Valerij Jakovljevič Brjusov – Dječije nade

Opet noć i nebo, i to bahato

Crveni Mars sija iznad mene.

Rob zemlje, okovan i zarobljen,

Zašto čamiti u nezemaljskom snu?

Dječije nade se neće ostvariti!

Nećeš videti, dodirnuti, tebe, –

Novi zrak nad vječnim svemirom:

Naš brod je u praznini!

Nećete napraviti prvi let

Nećete čitati na stupcima novina,

Šta je nepoznato, sada slavno, neko,

Kao da je Kolumbo ugledao novo svetlo.

Pa, prepustite se! Ali duša ne želi

Rastanak sa skrivenim snom

I, plačući, radosno proriče

O velikom zemaljskom imenu.

Oh, stvarno, kao divlja crvenokožac,

Hoće li Zemlju iznenaditi vanzemaljci?

I miljenik Božiji će doći da krsti

Naše vode, planine i polja?

Ne! ali mi, posjedujući vlastito svjetlo,

Mi koji smo dovezli zastavu na stub,

Moramo nositi na druge planete

Blagoslovi male Zemlje!

Ja sam sin Zemlje, dete male planete,

Izgubljeni u svemiru sveta,

Pod teretom vekova umoran dugo vremena

Bezuspješno sanjati o nečem drugom.

Ja sam sin Zemlje, gdje dani i godine su kratke,

Gdje slatko zeleno proljeće

Gdje su zagonetke ludih duša bolne,

Gdje snovi o ljubavi ljuljaju mjesec.

Bili smo zarobljenici u našem skromnom balu,

I koliko puta, u bezbrojnim promjenama godina,

Zemljin tvrdoglav pogled u mračnom svemiru

Prati čežnju kretanje planeta.

I sin Zemlje, jedan od bezbrojnih,

Bacam stih u Beskonačno, –

Tim bićima, tjelesnim ili bestjelesnim,

Da misle da žive u drugim svjetovima.

Ne znam kako će moj poziv stići na odredište

Ne znam ko će preneti moj pozdrav,

Ali ako su voleli i tugovali,

Ali ako su oni zauzvrat sanjali

I pohlepna misao uronila u tajne,

Prateći zrake koje gore u daljini –

Moj strastveni uzdah, žurba

Vi gospodari Marsa ili Venere,

Vi, duhovi svjetlosti ili, možda, tame, –

I ti, kao i ja, držiš veru:

Zavet da ćemo biti zajedno!

Marina Cvetajeva – Mojim pjesmama

Mojim pjesmama pisanim izrana
Kad nisam ni znala jesam li poeta
Pjesmama što liče na mlazove fontana
Na iskre raketa
Što se pokraše kao đavoli zlosti
U svetilište tamjana i snova
Mojim pjesmama o smrti i mladosti
Punim nepročitanih stihova!
Razbacanim po podrumima i prašini
Gdje ih niko ne čita i ne prelistava
Mojim pjesmama kao starim vinima
Doći će dan slavlja.

Vesna Parun – Ropstvo

žena sam…

Moja ispovjest prastara i tužna

drhtala je neizgovorena

pred nepomičnom savjesću planina.

Ostanite bezazleni

dok pjevam ovu himnu istinitu

o robinji i ženi i orlu

koji je uzletio u modrine.

Ljubila sam najljepše mladice

u ovoj dolini i u svim dolinama

kojima protiču nečujne rijeke bezbrižnosti.

Da znate kako sam ih ljubila vi bi plakali.

Da znate kako sam bdjela uz njih

vi nikad ne bi spavali spokojno

pokraj žene ili pokraj šume

ni pokraj ognja skitnica.

Ljubila sam ih kao istrazivač predio neznani

u koji se zaputi, ni od koga praćen.

Nema močvare koju ne pregazih

ni stabla pred kojim ne klonuh

ni brda put kojeg ne dizah oči

trazeći spas.

Ljubav je bila jača od mene.

Moje tijelo je strepilo.

Dodirujuci sreću, cestu otkritu

koja izmiče u nedogled.

Nazad na vrh Ići dole

Beskraj

O, vi koji trošite suze

za svaki rastanak, za svaki cvijet

za svaki krug koji nestaje na vodi.

Vi, koje bedra svoja čuvate za najveću bol

i ostajete ponižene pred sudbinom.

Pomozite mi da izreknem ništavilo našeg sjaja

prašinu ljepote koja nas zasipa.

Breme ljubavi pod kojim smo se slomile noseći ga predano,

kao da nosimo neotklonivi plod svoje crne utrobe.

Kao da nosimo zapaljenu buktinju života.

Ja nisam ništa mudrija od vas.

Moj put isti je kao put vodonoše

koji ne moze izbjeći strminu izvora

i počinkom ne umanjuje jaram svoj.

Gledajte moja ramena.

Ožiljci na njima isti su kao i vaši.

I bore oko mojih usana

gorke su od godina strpljenja

i od pelina sutnje.

Nazad na vrh Ići dole

Beskraj

Ne zatvarajte prozore, djevojke!

Ovo je i vaš glas,

ovaj glas preplašene noći

što je prezrela svoje ropstvo,

i hoće da postane orao.

Izađite na ulice, i vidjet ćete

kako klečim na svakom pragu

na kojem je klečala žena.

Nijedna od vas nije bila

tako pokorna kao ja.

I nijedna od vas nije tako prkosno

i gnjevno uspravila svoje lice,

i pogledala nad vrhove smreka

gdje su orlovi

i gdje je Ljubav.

O, šta je meni da izgubim jedno krilo, jednu zjenu,

šta mi je da pregorim nekoliko proljeća

nekoliko izvora, i žetve najljepše

koje se nćce vratiti nikada!

Šta je meni da prebolim travu svog djetinjstva

i grad svoje mladosti.

Nazad na vrh Ići dole

Beskraj

Bila sam odana miru ljubavi.

I plakala sam kada bi vjetar

zatresao njene krošnje u nevrijeme.

Ljubav je bila jača od mene,

A mukkarac je bio hram

s proceljem zlatnim od mojih sanja

na stupovima moje smjernosti.

Dok je spavao, na prstima sam silazila pred prag,

i legla na kamen pokrivši se mokrim zvjezdama.

A kad je ustajao, zalila sam njegove ruke

jednako umorne kad stisću hljeb

i kad nose oružje i stjegove.

Govorila sam da moju mladost

još nije dodirnula noć.

I skrivah suze da bi mi vjerovao.

Nazad na vrh Ići dole

Beskraj

I kad su prepoznali u mojim očima osmijeh

kojim žena sebe dariva zauvijek

onome s kim će podijeliti tajnu,

oni su odvrnuli svoje lice od mene

i gledali su nekuda u daljinu

ljubomorni na slobodu

visoko raskriljenih ptica,

sto su odabrale pustoću vidika

i odrekle se ljupke doline

koje se oni nisu mogli odreći.

I grlili su me odsutno i mrzovoljno.

I svlačili me kao krivca, ne kao ženu.

I te noge su me gazile,

te ruke su me bičevale,

ta usta narugala su se cjelovima.

Ali ja sam se smiješila i dalje

postojano i bezazleno.

Ja sam ih ljubila.

Govorila sam da su dobri i mudri

i skrivala suze, da bi mi vjerovali.

Zatim su me milovali

kao sto kraljevi miluju robinju najdražu.

A ja sam u njihovim rukama osjećala

usplamtjeli žar bića.

I u njihovu glasu

zavijanje vukova u divljini.

Nazad na vrh Ići dole

Mak Dizdar – Kosara

 

Kad je nekud gone preko oštrog drača

Gradim most od ruku njime da korača

 

Sve dalje je vode preko mutne vode

Ali čudom stiže meni sve to bliže

 

Glavu čistu meću pod oštricu mača

U sebi si viša U meni si jača

 

Tebe više nema Al ti nisi nijema

Na nebu se javi ko crvena rana

 

Ozvjezdana


























												

Tatjana Lukić – Slovce Ljubve

 

još ga se nije zasitila kirka

ali on će se meni vratiti

 

on: jarećom kožom ogrnut

u kosi do pasa : on

 

mulj će ga meni izbaciti

zato oštrim škare

i pripravljam vrelu vodu

perje rastresam sanjiva

 

iz plitkih voda raci se izvlače

od jutra će pragu dopuzati

 

ali i on:napukla zuba

nokta pocrnjela

na oteklim očima i stidnim vašima

moj će se dragi

vratiti

 


												

W. Shakespear – Sonet VXVI









Umornom od svega u smrt mi se žuri,
Jer videh zaslužnog kako bedno prosi,
I nitkova što se bogato kinđuri,
I odanost kako poniženja snosi.


I zlatna odličja o pogrešnom vratu,
I savršenstvo u blatnom bešćašću,
I device silom predane razvratu,
I snagu straćenu nesposobnom vlašću,

I umetnost kojoj moćnik uzde stavlja,
I zločince kako vladaju dobrotom,
I mračnjaštvo kako mudrošću upravlja,


I kako iskrenost brkaju s prostotom:
Skrhan, spokojnoj smrti ću se dati,
Od nje me tek ljubav može sačuvati.






												

NOVELA MATVEJEVA – Volim kuće

 

Volim kuće gdje stvari nisu imućstvo,
Gdje su stvari lakše no čamci na užetima.
I ne volim stvari bez preimućstva
Čarobnoga opštenja sa njima.

Ne, ognjište, tvoja moć se u tebi ne sadrži,
Ko usta riječima možeš se nabiti
Drvima – ni tad se neću da opržim,
Međ kamenjem i drvima neće vatre biti.

Kažu mi: baci sanje, riši zbiljnost,
Piši kao što jest – čizmu, potkovicu, krušku.
Ali u zbiljnosti postoji vidljivost
A ja tražim ispod vidljivosti dušu.

I ponavljaću svuda i uvijek:
So nije u soli. Ni klin u klinu nije.










												

Pol Valeri – Posebna šansona

 

Šta ti radiš? Sve.

Šta vrediš? Ne znam,

predviđam, delam,

moć i gnušanje…

Šta vrediš? Ne znam…

Šta želiš? Ništa, i sve.

 

Šta poznaš? Čamu.

Šta možeš? Sniti.

Sniti i izmeniti

svaki dan u tamu.

Šta znaš? Sniti

da izmenim čamu.

 

Šta bi? Svoja blaga.

Šta moraš? Umeti,

slutiti i smeti

što ne vredi vraga.

Šta te plaši? Hteti.

Ko si ti? Ma vraga!

 

Kuda ideš? U smrt.

Zbog čeg? Da svršim,

da zauvek skršim

udes što je škrt.

Kud ideš? Da svršim.

Zbog čeg? Biti smrt.

 






												

Viktor Igo – Pošto sam

 

Pošto sam pehar tvoj, još pun, usnama tako;
Pošto u tvoje ruke zaronih blijedim čelom;
Pošto dah blagi katkad udisao sam lako,
Dah tvoje duše, miris tamnim ovijen velom;

Pošto mi bješe dano da te još čujem reći
Riječ onu što na srce svoj tajni melem toči;
Pošto viđeh u tuzi, pošto viđeh u sreći
Tvoja usta na mojim, a pred očima oči;

Pošto vidjeh gdje mi je nad sretnom glavom sjala
Zvijezda tvoja, avaj, uvijek maglom omotana!
Pošto vidjeh gdje mi je na val života pala
Latica s ruže otrgnute od tvojih dana!

Ja mogu godinama sada žurnim da velim:
– Letite dalje, jer će starenje moje stati!
Odlazite odavde s tim vašim cvijecem svelim,
Ja imam cvijet kog nitko ne moze uzabrati!

Udrite krilma, prosut nećete moći njima
Tu čašu tako punu iz koje sada pijem.
U meni više plama, no u vas pepela ima!
Više no vi zaborava, ja ljubavi krijem!