Ležim kraj mezara
starog Billa Piersola
koji se obogatio trgujući s Indijancima
i koji je, poslije bankrota,
bio bogatiji nego prije.
Izmučen mučnim radom i bijedom,
gledajući kako se stari Bill i ostali bogate,
opljačkao sam jedne noći jednog putnika
pokraj Proctorove šume
i ubio ga nehotice.
Osudiše me i objesše.
Bio je to moj bankrot.
Sada nas dvojica, koji smo bankrotirali
svaki na svoj način,
spavamo bezbrižno jedan kraj drugoga.
pB
***
Uzlete duše sa prevarom slasnom,
sa rečju ropskom – živ jezik bogova,
svetinju tihu – lakrdijom glasnom
on smeni, glup svet da prevari ovaj.
A kad sam, zbačen, razočaran vrlo,
setiti se htede lepote negdanje,
blasfemni jezik, pav u zemni brlog,
zalud je zvao nestrulive sanje.
Ljubavi tužne omamljive zvuke
bezverja zlobni krik zagluši sramno,
od dira željne ostadoše ruke
i bleda avet odlete u tamno.
Njoj
Ja cjelova se tvojih bojim,
Ti mojih se ne boj;
Pod teškim duhom jedva stojim,
I što da mučim tvoj.
Tvoj glas me plaši, kretnje, lice,
Ti mojih se ne boj;
Nevinim srcem, djevojčice,
Ja slavim drhtaj tvoj.
U vrijeme kada je umjetnost na marginama stvarnosti povremeno se pojave neobična, izvanredna, autentična i nadasve osebujna djela. Jedno od tih rariteta su Priče iz Limba djelo svestranog sarajevskog autora i umjetnika Vedada Šabanadžovića,
Priče iz Limba su vrlo zanimljive, dinamične , scenaristički ubjedljive i na visokom književnom nivou. To mogućava autoru da se iskaže na polju koje je odredio kao jednu od svojih glavnih životnih vokacija, ali i preoklupacija , sprega književne i likovne umjetnosti , pretočena u strip art.
Jedanaest priča , različitih po sadržaju , ali bliske po porukama , shvatanju i prezentiranju stvarnosti. Iskonska borba dobra i zla , pretočena u crno bijelu viziru tuša , daje upečatljive detalje života na jedan novi način, koji nikoga ne može ostaviti ravnodušnim.
Svaka stranica, svake priče prožeta istančanim smislom za estetiku, umjetnost ,dobrotu, pravdoljubivost , humanizam i nadu da svijet ljubavi i dobrote – uprkos pokušajima zla – uvijek pobjeđuje i opstaje. jer kako kaže naslov jedne od priča Život je lijep.
Međutim , uprkos ljepoti zlo vreba na svakom koraku i sve može ” ‘očas ” krenuti naopako ( Sedam minuta” /uvodna priča ). Nikako se ne može ignorisati utisak da je , ponekad , stvarnost možda jedna iluzija , jedan košmarni san za koji treba velika hrabrost da bi se preživjelo.
Nažalost , riječima se ni približno ne mogu vizuelizirati sekvence, događaje , poruke…, koje se nižu u Pričama iz Limba. Zato , savjetujemo poklušajte doći do izuzetno vrijednog albuma koja snagom slike i riječi boji sadašnjicu očima djeteta kojojem je ljepotu odrastanje ukrao jedan stravičan rat.
A opet u svakom zlu iskrsne nešto dobro!
Kao desetegodišnji dječak, zatočen u gradu opkoljenom od zla, izolovanog od svijeta i stvarnosti , dok su oko njega granate zlotvora sijale krv i smrt nevinih , ne birajući pol i dob , autor je počeo svoj put – možda bijeg (?) – u svijet mašte, slika i umjetnosti. Možda je taj bijeg samo jedan od načina da se sačuva djetinja neviunost i dobrota urođena svakom ljudskom biću.
Zapravo , nadamo se da nam se neće zamjeriti, čini se da je Vedad Šabanadžović završio studij komparativne književnosti i bibliotekarstva ,da bi otkrio tajnu riječi svih književnih žanrova , kako bi svoje misli i vizije mogao ukrotiti i pretočiti u slike i svjedočanstva , a potom ih sačuvati od zaborava i pokloniti riznicama babilonske biblioteke.
U subotu 18.aprila/travnja 2026. u 19 sati će se u Evropskoj kući kulture i nacionalni manjina Sarajevo ( Austrujska kuća / Park Kemala Montena, ul Patriotske lige) održati promocija strip albuma – Priče iz Limba, autora Vedada Šabanadžovića.
humanizmu, pravdoljubiuvosti
Upravih pogled ka nebeskom svodu
i upitah:
” Bože, hoćeš li mi pomoći
da ne budem samo sjena
u ovo grubo doba? “
Želim da u moj um staviš
djelić svog duha
Ja bi da snevam među tvojim stvarstvom
da osjetim sve što dolazi od tebe
ne bih htjela nešto drugo
Ti si poznavaoc misaonih puteva ljudi
različitih ćudi
učini da moja ćud ne bude
daleko od nebeskih predjela
daleko od tvoga srca polja
ti u srcu mom upali luč
neka duša u poniznosti hoda
da je ne odnesu
na trag nekog stranog roda
Doviđenja, dragi, doviđenja;
Ti mi prijatelju jednom biješe sve.
Urečen rastanak bez našeg htjenja
Obećava i sastanak, zar ne?
Doviđenja, dragi, bez ruke, bez slova
Nemoj da ti bol obrve povije-
Umrijeti nije ništa na ovom svijetu nova,
Al’ ni živjeti baš nije najnovije.
Nemoj da odeš više u onaj grad tuge,
gde smo od sebe zaboravili pola.
Nikad sa zvezda nije teži pad,
nego na beton sa kafanskog stola.
U očima sam sve gugutke podavio,
pa sam im dugo šaptao smešno opelo.
I sve sam svoje osmehe okrvavio,
nije sve belo, što liči na belo.
Peroni katkad plaču kišom,
sat i koferi …
Svako nekud žuri noćas.
Iscepam kartu.
Neću da se vratim.
Za svakim vozom ostaje samoća.
I samo mraka napune se prsti.
Ne vredi.
Sad smo drugačiji, zacelo.
Bar ti sve ptice iz očiju pusti.
Nije sve belo, sto liči na belo.
Užasne su večeri hladne,
Vetar što drhti od nespokoja,
I drumom uznemirujući šum
Nestvarnih koraka bez boja.
Ko osećanje na bolest skorašnju
Hladna je svitanja pruga,
Pouzdan znak da smo u vlasti
Neraskidivog nekog kruga.
Jutro stiže, vinotočo, vinom vrč napuni!
Kolo svoda nebeskoga ne čeka, požuri!
Prije neg’ se uruši ovaj svijet prolazni,
ti peharom rujnog vina mene sruši!
Rađalo se sunce vina sjajem pehara,
užitak ako tražiš, sna se riješi!
A kad me vrijeme u ćupove zamijesi,
Oprezno mi zdjelu glave vinom natoči!
Nisam čovjek odricanja, kajanja i praznih riječi,
peharom vina iskrenosti obrati se meni!
Dobro je djelo Hafize vino voljeti.
Za dobro se djelo odluči i ustani!
Hoću da znam
Samo jedno
Znaš kako to izgleda
Dok gledam
kristalni mesec, crvenu grančicu
klice jeseni u mom prozoru,
ako dotaknem
vatre neopipljiv pepeo
ili izborano telo oborenog stabla
sve me vodi tebi
kao da je sve što postoji,
miris, svetlost, metali
poput lađica što plove
ka ostrvima tvojim koja me čekaju.
E, pa dobro,
ako malo-pomalo prestaneš da me voliš
i ja ću prestati tebe da volim
malo-pomalo.
Ako me odjednom zaboraviš
ne traži me
jer sam te već zaboravio.
Ako smatraš dugim i ludim
Vetrove velova
što prolaze kroz moj život
i odlučiš
da me napustiš na obali
srca u kome imam korjenje
zapamti
da ću toga dana,
toga časa
dići ruke
iščupati svoje korjenje
u potrazi za drugim tlom.
Ali
ako svaki dan,
svaki sat,
pristaneš da budeš moja sudbina
s neumoljivim žarom,
ako se svakoga dana uznese
jedan cvet do tvojih usana tražeći me
o ljubavi moja, o mila
u meni se sva ta vatra ponavlja,
u meni sve je neugašeno ništa zaboravljeno,
moja ljubav se hrani tvojom ljubavlju, ljubljena,
dok živiš biće u tvojim rukama
ne napuštajući moje.