Svu noć je zemlja plakala

suha i ispucana kao prepečena pogača,

svu noć su puhali pustinjski vjetrovi,

i pijeskom zasipali pukotine.

Od presvlačenja ocean je poderao sve modre košulje,

a ipak nije uspio da se smiri.

Samo je nebo ostalo spokojno i prazno

kao da se ništa ne dešava

kao da ne vidi ovaj brodolom.

Svu noć je zemlja urlikala.

Možda su to bile žedne zvijeri koje

lutaju kroz savane i šume

umirući pore presahlih izvora vode.

Možda je to bilo drveće koje se savija do lomljenja

i lišćem liže suhu zemlju.

Samo je nebo bilo surovo spokojno i prazno

kao da nikome nije potrebna kiša

kao da ne vidi ovaj brodolom.

Svu noć se zemlja grčila.

Možda su to bili ljudi koji čekaju kišu

kao što se čeka novorođenće

zgrčeno u majčinoj utrobi.

Pred svitanje sve se umorilo i zadrijemalo tamo gdje se

zateklo,i ljudi i drv4će i zvijeri.

Oceanom su plivali samo komadi poderanih košulja.

A kada je zasjalo sunce kao da su zasjale rane zemlje,

(crveni cvjetovi i požari,požari u gradu)

procjetali su flanboajeni.

Bio je neobičan,

čovjek, gotovo

vidljiv. Očito je

imao nešto sakriti,

s obzirom na to da je otvoreno

pričao o svemu. Bilo je

nemoguće znati koju je

tajnu sakrio

time što ju je ispričao.

Utkala u jezero zrake rujna zora.

Kroz zvonjavu tetrebi jecaju sa bora.

Plače negde žunja, u duplji se krije.

Samo ja sam veseo – do plača mi nije.

Znam, u suton ćeš doći daleko od puta,

sešćemo uz naviljak pored stoga žuta.

Ko cvet ću te skoliti poljupcima ludim,

bezumnom od radosti nikad se ne sudi.

Ti ćeš sama baciti bluzu razdragana,

odneću te opijenu u žbunje do dana.

Neka plaču tetrebi i neka romore,

grca čežnja vesela u rumeni zore.

5.

Niko nije zavirio – otkad Ovaj svijet posta –

za sudbine zastor, mada kušalo je ljudi dosta!

Sedamdeset i dva ljeta danju-noću ja razmišljam,

ali ništa ne doznadoh, neriješena tajna osta!

6.

Kakve nosi događaje ova noć – ne pitaj,

za sve ono što dolazi pa će proć’ – ne pitaj!

Ti ovaj čas upotrebi kao dobru zgodu:

što je prošlo, ne spominji, što će doć’ – ne pitaj!

*

Kupiću ti zlatnu grivnu,

Divnu

Grivnu!

Nek’ se niže, ružo b'jela,

Oko tvoga grla b'jela,

Pa kad skočiš, sele laka,

Neka čini, cika, caka,

Cika, caka!

Kupiću ti zlatnu grivnu,

Divnu

Grivnu!

A u grivni biće slova

Od bisera, alemova:

Ovaj darak onaj dade,

Što pred tvojim sjajem pade,

I što sniva bez pokoja

Do dva mila oka tvoja!

Kupiću ti zlatnu grivnu,

Divnu

Grivnu!

A svi snovi, želje moje

Nek’ u zlatnoj grivni stoje,

Nek’ ti šapću blago, ti'o:

“Zoro moja, danče mio,

Slatki raju moj,

Do groba sam tvoj, pa tvoj!…”

Spavaj sine,lijep san usnio

da ti majka tanku košu kroji

košu kroji a godine broji

jednu majka a drugu pomajka

treću teta materina seka

a četvrtu pupčenica baka

koja ti je pupak urezala

i na bile ruke dočekala.

Ne daj da žeđam dok Vino na usni nosim,

Ni da s Kraljevstvom u svome Džepu – prosim.

Iz ciklusa ”Stihovi o divnoj dami”

U dokolici mladoj , u mekoti rasvita,

Duša je stremila uvis. Tamo Zvijezdu našla.

Bio je maglen dan, meko je padala sjenka.

Večernja Zvijezda ćutljivo je čekala.

Neuzbuđena, na tamne stepenike

Stupila si Ti, i, Tiha, zaplivala,

I lakom željom, sred mekote zorine,

Zvjezdanijem stazama Sebe si predala.

Proticala je noć maglom snoviđenja.

Mladost je ropska u željama bezbrojnim.

Bliži se zora.

Sjenki više nema,

Ti, Jasna, pošla si stazama sunčevim.

Moje srce još i sad, Marijo,
Kada te vidim gdje mi u susret dolaziš,
Moje srce zbog tebe naglo zakuca.

Budi mi sklona, molim te, Marijo,
I nemoj mi srce odjednom zgaziti:
Gazi ga malo-pomalo, kao i dosada.

A ja ću se smijati, i smijati,
Kao što sam se i večeras smijao.

A i ti se smij, Marijo,
I gazi srce moje!