Danas pomendan sv. Ivana, apostola i evanđeliste.

On nam je rijetko bio u fokusu interesovanja, osim kad smo se sporili sa njim i njegovim istomišljenicima. Ni on ni sljedbenici nam nisu nikad odgovorili na naša pitanja i primjedbe. A i skeptični smo prema sljedbenicima muškog roda.

Nećemo o njemu.Elektronički mediji puni informavcija o tom liku; a mi smo svoje uglavnom rekli.Možemo dodati da je zaštitnik  teologa, pisaca, bibliotekara, izdavača knjiga i novina, skladatelja, slikara, prijateljstva.Većinom stavki su obuhvaćena bića koja volimo.

Nama je Apokaliptičar važan što se 27.12., zahvaljujući njemu, obilježava kao spomendan svim Ivanama(Jovanama i inačicama); pređašnjim , ovovaktnim i potonjim..

A u naš život su svojom ljepotom, nevinošću i dobrotom grunule tri Žane i zauvijek ostale u srcima .

–  Jeanne d'Arc, fransuska heroina, koja je svojom nevinošću, vizijama i hrabrošću odbranila Francusku. Mnogi su mišljenja da je za uzvrat kralj Karlo VII , kojeg je ona štitila , prodao Englezima i oni su je spalili na lomači.

– Jeanne Hébuterne , prlijepa mlada slikarica koja se svog umijeća odrekla zbog jedne hude blentovije koja je slikala iznimne slike i uništavala se do besvjesti. Kada je umro ostavio je brojnu umjetničku ostavštinu , ali je svojim nerazumom , na svoj tas teških djela stavio tragičnu smrt žene koja ga je bezgranično voljela i svom ljepotom svoje djetinje duše vjerovala u njega.

-Jovana , kraj Modrata rijeka snove plete i uspomene stere dok belo platno vjenčanice beli. No i avaj! O oblačenju bjeline ona ne pita. a mi joj ni ime svoje , ni snove , ni ljubav ne smijemo pominjati.

Jovano, Jovanke
Kraj Modrata reka sediš, mori
Belo platno beliš
Belo platno beliš, dušo
Sî na gore gledaš.

Jovano, Jovanke
Jas te tebe čekam, mori
Doma da mi dojdeš
A ti ne doađaš, dušo
Srce moe Jovano.

Jovano, Jovanke
Tvojata majka, mori
Tebe ne te pušta,
Kaj mene da dojdiš, dušo
Srce moe Jovano.

Osnovno i po nama jedino značenja imena Ivana je

-Bog je milostiv.

Među sveticama katoličke crkve ime Ivana je najviše puta spominjano i opetovano .

Sretan vam imendan prekrasni anđeli.

Svijet spava i dvije strane zagovara, svaka svoju.

Demokratija Zapada je izabrala genocid , nacizam i fašizma , kao i uvijek do sada.

Muslimanski svijet po ko zna koji put izdaju svoju braću Palestince.

Kina i Rusija ubiru poene ne totalnom genocidu izraelaca.

Ni Hitler ,ni Musolini ,ni nacisti , ni fašisti nisu ovako stravično , krvoločno i zvjerski na očigled pospanog i mozgova ispranog svijeta uništavali narode.

Večeras krvoloci, antikristi , sotonini sljedbenici , neljudi , pogan , bezbožnici i šljam ljudski navalio na goloruki nevini narod da ga uništi .

No , zaboravljaju silnici. Uvijek ima pravde.

Ne reče li Izraelićanima Bog pravedni :

Oko za oko… rane za rane uzvratiti …

Ubiti nevinog ko da si ubio čitav svijet.

I čitavu historiju , po njihovom Zavjetu , njihovom petok njižju , Mojsijevim zakonima, i silnim prorocima im se prijeti:

Budite pokorni Bogu ili ćete biti uništeni i raseljeni.

Vratiće im se zlo zlim i nestaće u nebeskom gnjevu

Većeras svijet nevinih i nemoćnih nijemi , nemaju pomoći i oči su im uoprte u Nebo. Jedino im ono može pomoći.

Svijet šuti i jalove rezolicije već 75 godina ne može da rodi. Sve sami abortusi ljudskosti.

A svijet zla će se urušiti sam od sebe.

Molim te Bože Milostivi i Mudri , neuk sam i nemoćan . Ne znam tvoje pute ni harmoniju tvojih stvaranja.

Neću pitati Zašto? Jer znam da ti imaš odgovor na sve . Svo znanje je u tvojoj moći.

Klečim i molim:

Bože ljubavi i milosti , jedini, sveopći dobročinitelju podari milost nevinom narodu Palestine. Izbavi ih od zla.

Amin!

 Iz Arhiva

 

Danas je utorak , 3. oktobar/listopad, ljeta 2023.

Nanizali smo nisku od 275. dana. Do kraja godine ostalo je još 90 dana.

Ravno tri niske brojanice. Dovoljno vremena da se čovjek posveti molitvi. A mi napišemo:

 

Slovo o molitvi

 

Molitva je ona jedina obaveznost koju trebamo raditi svakog dana.
Neizostavno i bez razmišljanja.

Ljudi su neuki i griješe.

Misle da je molitva izmišljena da se klanjaju Bogu Jedinom.

A nije tako.

Milostivom nije do toga da mu se ljudi klanjaju reda radi ili zato što im je to rečeno.

 

On je molitvu izmislio radi ljudi i njihove dobrobiti.

 

Vrijeme posvećeno molitvi je najduhovnije i najplemenitije u ljudskom životu.

Sama pomisao na Stvoritelja odaganava sve strahove i neprijatna osjećanja.

Vrijeme molitve je vrijeme odsustva zla u ljudskoj duši.

Ona postaje čistija i uzvišenija.

Dostojna svoga Gospoda i njegovom nauka.

Duboka molitva, u osami, daleko od prisustva bilo kakvih posrednika , čine čovjeka primječivijim za Milost i Ljubav Božiju.

Obuhvaćena  uzvišenim osjećanjima ljudska duša razmišlja o neizmjernosti  Božije dobrote, strpljivosti i oprostu. I uvijek zanijemi od veličanstvenosti Božijeg stvaranja.

Tada se javlja težnja da se učini sve što je  u čoviječijoj moći, da se isprave greške i grešnost svede na minimum. Da se dobrota , razumjevanje i oprost podari svijetu. Da se čini dobro i sije ljubav i milost. Da se oprosti sestri ili bratu koji greše.

Rekoše,:

Ljudski je griješiti, Božanski je praštati. I uzvišeno.

Jer život je jako kratak. Često prekratak. Ljudi su smrtniji nego to misle. A nose teška bremena na svojim leđima. Molitva im pomaže da bar neko vrijeme budu ljudi.

No čovjek je satkan od žurbe. Ili nema vremena za molitvu ili vrlo brzo zaboravi njene blagodati. ( Naći će te da su žene postojanije i predanije molitvi.)

Zato je učestalost molitve jako poželjna. Više  se vremena posvećuje okrenutosti dobroti i milosti , uzvišenim stvarima. Manje je vremena za zlo i smutnje. A molitva i  milodarja koje ona nosi su  jako potrebni u ovim nestalnim i surovim vremenima. U vremenima kada čovjek sve manje zna i osjeća drugog čovjeka.

Zato vas molimo , zaviriti u svoje duše, pronađite preostala zrnca ljepote , okrenite se Nebu i zamolite Boga Jedinog za oprost.

Oprosti će vam se grijesi vaši , da bi vi drugima Božjom milošću mogli da oprostiti.

Hvaljen  je Gospod , za vijek vjekova.

Amin.

Alelujah.

 

Bilo je to vrijeme ruža…

Samo četiri pjesme su Indexi obilježili ženskim imenima: Ana, Hana, Anđela i  Sonja.

Ana je bila i djete i žena

Srce nevjerno o’ usta i od laži…

Ana je ime koje je pristajalo stihovnosti  već i zbog samih –  Poa i Jesenjina. Dobro, imao je od uticaj  njeno mjesto u nečijem sretnom srcu. A taj neko snio u njenim očima plavim.

Sve Ane su bile počašćene odabirom, obzira nema dal nevjerne bile. Nismo sigurni da joj je to bilo puno ime.No, to nije važno i ona je sobom odnijela dio nas, tog ljeta ruža i koga nema i zaista nema više, zato danas plačemo nad Sarajevom je jesen i padaju hladane kiše.

Moja Hana

Malena još je sva

Maše mi rukama nešto mi nosi

I  to je lijepo znam…

Hana je bila slatka mala kćerkica jednog nebeskog  članova Indexa.Neka druga Hana je imala mjesta u nečijem srcu.Sve Hane su bile raznježene odabirom, bez obzira što je neka možda,postala Ana. No sigurni smo da tog ljeta ruža nema više, odnijela je Hana radosti srca i obećanja, još nam se smiješi, rukama maše, i zna  sigurno zna,  zašto sve prolazi i gubi sjaj.

Anđela

Ptice pjevaju na prozoru

Već je proljeće

 

Andela je bila ljubav sunca jednog od Indexa.I neka druga Meleka je bila u nečijem srcu. SveAnđele i  Meleke su bile zadovoljne odabirom.Sve one su imale mjesto u našim srcima i pile kafu sa nama. Da  jačui malo slađu, što nekad postajala bi gorča. Daljina sasvim je izvjesno, bez obzira da li Anđela obukla ili svukla haljinu, bez obiza da li jutroljubavnike zatiče uspavane čini svoje. Još uvjek ti  dani  bruje, nama nama sretnim to  sniju i pjevaju: mila, slavićemo ljubav  ljubav našu.

Pozdravi Sonju

i reci joj da ne mogu bez nje….

Sonja je bila ljubav jednog vojnika koji nije bio od Indexa već od prijatelja. I neke druge Sonja su bile u našim srcima. srcu. Sonje sve naše djevojčice mile,  od srca pozdravljaju odabir. Nema ih više , i nema nje. Nismo ni ljubezni mlađ, ni one djevojčice naše ne zaboravljamo da snovi ne traju dugo ili svako veče, čekajuć neke druge, one prave  Sonje očekuju da im se  mnogo puta kaže volim te ja.

Zato molim te pozdravi Sonji i reci joj da ne mogu bez nje.

Stihovi svih pjesama tako jednostavni a lični.Svi pjevaju o ljubavi i nama.

Pjesma Pozdravi Sonju odiše vrlinama Indexa – skromnost i poštenje

Promjenom samo jednog slova mogli su dobiti ime žena koje su na mnogonačina obilježilo život, poetiku i emocije nekih od Indexa. Mi nećemo govoriti o ženama sa tim imenom jer su opjevane u pjesmama bez imena.

Ime Sanja se kod Indexa ne pominje kao lično, kao i imena onih drugih koje su sve bacale niz rijeku.

Sanja Popović, Sanja Rihtman i Sanja Redžić je trolist četvorolisne djeteline.   

Muzićka akademija Indexi je mnogo članova brojala. Možda se pojavi još neka Sanja.

Ako ne, autor ove poetike.  će morati u sretnu djetelinu ubaciti nedostajući dio: svoju kćerkicu Sanju.

Mnoga bezimena lica i  stvari manje bole ili više raduju.

Sada bi ovdje bilo dobro zastati i reći – svejedno je.

Ne zastajemo i ne kažemo to. Kažemo; ne bi bilo ispravno prema vojnikui njegovoj djevojci, ni prema svim Sonjama, ni prema nama.

Na kraju početaka to ne bi bilo pošteno ni prema samim Indexima i cvijeću,mnogo cvijeća što je darovano.

 Pjevali su svojim ljubavima prošlim i sadašnjim, o ljubavi djece cvijeća prošloj, o ljubavi  sve djece svijeta prošloj, sadašnjoj i budućoj.

 Kad smo prvo cvijeće brali

Nemojmo zaboraviti pjevali su o svojim i  našim, jedinim ljubavima.

 Bio je to  svijet stvoren samo za nas

Oni su pjevali nekoj nepoznatoj univerzalnoj jedinoj ženi, nekoj običnoj djevojčici iz naše ulice, svim nježnim ružinim golubicama primorskih kala, najnježnijim pupoljcima svijeta.

 

Kad smo smo samo za ljubav znali.

Pjevali, suze lili, radosni i tužni pili i ljubav i nju sanjali:

 

„ Hmm – Ti i ja ,šapat naš i sunca sjaj.“

 

To Love.

 

 

 

 

Imao sam psa

Bio je meden

Rundav i crn

Nisam ga zvao rundavi

Tako sam mu tepao

Nisam ga zvao crni

Tako sam ga mazio

Zvao sam ga Medi

Tako sam ga volio

 

Pas i dječak

Medi i Crni

Igra i radost

Jedno ljeto mnogo smijeha

Tri mjeseca sna

Dječaku bješe šest godina

Psu četiri mjeseci

Mislili su zajedno će rasti

Živjeti čitav život snom

 

Dođoše ljudi neuki

Dođoše ljudi zli

Dođoše ljudi sa plićakom uma

 

Žicu oko psa staviše

Žicu oko vrata Medenog saviše

Žicu oko života moje bebice zategnuše

 

Zacvili štence

Zacvili dječak

Zacvili nebo

 

Nije se dao Medi

Nije ga dao Crni

Ugrizoše dvojicu od neljudi

Nejaka maksumčad kidišu na zvijeri

Zvijeri djete na zemlju bacaju

 

Jedan monstrum hvata rundavog

za zadnje noge

Diže dječakovog medenog dugara

Visoko najviše

 

I Crni očajnički

Nemoćno

Osjeti zlo se sprema

Sa zemlje vrisnu

Joj Mama mamice

 

Šućmuraste okice Medenog

Očajnički gledaju

Cvile nevinost svoju

Pomozi Maleni

 

Ni oči nisam zatvorio

Ni Bogu Jedinom se pomolio

Ni pomoć pružio

Glavom Medija protrese ubica

trotoar

 

Prosu se mozak

Crvenkasto bijela masa

Na sivom asvaltu

Drhtulji duša djetinja

U zvejrinjem smjehu

 

I prođe vrijeme

O'čas

Samo šezdeset kuka

Sanjam iz noći u noć

Ljepot okice Medijeve

Kako Očajnički gledaju

Cvile nevinost svoju

Pomozi Maleni

 

Možda me zato zovu Dobri Bleki

 

 

• 

• 

• 

• 

• 

Ljepota rubinovog    predvečerja  . okupanog mirisama ljeta , uvijek nosi i jednu sjenu tuge. One umilne tuge , kada snovi polako, u tišini klize, ali ne pitajući um, raduju srce. I  snovi samo trepere , kao nestašni leptir i na tren zastanu tamo gdje najviše boli.

Tada i Moja tišina sni.

Danas nam  je  milosni šarenko zastao u prelijepom ljetnom danu  1994. godinu, kada su našu Grlicu milu , granatom zaskočila čudovišta sa guslarskih vukoderina.

Htjedosmo  o tom nebu i tuzi da  pišemo, ali nam se ruka skupila u pesnicu koja hoće da nekome prijeti, pa se ukočila  i ne može da drži plajvaz.

A i suze nam liju. U mahali se to kaže ko godina. Ako znate šta to znači?

Ovaj put ne možemo reći da je pogled na Sunce kriv za Modru rijeku što iz očiju vrije .

Zaklonili ga oblaci.  Ili da ne znamo zašto.

A opet, kada se sjetimo Nje, kako visoko uzdignute prelijepe glave,

obrubljene raskošnim mrežičastim šeširom širokog oboda ,

sa tijelom na kojoj bi joj svaka bijela vila pozavidila ,

ponosno hodi našim Sarajevom, Gradom čednosti  i uzdahe mami ,

ne pada nam na pamet da žalujemo.

Mnogo je radosti i ljubavi u Šeći D. bilo i ona je svima poklanjala.

Jednom   srećniku posebno. Nećemo reći kojem  samo zato što se Dobri zvao.

Njoj posvećujemo ova sjećanja ukradena iz Spomenara naših ljubavi.

Malkice su obojena elegijom i taštinom , ali takva vam je Grlica bila.

Nije zgodno

Tamo niže

u ulici Prkosa

krvavoj do ludila

moja mila Grlica

usnila al’ zaspala ni

uvijek zaboravna ona bi

granata monstruma je napala

glavu joj milu načisto otfikarila

Grlica tijelo ispotiha moli kumi

priđi mi bar malo bliže molim te

nije zgodno da nas dvije atraktivne

na nebeske putanje hodimo odvojene

Alelujah!

• 

Ponos

• 

Pomirenje

• 

Odlazak

• 

Ledeni svijet

• 

Eh, Tatjana ,Tanja , Tanjuška mila djevuška

Malena grlica nas je  često napuštala. Onako kako to grlice rade. Samo prhnu, tiho, neprimjetno ,iznenada. Pa nam se vraćala nasmijana.

Nježno, blago, malkice umornijih krila. Mi bi je prigrlili udahnuli koji dašak nježnosti i iskrica što se ljubav zovu.

I tako tri puta.

A neparan broj, nije nikakav broj.

Priziva nesreću.

Poslijednji put kad nas je napustila, rekla je : neće se vratiti.

Kaže, bole je odlasci njeni ili rastanci naši.  Da,upravo tako, i neka teška  slutnja poput more je proganjala. Ne može da diše. Skoro da se u kam kameni  pretvorila.

Sa svakim rastankom bol je nosila sve teža i jača strahove djetinjstva. Njih je nama poklonila i još mnogo pregršti stihova i ljubavi sa svojih nejakih djevojačkih grudi.

Ono što nam nije mogla reći,u noćima dugim , bojeći se da bi nas moglo zaboljeti , kazivala nam je stihovima koje nam je poklanjala, ali i krala. Mi smo je neoprostivo voljeli. Nisu nam bili potrebni stihovi da je razumijemo. Dovoljna jedna gitara i par  pjesama u đardinu ljubavi . To uvijek spaja dvije i dvije ruke, lijeve i desne.

A ona je pjesnikinja , riječima boji nebo ,mjesec, zvijezde i maglice. Ništa nam više nije tebalo. Osim vazduha, do kojeg  grudi u zanosu , ponekad , teško stižu.

Stihovima je obogatila naš svijet i noći, duge i tople, kao sjaj srca njenog. Nadamo se da smo joj mi i Dvori podarili  koju godinu predaha i ljepote, u njenom kružnom lutanju   , koji  se završavavao među slikama i bojama naših srca. Bojama ljubavi i snova . Drugačije ne umijemo.

Baš kada smo dogovarali  novo viđenje, zlo je sve poremetilo. A zlo je bilo ono od čega je Tanjuška bježala , da bi se nama vraćala.

Nije mogla podnijeti zlo, a ono se uvuklo u njenu domovinu. Nije bila žena od parčića snova i dijeljenja. Njena domovina je bila ona velika ,divna majka Jugoslavija što ubiše je zlotvori , nečasni izdajnički kurvini sinovi, i raskomadaše ko bijesne zvijeri.

Otišla je među Aboriđane, da tamo nevinost svoju traži. Možda je tražila i pticu, nalik sebi, koja nabijajući se na trn  umire pjevajući .

Ostavivši nas , damar za pjesme je  zagubila. Nije joj bilo do pjevanja. Mora da je je bolio odlazak ili rastanak naš. Sada,sasvim sve jedno je. Još uvijek smo se nadali susretu.

Tako vam je to sa snovima i ljubavlju. Nikad ne umiru.

Juraj Martinović će zapaziti da u poeziji poetese Tatjane Lukić preovladava izuzetno intelektualan pogled prema svijetu i životu , o posebno ka unutra.

Marko Vešović primjećuje da nas poezija Tatjane Lukić plijeni kao najfinija smjesa nevinosti i iskustva.

Oni su bili recezenti  i vidjeli su samo njene stihove. Marko Vešović skoro da je otkrio iz čega izvire poezija Tatjane Lukić.

Zaboravili su da dvadeset petogodišnju djevojčicu srce muči i slama, a ona  mu još sve odgovore ne zna reći.

Naša  se poetese  čas upušta u raspravu sa filozofima i malo starijim od sebe, a čas kao djevojčica nabraja čega se na ovom svijetu plaši i strahove zagrljajima lomi.

Da, sasvim je izvjesno, recezenti su zaboravili koliko je široka i krhka djevojačka duša.

Mi nismo. Prigrlili smo je . Zauvijek.

Deset godina u tujini ni stiha da nam  baci , o zvjezdicama ili maglicama , nježnim sestricama. Shvatila je  , bježeći od zvijeri  ,tamo u tom stranom svijetu ,  ima puno krvoločnih dinga , otrovnica i svinja.

Mnijemo , riječ joj zapela u grlu; tamo gdje duša stanuje. Teško je disala, bolovala i plakala, dok su joj zemlju čerečili.

A onda je opet krenula rijeka stihova. Ali tuga je pritisla, učinila lakšom od  balona i samo je prsnula i odletjela ka nebu. Mislimo da je shvatila da je svoju poetsku magiju ostavila u zemlji otaca i Sarajevu ; i da tamo , u tujini nema kome pjevati. Tamo živi neki hladan i užurban svijet.

Da li je mila naša, tamo negdje daleko usred Oceana  , našla svoj trn i srce mu poklonila, da bi o nama ,o Sarajevu Gradu čednosti prije smrti najljepšu pjesmu ispjevala? I našla smiraj za kojim je čitav život tragala.

Vjerujemo da jeste, Aboriđani su mili , vječni i velikodušni ljudi. Oni su je zasigurno uputili ka vrelu istine.

Jedan raskošni đardin  poezije, Tatjana Lukić ,  slavujka naša, se ugasila  mjeseca kada je i rođena . Avgusta našeg, ljubavlju i mirisima ljepotom djevojačkom obasjanog.

Mi nikad ne tugujemo za našim djevojčicama.

Valjda?

Pomislimo na ljubav , dodire i snove naše , i šta ćemo, do li život prelijepi slaviti.

Dok čekamo da ona , njena neispjevana pjesma doleprša do nas, mi osluškujemo nebo  , zahvaljujemo se malenoj i puštamo  da nam srce miluju lepršava nježnost njenih riječi:

Strah Šesti

od tmine

po studeni što prste obrgrli

pri dodiru reze

već znam

i noćas je netko

u izbi mojoj boravio

tat

sramežljiv ljubavnik

ili sami vrag?

nerado i noćas ovdje

potkradao mirisao moj zrak

ovako ne ostavih čiste hartije i nož

tko ih zbliži čega li je ovo znak?

nad posteljom sliku svitanja i rijeke

okviruju zidne plijesni

ne bješe ih

zagledam ih okom dirnem

staje voda

hlape plovci

satno klatno presječeno

sparina je

nevidljivim lokotima

zabravljena avaj su okna

moji mi kutovi učas tuđi

ne glasa se ni jedna prema meni ne pomjera

zle je čini bacio nanovo neznani

na moj zid

predstoji iznova znani trud

-svu noć trag neznančev vodom otirati

http://bosnazemljabozijemilosti.ba/?p=97151