– Gdje su labudovi? – Oni su odletjeli.
– A vrane? – Ostale su vrane.
– Kuda će labudovi? Kuda i ždrali.
– Zašto su otišli? – Da krila olagane.
– A tata gdje je? – Spavaj, spavaj, evo ga san,
San na stepskom konju samo što nije.
– Kuda će nas povesti? – Na labudov Don.
Moj labude bijeli, znaš, tamo ti je…
Tko sam ? Šta sam?
Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
živio sam usput, ko da sanjam,
kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji.
I tebe sad ljubim po navici, dijete,
zato što sam mnoge ljubio, bolećiv,
zato usput, ko što palim cigarete,
govorim i šapćem zaljubljene riječi.
“Uvijek” i “ljubljena” i “upamtit ću”,
a u duši vazda ista pustoš zrači;
ako dirneš strast u čovjekovu biću,
istine, bez sumnje, nikad nećeš naći.
Zato moja duša ne zna što je jeza
odbijenih želja, neshvaćene tuge.
Ti si, moja gipka, lakonoga brezo,
stvorena i za me i za mnoge druge.
Ali, ako tražeć neku srodnu dušu.
vezan protiv želje, utonem u sjeti,
nikad neću da te ljubomorom gušim,
nikad neću tebe grditi ni kleti.
Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
i volim te usput, ko da sanjam,
kao mnoge druge na toj zemlji
Princeza sjedi tužna… Što bi princeza htjela?
Uzdasi stalno bježe na njena usta vrela,
s kojih iščeznu boja, s kojih iščeznu smijeh..
Na svom tronu od zlata princeza sjedi blijeda,
njen klavir nijem počiva, ni glasa više ne da,
u vazi napuštenoj umire jedan cvijet.
Trijumf pauna carskih u vrtu bojom se žari,
brbljava pratilica priča banalne stvari,
a na nozi se vrti smiješni, šareni klovn.
Priceza se ne smije, princeza ih ne sluša,
po nebu orijenta njezina slijedi duša
nestalne iluzije leptira malenog.
Je li joj princ iz Kine možda na pamet pao,
il onaj što je njenu kočiju zadržao
da bi očiju njenih slatki vidio sjaj?
Ili misli na kralja s otoka toplog cvijeća,
ili se možda vlasnika dijamanata sjeća,
ili onog što ima Ormuzov kamen drag?
Oh, uboga princeza, rujnih usta i lica,
htjela bi biti leptir i biti lastavica i ljestvama od svjetla do sjajnog sunca poć;
imati krila laka i letjeti bez kraja, ljiljane pozdraviti stihom procvala maja,
ili nestati s vjetrom u morsku burnu noć.
Više ne želi dvore ni preslicu od srebra,
ni visoke balkone, ni skrletnoga sebra,
ni labude što prave u vodi plavi krug.
Svi cvjetovi su tužni u vrtu, u tišini,
lotosi sa Sjevera i istočni jasmini,
dalije sa Zapada, ruže i njihov Jug.
O uboga princeza, dva sjajna oka plava,
sva skučena od zlata i blistavih oprava,
jer kavez od mramora, u dvoru, nije raj.
A dvor veličanstveni čuvaju čuvari,
sto crnaca bdije, sto kopalja se žari,
hrt jedan što ne spava i pregolemi zmaj.
Šapuće kuma vila: princezo, šuti, šuti,
sretnoga konjanika ovamo vode puti,
mač mu je za pojasom, u ruci jastreba dva;
ne zna te, al te voli i samo tebe čeka,
on je pobjednik smrti, dolazi izdaleka,
da ti zapali usne kada ti cjelov da.
Vječnost je možebitno samo rijeka konj zaboravljen gukanje zagubljene golubice. Čovjeku što bježi od ljudi, doći će vjetar da mu kazuje o drugim stvarima otvarajući mu uši i oči za njih. Danas sam i ja nalik njemu samotan, u ovome žljebu počinjem da piljim u vodu, gledajući u usamljena konja što sluša guku te golubice izgubljene. A onda mi je vjetar prišao sasma blizu poput onoga što treba da počine, govoreći mi: Vječnost je možebitno samo rijeka konj zaboravljen gukanje zagubljene golubice.
Umjentost nije u mojoj ruci , boji, platnu i kistu.
Moja ruka samo dio smrtnog tijela. Vodi je Božija ljubav.
Boje sam posudio od savršenstva harmonije nebeskog stvaranja.
Platno je samo podloga za prenošenje onoga što je zapisano u mome srcu i genima.
Kist je posredmik između Božije milosti i umjeća koje mi je darovao.
Ali sve to , kada Božijom dobrotom , osvjetli oko slučajnog posmatrača postaje umjentost.I to u onoj mjeri u kojoj je posmatrač osjetio umjetnikovo približavanje Božijem stvaranju i harmoniji.
I tako , vremenom , slikajući i pišući shvatih – umjetnost je jedan od najljepših i najtananijih darova koje je Bog Ljubavi i Milosti poklonio ljudima.
A ljudi kao ljudi ! Svaki Božiji milodar mogu okrenuti u njegovu suprotnost.
Tri oblaka stoje sama
Na središtu
Plavetnila, žarkom srpnju
Prkoseći.
I tri bijela otočića,
Otočića čista, svježa,
Ublažuju na nebištu
Tako strogu osamljenost.
Ti oblaci, puni, ravni,
Ti mrazevi,
Kažu plavet malo više
Dobrohotnom.
Dahnite me, osvježite,
O membrane. Arhipelag
Vaš nek bdi u mome ljetu
Iznad moje sjene i krova.
– O, koliko plavetnila! –
Čak previše?
Evo, tu sam da mu služim
Za utjehu.
Blago stablu, jer mu je život pritajen i siv,
još bolje je ne osjećati ništa poput tvrda stijenja,
jer nema veće boli što je bol biti živ
nit ima većeg tereta od svjesna življenja.
Biti i ne znati ništa, ići bez sigurna cilja,
bez straha za ono što bi i budućeg udesa zlog,
bez bojazni da te jutro neće zateći živa,
bez uzdisanja zbog života, zbog sjene i zbog
onog što ne znamo i u što tek sumnjamo,
i zbog svježeg grožđa, kojim nas kuša put,
zbog groba što nas čeka sa svojim posmrtnim granama
i ne znati odakle smo
ni kud nam je određen put.
Vrijeme u dubini: u vrtovima je.
Gle kako se stani. Eto već i tone.
Duša mu je tvoja. Kakva li prozirnost
Mnogih večeri, zauvijek združenih!
Da, tvoje djetinjstvo: bajka izvora.
Zašto u mê tako ozbiljno zuriš, kočijašu?
Četiri su sive mule u tê,
i pred njima konjic jedan,
i kočiju sa točkovima zelenim,
i cestu cijelu,
svu za sebe imaš,
kočijašu.
Šta ćeš više od toga?
Brate, što nosiš u sebi svjetlo koje sija,
reci mi, gdje je moje?
Slijep, hodam tapkajući.
Moram se kroz vjetar i kroz oluju vući,
zaslijepio me san, izludila harmonija.
To je zlo moje. Sanjati. Poezija nije
nego željezna košulja koja mi dušu steže;
tisuću njenih bodlja ranjava me i reže,
melankolija moja od njih teške kapi lije.
I tako, lud i slijep, hodam po pomrčini
gorkoga svijeta. Čas mislim: putu nigdje kraja,
a onda mi se opet sasvim kratak čini.
I u tom teturanju uzdaha i agonije
jedva nosim teret čemera i vaja.
Čuješ li, melankolija moja teške kapi lije!