Vrijeme u dubini: u vrtovima je.
Gle kako se stani. Eto već i tone.
Duša mu je tvoja. Kakva li prozirnost
Mnogih večeri, zauvijek združenih!
Da, tvoje djetinjstvo: bajka izvora.
No comments
Category Archives: Umjetnost
Rafael Alberti – Penjaranda na Dueru
Zašto u mê tako ozbiljno zuriš, kočijašu?
Četiri su sive mule u tê,
i pred njima konjic jedan,
i kočiju sa točkovima zelenim,
i cestu cijelu,
svu za sebe imaš,
kočijašu.
Šta ćeš više od toga?
Ruben Dario – Melankolija
Brate, što nosiš u sebi svjetlo koje sija,
reci mi, gdje je moje?
Slijep, hodam tapkajući.
Moram se kroz vjetar i kroz oluju vući,
zaslijepio me san, izludila harmonija.
To je zlo moje. Sanjati. Poezija nije
nego željezna košulja koja mi dušu steže;
tisuću njenih bodlja ranjava me i reže,
melankolija moja od njih teške kapi lije.
I tako, lud i slijep, hodam po pomrčini
gorkoga svijeta. Čas mislim: putu nigdje kraja,
a onda mi se opet sasvim kratak čini.
I u tom teturanju uzdaha i agonije
jedva nosim teret čemera i vaja.
Čuješ li, melankolija moja teške kapi lije!
Josif Brodski – Zbogom
Zbogom,
zaboravi,
ljutnju ostavi.
A pisma spali,
kao most.
Neka se kali
tvoj put,
da bude ravan
i običan.
da se kroz maglu
za tebe sjaje
kule zvjezdane.
i nade proste
zgreju ti ruke
kraj vatre tvoje.
Nek biju mećave,
snegovi i kiše
nek besni oganj što slama,
da ti je veća sreća buduća
nego moja
Nek budu ti jakog
i divnog boja
grudi što grme i slute.
Sretan sam zbog onih
što se na tvoje pute
možda,
upute.
Prevod Bleki
Vesna Višnjevac – SVJETLOST
Sarajevo 03.12.2011.
Svjetlost
Oči uvijek traže
svjetlost
U tamnoj sobi
traže svjetlost svijeće
U noći na modrom nebu
gledaju u mjesec
Ako slučajno neki oblak
svojom sjenom mjesec zakloni
tada male tačke u oku svoj sjaj
hoće da povežu
sa sjajem neke zvijezde
Gdje god da se nađu
srce i misao čeznu
da im kroz putanje
struji svjetlost
Vesna Višnjevac – Baš nas briga
Saraajevo o2.12.2011.
Šta nas briga što se krećemo sami
što volimo svaki cvijet i neba zrak što zablista
i što smo na ovome svijetu kao putnici sami
Šta nas briga što nas niko ne razumije
Oni žive u redovima pored pozornice
glume svoje uloge
na mjestu velikog glumišta
Svi trče ka jednom i traže isto
Mi se nismo rodili da nam to bude blisko
Ti mi ostaj bistrog uma, uvijek isti
ne daj da te mijenja ta svjetska masa prljavih misli
Šta nas briga što smo sami
mi hodamo po ovome svijetu kao stranci
postoji gore duh koji nas razumije
zato nam svijet nauditi ne umije
Šta nas briga ionako se mijenja scena ovoga svijeta
mi ćemo ostati oni isti, puni poleta
čistog oka, čistih misli
kao ptica slobodnog leta
Josif Brodski -Za dvije godine
Ne, ne postadosmo žući i gluvati,
ista riječ nas kô i prije prene,
naši su kô i pre tamni kaputi,
i ne vole nas baš iste žene.
Opet nam igra – davna vremena
u amfiteatrima i samoći,
i svjetla nad nama istih fenjeri,
kao glasni znaci noći.
Prošlo, kô i sadašnje, isto nam znače,
na buduće ni nalik načisto,
ne spavamo, zaboravljajuć spavače
i mnogu stvar radimo isto.
Čuvaj humore vesele mladiće,
u vrtlogu ih svjetla i tame neka,
velikima na slavu i sramotu biće
i dobrima – na taštinama vijeka.
Prevod Bleki
Josif Brodski – Umjetnik
Verovao je u svoj kip-lobanju.
Verovao.
Vikali su mu:
“Lepa nije!”
No, zidovi behu skloni padanju.
A lobanja,
ispostavi se, krepkost krije.
Mislio je:
Iza zida stvar je čista.
Mislio je,
dalje je – prosto.
…Spasao se od samoubistva,
uz loš duvan živ je ostô.
I, po selima, lutat pođe,
putevima dugim krenu
kud prašina žuta pleše;
Pod crkaveno da crta svođe
Judu i Magdalenu.
I to umetnost beše.
A posle, u istu tu prašinu,
njega
krčmari, brkova sivih,
kako dolikuje, sahraniše.
I ne opojaše,
onako, zatrpaše
sred gline zelene…
No, na zemlji ostaše
Jude i Magdalene!
Valerij Jakovljevič Brjusov – Dječije nade
Opet noć i nebo, i to bahato
Crveni Mars sija iznad mene.
Rob zemlje, okovan i zarobljen,
Zašto čamiti u nezemaljskom snu?
Dječije nade se neće ostvariti!
Nećeš videti, dodirnuti, tebe, –
Novi zrak nad vječnim svemirom:
Naš brod je u praznini!
Nećete napraviti prvi let
Nećete čitati na stupcima novina,
Šta je nepoznato, sada slavno, neko,
Kao da je Kolumbo ugledao novo svetlo.
Pa, prepustite se! Ali duša ne želi
Rastanak sa skrivenim snom
I, plačući, radosno proriče
O velikom zemaljskom imenu.
Oh, stvarno, kao divlja crvenokožac,
Hoće li Zemlju iznenaditi vanzemaljci?
I miljenik Božiji će doći da krsti
Naše vode, planine i polja?
Ne! ali mi, posjedujući vlastito svjetlo,
Mi koji smo dovezli zastavu na stub,
Moramo nositi na druge planete
Blagoslovi male Zemlje!
Ja sam sin Zemlje, dete male planete,
Izgubljeni u svemiru sveta,
Pod teretom vekova umoran dugo vremena
Bezuspješno sanjati o nečem drugom.
Ja sam sin Zemlje, gdje dani i godine su kratke,
Gdje slatko zeleno proljeće
Gdje su zagonetke ludih duša bolne,
Gdje snovi o ljubavi ljuljaju mjesec.
Bili smo zarobljenici u našem skromnom balu,
I koliko puta, u bezbrojnim promjenama godina,
Zemljin tvrdoglav pogled u mračnom svemiru
Prati čežnju kretanje planeta.
I sin Zemlje, jedan od bezbrojnih,
Bacam stih u Beskonačno, –
Tim bićima, tjelesnim ili bestjelesnim,
Da misle da žive u drugim svjetovima.
Ne znam kako će moj poziv stići na odredište
Ne znam ko će preneti moj pozdrav,
Ali ako su voleli i tugovali,
Ali ako su oni zauzvrat sanjali
I pohlepna misao uronila u tajne,
Prateći zrake koje gore u daljini –
Moj strastveni uzdah, žurba
Vi gospodari Marsa ili Venere,
Vi, duhovi svjetlosti ili, možda, tame, –
I ti, kao i ja, držiš veru:
Zavet da ćemo biti zajedno!
Marina Cvetajeva – Mojim pjesmama
Mojim pjesmama pisanim izrana
Kad nisam ni znala jesam li poeta
Pjesmama što liče na mlazove fontana
Na iskre raketa
Što se pokraše kao đavoli zlosti
U svetilište tamjana i snova
Mojim pjesmama o smrti i mladosti
Punim nepročitanih stihova!
Razbacanim po podrumima i prašini
Gdje ih niko ne čita i ne prelistava
Mojim pjesmama kao starim vinima
Doći će dan slavlja.