Vesna Parun – Ropstvo

žena sam…

Moja ispovjest prastara i tužna

drhtala je neizgovorena

pred nepomičnom savjesću planina.

Ostanite bezazleni

dok pjevam ovu himnu istinitu

o robinji i ženi i orlu

koji je uzletio u modrine.

Ljubila sam najljepše mladice

u ovoj dolini i u svim dolinama

kojima protiču nečujne rijeke bezbrižnosti.

Da znate kako sam ih ljubila vi bi plakali.

Da znate kako sam bdjela uz njih

vi nikad ne bi spavali spokojno

pokraj žene ili pokraj šume

ni pokraj ognja skitnica.

Ljubila sam ih kao istrazivač predio neznani

u koji se zaputi, ni od koga praćen.

Nema močvare koju ne pregazih

ni stabla pred kojim ne klonuh

ni brda put kojeg ne dizah oči

trazeći spas.

Ljubav je bila jača od mene.

Moje tijelo je strepilo.

Dodirujuci sreću, cestu otkritu

koja izmiče u nedogled.

Nazad na vrh Ići dole

Beskraj

O, vi koji trošite suze

za svaki rastanak, za svaki cvijet

za svaki krug koji nestaje na vodi.

Vi, koje bedra svoja čuvate za najveću bol

i ostajete ponižene pred sudbinom.

Pomozite mi da izreknem ništavilo našeg sjaja

prašinu ljepote koja nas zasipa.

Breme ljubavi pod kojim smo se slomile noseći ga predano,

kao da nosimo neotklonivi plod svoje crne utrobe.

Kao da nosimo zapaljenu buktinju života.

Ja nisam ništa mudrija od vas.

Moj put isti je kao put vodonoše

koji ne moze izbjeći strminu izvora

i počinkom ne umanjuje jaram svoj.

Gledajte moja ramena.

Ožiljci na njima isti su kao i vaši.

I bore oko mojih usana

gorke su od godina strpljenja

i od pelina sutnje.

Nazad na vrh Ići dole

Beskraj

Ne zatvarajte prozore, djevojke!

Ovo je i vaš glas,

ovaj glas preplašene noći

što je prezrela svoje ropstvo,

i hoće da postane orao.

Izađite na ulice, i vidjet ćete

kako klečim na svakom pragu

na kojem je klečala žena.

Nijedna od vas nije bila

tako pokorna kao ja.

I nijedna od vas nije tako prkosno

i gnjevno uspravila svoje lice,

i pogledala nad vrhove smreka

gdje su orlovi

i gdje je Ljubav.

O, šta je meni da izgubim jedno krilo, jednu zjenu,

šta mi je da pregorim nekoliko proljeća

nekoliko izvora, i žetve najljepše

koje se nćce vratiti nikada!

Šta je meni da prebolim travu svog djetinjstva

i grad svoje mladosti.

Nazad na vrh Ići dole

Beskraj

Bila sam odana miru ljubavi.

I plakala sam kada bi vjetar

zatresao njene krošnje u nevrijeme.

Ljubav je bila jača od mene,

A mukkarac je bio hram

s proceljem zlatnim od mojih sanja

na stupovima moje smjernosti.

Dok je spavao, na prstima sam silazila pred prag,

i legla na kamen pokrivši se mokrim zvjezdama.

A kad je ustajao, zalila sam njegove ruke

jednako umorne kad stisću hljeb

i kad nose oružje i stjegove.

Govorila sam da moju mladost

još nije dodirnula noć.

I skrivah suze da bi mi vjerovao.

Nazad na vrh Ići dole

Beskraj

I kad su prepoznali u mojim očima osmijeh

kojim žena sebe dariva zauvijek

onome s kim će podijeliti tajnu,

oni su odvrnuli svoje lice od mene

i gledali su nekuda u daljinu

ljubomorni na slobodu

visoko raskriljenih ptica,

sto su odabrale pustoću vidika

i odrekle se ljupke doline

koje se oni nisu mogli odreći.

I grlili su me odsutno i mrzovoljno.

I svlačili me kao krivca, ne kao ženu.

I te noge su me gazile,

te ruke su me bičevale,

ta usta narugala su se cjelovima.

Ali ja sam se smiješila i dalje

postojano i bezazleno.

Ja sam ih ljubila.

Govorila sam da su dobri i mudri

i skrivala suze, da bi mi vjerovali.

Zatim su me milovali

kao sto kraljevi miluju robinju najdražu.

A ja sam u njihovim rukama osjećala

usplamtjeli žar bića.

I u njihovu glasu

zavijanje vukova u divljini.

Nazad na vrh Ići dole

Yossamin – U bajci koju snivam





u bajci
šta je snivan
ima jedno poje
posađeno maslinan
gori,
više mista
priko ceste i pruge,

kamenon gromadon štićeno
od bure sa sjevera,
šikaron zareslo tuđe poje
na zapadu
neda vitru da ga tuče,
od istoka sunce ga zoron ranon
obasjava, miluje
i grije,
a more mu lelujavo,
s juga,
miris slani kapi donosi
u litnjoj vrelini sutona

na ulzu volat o crveni ruža
šta si ih ti,
ono davno
u našen snu sadija,
pa se
priko kamenon popločana puta
ulazi
ispod odrine,
kroz debeli lad
prema kućici

s live i desne strane
nasuta je zemja a
na njoj se koćoperi smilje u cvatu
među grmovima ružmarina

pa se mišaju mirisi mora, cvića,
rascvali ruža u ti
desetak metara do doma

tvog i
mog

Mak Dizdar – Kosara

 

Kad je nekud gone preko oštrog drača

Gradim most od ruku njime da korača

 

Sve dalje je vode preko mutne vode

Ali čudom stiže meni sve to bliže

 

Glavu čistu meću pod oštricu mača

U sebi si viša U meni si jača

 

Tebe više nema Al ti nisi nijema

Na nebu se javi ko crvena rana

 

Ozvjezdana


























												

Tatjana Lukić – Slovce Ljubve

 

još ga se nije zasitila kirka

ali on će se meni vratiti

 

on: jarećom kožom ogrnut

u kosi do pasa : on

 

mulj će ga meni izbaciti

zato oštrim škare

i pripravljam vrelu vodu

perje rastresam sanjiva

 

iz plitkih voda raci se izvlače

od jutra će pragu dopuzati

 

ali i on:napukla zuba

nokta pocrnjela

na oteklim očima i stidnim vašima

moj će se dragi

vratiti

 


												

W. Shakespear – Sonet VXVI









Umornom od svega u smrt mi se žuri,
Jer videh zaslužnog kako bedno prosi,
I nitkova što se bogato kinđuri,
I odanost kako poniženja snosi.


I zlatna odličja o pogrešnom vratu,
I savršenstvo u blatnom bešćašću,
I device silom predane razvratu,
I snagu straćenu nesposobnom vlašću,

I umetnost kojoj moćnik uzde stavlja,
I zločince kako vladaju dobrotom,
I mračnjaštvo kako mudrošću upravlja,


I kako iskrenost brkaju s prostotom:
Skrhan, spokojnoj smrti ću se dati,
Od nje me tek ljubav može sačuvati.






												

NOVELA MATVEJEVA – Volim kuće

 

Volim kuće gdje stvari nisu imućstvo,
Gdje su stvari lakše no čamci na užetima.
I ne volim stvari bez preimućstva
Čarobnoga opštenja sa njima.

Ne, ognjište, tvoja moć se u tebi ne sadrži,
Ko usta riječima možeš se nabiti
Drvima – ni tad se neću da opržim,
Međ kamenjem i drvima neće vatre biti.

Kažu mi: baci sanje, riši zbiljnost,
Piši kao što jest – čizmu, potkovicu, krušku.
Ali u zbiljnosti postoji vidljivost
A ja tražim ispod vidljivosti dušu.

I ponavljaću svuda i uvijek:
So nije u soli. Ni klin u klinu nije.










												

Pol Valeri – Posebna šansona

 

Šta ti radiš? Sve.

Šta vrediš? Ne znam,

predviđam, delam,

moć i gnušanje…

Šta vrediš? Ne znam…

Šta želiš? Ništa, i sve.

 

Šta poznaš? Čamu.

Šta možeš? Sniti.

Sniti i izmeniti

svaki dan u tamu.

Šta znaš? Sniti

da izmenim čamu.

 

Šta bi? Svoja blaga.

Šta moraš? Umeti,

slutiti i smeti

što ne vredi vraga.

Šta te plaši? Hteti.

Ko si ti? Ma vraga!

 

Kuda ideš? U smrt.

Zbog čeg? Da svršim,

da zauvek skršim

udes što je škrt.

Kud ideš? Da svršim.

Zbog čeg? Biti smrt.

 






												

Viktor Igo – Pošto sam

 

Pošto sam pehar tvoj, još pun, usnama tako;
Pošto u tvoje ruke zaronih blijedim čelom;
Pošto dah blagi katkad udisao sam lako,
Dah tvoje duše, miris tamnim ovijen velom;

Pošto mi bješe dano da te još čujem reći
Riječ onu što na srce svoj tajni melem toči;
Pošto viđeh u tuzi, pošto viđeh u sreći
Tvoja usta na mojim, a pred očima oči;

Pošto vidjeh gdje mi je nad sretnom glavom sjala
Zvijezda tvoja, avaj, uvijek maglom omotana!
Pošto vidjeh gdje mi je na val života pala
Latica s ruže otrgnute od tvojih dana!

Ja mogu godinama sada žurnim da velim:
– Letite dalje, jer će starenje moje stati!
Odlazite odavde s tim vašim cvijecem svelim,
Ja imam cvijet kog nitko ne moze uzabrati!

Udrite krilma, prosut nećete moći njima
Tu čašu tako punu iz koje sada pijem.
U meni više plama, no u vas pepela ima!
Više no vi zaborava, ja ljubavi krijem!

 






												

Desanka Maksimovic – Pozdrav neznanoj

 

Ženo neznana, gospo blagorodna,
onoga za kim moje srce žudi,
da vas sad voli, znaju Bog i ljudi,
o srcu mome on zboriti ne sme
nikada nikom, ni čime probudi,
ko cvet na biljci, na duši mi pesme.

Ja znadem gospo, kako on glavu spušta
u blede ruke kad bol ga ljubavni skoli,
ja znam kako on mrzi, kako voli.
Ja znam, vi ste mu sad život i sreća,
a ja mu bejah bol i svetinja.

On sanja ljubav ukraj vašeg skuta,
i srca vaša ko zvezde su srodna;
al’ ženo neznana, gospo blagorodna,
misao na mene kao avetinja
ja znam da sada vašim domom luta.