otkad vrelo pronađoše

ne sustaju plodne vode

ali ni čedo ne ispliva vriskom

niz vlažna se uda kotrljaju treptji

-prsti oči ušne školjke

jezičak vrpca pupčana ljepljivo koljence

rasuto se sve pod rukama migolji

nad rođaj bih se svoj nadnijela

vješto parčad u čedo sastavljala

ali vodom svejednako kola

i željen čin priječi

plač za plačem

-luče rasparčano

on je nestao prošlog ljeta
ona je nasmrt bolesna
on je sigurno negdje živ
on je promijenio ulicu ona prezime ona državu
njega se jedva sjećam
njen broj pitaj me znam naizust

njima se rodilo treće dijete ali ne znam ime
oni nisu zajedno ali ne znam tko je otišao
a tko ostao
ovaj je broj dobio na kraju nulu i peticu

ta ustanova više ne postoji
ali valjda postoji zgrada i na njoj kućni broj
postoji ali se taj bulevar drugačije zove
nije važno ne križaj ništa
upiši uredno sve
kao za spomenar

svakog januara pažljivo crnim tušem
prepisane stranice

na kojima se prva i posljednja ljubav
dodiruju blago vrhovima slova

kratka povijest mijena
i stalnosti kvačice na kraju prezimena

mali lični putopis u lijevom džepu košulje

2003.

za dugih šetnji-vježbalica

mimohodu se privuklo tijelo

nije drhtaj pred osamom

koja čeka svaki moj koračaj na trg

i sagnuto

i stidno

za svaki korak čuva ovo čelo

po misao – veselicu

nije strepnja ni pred njinim očuvanjem

od uličnog pristaništa

tek po dubokom izdisaju

kad ostaje za mnomzvonjava tržna

grgorenje bijedno oponašanje vode i plač

drhtaj razgori –

-kad smorenu povuče me sebi kameni sprud

čeka li me iznova

tužni mimohod tržni

ili će časak jedan iscijediti za me trg

od kužnih me voda očistiti i ukoniti

šta će sa mnom trg?

postoji ulica
uz koju sam se dugo verala
i kuća ista stoji

ali se ja prema gradu ne pomjeram

znam da bi u susret
raširenih ruku
svi pomrli pošli

živi bi nabirali obrve
i prolazili šutke

i ovdje je ciča zima
dok trnem svjetiljku
kroz cijelac se teško
probija san:

sam bog će znati
je li zatvoren prozor
kroz koji motriš ulicu?
još uvijek skriven i sam?

i je li preživio minule smetove
porculanski anđeo na stolu kraj pepeljare?

1989.

dalmatinska iglica
samo na to čeka:
da je strgneš sa korijenjem
položiš u kovčeg
i zabrodiš s njome
put novoga svijeta
grafija kranjska
dinarska večernica
i ovaj dičak bosanski
o istome sanjaju
dok ih lome vjetrovi:

u limenki u prozoru dvadesetog kata
zemljica je blagorodna
i plodna terasa
s one strane oceana

bi mlječika crnogorska žuće cvala
da je hraniš svako jutro
vodicom iz tetrapaka!

hrvatski ljutić
i kotrljan srpski
horvatov vrisak
i kukurijek srpski

− sve sitno bilje skrovitih staništa
isto u snu mrmori i ište:
da se slijepi

kao pasje grožđe
za nogavicu moreplovca
cipela kakva da ih prenese
do staklenika iza sedam gora

kamo davno stiže samo
grki pelin

on jedini sretnik
od našega kova

2003.

od vedrih predvečerja

mjesto našeg grlatog zbora

bio je

spomenik

igrom ruku prepletenih

činili smo ne znajući

svjež vijenac nad mramorom

i klesom

pred zimu rekošežda skupimo cvijeće

i postrojene povedoše nas

svelano

na počast na spomenik

u kamen gord i slavljen

razbiše s enaše skrivalice

rasuvši latice

strašljivi

okrenusmo se

u trku

što dalje od svetilišta trga

i motrena igrališta

Ah to proljeće

Lebdeće ruže

Ah , ta magična žena

Osmi mart je kompleksan i veoma svet pojam i opomena bešćutnom svijetu , izgubljenom u neprestanim izlivima mržnje i nasilja. Ali i tanani i vječni stećak nježnom , ali veoma hrabrom i presvjetlom liku i djelu svake žene.

Nije naše da učimo druge koje implikacije i tragiku nosi taj dan . To se milošću otaca uči , nauči , slavi ili zaboravi , sjeća u dobrim dušama ili zakopa u tabula raze umovima neukih i neosjetljivih.

Naše je da saosjećamo sa ljepot anđelima i da im darivamo ljubav , milost i zahvalnost za svaki dan koji provedemo na dunjaluku . I poklanjamo osam krvavih karanfila .

Ah da , i svjedočimo o uzvišenoj i jedinstvenoj ljepoti divnih bića, koje u molitvi , skrušenosti i tlapnji rađaše nevinu djecu ovom dunajluku.

Davno rekoše : Žena je mirisna ruža !

Mi širimo pojam i kažemo : Žena je najmirisaviji, najnježniji i najuzvišeniji nebeski cvijet.

I kakvim god mi cvijetom željeli potvoriti našu ženu , ona se boji i miriše onako kako je naše blesavo i nestašno srce ljubavlju miluje u njenim očima.

Pramajka , baka , majka, sestra,voljena žena , kćerka, unuka … nam čitav život ulijevaju milost i ljubav , učeći nas kako se postaje milostiv čovjek, biće koje zna da voli i da prašta.

Što više tih milodarja prihvatimo , usvojimo i naučimo – šanse da budemo ljudi dostojni Božanske milosti i stvaranja su veće .Ako nas kojim slučajem povrijede praštamo im , jer znamo da smo negdje pogriješili i nanijeli im bol.

Ako tokom života uspijemo usrećiti bar jednu ženu ,koja nam rodoslovljem nije data u radovanje, ako zavirimo u nutrinu njenu , prepoznamo njenu iskonsku nit, shvatićemo bol svih žena svijeta i svetost svih onih dana , ne samo 8.marta , koje su one krvlju ,hrabrošću i ljubavlju izborile za potonje naraštaje.

Muškarci su kao djeca , ili barem leptiri. Vole cvijeće i opojne mirise kojima ih privlače . Leptiri nemaju vremena da nauče istinu ., jer život je kratka , kak bi rekel filozofi i fataljisti.

Poneko dijete se pretvori u Malog princa i shvati da je miris jedne jedine ruže ,utkane u vlastitom srcu , ponekad opojniji i iskreniji od bokora, koji opija i mami , ali ipak ne može priuštiti čaroliju one , srcem obasjane ruže.. Neko se prevari i avaj …Tada , uglavnom , kasno je za sve – i za ljubav i za sreću i za tugu …

Ali blentovije razigranih srca glume hrabrost i čini se da nisu naučili lekciju.A jesu! Samo se prave jakim .U njima ostane toliko ljubavi da je moraju poklanjati i drugom cvijeću.

Kad god vidim suze , tugu ili bol na ženskom licu dobijem poriv da kleknem , dodirnem joj haljinke i izustim :

-Oprosti mi svoj bol mili Anđelu, bio sam neuk i sačuvaj tajnu ljubavi naše…

Mnijem , njeno srce bi zeru zacijelilo, mnoge rane bi nestale…a ljubav i nada našim srcima pjevaju:

-Nikad , nikad , ne reci za ljubav i sreću kasno je…,il” nešto slično , baš o nama lično.

Osmi mart je jedini dan kada poklanjam cvijeće . Osam mirisnih karamfila i sebe hudog , ustreptalog i opijenog ljepotom i mirisima ŽENE , najljepšeg cvijeta srca moga.

Odakle ti vrijeme za tugu , pored toliko prekrasnog cvijeća na dunjaluku , frajeru jedan srećni , govorili bi moji mahalaši. i sjetno dodali:

-Dvoje se nađe , pa se onda ne nađe!

A – bilo je to vrijeme ruža…