pitate se odakle vama tako milo i lijepo dijete, prepuno dobrote, koje je isto vi, i malo više vi, nego što ste to ikada bili.
Htjeli bi da tu ljepotu, tu milinu nosite na rukama, kao nekad. A ne možete. I onda vas nešto jako žigne, negdje između srca i žile kucavice, skoro pa na pola vas presječe .
Bože Milostivi , boli, kako ta djeca brzo odrastaju.
Koliko prekjuče , jednog 28. aprila , moje djetence je bilo malo veće od starinskog mlina za kafu. Ružičasto i krhko kao kristal , da me je bilo skoro strah uzeti ga u ruku , bojeći da ga ne povrijedim .
Ali ga ipak uzmete i srce vas zaboli, koliko se topi od miline koja zamanta mozak. Privijate ga na srce, na mjesto gdje mislite da je duša.
Čitav svijet je vaš. Ma kakv svijet . Univerzum . I život pride.
Pune vam oči suza kad dižete pogled ka Nebu i zahvaljujete. I plačete. Ničim potaknuti i obaveznao , svaki put kad gledate tu ljepotu..
U mahali se to kaže plačem k'o godina, ma šta mu to značilo. Ne znate zašto , ali plačete i boli vas. A nikad sretniji niste bili.
Ne žuri vam se misleći ima vremena.
A nema!
Zaboravili ste da su vas učili, što možete učiniti danas, ne ostavljajte za sutra.
Ne stignete da se poigrate sa njima kako treba,
Juče je grozni , genocidni rat tutnjao ovim dunjalukom.
Danas imam velikog , odraslog sina. Ljudinu .
A taj zli , nesretni rat ukrade vašem djetetu četiri godine djetinjstva i odrastanja. Četiri godine očevog milovanja, jer otac mora ići tamo , gdje ga drugi dio srce zove. Braniti svoju rodnu grudu – Sarajevo Grad čednosti i Bosnu zemlju Božije milosti . A čereči se srce, čereči i krvari , k'o jako zaklani kurban.
Djete ima jedanaest godina, a otac se puške mora fatati i igrati “kauboja i indijanaca „, dobrih i zlih , monstruma i nevinih . Učestvovati u umobolnim umom skladanom beskonačnom ruletu , u kojoj samo smrt nevinih ima dobotni broj .
Dijete ne shvata zašto oca nema i po sedamdeset dana. Odi na teren , jer i tamo se Čednost i Milost brani.
Dijete ne razumije zašto otac svakog dana postaje sve tiši i tužniji. Nijansu pogrbljeniji i bjelji.
Ne zna dijete , iako djetinjim bilom sluti , da svakog dana nestaju ljude . Mnogo ljudi koje on zna , i one mnogobrojnije koje ne zna , samo zato što su na ognjištu svome ostali i što iskreno vjeruju u Boga jedinog..
Ne zna dijete kako je svakog jutra umirati i moliti se Bogu Milostivom . Pa onda svako podne i veče. Dok krici molitve ne prispješe u svaki damar . Svake sekunde. moliti se da se djeci njegovoj ništa ne desi, dok on po rovovima skita i luta . A u očaju pojma nema u kojoj mahali danas mala nevina djeca i žene djeca ginu.
Ne znate kako je, kad osjetite da je granata u vašu mahalu pukla, a telefona nema i niko vam ne može reći gdje je roknula i koliko je djece poginulu. I kako se zovu .
Hroničarima su djeca brojke, a ne znaju zbrajati. Kažu poginulo toliko i toliko djece. Zaboravljaju da je za njima umrlo barem još dvoje insana. Roditeljima su djeca sve. A o djeci koju ubijena djeca neće roditi , niko nikad ne govori.
Dijete vidi da mu otac blijedi , bijeli , muči i škrguće zubima, Stišće ih toliko da se oni lome, a ono ne zna zašto. Ali brzo uči i uskoro će sve znati. Jedino neće imati odgovor na pitanje :
-Kome je on , nevino dijete išta skrivio ? Ko će polagati račune za izgubljeno djetinjstvo.
Prođe rat, a dijete iz rata izašlo kao petnaestogodišnji mladić.
Ne možeš se miline i ljepote nagledati. Ali bol što se više ne možeš igrati sa vlastitim djetetom muti sliku . Ne moš ga krilo ga staviti, na srce prisloniti, u kosu poljubiti i reći mu:
– Volim te djetešce , moje milo. Loši ljudi su otišli ka vrelim putanjama u susret . Oprosti mi , što me nije bilo.
Eto , to je rat učinio. Ali Hvala Bogu Jedinom, živi se.
A opet , safata vas neki sram što drugi ne žive. I još veći bol što su tolike nestali.
Mahinalno kreneš ka djetetu, pa sa zatomljenim krikom na usnama , bolom u grudima staneš. Jer dijete je čovjek, a ti hoćeš da mu ljubavi i milovanja ko djetetu daš. Samo gas pomiluješ po stomaku il grudima , i milošte pljesneš po gujici.
Kažu prošo voz.
Kako boni prošo voz?
Koji voz, boni ne bili?
Ko ga je vidio?
Niko !
Dijete je uvijek dijete , i hoću da ga uvijek volim i milujem kao da je ono malo , prelijepo i krhko mlince dijete.
A taj prošo voz se uremizio u grudima , zajedno sa ledenom kompozicijom dugom četiri godine nemilovanja. Četiri duge godine nemaženja i nešaputanja očinje ljubavi, :što bole čitav život. Mogu se dva kruga oko istoka i zapada napraviti. Pride još jedan i po oko polova.
Parkirala se sa bolom i čemerom, tegobna kompozicija krcata krivnjom i grižom . Ne mrda i ne izbiva. Ne možeš od nje disati, a pokrala sve riječi, zagrljaje i milovanja.
Kako djetetu reći:
-Izvini sine, imao sam preča posla.
Ne možete to reći , jer sin može upitati:
-Zar nije najpreči posao otac biti.
Ruke stišćeš da ne bubaš u betonske zidove. Onako po mahalski, krvnički iz sve snage. I rukama i nogama i glavom. Dok vas ne prokrvariš i poplaviš.
Džaba ti oče. Prošo voz .
Sve da glavu na panj turiš , ništa se ne može vratiti, ni nadoknaditi. Ni jedan jedini poljubac. Ni jedan jedini zagrljaj. Ni dašak pogleda.
Sada , to moje dijete , koje su mi nekako ukrali, ima tri prelijepa sina sa milom Grlicom jednom.
Meni u srcu malo lakše. Otpade nekoliko vagona kompozicije. No, glavninu ću tegariti i na onu stranu.
I sve nešto mislim i nadam se , da mi sin zna kako djeca brzo rastu. I da je najpreči posao biti otac.A ne mogu savjet dati, jer me stid što sam djetinju ljubav morao staviti na drugo mjesto..
Samo se molim i tješim da zna da ga nikad, niti jedne sekunde nisam prestao voljeti.
Ne znam zašto , ali i danas ponekad , u tišini i osami , po molitvi zaplačem , željan tih nemilovanja i nemaženja , punih ljubavi i sreće . U mahali se kaže :
-Neutješno plače ostarjeli ratnik i blentovija k'o godina , ma šta mu to značilo.
Sretan ti rođendan , milo , maleno djetence , sine ljubljeni moj.
Ponekad zastani i zaustavi vrijeme i uvijek voli i miluj te tri svoje ljubavi . I onu Grlicu što ih , uz Božiju volju , donese na ovaj prelijepi dunjaluk.
Ponekad im , neobavezno , tiho da ih ne probudiš sviraj uspavanku , onu o bolu , kojom , Hvala Bogu , ne stigoh te uspavljivati.
