postoji ulica
uz koju sam se dugo verala
i kuća ista stoji

ali se ja prema gradu ne pomjeram

znam da bi u susret
raširenih ruku
svi pomrli pošli

živi bi nabirali obrve
i prolazili šutke

i ovdje je ciča zima
dok trnem svjetiljku
kroz cijelac se teško
probija san:

sam bog će znati
je li zatvoren prozor
kroz koji motriš ulicu?
još uvijek skriven i sam?

i je li preživio minule smetove
porculanski anđeo na stolu kraj pepeljare?

1989.

dalmatinska iglica
samo na to čeka:
da je strgneš sa korijenjem
položiš u kovčeg
i zabrodiš s njome
put novoga svijeta
grafija kranjska
dinarska večernica
i ovaj dičak bosanski
o istome sanjaju
dok ih lome vjetrovi:

u limenki u prozoru dvadesetog kata
zemljica je blagorodna
i plodna terasa
s one strane oceana

bi mlječika crnogorska žuće cvala
da je hraniš svako jutro
vodicom iz tetrapaka!

hrvatski ljutić
i kotrljan srpski
horvatov vrisak
i kukurijek srpski

− sve sitno bilje skrovitih staništa
isto u snu mrmori i ište:
da se slijepi

kao pasje grožđe
za nogavicu moreplovca
cipela kakva da ih prenese
do staklenika iza sedam gora

kamo davno stiže samo
grki pelin

on jedini sretnik
od našega kova

2003.

 

 

od vedrih predvečerja

mjesto našeg grlatog zbora

bio je

spomenik

 

igrom ruku prepletenih

činili smo ne znajući

svjež vijenac nad mramorom

i klesom

 

pred zimu rekošežda skupimo cvijeće

i postrojene povedoše nas

svelano

na počast na spomenik

 

u kamen gord i slavljen

razbiše s enaše skrivalice

 

rasuvši latice

strašljivi

okrenusmo se

u trku

što dalje od svetilišta trga

i motrena igrališta

• 

Ah to proljeće

• 

Lebdeće ruže

• 

Ah , ta magična žena

• 

Osmi mart je kompleksan i veoma svet pojam i opomena bešćutnom svijetu , izgubljenom u neprestanim izlivima mržnje i nasilja. Ali i tanani i vječni stećak nježnom , ali veoma hrabrom i presvjetlom liku i djelu svake žene.

Nije naše da učimo druge koje implikacije i tragiku nosi taj dan . To se milošću otaca uči , nauči , slavi ili zaboravi , sjeća u dobrim dušama ili zakopa u tabula raze umovima neukih i neosjetljivih.

Naše je da saosjećamo sa ljepot anđelima i da im darivamo ljubav , milost i zahvalnost za svaki dan koji provedemo na dunjaluku . I poklanjamo osam krvavih karanfila .

Ah da , i svjedočimo o uzvišenoj i jedinstvenoj ljepoti divnih bića, koje u molitvi , skrušenosti i tlapnji rađaše nevinu djecu ovom dunajluku.

Davno rekoše : Žena je mirisna ruža !

Mi širimo pojam i kažemo : Žena je najmirisaviji, najnježniji i najuzvišeniji nebeski cvijet.

I kakvim god mi cvijetom željeli potvoriti našu ženu , ona se boji i miriše onako kako je naše blesavo i nestašno srce ljubavlju miluje u njenim očima.

Pramajka , baka , majka, sestra,voljena žena , kćerka, unuka … nam čitav život ulijevaju milost i ljubav , učeći nas kako se postaje milostiv čovjek, biće koje zna da voli i da prašta.

Što više tih milodarja prihvatimo , usvojimo i naučimo – šanse da budemo ljudi dostojni Božanske milosti i stvaranja su veće .Ako nas kojim slučajem povrijede praštamo im , jer znamo da smo negdje pogriješili i nanijeli im bol.

Ako tokom života uspijemo usrećiti bar jednu ženu ,koja nam rodoslovljem nije data u radovanje, ako zavirimo u nutrinu njenu , prepoznamo njenu iskonsku nit, shvatićemo bol svih žena svijeta i svetost svih onih dana , ne samo 8.marta , koje su one krvlju ,hrabrošću i ljubavlju izborile za potonje naraštaje.

Muškarci su kao djeca , ili barem leptiri. Vole cvijeće i opojne mirise kojima ih privlače . Leptiri nemaju vremena da nauče istinu ., jer život je kratka , kak bi rekel filozofi i fataljisti.

Poneko dijete se pretvori u Malog princa i shvati da je miris jedne jedine ruže ,utkane u vlastitom srcu , ponekad opojniji i iskreniji od bokora, koji opija i mami , ali ipak ne može priuštiti čaroliju one , srcem obasjane ruže.. Neko se prevari i avaj …Tada , uglavnom , kasno je za sve – i za ljubav i za sreću i za tugu …

Ali blentovije razigranih srca glume hrabrost i čini se da nisu naučili lekciju.A jesu! Samo se prave jakim .U njima ostane toliko ljubavi da je moraju poklanjati i drugom cvijeću.

Kad god vidim suze , tugu ili bol na ženskom licu dobijem poriv da kleknem , dodirnem joj haljinke i izustim :

-Oprosti mi svoj bol mili Anđelu, bio sam neuk i sačuvaj tajnu ljubavi naše…

Mnijem , njeno srce bi zeru zacijelilo, mnoge rane bi nestale…a ljubav i nada našim srcima pjevaju:

-Nikad , nikad , ne reci za ljubav i sreću kasno je…,il” nešto slično , baš o nama lično.

Osmi mart je jedini dan kada poklanjam cvijeće . Osam mirisnih karamfila i sebe hudog , ustreptalog i opijenog ljepotom i mirisima ŽENE , najljepšeg cvijeta srca moga.

Odakle ti vrijeme za tugu , pored toliko prekrasnog cvijeća na dunjaluku , frajeru jedan srećni , govorili bi moji mahalaši. i sjetno dodali:

-Dvoje se nađe , pa se onda ne nađe!

A – bilo je to vrijeme ruža…

na trideset i neki

moj

rođendan

(dok san spremala kolače)

zazvoni zvono

na vratima

U žurbi

otvorih vrata

Tebi

U rukama si ima

najveće breme ljubavi

koje ikad vidjeh

s osmjehon na licu

i onin ludastin

iskricama u očima

pružio si

breme ljubavi meni

na poklon

srce se uzlupalo od veselja

ruke malo uzdrhtale

pa ga

nespretno prihvatih

i umalo mi iskliznu iz ruku

tvoje ruke prihvatiše moje

a breme ljubavi

ostade među nama

pozvah te da uđeš

na rođendansku tortu

okrenuh da te propustin

na se prsti ne mogaše

razdvojiti

breme ljubavi zaljepilo nan ruke

pa se sve vragolasto smijucka

nismo se previše bunili

jer nam dozvoli

da rastavimo

povremeno

jednu ruku

kako bi pomilovali

jedno drugo

od tog dana

skupa smo

hodali

jeli

spavali

u nekoj noći

snivajući

ušuškana tvojom jubavi

zoron osjetin teret

na grudima

breme ljubavi

ležalo je na mojim prsima

čvrsto me ogrlilo oko vrata

a

ruku tvoji nije bilo

tek

ožiljci po mojim prstima ostadoše

Imam jednu priju

Neda se zove,

gori iza Klisa

prema Sinju i Rudi

di je polje veliko i plodno

Zoron ranon , sa prvin jutarnjin zvonon

sa crkve

i cvrkuton ptica,

moja se prija diže

jer vridne ruke

ne mogu mirovat,

Bogu pomoli i posla uvati,

ili u polju.

ili oko blaga,

ili kruve peć za pazar

nikad se prija ne žali,

bilo lito i žega,

ili zima mrazi,

uvik joj osmih na licu

pa kad se javi kroz smješak pita

” šta je s vama kako ste

jeste li svi dobro

kako si spavala”

i razvezemo priču biće

oko po ure u šali i

dnevnim događanjima

prije dvi tri godine

u žaru posla

prija slomi nogu

Pitan je ” kako je draga moja”

Veli ona

“dobro, fala Bogu proće i ovo

kako si ti”

A bilo ružno vrime

minjalo nakišu

bole zglobovi , trnu, gnjave

al diš kukat priji

Ona nogu lomi i jopet jon dobro

Rekupertala se prija , s ton nogon,

prošlo biće i godinu dana

kad jedno jutro

digla se prija ka i uvik

na uranku

oko blaga

spremat za pazar

a,

bila jaka zima i

sledila vodu

u priši

sklizne prija na komad leda

i opet slomi nogu

ovaj put drugu

E ljudi moji žene,

ko stina jaka

ma kad bolje promislin

kažen ja njoj

“Znaš šta

lani slomila jednu nogu

ove godine drugu,

fala Bogu sad si mirna

nemaš više nogu za lomit”

a prija se smije

poslali priju u toplice

nogu rehabilitirati,

na moru

A tu priču

O buvelu , šeširu i plivanju

ću ispričati drugi put…

Duga je noć,besana

Ona

se stisla u kantun,

u kući godi svića,

jedna

ovična žarulja,

vanka bisni oluja,

nevira okriće bore,

grane mlate o prozore

munje paraju nebo

i od groma podrhtava tlo

On

je negdi daleko,

na moru

a Ona ćuti

svaki udar vitra o brod

i diže ruke uvis,

nijemo moleći

zavite svoje,

hoteć

zaustaviti podivljale vale

i umirit more

za njega

Zvizde su pale priko zvizde

zablistale nebo

ko da je posuto bilin biserin

nadomak kuće reve magarc

ostavljen

u poju do ove kasne ure

iz daljine

tamo od mora

čuje se muzika

litnje je doba

Putko , mali crni terijer,

lino leži ispri kučice

napola uvan+ljen u rupu

šta je iskopa u zemlji

za uvatiti malo lada

priko dana

S vrimena na vrime

malo difne jedno uvo,

otvori oči ka da

oće viditjel sve kako triba

A je