Ljubomoran, nemiran,
ali ne od onih grubih,
voleo me je kao svoje kosti,
ali moju bijelu pticu ubi
da ne pjeva o prošlosti.
O zalasku uđe u moju sobicu:
“Voli me, smej se, piši stihove!“,
a ja zakopah veselu pticu
iza starog bunara, pokraj jove.
Obećala sam da neću plakati,
ali srce svoje pretvorih u stene
i čini mi se da su svi moji sati
ispunjeni pjesmom ptice ubijene.“
Duso da ne stremim Vjecnosti ne bih cuo
melodiju koju samo Vrijeme pjeva
Vec bih zivot prekratio i od tijela nacinio
tajnu koju groblje skriva
Kad se ne bih duso kupao suzama
i bolom ukrasavao oci
Zivio bih slijep, sa noktima u ocima
i gledao samo u lik tami
Sto je zivot duso nego noc u pohodu
a ipak je smjenjuje zora koja traje
Tako mene zed u srcu upucuje rajskom vrelu
i gutljaju smrti milosrdne
Ako duso neznalica kaze da i dusa i tijelo nestaju
da se ne vraca ono sto nestane
Reci mu da cvijet nestaje ali ima sjemenku
koja ostaje i tajnu vjecnosti krije
Duso da ne stremim Vjecnosti ne bih cuo
melodiju koju samo Vrijeme pjeva
Vec bih zivot prekratio i od tijela nacinio
tajnu koju groblje skriva
Kad se ne bih duso kupao suzama
i bolom ukrasavao oci
Zivio bih slijep, sa noktima u ocima
i gledao samo u lik tami
Sto je zivot duso nego noc u pohodu
a ipak je smjenjuje zora koja traje
Tako mene zed u srcu upucuje rajskom vrelu
i gutljaju smrti milosrdne
Ako duso neznalica kaze da i dusa i tijelo nestaju
da se ne vraca ono sto nestane
Reci mu da cvijet nestaje ali ima sjemenku
koja ostaje i tajnu vjecnosti krije…..
za dugih šetnji-vježbalica
mimohodu se privuklo tijelo
nije drhtaj pred osamom
koja čeka svaki moj koračaj na trg
i sagnuto
i stidno
za svaki korak čuva ovo čelo
po misao – veselicu
nije strepnja ni pred njinim očuvanjem
od uličnog pristaništa
tek po dubokom izdisaju
kad ostaje za mnomzvonjava tržna
grgorenje bijedno oponašanje vode i plač
drhtaj razgori –
-kad smorenu povuče me sebi kameni sprud
čeka li me iznova
tužni mimohod tržni
ili će časak jedan iscijediti za me trg
od kužnih me voda očistiti i ukoniti
šta će sa mnom trg?
Za mnoge reke sam znao:
Reke iskonske kao svet,
koje su tekle dok još u ljudskim venama
krv nije bila potekla.
Moja je duša duboka kao reke.
Kupao sam se u Eufratu
kada zore još musave bejahu i neuke.
Sagradio sam brvnaru kraj Konga
i uspavljivao me je.
Zurio sam u Nil
i dizao kraj njega piramide.
Kada se Ejb Linkoln spustio u Nju Orlins,
čuo sam kako peva Misisipi
i video mu muljevito dno
pozlaćeno beznadežnim smirajem Sunca.
Znao sam za mnoge reke.
Prastare i mutne vode.
Moja duša je duboka
Kao reke.
O gdje si ti što se u meni krećeš
Ti što u meni lik tvoj tek pljusne
I pokret ti ruke ko hoćeš il’ nećeš
Da staviš ruž na svoje usne
O gdje si ti radosti što me stalno prati
Tvoj prolaz ko da se u meni njiše
Kraljice moja sa kosom paprati
Sa očima tvojim boje kiše
Kao što zemlja proljeće čeka
Vrebam kad ćes prominut u času
Žudno te čekam ko voda neka
Zamah vesla po svom talasu
U mome ramu tamnom i dubokom
Nudim ti sve moje poglede skriven
Približi mi se progutaj me okom
Zakrili i moju sjenku i mene
Pregazi me kao vojske moćne
Zauzmi moja brda i dolove
I moje misli i snove noćne
Parkove cvetne i moje dvorove
Otkrij mi kako ti obrazi rude
Ko zločin neki il urota
Bolje no usne koje se nude
Il narod kad je usred komplota
Kao u zavjesi u barustinama
po tragu neke barske ptice
Bori se s onim što je u nama
Ono što si bila utri nemilice
Povrati se licem u moje lice
I nek tvoje oči moje oči love
Vrati mi čar neba i izmaglice
Povrati mi vid i snove
Lomim krivine da stignem na trajekt!
Snow Creek, Dog Creek,
potoci prolijeću u svjetlu farova.
Ali nije čas – nije vrijeme da se misli
na lososa koji hita k moru nakon mriješćenja.
U zavjetrini planina,
na radiju govore o nekoj staroj ženi
koja uokolo putuje u kotlu.
Da, neimaština je u korijenu naših života,
ali to nije razlog.
Pustite tu staru dušu da živi,
zaboga.
I ona je nečija majka.
Ti tamo! Kasno je. Zamisli sebe
pod poklopcem koji se spušta.
Ode i rekvijemi. Osjećaj kretanja
dok te nose do drugog mjesta.
Govori, govori, govori –
sklapam oči i slušam istodobno:
eto, prođosmo vrhove gori
i letimo nad morem i kopnom.
Naljevo krvava veče gori,
nadesno se dime požari tamni.
Kud li ćemo stići kada zazori?
Kud li vodi ovaj put zamamni?
Onamo gdje ćemo, u samoći,
dva plamička sliti se opojno
i sred bezbrojnih zvijezda po noći
zasvjetlucati kao zvijezda dvojna?
Ne znaš? Ni ja. Nijedno ne znamo,
ali vodi me, vodi me onamo.
3.
Meni vrijeme brige nikad ne zadava,
ko imade ručak, što da večerava?
Ko pečenje dobiva iz kuhinje ljubavi,
može i bez večere da mirno prospava.
4.
Ljubav je uvod knjizi više znanosti,
ljubav je prva strofa pjesme mladosti;
ti, koji nemaš pojma o čuvstvu ljubavi,
znaj da je ljubav izvor – ljudske radosti.
Šumska staza se račvala na dvije
A ja sam, putnik tek jedan,
Stao ne znajuć’ kojom bih prije
I gledao niz prvu dok se nije
Zavila u gustiš neprovidan.
Druga mi se ipak činila prava,
Zbog jasna sam je birao razloga:
Zelena me dozivala trava.
No, i prva je bila mirisava.
Mnoga je nije taknula noga.
Obje sam staze žudio jednako
I vlati gazeć’ rekao sam tad:
Prvom ću poći jednom svakako.
Ali, drugom već kad sam odmak’o,
Znao sam da se neću vratit nazad.
Priznat ću jednom život kad zađe
Ljeta prođu i tuga nijema
Izmeđ’ dva puta birao sam rađe
Onaj kojim se ide rjeđe
I osim te druge istine nema.
Djedovska tu hiža bi stvorena
Krepča da krepost
U srcima
Ostane
Pa neka je zato vazda otvorena
Za doste drage
I velikane
Srčane
Za sve pod nebom dobre ljude
I za sve dobre
Bošnjane
Za sve vojnike u velikoj vojni
Što vojuje se
Protiv
Vojne
I raznih drugih golemih zala
I inih silnih
I sitnih
Zlica
Za sve one što u vijeku bježe
Iz svoje hiže
Koja im se
Ožeže
Iz širokog ognjenog kruga
U kojima zapaljene
Lomače
Leže
Ispod visokih krvnikovih vješala
I križnih
I kužnih
Za sve one koji se opekoše
Jer k suncu dalekom
I velikom
Teže
Za sve one što pravu riječ
U pravi čas
Rekoše
I na stazi krvavog ishoda
Što ruku im
Otsjekoše
Za riječ da hljeb je hljeb
Da vino je vino
A voda da je
Voda
Za one kojima su meso smudili
I ognjenim pečatom
Čist obraz
Žigosali
Oni koji se vazda pozivaju
Ne samo na zakone zakonika
Nego i na zakone
Milosti
Božije
Za one kojima su jedini jezik
U grlu iščupali
Jer datu riječ
Nijesu
Odali
Za one koji su bez suda osuđeni
Da umru na repovima konja
Između dva crna klika
Dvojice crnih
Konjika
Neka je ova djedovska kuća
Vazda i širom
Otvorena
Za one koje su sa svetih oltara
Provanse i Lombardije
Zare i Rasije
I Arkadije
Proklinjali
U omami teškog tamjana
U bornome zboru
Krstova i
Mačeva
U tome gorkome koru
Riječi od Kuzme
I od Damjana
Za one koji su trikleto kleli
Jer još ih nisu
U svome mlinu
Samljeli
Neka je djedovska velika kuća
Uvijek i širom
Otvorena
Za one koji nikada ne mare
Za starostavne
Ni za nove
Care
Koji ne mare za kralje
Niti za bane
Ni bojare
Za njihova moćna blaga
Za dukate zlate
Za dinare
Za te
Zle
Pare
Neka je otvorena za sve ljude
Što mitnice ne minu
Al mitničare
Ne mite
Nego ih uvijek jasno i javno
I ruže
I kude
Neka su vrata djedovske hiže
Širom otvorena
Za one što na mučnom ročištu
Znaju za riječ
Blagu i
Čistu
Za riječi koje su jednako dane
Za one daleke i neznane
Kao za one uz skute
Što su nam
Bliže
Za one hude što život bez jala žive
A život im se
Povazdan
Ruga
Neka je otvorena za neznanog brata
I neznanog
Druga
Za one koji u tmici svoje tamnice
U čami svog čamovog tijela
Zbog toga pate
Žudeći da slovo ono bude
Za svekolike
Ljude
Da se svi oni konačno
Sa tim slovom
Zbrate
Neka je djedovska hiža
Širom otvorena
Posvunoć i
Povazdan
Za onog što davno je već pošao
I sada po tmuši gazi
Veoma trudan
Iz daleka
Al zna da stići će jednom budan
Tamo gdje
Nekto ga
Čeka
Neka je zato djedovska hiža
Otvorena
Širom
A ako li kto ta vrata kreposti
U sebeljublju svom
Nenadno
Zatvori
Neka se hiža djedovska do temelja
Sori i sruši
U mojoj
Duši
U obor čađavi neka se obori
Neka se u gar goli
I pepeo crni
Neka se
U veliko ništa
Neka se
Satvori
Neka se u njoj
Kao u satanskom logu
Izlegu skorpije i zmije
(Oprostite svi vi
koji ste kleti i prokleti
Na ovoj kletvi kletvenika
Ali hiža djedovska
Bez milog gosta i dosta
Hiža moja ni hiža tvoja
Nit hiža djedovska više nije)