Gledao sam mladu zoru,
kada jutrom istok krasi,
i rumeno lice svoje
kupa mora u talasi.
Pred čarobnim likom njenim,
pred zracima silne moći –
drhti, strepi, pada, bježi,
iščezava tavna noći.
Pa i meni kad se smrkne,
kad mi bolest grudi slama –
ja pogledam tebe, zoru,
i s duše mi bježi tama.
Srce plane vrelim žarom,
i nada se dignu dvori,
pa tad kliknem: “Pjevaj, srce,
ta pred tobom zora zori!”
Pod širokim nebom dok tisuće zvjezda sja
Iskopaj mi raku i tu ću mirno zaspat ja.
U životu i u smrti sretan bih.
Prijatelju, čuj, kad legnem u grob tih
Napis na njemu ispiši,
Zapiši za me stih:
Vratio se mornar sa dalekih mora,
Spustio se lovac sa visokih gora,
Svoj su našli, svoj su našli dom.
Zaigraj mi sitno, igračice
harmonike pjesma nek’ se prene.
Samo hrabro, pocupkaj malčice!
Na marami slova se crvene.
Nije šala kad od tebe neće
modre oči momci da odvoje.
Pregača ti blista kao cvijeće.
Vesele su vragolije tvoje.
Oko tebe smiješe se starice
starce mami tvoja igra laka.
Sa zavišću motre drugarice
svilen-trake s tvojih uvojaka.
Nek’ ti zanos igre žari oči,
zavijori obrub svoga vela.
Sutra će ti od momaka doći
prosioci iz cijeloga sela.
Vedra mjesečina morske vale ljubi.
Kroz otvoren prozor najzad stiže lahor.
Sultanija gleda more koje plaho
Srebrnim talasom crni otok rubi.
Iz ruku, drhteći, pada joj gitara.
Sluša… Prigušeni zvuk odjeke diže.
Da li turska lađa to s otočja stiže
Grčkog, pa veslima gluhi odjek stvara?
Da li kormorani to rone, pa voda
Kao biserje im s krila se rasula?
Ili to u more ruši stijene s kula
Zloduh što zviždeći po tvrđavi hoda?
Ko to kraj harema uzburkava more?
Ni crni kormoran koga njiše voda,
Ni kamenje zida, ni milenje broda
Čija duga vesla s valima se bore.
To su teške vreće, gde se jecaj gubi.
Ko traži, naći ce, tu, pod talasima,
Kako nesto ljudsko miče se u njima…
Vedra mjesečina morske vale ljubi.
Kad bi se moglo otputovati, kad bi se moglo sjesti na konja
i otići zauvijek, ili neku staru ladju
prevariti da nas odvede iz grada,
prijatelj bi ostavio prijatelja, mati bi ostavila djecu.
Kuće bi se raspukle od suza onih koji ostaju
planine bi zazelenile od pjesme onih koji odlaze.
Pa ne znam s kime bih htjela iščekati zoru
sa onima koji plaču, ili sa onima što pjevaju.
Jer koji plaču polako će se utješiti
a koji pjevaju umorit će se pjesme.
Ja nikad ne bih otputovala ni na konju ni na ladji
jer su mi i onako već daleko svi koje htjedoh zadržati blizu.
Jer nemam od koga da bježim. I zato jer se plašim povratka.
Ali kad bi se moglo otići zauvijek, i zaista otići s pjesmom
mislim da bih se rastajala dugo od mjesta na kojima sam plakala.
I nikad ne bih zaboravila one koji su zbog mene, bar jednom
bili malo radosni i praštali mi nasmiješeni.
Sve slomljene, nezgrapne stvari,
predmeti trošni, stari,
plač deteta nekog kraj puta,
ta škripa kola što smeta,
i teški korak orača
što gaca po zimskoj bari,
tvoj lik mi vređaju koji
k'o ruža sred srca mog cveta.
Jer previše je gruba uvreda ružnih stvari;
da mi je da ih sagradim sve iznova
usred leta,
da zemlja i nebo i voda –
k'o zlatan kovčeg se žari
za moj san o tvom liku
koji k'o ruža sred srca mog cveta.
zima si prolepršala
u zidu zatvorena
nedirana tvojim zvjerkanjem
znala sam mjesta za slobodan kret
skučenog leta
mora da si svih minulih časova
smišljala iznenadni izlazak iz zida
i potonje slijetanje
nije ni mene zavelo kruženje
kojim ispunjah klijet
znam d a je zazvonilo za povlečenje hladnoće
za koji čas izleći češ se
pripravna
i prozore i sve dveri
raskririla sam širom
za dugo izbivanje pripravila sve
korakni samo iz zida izmili
ni krila neće stići raširiti
već ću ti pobeći
Kao što plačljivi vjetar noću žuri,
tako moja želja tebi juri,
pa se moja čežnja za tobom budi.
O, ti kojom bolujem,
šta znaš ti o meni?
Polako gasnu ova kasna svjetla,
dolaze dugi i besani sati.
Noć ima tvoje lice,
a vjetar koji o ljubavi sni
smješka se kao i ti.
pB
Duša mi je zamađijan zamak,
memljiv, gord i pustih odaja.
(Vidiš oči kako su mi krupne?
Ali bez sjaja, ali bez sjaja.)
Odjekuju opustele sobe,
zure kroz zidove sumorne
u daljinu dva mračna prozora.
(Vidiš kako su mi oči umorne?)
Večno ovde vampiri kruže,
miris memle i vlaga po stenju,
sablasti lete po mraku
i uklete čete stenju.
(Samo katkad u tajne noćne sate
te tužne oči počnu da gore.)
Bela žena po dvorima luta
i smeje se kroz prozore.
Svu noć je zemlja plakala
suha i ispucana kao prepečena pogača,
svu noć su puhali pustinjski vjetrovi,
i pijeskom zasipali pukotine.
Od presvlačenja ocean je poderao sve modre košulje,
a ipak nije uspio da se smiri.
Samo je nebo ostalo spokojno i prazno
kao da se ništa ne dešava
kao da ne vidi ovaj brodolom.
Svu noć je zemlja urlikala.
Možda su to bile žedne zvijeri koje
lutaju kroz savane i šume
umirući pore presahlih izvora vode.
Možda je to bilo drveće koje se savija do lomljenja
i lišćem liže suhu zemlju.
Samo je nebo bilo surovo spokojno i prazno
kao da nikome nije potrebna kiša
kao da ne vidi ovaj brodolom.
Svu noć se zemlja grčila.
Možda su to bili ljudi koji čekaju kišu
kao što se čeka novorođenće
zgrčeno u majčinoj utrobi.
Pred svitanje sve se umorilo i zadrijemalo tamo gdje se
zateklo,i ljudi i drv4će i zvijeri.
Oceanom su plivali samo komadi poderanih košulja.
A kada je zasjalo sunce kao da su zasjale rane zemlje,
(crveni cvjetovi i požari,požari u gradu)
procjetali su flanboajeni.