( Zapis : Ljubav , poetika , život … i duša / neobavezno štivo )
Ljudi zaista tako malo znaju o duši da se to graniči sa nerazumom. Neupućenost i nemanrost nepoznavanju ženske i djetinje , duša dobrote ljubavi nije nikakvo opravdanje :
“Znanje o dušama je u Boga Jedinog.”
Da bi se krenulo putanjama kojima svijetle tragovi krhke ženske i ađeoske djetinje duše , pored Božijeg proviđenja i neposrednosti , potrebno je dva jednako ili ravnopravno zainteresovana aktera. Ukoliko to izostane , svaka duša je kauzalno osuđena na nepoželjno ishodište .
U traganju za nekom putanjom , u kojoj će naći svjetlost nalik svojoj potrebno je mnogo sreće , podrške Usuda i bar dekiku samosvjesti. Ako nešto od toga izostane , poslije prvobitnog uzleta sve se preokrene u onu čuvenu :
-I pad je let.
A jopet , ako sve krene i vako i nako , treba se zadovoljiti iskreninm pokušajem u kojem obitava barem podnošljivo dohodište..
U beskonačnosti nebeskih putanja iskonsko je pravilo :
-Dvoje se nađe , pa se poslije ne nađe.
Izuzetak koji potvrđuje to pravilo je jedna jedina sekunda u kojoj se dvoje pogledaju i odmah prepoznaju da su nađeni za čitav život.
Nažalost ili na sreću azimut je veoma klizak i polikratno odredljiv ugao gledanja . U svim putanjama i kutovim, konstanta π je uvijek beskonačan broj koji se primjenjuje subjektivnom procjenom . Shodno tome i oni koji se poslije nisu našli , u dijelu zajedničkog putovanja vjeruju ili bar pomišljaju da je to nalaženje za čitav život. I uvijek , ama baš uvijek barem jedno bude povrijeđeno , oliti natakareno. Suđaje tvrde – oba učesnika u vrlo takarli odnosu moraju nositi poslijedice nenalaženja.
U tom kolopletu putanja , susretanja i raskantavanja – nekom se ”osmjehne” tragika , a nekom prelijepi život . Međutim , kako je sve u parovima i zaslugama , poslije tragizma uvijek slijedi buđenje “razuma” i adekvatne sukladnosti ljepote življenja . No ,ponekad su živci i strpljenja tanji od paukove mreže , i konačna tragika skrši tanku nit koja dijeli ovostrano i onostrano.
Sve u životu , pa i pisanje se može svesti u ravan Idiot i svih ostalih idiota Dostojevskog i drugih časnika kalvarije babilonske kule . Kolaborirajući jedna sa drugom , idiotske bezrazložnosti zamagljuju neopravdanu tragiku sunovrata svake stvarnosti Takva , tegobna i nerazumna stvarnost baca sjenu na čaroliju prelijepog života krojenog po najmilosrdnijoj zamisli Jedinog Stvoritelja.
Može se početi od vehtih , ali ( ono kao ne znamo zašto ) hvalospjevima proturenih prihvaćenih Borhesovh Ogleda i Izmišljaja , na koje je nasjeo i veliki Kiš sa Grobnicom za D. … do Nojevog kovčega i cijeli stvaralački opus zasnovan na hermetizmu zaključane sobe . Međutim , evidentna praznoća uma , koje se reflektovala na stranice , nam sugerira da Borhesovu bespolnu , samonaglašenu individualnost namah skrajnemo u zaborav.
Međutim nikako se ne smije zanemariti Po , kao preteču svih potonjih ogleda , procesa , zapisa , od savršenog stila i stroge forme pisanja , do idejnog vodstva u raznim žanrovima poezije , nadrealizma i simbolizma …
Nizom fantastičnih i autentičnih putovanja u svijet nadrealnog i onostranog, on je jedan od rijetkih koji se svejsno izgubio u traganju za dušama voljenih , koje bez nekog naizgled pravog povoda , jednostavno usniju i odu .
Da li će se prije ili možda poslije toga sunovrata stvarnosti izroditi u Kafkin nepodnošljivi i neprocesuirani Proces , Osterovo Putovanje u skriptorijum ili viđenja/gatanja Orvela i njegovih inačica , odnosno bilo kojeg Orvela .
Mešin opus izrastao iz tragike Sjećanja , preko vrlo opipljive Tišine , Šabe i Derviša nas uvode u “traganje duše “ čime se opus Sjećanja završava nedovršenim Krugom , koji kao da malo skreće sa osnovne linije klasičnog romana . Ali ga apsurd egzistencijalizma i konceptualizam moderne i Makova Modre rijeke i Kameni spavač proglašavaju stećkom velike riječi i mudrosti.
Nadovezujući se na Poova i Makova traganja i lutanja u normalnom poetskom slijedu se javlja fantazmogoričnih Sto godina samoće Markesa , Koeljov Alkemičar i St, Egziperijev Mali Princ vračajući nas u umilna vremena nevinosti anđela , koji još uvijek žive među nama , ali se moraju kriti da ih zlo ne prepozna i uprlja .
No , kratkotrajni bljesak čednosti i idile zauvijek biva prekinut bezvremenom aktuelnošću Bokačovog Dekamerona , čiji će naturalizam jednakim žarom slijediti i slikati Zola i Viktor Igo
Prustovo beskrvno i beznadežno bespolno , ali donekle svrhishodno Prustovo Traganju za izgubljenim vremenom , potpomognuto realitetom Kunderine Nepodnošljive lakoće postojanja , nas svraćaju u bezvremenost Stendalovog Crveno i crno .
Vješto zakukuljena i ispeglana nevinosti Ž. Sorela je samo uvod u pitkost Mopasanovih Bel Amilica i fatalizam i tragiku Floberove Madam Bovary inačice Tolstojeve Ane Karenjine , Puškinove Tatjane Larine , nadnaravne poetike Marine Cvjetajeve i apsurdnosti njene životne tragike , Jesenjinove Ane Snjegine , Dobar dan tugo Saganove.…
Isto tako se ne smije zaboraviti nevinost i vjernost , Marije Magdalene, lepršavost i ples Isidore Dankan, Žizele , Esmeralde , Karmen , Zone Zamfirove , Koštane , Hanke , Fatmi , Ljiljane …
Ovi nedovoljno osvijetljeni i neupoznati blaženi svijetovi i cvjetovi nevinog srca , ž'tanskih i balkanskih damara kojim miriše svaka žena , su ljepota i bol , čednost i tragika vaseljane.
Šta reći o vanvremenskoj čednosti , naivnosti i dobroti zarobljenih u umu i tijelima presvjetle Taide , nadnaravno čedne Remedios La Belle , Blažene Luce …
U nemogućnosti nabrajanja tisuće i milijarde drugih opravdano ili neopravdano prešućenih dijela i likova , sakupljenih u Kalvariji svevremenske babilonske biblioteke , zahvalni smo autorima što sa nama dijele tajne svojih reminiscencija i traganja .
Ni Lenjin nije nio tako loš . Postavio je jedno vrlo životno pitanje:
“-Kako i šta treba naučiti?”
Mi dodajemo : I pisati !
Nakon uzleta i putovanja , vreve , lutanja i žurbe , na sreću , često svojim samoćama i sumiranjima ostajemo sami sa sobom , u sobi bez vrata , sa otškrinutim prozorima , pred praznim arkom papira , slikajući već viđeno , ili ono željeno viđeno , čak i neviđeno , ne obazirući se na one druge “objektivne” aktere i slike zacrtane datom stvarnosšću , koja nimalo nije ružičasta. Ni sada , ni u bilo kom vremenu..
Što više riječi ispišemo i u njima prepoznamo život , to ćemo bolje razumjeti i aktere , ali i sebe kao stvaraoce koji kreiraju život i nastoje da prežive ovih par časaka prinudnog ovozealjskog života.
Nema važno da li ti zapisi podražavaju život, vjerno ga preslikavaju ili imaju konotacije nadrealnih , magličastih impresionističkih vizija nečega što je moglo biti , ali eto voljom aktera , možda i naratora nije bilo.
E sad , koliko tu udjela ima usud , a koliko naš izbor nije bitno , jer ipak, na kraju krajeva suđeno je da pravimo izbore. I najčešće griješima .
Naš Stvoritelj ima daleko ljepše i savršenije planove za nas , nego ih mi možemo svojim izborom sebi podariti.
Mi nikad ne razumijemo pogrešno. Samo u prevelikoj dobroti ili zloći svojoj ponekad pogrešno čujemo i prepoznamo ono što nam časno srce i djetinja duša, onakvi kakvi su Bogom dati , želi prepoznati. A drugi nam tada sugeriraju ( podmeću ) da smo nešto pogrešno shvatili . Baš su neuki!
A ima dosta toga što se ne može i ne smije pogrešno shvatiti. Prvenstveno Božija harmonija , ljubav , milost i dobrota , jer čitav Univerzum je zasnovan na tom osnovnom kauzalitetu svih bitaka.
Sedamnaesti je maj. Umilni je proljetni dan , okupan plavetnilom nebeskog prostanstva i Božijom milošću. Sve buja i sanja. uvijek zelene i zlaćane snove. Mirisi i ljepota behara natkrilili uspomene. Nestvarni krajolici odišu vječnošću i bude emocije , zapretene u najbolnijim zakutcima srca.
Tada shvatam lakoću ljepote i prolaznosti života . Ponosno dignem glavu , a srce drhtulji. Nadiru sjećanja obojene mirisima smrtnosti ,vječnih djevičanskih ljubičica , prohujalih kiša i nestašne igre kristalnih pahulja bijelih….
Sjećanje na Mariju Magdalenu
Prođe godina , dvije , tri… Tihu idilu je poremetila vijest da Dobri ide na operaciju neke izrasline na jeziku. On se pravio nehajan i govorio da je to neki nebitni benigni tumor. Mahalom je kružila priča da je melanom. Mahalaši to nisu mogli prihvatiti. Bili su utučeni. Ali nisu se predavali. Nema se vremena za tiho umiranje.
Kada je Dobri otišao na maksilofacijalnu hirurgiju radi ekstrakcije neprirodne izrasline , mahalaši , njegovi drugovi su smislili plan. Nisu mu smjeli dozvoliti da se bez njih uvali u bulumentu prelijepih sestara , među kojima je bilo i časnih , a sve su bile milosrdne.
U stvari pravi razlog je bio drugačiji. Nisu mogli zamisliti da Dobri ode na viši nivo , a da oni ne zamuhuraju oproštajnu feštu svojim prisustvom i belajli ugursuzlukom. Odjednom , iz čista mira ,svi su se razboljeli . I viđu čuda i jada , svi su imali istu boljku :
-Lat .Dg.Papilloma linguae
Grdelinka i ja smo se i pored svog strahovanja za Dobrog moralie smijati mahnitovima i njihovim budalesanjima. Dobro upućeni , podzemni mahalski sos sistem je obznanio i zabilježio da su nezapamćena fešta i cirkus trajali skoro deset dana. Ono , da budemo precizni ; skoro deset dana i devet punih noći.
Dani su , zna se prolazili u spavanju . Noći ko noći ! Duge i besane , proticale se u nespavanju.
Kako nenadano došla epidemija Papilloma linguae je preko noći o'šla . Da li je misterioznom izlijećenju kumovala nesebična , milostiva i stručna skrb elitnog tima medicinskih sestara ili su mahalaši skontali da je vrijeme da se otrgnu opijajućem zagrljaju pokroviteljki; niko ne zna.
Nu , u svakom slučaju nogatrans je došao na vakat , jer je bilo krajnje vrijeme za osvješćenje i nagovještene ekstraktilne reakcije zbunjenih dotura .
I svi su dobro prošli. Osim Dobrog; naravno .Niko nije ni rikno , crko ni krepo , a sukladno tome ni odavriječio. Jedino je Dobri , po običaju naj…grabusio .
Da li iz puke osvete ili iz potrebe jedan primarijus , mošte misliti Dobričin bliski rod , uz asistenciju sedam sestara uradio mu je operativni tretman u smislu ekscizije oralnog skvamoznog papiloma (OSP) odnosno benigne proliferacije slojevitog skvamoznog epitela, koja rezultira papilarnom ili verukoznom egzofitnom masom.
Kako Deba reče , ono po mahalski:
-Dr.mr.pr.fr.sc.Prim . Vranić je na Dobričinom jeziku uradio postupak Kiretaže (prema franc. curetage – struganje) i otfikario bezgrešno začetu , sad već mitsku izraslinu na jeziku .
Tih dana , u toj frtutmi i stampedanju , ničim izazvan zagubio se jedan prelijepi , nestvarni san. Ne i izbrisao.
Ničim izazvan , Deba je morao priznati da je on mahali proturio baju da Dobri ima melanom , jer se u njemu ništa nije moglo zadržati na duge staze. Njegova iskrenost ima veza sa sistemom usta i zadnjica , ali ne u smislu funkcije probavnog trakta. To je bila osveta Dobrom što se u traganju za Lucom udaljio od konzilija , a i prilika da se mahalaši , možda i poslijednji put skupe na „oproštajnu“ feštu. .
Kako nije volio da ikome bude dosadno , ponajmanje njemu samom , a mrzio je da se ništa ne dešava , Deba je po izlasku sa maksilofacijale mahalom proširio drugu novost. Ne zna on kako , ali Dobri je priheftao papilome lingve na jezik , samo da bi manje pričao. Da ne bi morao objašnjavati zašto se Luce zaredila i otišla od njega , i da zaista ne zna gdje se izgubila.
Možete misliti kako se Deba zabezeknuo kada je na maksilofacijali ugledao kako časna i blažena Luce i Dobri u doktorskoj sobi sjede i tužno se , bez dodira gledaju i ćute. Tad mu još nije mu bilo jasno : da li je Dobri natakario papilom radi Luce , ili je Luca postala časna medicinska sestra da bi ga mogla liječiti. A mere bit da bidne da su tu dobri duhovi zvani Erosi imali provodađijskog posla .
Svašta u Božijoj bašti konta Deba. Njega nikad ništa nije moglo iznenaditi , i za sve je imao odgovor i takar. Ali ovi put je osta bez jezičine i sa strahom klimao glavom:
-Ovo neće izaći na Dobro !
I nije . Ali otom potom , u nekom drugom zemanu i čitabu koji se , možda , mimoilazi sa ovom pričom.
Nekako o tim dešavanjim , primjetila sam da Grdelinka nikako nije dobro. Vidjelo se na njoj . Bolovi su postajali jači , ona ih nije ublažavala lijekovima. Trpila je bol kao neku milosrdnu pokoru.Ujutro bi ustajala neispavana i manje bistrog senzorja. Dugo joj je trebalo da shvati da se je još uvijek na dunjaluku i da se rađa novi dan. Kada bi se pribrala , pravila bi se da je sve u redu. Za nevjerovati , njena ljepota ni jednog momenta nije venula , niti se mjenjala. Samo je postajala još svjetlija , kristalno prozračnija.
Morala sam joj pomagati da se presvuče i uredi do pristojnosti. Brzo se umarala i mnogo je spavala. Kao da joj je san pomagao da zaboravi bol i bol.
Još jedan znak mi je govorio da nije dobro i da joj se bliži kraj. Sve češće se sjećala Dobrog i prizivala ga , mješajući snove s javom.
Tako , jednom iznebuha , tihim glasom progovori. Nisam bila sigurna govori li meni ili sebi , ali riječi drhteći zatitraše sobom :
-U mahali kruže priče budnih , da me je on godinama pokušavao spašavati od karanluka , a da sam ga je tjerala što dalje od sebe , tako što bi ga svaki put povrijedila , za malo ubila ili osakatila. A nisam ! Bar ne sa namjerom . Nikoga ja ne bih namjerno mogla povrijediti ili ne daj Bože ubiti. Njega ponajmanje . Samo sam ga željela kazniti da i njega bar malo fizički boli moj nerazum, jer za nerazum je potrebno dvoje.
Kada sam letjela sa drugog sprata nisam bila ni blizu njega. On se ispruženim rukama sam podmetnuo da me spase. Glupan ! Mogla sam ga ubiti . Spasio me , sebe zamalo ubio , a ja sam postala sirotica i Grdelinke.
Ovo tijelo više nije sasvim moje i sa ovog svijeta .Njegovo je . On ga je volio , mirisao , milovao , uživao u njemu, obljubljivao. I ono ne vene niti stari . U njemu je toliko radosti i darovanja , da ih još uvijek sređuje i oplemenjuje. I nikad neće ostariti jer ja sam , uvijek za uvijek , kako to voli reći, navsegda, njegova krasotica.
Čežnja me mori . Strast me mori . Ljubav me mori. Duša me boli. Ne mogu nikako ugasiti svoje želje i ljubav , a ne smijem ga zvati. I ne želim . Uništila bih oboje , a možda još neku nevinu dušu. I hoću da mi to bude kazna , što sam pobjegla od njega. Slaba je utjeha – morala sam ! Radi njega , njegove mladosti , njegove dobrote i nevinosti.
Onu veče kad sam ga skoro ubila , napokon sam shvatila dubinu i nevinost njegove ljubavi i njegovu bit. On se nije mogao predati drugoj i voljeti je , dok onoj prethodnoj nije dao ili pokušao dati sve i više od toga.
Poslije toga nikad više nisam poželjela da moje tijelo itko takne ili gleda. Moje tijelo je postalo svetište naše ljubavi. U njemu su , obavijeni tamjanom čudoređa , obitavali svi naši dodiri , ćežnje , zanosi , uspomene i ljubav . Željela sam da taj moj , skoro smrtni dodir i sva ona ljubav koju sam u tom trenu osjetila ostanu ono što će me hraniti u danima samoće , koji su skokom postali neumitnost.
A onda bi zastala , svjesna da govori naglas , niz lice bi joj klizile suze . Nije ih brisala. Vidjela bi da ja širim oči jer i mene muče iste boli i ista razdiranja. Shvatala je da je njena bol samo njena i da nema nikakve veze sa mojom: -Oprosti mi ,molim te . Nekad zalutam u prošlost , u dubinu moga mraka i govorim nesuvislosti , bez ikakve veze sa stvarnošću. Ti si mlada i zdrava . Samo uči i osluškuj . Milost Božija će te uvijek doticati. . I pazi se – ljudsko zlo nema granice i težiće da ti otmu Božje milodarje.
Jednog dana u svilenkasto rano predvečerje, mi sa osmjehom i živošću , koji nisu slutili dobro , reče , zapravo zamoli:
-Mislim da je došlo vrijeme da ja i Dobri zakopamo sve tužne aveti prošlosti. Molim te dovedi mi ga , što prije .I uredi me najbolje što umiješ. I oprosti mi .
Uredila sam je .Okrenula joj lice tako da se ne primjeti njena blaga pereza facijalis . Zaista je izgledala kao u najboljim danima , kao ljepotica iz najtananije bajke. Umorila se i zaspala. Ja sam se na brzinu presvukla , djecu za ruke uzela i pravac , stotinjak metara nizbrdo do Dobrog.
On me čekao na vratima. Sređen kao da ide na vlastito vjenčanje. Nije bio tužan . U ruci su mu bile ljubičice. Čudila sam se . On nije volio da se cvjeće bere.
-Malena , uvijek ima izuzetaka kada se neke norme moraju bar na tren zaboraviti!
Hrabro , bez ustručavanja uzela sam ga ispod desne ruke. On se nije bunio . Samo je slegnuo ramenima i pogledao me malo tužno. I on i ja smo slobodnim rukama uzeli djecu za ruke. Ja sina , on kćerkicu. Neki neupućeni posmatrač bi pomislio :
– Vidi čiste , lijepe i predane porodice!
Tiho uđosmo. Odvedoh ga do njene sobe. Ona je spavala. Bila je tako smirena i opuštena kao da je neku ogromnu brigu prebacila preko mora , na neko daleko pusto ostrvo , bez mogućnosti da joj se vrati. Blistala je onom nedostižnom svjetlošću anđela i bića koja su sve tajne saznale i više nije im mjesto na ovom prolaznom dunjaluku.
On kleknu pored kreveta , tiše od najtišeg , Položi joj ljubičice uz uzglavlje . Gleda u nju . Ne trepće. Znam da se moli , jer čujem meni strane riječ , iako on skoro ne otvara usta :
– Bismillāhi-r-rahmāni-r-rahīm.
A onda kao da se sjeti da sam ja tu , progovori tu molitvu da je ja razumijem:
-U ime Boga, Sveopćeg Dobročinitelja , Milostivog…
Bilo mi je malo čudno. Nisam znala da Dobri ima te molitve u sebi . Kasnije sam naučila da svaki prvovjernik pominjanjem Boga počinje svaki dan , svako novo poglavlje , svako novo čak i najsitnije dešavanje u svom životu.
Čujem i riječ :
-Amin !
Ali to ne izgovara on , već Grdelinka koja se u tom momentu na tren budi i ponovo usni.
Ne znam , neka ljepota me ganu i ja zaplakah i glupavo pomislih:
-Joj , čudnog li skupa , još nam samo neki Kerubin ili Mojisjeva Zlata fali . -reko bi Deba.
Sakrijem misao , jer sam naučila da mahalaši skoro uvijek pogode šta drugi misli. Moja misao kao da nanovo probudi uspavanu ljepotu :
-Dobro mi došao ljubljeni moj! Oprosti mi što sam zaspala .Malo sam umorna.I oprosti mi što se nismo ranije susreli. Znaš , uvijek neki grlupi razlozi se ispriječe. Pričaj mi o ljubavi. Pričaj mi o danima kada su anđeli hodali Bosnom zemljom Božije milosti i Sarajevom gradom čednosti , a mi bili zaljubljena djeca koja žele samo da se vole , igraju i jure. Pričaj mi kako se dvoje vole i zauvijek žive sretno. Čvrsto mi stisni mi ruku , ne puštaj me. Ne daj mi dati bježim. Pričaj mi kao da se nikada rastali nismo.
I on joj je pričao. Gledao je radosnim i nježnim pogledom punim ljubavi i čežnje .
I pričao … nije prestajao pričati.
Pričao joj je četrdeset dana i noći , skoro bez prestanka. Pričao i čvrsto držao joj ruku . Ni jednog moneta joj nije ispušta ruku. Nije joj dozvoljavap da mu opet pobjegne. Ponekad bi je poljubio u usne , u kosu , u obraz , jedva čujnim lahorcem da je ne probudi. Glavu prislanjao na grudi da čuje kako diše. Znao je koliko je umorna.
Oplemenjene riječi su se nizale u đerdan nasvjetlucavijih dragulja , svjedoka jedne prošlosti , jednog snu , jedne bajke koja je živi i miluje dvoje mladih . Bajka koja se nikada neće moći izbrisati i biće zapisana u vječnosti mahalske kaldrme.
-Bila jedna kučica u cvijeću .
U kučici živjelo dvoje mladih . I ljubav jedna uzvišena i vječna .Godinama. Voljeli se jedan mangup i jedna djeva čedna. Navsegda.
Kučica , svjetlošću i mirisima cvijeća obasjana , dozivala je cvrkut ptica , sutone i svitanja. Strast , milovanja , ljubav , dodiri , poniranja i uzleti obavijeni čežnjom i bolom ljepote , sve su pretvorili u jedan tren, bez prošlosti i budućnosti. Ona i on , dječak i djevojčica i beskonačnost. Ona i on , djevojka i mladić i vječnost. Ona i on , muž i žena i iskon.
Nisu smjeli stati. Nisu smjeli jedan jedini poljubac preskočiti. Nisu željeli jecaje predavanja kriti. Smijali se i plakali. Znali su – ovoliko sreće i ljepote ne sluti na dobro. Grčevito su se zbijali u jedno klupko , u jedno biće , da ih ništa ne rastavi.
I bi kao što stari kažu :
-Sve ima svoj početak i kraj?
Niotkud , ničim izazvan dunu strašan vjetar. Nadviše se crni, zlokobni oblaci. Zapadala je velika kiša. Zavlada tama. Dvoje mladih usnuše i razdvojiše se.Devet godina je vladao nerazum i mrak. Devete godine smilovaše se Suđaje . Dvoje mladih su svoje grijehe molitvom , pokorom i dobrotom iskupili.
I evo njega , na koljenima kleči i prsten zlatni na četvrti prst njene lijeve ruke stavlja , do vena amoris srcem , a svešteno lice u bijeloj mantiji svetom knjigom u ruci , svjedoče njihovom zavjetu.
Prelijepa nevjesta sva u bijelom otvara oči , pridigne se , ganuta , rukom mu dostakne usne , ljubi ga i izusti:
-Lijep dan i divan prsten , ljubljeni moj. Hvala ti .Volim te . I da , da svim srcem te uzimam za muža.
I zatvori oči .
Svešteno lice izgovori : Amin , promrmlja – ostalo znate i u žurbi ode .
Ona još jednom otvara oči . Uh , koliko je neodoljive ljepote , radosti , čežnje nježnosti i opraštanja bilo u tim prelijepim svjetlucavim očima boje tirkiza. Zovnu ga rukom. Čeka ga .
On se izu , leže kraj nje . Normalno sa njene lijeve strane. Okrenu je sebi , čvrsto je zagrli i ljubi . Ona mu uzvraća. Ljubavnički poljubac . Dug , nježan , strastven , malo grčevit. Znaju znanje i znanje . Poslijednji oproštaj je zakucao .
Osjećajući da ostaje bez daha , on se odvoji od nje . Prime se za ruke, ponovo spojene za života. Lijeva u desnoj , desna u lijevoj. Jedno srce i jedna duša svjetlošću iskre.
Ona ne povrati dah i prestade disati. Tek tako , kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.
On je i dalje drži za ruke. Zna da je još tu i čuje ga . I priča joj:
-Bila jedna djevuška bajna . Zvali su je Marija Magdalena sjajna. Na ovome svijetu nije bilo ništa ljepše od Krasotice te. Svom čednošću srca čistog i blaženog voljela je Nebo , slobodu i djevičanske ljubičice i mene sretnika . I ja nju . Očaran ljepotom njenom , sa njom sam snivao najljepše snove i evo nudim joj svijet na dlanu.
Tugo moja Bijela dama ne odgovara , život kao i uvijek neizostavno mora ići dalje.
Dok bol klizi sleđenim vodopadom, dobro je srce očajno Navsegda
Međutim , jedna prelijepa grdelinka izmili iz grudi njene vjenčanice , nježno se pope na njegovo lijevo rame , primiče mu se usnama , nestašno ih kljunom dodiruje i kroz otvoren prozor prhnu ka nebu.
Marija Magdalena Grdelinka je imala trideset jednu godinu kada je Božijom Milošću uznesena na nebo .
Dobri je imao dvadeset sedam godina kada je u jednom sretnom , svjetlosnom jesenjem danu postao voljeni muž i udovac.
Tako nas čudesna sudba raduje i tuguje . I liječi rane jer život je prelijep.
Polazeći od aksioma da je Uzvišeni Bog , u svojoj savršenoj plemenitosti ljudskim bićima podario milost, ljubav i razum – sve potonje je kristalno jasno. Krajnja granica ljudskih mogućnosti je ona tanka linija koja razdvaja plavet neba i modrinu mora. Kako smo tvorci vlastitih granica i iako nam možnosti kažu da je to apsurd , ništa nas ne sprečava da pokušamo dostići tu liniju. Možda u tom letu dosegnemo neke druge naizgled nedostižne ljepote i čarolije i bar na kratko pobjegnemo od nametnutih ljudskih granica, koje su uglavnom nametnute , vještačke, neubjedljive i promjenljive.
Međutim čovjekovom bitku je prikalemljeno ono čuveno – a l i … :
Učmali okovi malograđanštine u sudrugarstvu sa osobnim kompleksima , zapisani u genomu ,dominiraju skoro vaskolikim pučanstvom. Percepcije svakog pojedinačnog subjektiviteta su kao nakaradno uljepšani odraz u iskrivljenom ogledalu realiteta. Svaka individualnost sebe vidi pametnijom, ljepšom, zanimljivijom, važnijom , posebnijom … , u svakom pogledu respektabilnijim od onoga što je karakteristika date pojavnosti. Uslovno poremećeni modus vivendi dovodi do anoreksičnih i sociopatkih devijacija ličnosti koje često za posljedicu imaju bipolarni poremećaj, čija je psiho patologija mnogo šireg spektra od podnošljivog.
Etablirano psiho-fizičko i materijalno-statusno nasljeđe predaka je duboko urešeno u ljudskom umu . Iz labaratorija odgoja, kovanih teškom roditeljskom paskom , ali i nebrigom za osnovnim potrebama nasljeđa, u sprezi sa kontradiktornim uticajima rigorozno klasno-sociološkog ozraćja , finalizuju datu malenkost, uvodeći je u nepodnošljivo mukotrpnu tlapnju bivstvovanja.
Sve pređašnje postavke su date bez upliva Nebeskog nauma, jer ga većina zaboravlja ili iskrivljuje uzvišenu datost Božije ljubavi, milosti i dobrote. U vlastitoj , ničim utemeljenom nadobudnošću ljudi su jednostavno pobjegli od bezuslovnosti Dobroćiniteljstva. Ili su jednostavno sve Njegovo bacili iza leđa, nemajući vremena i namjeru da se osvrću na predodređenost iskona.
Bježeći od zapisanog , istrajavajući na evidentnom siromaštvu duha , na teži naćin se dolazi do spoznaje da se od usuda ne može pobjeći . Kakav si – takav si ! Neprikosnoveni status quo. Ali tada biva kasno, jer ljudsko vrijeme je neumitno i ograničeno, a leti brzinom svjetlosti. U tom lutanju kroz vjetrometine malograđanštine i udovoljavanju uskotračno egoističnih praznina, insan jednostavno izgubi sebe. Više ne shvata vlastite granice , visine i nizine i postaje nemarno klepetalo opterećeno svojom nesvrsishodnošću , izgubljenošću, jalovošću … i napose ispraznom stvarnošću i neverom prema samom sebi…
( Insert iz nedovršenog romana – “Razgovori sa nerođenom kćerkom” )
Osunčana Modra rijekaCvijetna Modra rijeka Modra rijeka moje mladostiMjesečeva Modra rijekaSleđena Modra rijekaModra rijeka teče Bosnom zemljom Božije milostiModra rijeka kao nevinost dječije duše Blistava Modra rijekaONA JE OSVITSuton okupan mirisom Behara
Modre se rijeke kroz život steru
noću i danju osvitom jureć
kroz cvijetna polja na kraju mora
suncem okupan smiraj dana
U svakom trenu dalekog puta
srce živo i nježno veselo luta
tražeći onu što osvitom sanja
ruku toplu na kraju dana
Kako na kraju tako i na početku
ljeto mi blista zima me mrazi
al život nije da lice suzom mije
uvijek se radost javi na kraju dana
Sve rijeke moje modre i sjajne
sa mnom su tekle kroz život lipi
vječnošću mojom plovile ljepote mile
što ljubav daju snivajuć na kraju dana
Eh modre rijeke vesele i snene
i sve ljubavi moje blistave i vječne
gdje li ste sada kad zima kosu bjelinom boji
u srcu djetinjem ljepota ljubavi vatrom gori
Kalendari moji što počinku lagano brode
milujuć one što mjesečinom u duši hode
ko uspavane princeze na odru bijelom
čekajuć mene hudog i snenog na kraju dana
Prelijepe rijeke žubore mirisom bola i sjeta
upijajuć radost i svjetlost čudesnog svijeta
radosno blješte i nebo kristalima žubora zovu
vode me u luku gje počinak ću naći tu na kraju dana
Svijet spava i dvije strane zagovara, svaka svoju.
Demokratija Zapada je izabrala genocid , nacizam i fašizma , kao i uvijek do sada.
Muslimanski svijet po ko zna koji put izdaju svoju braću Palestince.
Kina i Rusija ubiru poene ne totalnom genocidu izraelaca.
Ni Hitler ,ni Musolini ,ni nacisti , ni fašisti nisu ovako stravično , krvoločno i zvjerski na očigled pospanog i mozgova ispranog svijeta uništavali narode.
Večeras krvoloci, antikristi , sotonini sljedbenici , neljudi , pogan , bezbožnici i šljam ljudski navalio na goloruki nevini narod da ga uništi .
No , zaboravljaju silnici. Uvijek ima pravde.
Ne reče li Izraelićanima Bog pravedni :
Oko za oko… rane za rane uzvratiti …
Ubiti nevinog ko da si ubio čitav svijet.
I čitavu historiju , po njihovom Zavjetu , njihovom petok njižju , Mojsijevim zakonima, i silnim prorocima im se prijeti:
Budite pokorni Bogu ili ćete biti uništeni i raseljeni.
Vratiće im se zlo zlim i nestaće u nebeskom gnjevu
Većeras svijet nevinih i nemoćnih nijemi , nemaju pomoći i oči su im uoprte u Nebo. Jedino im ono može pomoći.
Svijet šuti i jalove rezolicije već 75 godina ne može da rodi. Sve sami abortusi ljudskosti.
A svijet zla će se urušiti sam od sebe.
Molim te Bože Milostivi i Mudri , neuk sam i nemoćan . Ne znam tvoje pute ni harmoniju tvojih stvaranja.
Neću pitati Zašto? Jer znam da ti imaš odgovor na sve . Svo znanje je u tvojoj moći.
Klečim i molim:
Bože ljubavi i milosti , jedini, sveopći dobročinitelju podari milost nevinom narodu Palestine. Izbavi ih od zla.
Znate li kako vam se može zgudumiti, a srce vam puno ljubavi i radosti. Natekne vam srce od neke prevelike miline i ponosa , pa boli do suza radosnica.
Pitate se odakle vama tako milo i lijepo dijete, prepuno dobrote, koje je isto vi, i malo više vi, nego što ste to ikada bili.
Htjeli bi da tu ljepotu, tu milinu nosite na rukama, kao nekad. A ne možete. I onda vas nešto jako žigne, negdje između srca i žile kucavice, skoro na pola vas presječe .
Bože Milostivi , boli, kako ta djeca brzo odrastaju.
Koliko prekjuče , jednog 28. aprila , moje djetence je bilo malo veće od starinskog mlina za kafu. Ružičasto i krhko kao kristal , da me je bilo skoro strah uzeti ga u ruku , bojeći da ga ne povrijedim .
Ali ga ipak uzmete i srce vas zaboli, koliko se topi od miline koja zamanta mozak. Privijate ga na srce, na mjesto gdje mislite da je duša.
Čitav svijet je vaš. Ma kakv svijet . Univerzum . I život pride.
Pune vam oči suza kad dižete pogled ka Nebu i zahvaljujete. I plačete. Ničim potaknuti i obaveznao – svaki put kad gledate tu ljepotu..
U mahali se to kaže plačem k'o godina, ma šta mu to značilo. Ne znate zašto , ali plačete i boli vas. A nikad sretniji niste bili.
Ne žuri vam se misleći ima vremena.
A nema!
Zaboravili ste da su vas učili, što možete učiniti danas, ne ostavljajte za sutra.
Ne stignete da se poigrate sa njima kako treba,
Juče je grozni , genocidni rat tutnjao ovim dunjalukom.
Danas imam velikog , odraslog sina. Ljudinu .
A taj zli , nesretni rat ukrade vašem djetetu četiri godine djetinjstva i odrastanja. Četiri godine očevog milovanja, jer otac mora ići tamo , gdje ga drugi dio srce zove. Braniti svoju rodnu grudu – Sarajevo Grad čednosti i Bosnu zemlju Božije milosti . A čereči se srce, čereči i krvari , k'o jako zaklani kurban.
Djete ima jedanaest godina, a otac se puške mora fatati i igrati “kauboja i indijanaca „, dobrih i zlih , monstruma i nevinih . Učestvovati u umobolnim umom skladanom beskonačnom ruletu , u kojoj samo smrt nevinih ima dobitni broj .
Dijete ne shvata zašto oca nema i po sedamdeset dana. Odi na teren , jer i tamo se Čednost i Milost brani.
Dijete ne razumije zašto otac svakog dana postaje sve tiši i tužniji. Nijansu pogrbljeniji i bjelji.
Ne zna dijete , iako djetinjim bilom sluti , da svakog dana nestaju dobre i nevine ljude . Mnogo ljudi koje on zna , i one mnogobrojnije koje ne zna , samo zato što su na ognjištu svome ostali i što iskreno vjeruju u Boga jedinog..
Ne zna dijete kako je svakog jutra umirati i moliti se Bogu Milostivom . Pa onda svako podne i veče. Dok krici molitve ne prispiju u svaki damar . Svake sekunde. moliti se da se djeci njegovoj ništa ne desi, dok on po rovovima skita i luta . A u očaju pojma nema u kojoj mahali danas mala nevina djeca i žene djeca ginu.
Ne znate kako je, kad osjetite da je granata u vašu mahalu pukla, a telefona nema i niko vam ne može reći gdje je roknula i koliko je djece poginulu. I kako se zovu .
Hroničarima su djeca brojke, a ne znaju zbrajati. Kažu poginulo toliko i toliko djece. Zaboravljaju da je za njima umrlo barem još dvoje insana. Roditeljima su djeca sve. A o djeci koju ubijena djeca neće roditi , niko nikad ne govori.
Dijete vidi da mu otac blijedi , bijeli , muči i škrguće zubima, Stišće ih, njega i sestru mu, toliko da se oni lome, a ono ne zna zašto. Ali brzo uči i uskoro će sve znati. Jedino neće imati odgovor na pitanje :
-Kome je on , nevino dijete išta skrivio ? Ko će polagati račune za izgubljeno djetinjstvo?
Prođe rat, a dijete iz rata izašlo kao petnaestogodišnji mladić.
Ne možeš se miline i ljepote nagledati. Ali bol što se više ne možeš igrati sa vlastitim djetetom muti sliku . Ne moš ga krilo ga staviti, na srce prisloniti, u kosu poljubiti i reći mu:
– Volim te djetešce , moje milo. Loši ljudi su otišli ka vrelim putanjama u susret . Oprosti mi , što me nije bilo.
Eto , to je rat učinio. Ali Hvala Bogu Jedinom, živi se.
A opet , safata vas neki sram što drugi ne žive. I još veći bol što su tolike nestali.
Mahinalno kreneš ka djetetu, pa sa zatomljenim krikom na usnama , bolom u grudima staneš. Jer dijete je čovjek, a ti hoćeš da mu ljubavi i milovanja ko djetetu daš. Samo ga pomiluješ po stomaku il grudima , i milošte pljesneš po gujici.
Kažu prošo voz.
Kako boni prošo voz?
Koji voz, boni ne bili?
Ko ga je vidio?
Niko !
Dijete je uvijek dijete , i hoću da ga uvijek volim i milujem kao da je ono malo , prelijepo i krhko mlince dijete.
A taj prošo voz se uremizio u grudima , zajedno sa ledenom kompozicijom dugom četiri godine nemilovanja. Četiri duge godine nemaženja i nešaputanja očinje ljubavi, :što bole čitav život. Mogu se dva kruga oko istoka i zapada napraviti. Pride još jedan i po oko polova.
Parkirala se sa bolom i čemerom, tegobna kompozicija krcata krivnjom i grižom . Ne mrda i ne izbiva. Ne možeš od nje disati, a pokrala sve riječi, zagrljaje i milovanja.
Kako djetetu reći:
-Izvini sine, imao sam preča posla.
Ne možete to reći , jer sin može upitati:
-Zar nije najpreči posao otac biti.
Ruke stišćeš da ne bubaš u betonske zidove. Onako po mahalski, krvnički iz sve snage. I rukama i nogama i glavom. Dok vas ne prokrvariš i poplaviš.
Džaba ti oče. Prošo voz .
Sve da glavu na panj turiš , ništa se ne može vratiti, ni nadoknaditi. Ni jedan jedini poljubac. Ni jedan jedini zagrljaj. Ni dašak pogleda.
Sada , to moje dijete , koje su mi pokušali ukrasti, ima tri prelijepa sina sa milom Grlicom jednom.
Meni u srcu malo lakše. Otpade nekoliko vagona kompozicije. No, glavninu ću tegariti i na onu stranu.
I sve nešto mislim i nadam se , da mi sin zna kako djeca brzo rastu. I da je najpreči posao biti otac.A ne mogu savjet dati, jer me stid što sam djetinju ljubav morao staviti na drugo mjesto..
Samo se molim i tješim da zna da ga nikad, niti jedne sekunde nisam prestao voljeti.
Ne znam zašto , ali i danas ponekad , u tišini i osami , po molitvi zaplačem , željan tih nemilovanja i nemaženja , punih ljubavi i sreće . U mahali se kaže :
-Neutješno plače ostarjeli ratnik i blentovija k'o godina , ma šta mu to značilo.
Sretan ti rođendan , milo , maleno djetence , sine ljubljeni moj.
Ponekad zastani i zaustavi vrijeme i uvijek voli i miluj te tri svoje ljubavi . I onu Grlicu što ih , uz Božiju volju , donese na ovaj prelijepi dunjaluk.
Ponekad im , neobavezno , tiho da ih ne probudiš sviraj uspavanku , onu o bolu , kojom , Hvala Bogu , ne stigoh te uspavljivati.
