Category Archives: Umjetnost

IX Poglavlje – Tužni smotanko ili raskalašni čovječuljak

Vikont Anri Mari Rejmon de Tuluz-Lotrek Monfa je bio jedan od najeksponiranijih građana Pariza i Monmartra krajem XIX stoljeća ( poglavito )  u svoj njihovoj opscenoj dekadentnosti . U ovom poglavlju će biti riječ o drugom aspektu te jedinstvene simbioze.

U očima Francuza Pariz je uvijek bio velegrad , ili grad svjetlosti kako ga je nazvao pisac Anatol Frans . U njemu se vijekovima sve vrtilo oko Lujeva , Versaja , Trokadera , Luvra i Jelisejskih polja .

U Parizu je  pučanstvo   1794. godine revolucijom srušilo Luja XVI a time i Kraljevinu . Mi nećemo kriviti čudesnu Mariju Antoanetu za slom kraljevine iako je bila sasvim u pravu kad je rekla :

” Ako nemaju hljeba , nek jedu kolače.”

I mi to savjetujemo svjetskom pučanstvu. Antoaneta je samo dala mig  puku da nešto nije u redu . Ako nemaju hljebe , a ni kolača , onda su sami sebi krivi što podnose takvo stanje. Niko im ništa neće pokloniti . Čak šta više , moćnici će uzeti i poslijednju koricu iz usta.

Jedina krivica Marije Antoanete je bila  što je tu izreku  vrlo  često i vrlo napadno ponavljala. I narodu se prosvjetlilo . Jedna od prvih nakana razularene mase , željne i hljeba i igara ; je bilo skraćivanje visina Luja XVI i Marije Antoanete barem za omjer  glave.

Slavu prve velesile Francuska je napokon ugrabila sa Napoleonom Bonapratom  i  njegovim trijumfima .

E sad , u tom kolopletu između nestanka i bezuspsješne  retstauracije novog imperija i dolasku novih “prosvjetiteljskih ”  vremena , i za pučanstvo  neusopjelog pokušaja izlaska iz milenijske bijede stvorio se vakum.

Monarhija je zbačena , ali aristokrati nisu ukinuti. Neki su se snašli  u buržoaskim ujudurmama , neki se epretakali u buržujsku klasu , uglavnom tanjih krvnih zrnaca plave boje  i zaplivali novim tokovima ere kapitalizma. Naime , i dan danas,  za plavu krv su na svim stranama odškrinuta vrata blagostanja. ostalo je rutina.

Pred sam kraj života, Tuluza-Lotreka roditelji  smještaju u psihijatrisku bolnicu  da se liječi od  alkoholizma. Dali samo alkohol. A apsint, a drugi opijati. U svakom slučaju malog čovjeka su sustigli aferima bolesti i nekontrolisanog noćnog života.

U najskupljim sanatorijumima , u stvari umobolnicama za razmaženu , a pođeđe i bolesnu  visoku staleš , nastaju mnogobrojne  skice  na temu cirkusa i općenito miljeima slabije potkovanim kuluturom i umjetnošću , ali i novcem i tajnama života izvan vidokruga bijede.

I kao što obično biva gladež i bijeda pokušava utoliti i nadomjestiti vjekovnu glad  odmah i sada. I nekako sav taj silni konglomerat plemstva , buržuja , novopečenih i osiromašenih  bogataša , ali i lumpen proleterijata , jada i bijede  se slio u okrilje grada  Svjetlosti tvoreći ga glavnom nekropolom prošlih vremena , ali i veličanstveniom centrom umjetnosti svih provinijencija.

Davno prije toga neumorni stvaralac  je shvatio da je život lutajući i vrlo  prolazni  cirkus . I uvijek na ivici akrobatike , žonglerstva i burleskonog klaunizma. Ponekad sa vrlo  tragičnim , slučajnim ili namjernim obratima i poslijedicama , ali i sasvim izvjesnim krajem.

Tuluz – Lotrek je imao jednu kosmopolitskum osobinu : nikad nije   zanemarivao ljude oko sebe.

Nama je ostala prica o slikaru-patuljku, veselog duha , koji je dozvolio da se svjetina ( brutalno?) ismijava na njegov račun , da bi je on ismijavao i ponižavao na svoj način. Jedna vrlo dekqadentna simbioza u kojoj su   protagonisti svsjesno glumili slijepce.

Tuluz Lotrek – slikar koji je šarmom i novcem , prevashodno osvajao žene . Novac je tu imao veliku  ulogu , ali u prvobitnoj fazi . Poslije se pučanstvo naviklo na njegovo prisustvo . I ako je u početku njegovih pariških dana , bilo neke odbojnosti ili gnušanja prema njegovom nakaznom klaćenju i disproporciji tijela  i evidentnoj ružnoći ,kao poslijedicu bolesti  vremenom taj animozitet blijedi : Zapravo svodi se na subjektivna , duboko sakrivene neprihvatanja i odbojnost naspram metar i žilet gegajuće mase.

Da , Ririjeva izrazita  ružnoća jeste poslijedica bolesti. Nesnosni bolovi koje je trpio su izobličili njegovo lice , na kojem je vremenom neuredna i ružna  brada krala i ono malo plemićke plemenitosti koje je u djetinjstvu  imao.

Anri je važio za veoma senzibilnu i empatičnu osobu. Tokom odrastanja, majka ga je ohrabrivala da slika. Sa njegovih navršenih osam godina su se preselili  iz prekrasnog i bogatog  markiževskog imanja Albija , pokraj Tuluza u Pariz. 

Vječito naslonjen   na mnogo što mekših i pernatijih jastuka , postavljenih da mu olakšaju bol  , slikao je karikature i garfike konja. Njegov dar je primjećen i dobio je učitelje slikanja.  Ispostaviće se , taj dar ga je odveo u ralje dekadentnog pozornice pariške boemštine i razvrata. I u preuranjenu,  ali ipak slućenu smrt,

Kad je z nat usavršio , život mu se sveo na slikanje i beskonačne noćne provode.  Sve više mu je nedostajalo vremena i kontrole . Druženja sa kurtizanama , i što ne reći prostitukama , opijanje sa vodećom  umjetničkom ergelom Pariza  , i uživanje u tada jako popularnom  apsintu u nevjerovatnim količinama , do granica iznemoglosti  su ga vodile u propast.

Da li je bilo namjere u tome , ili se jednostavno mali kepec izgubio u slavi predvodnika jednog vremena , jedne izopačene sredine i prepuštanje stihiji. Tko će ga znati?

I šta je uopšte dekadencija i izopačenost? Ko će povući granice izmeću normalnosti i raskalašnosti . Smjernosti i abnormalnosti .kako povući crtu između javno ispoljene nemoralnosti i prikrivenih dešavanja u raskošnim damskim salonima visokih krugova , gdje su ” muze ”  mecenisale umjetnost tog doba.  

Te razlike , te prikrivene , ali ipak jasno povučene linije između   “čistoće ” i infantilnosti malograđanštine i “užasnog” , inkrimirajućeg  ponašanja polusvijeta boema i umjetnika , su bili, vjerovatno oni zamajci koji su tjerali Tuluz Lotreka da srlja naokolo.  Iz dana u dan , ili bolje rečeno iz noći u noć. Da li je upravo ta hipokrizija  viših slojeva ,  to snažno osjećanje opšte nepravde u svijetu postalo izvor neiscrpne snage za rad .

Generacija umjetnika prije Tulu Lotreka i postimpresionista se uspjela     usprotiviti strogom likovnom  akademizmu zacrtanih u salonima i ateljeima namjenjenih i podređenih ukusu visoke klase.  Pobuna impresionista je bila vrlo jasna i zbog toga je polučila uspjeh. Umjetnost je izvedena na ulice , u parkove , u noćni život i među siromašne. Umjentost postaje dostupna svima.

Oslobođeno od akademskih  klišea,  slikanja i školovanja isključivo u odabranim ateljeima i “školama” zarobljenih u prepisivačke  moduse vivendi jedne od drugih , slikarstvo postaje umjetnost koja replicira i podražava stvarni život.Te prvotne  zasluge prvenstveno  pripadaju  impresionistima  , od kojih je Tuluz Lotrek najviše naučio .

Mladi umjetnici poslije njih, među kojima i Tuluz Lotrek  nastavljaju pobunu i uvode  jos veću “revoluciju”. Oni su među svoje motive uvrstili scene iz takozvanog “polu svijeta” i svijeta na amrginama života. Slikao je život u Mulen Ružu i drugim pariskim kabareima i pozorištima, kao i život u bordelima koje je toliko često posjećivao da su mu postali drugi dom . U njima  se i zarazio sifilisom jednim od dva fatuma njegove smrti . Sifilis i raskalašni život.

Smatrao je da žene moraš poznavati da bi ih naslikao a da bi ih poznavao moraš provesti sa njima intimne trenutke. Normalno ,lom obje bedrene kosti u dobi od 13 i 15 godine i dugogodišnja bolest su uzele saučesništvo u sudbenom  uresu,

Bio je popularan i prvlačan među ženama, tačnije važio za umjetika neodoljivog šarma.

Tako je i portretisao, u to vrijeme veoma slavne pjevačice, Ivet Zilber i Luiz Veber, koja je izmislila čuveni francuski kan-kan. Dok bi sjedio u kafanma, crtao je skice, nervoznim krivudavim linijama.

Nekada je svoje crteže u trenutku inspiracije bio primoran da zabilježi na stoljnjaku u kafani. Sjutradan u svom studiju iz tih skica pravio remek dijela: slike, crteže, litografije, postere i ilustracije za časopise. Ugledao se na Edgara Degu i Pola Gogena i japansku umjetnost. Koristio je asimetričnu kompoziciju, oštre uglove i velike jednobojne površine.

Od alkoholizma , opijata  i istrošenog organizma  je sa trideset sedam godina pretrpio infarkt. Primljen je u sanatorijum, odakle se nedugo zatim  vratio kući, gdje je ubrzo i preminuo 9.9. 1901. Njegove posljednje riječi bile suć

“Matora budalo!”,

Upućene su njegovom ocu . 

VIII – Individualnost Anri Mari Rejmon de Tuluz-Lotrek Monfa

Tuluz – Lotrek  u svoja djela unosi detalje i scene  svakodnevnog , konkretnog života, najčešće noćnog života Pariza . Života jednog određenog kvarta , određenog segmenta , jedne epohe   ili motivima  vezanim isključivo za njega samog . Njega svijet van tih odrednica ne interesuje .On nema vremena za prošlost, filozofiju , ratove. Sav je uronjen u užurbanoj sadašnjosti. Možda ga je bilo patnje i boli uputilo u neke tajne koje obični smrtnik ne upozna. On ne vidi i ne slika dalje od dva tri dana u budućnost . I to samo ako naručeni plakat , litografija najavljuje neki spektakl .

Da li je svetan kratkoće svog životnog usuda ili je njegova tumorna  iskusvenost ? U svakom slučaju on ne vidi budućnost i ne iugra se proroka. Ograničavajuća težina kratkih nogica ga sputava , Ma koliko god on želio lebdjeti i ići u širinu i dubinu ili budućnost njemu je to nemoguće. Ma koliko volio senu bježao je od vode. Nikad nije naučio plivati . Nežemo se pitati zašto. Morbidno je i degutantno. .

A opet, uprkos hendikepu on je sav satkan od žurbe i grča . On nema vremena da zastane , da predahne , da digne pogled , da se osvrne ,  i zaviri u  ljepote izvan domašaja opsega možnosti  ophodnje njegovog bolnog , sakatog koraka . Zbog toga je sebi odredio život u tom uskom krugu poznatih ulica koje su izazivale sablazan malograđanštine.

U datosti od koje ne može , a i vjerovatno ne želi pobjeći , njemu kao da nije  bitno šta slika. Bitnije mu je da kistom , slikom dokumentuje ono što vidi i na načim kako on tu realnost vidi . Nažalost voljeli bi da griješimo , ali u njegovim slikama teško da možemo osjetiti ljubav. Iznimke su aktovi. U tom slučaju nismo sigurni da li se divi ženi kao ženi , ili modelu koji slika i od koga kamči ljubav.

O , sasvim je izvjesno da on slika sa ljubavlju i vjerovatno osjeća ljubav , (bar ponekad) ljubav prema onome što slika. osjeća ljubav prema majci , prema svojim modelima , na neki opičeni način i prema opskurnim ambijentima u kojima je glumio patuljka i klovna.

Često nam pada na pamet da bi se dobro snalauio na dvorima bilo kojeg Luja. Svaki kralj bi ga cijenio zbog oštroumlja , satiričnosti , grotesknosti i humoresknosti sofisticirane dvorske lude, koja je uz to i dvorski slikar. On je rođen kao aristokrata , ali udes ga je uresio u liku oštroumne , čigraste ,patuljaste lude.

I živio je i radio na način kokako su to radili mnpgi njegovi savremenici, ali na sebi svojstven i melanholićan i provokativan način. Njegovo biće je bilo napeto, nemirno, na momente veoma intelektualno i radoznalo, ali i ograničavajuće  stupidarno i razigrano. Otud igre bojama, svjetlošću , kroz koje se provlači jako naglašena životnost, vješto skirvajući vlastite emocije . Kistom i bojama dostigao je one lepšave visine koje su mu tijelom priječene i uskraćene.

Da ga nismo poznavali ili  upoznali , mi ne bi znali  da li je slikar veseo ili tmuran lik.  Pitali bi se otkud njegove vizure izviru ? Šta je njegov modus vivendi ? Tko je on? Veseli patuljak , skoro klovn ili bolni kepec koji slikanjem pokušava odagnati svoju životnu  samoću i izuzetno sveprisutnu  fizičku bol .

U okviru tih relacija , emocija i razmišljanja se kretao čitav život  Tuluz – Lotreka . Grofa djete , mamin Riri , kao i odrasle osobe i umjetnika. Ali to nije sve. Da bi se dobio kompletan umjetnik kakav je bio Anri , potrebno je  sagledati ključnu karakteristiku njegove ličnosti – individualnost.

Ima jedan citat koji određuje ekspresionizam,  a koji na najupečatljiviji način govori  o dijelu umjetnosti  i životu slavnog slikara  :

„Iza vidljivog izgleda stvari skriva se karikatura, iza beživotnosti vreba tajanstveni avetinjski život, i tako sve postojeće postaje groteskno.“ * (* Str.54.  Istorija modernog slikarstva…)

Tuluz – Lotrek  je svojom pojavom bio groteska* u svim mogućim značenjima te riječi.

(Francuski * grotesque –  fantastièan,neobičan, čudan, pretjeran, neprirodan; smiješan, nastran; groteskni  baletni ples koji pravi komične pokrete i skokove).

Večina njegovih radova podsjeća na grotesku** , vrlo  često sa primjesom ironije i komike.

(**Groteska  je i karikaturalno-fantastična i iskrivljena slika stvarnosti, koja ne izaziva komična, već zastrašujuća osećanja.)

Bio je svjetan toga , nije se krio , čak šta više, bio je jedan od najeksponiranijih građana Pariza i Monmartra ( posebno) , u potpunosti svoje opscene dekadentnosti .

Postavlja se pitanje :

Zašto je to tako?

Odgovor je jednostavan. Dva su razloga za to . U ovom poglavlju ćemo govoriti o ličnom aspektu .

Za sve što je u životu radio i postigao  je trebala izuzetna hrabrost i jak  duh , svojstven samo  snažnoj i bekompromisnoj individualnosti.

Od malih nogu Tuluz – Lotrek je pripreman da bude poseban, jer on je naslijednik čuvene aristokratske  porodice.   Godine boli,   patnje i usamljenosti koje su poslije došle  nisu slomile  dječiji duh.  Očevo odbacivanje je stvorio  glad za priznanjem i sviđanjem, to je opet  je pojačala želju za isticanjem i dopadanjem.

Bolest mu je ograničila izbor profesije i društva. Porijeklo i novac su mu omogućili vrhunsko obrazovanje i život rasterećen finansijskih problema.  Staleška izolovanost i podvojenost su mu omogučili  nastajanje sasvim dovoljne količine arogancije i samouvjerenosti.

U mladosti je lutao od naturalizma do impresionizma,  školojući se u tradicionalnim , akademskim ateljeima.

Koliko li je samo to elemenata za nastajanje jakog individualca , koji sebi može dozvoliti bilo koji luksuz , nedostupan mnoštvu ostalog puka?!

Začudo , Tuluz . Loitrek je i pored svih mogućih problema odrastao kao jaka ličnost bez kompleksa, što se odrazilo kao jedan od glavnih eksponenata njegovog slikarstva. Beskompromisna individualnost. O, kompleksa je imao . Sijaset. Svi su se oni provlačili kroz njegov život i njegov rad. Ali on se nije obazirao na tog iskompleksiranog sebe . Nije dozvolio da mu manjkavosti i košmarna borba za svaki mogući tren bez bola , pokvare bilo koji užitak.

Beskompromisne slike ,  ponekad ogoljene do najednostavniijh formi i linija , ali  kompleksnošću svojih pitanja i poruka i dan danas zbunjuju i plijene , a bome se i debelo plaćaju .

7. Impresionizam, Posteimpresionizam, Ekspresionizam .

Odrednice  umjetnosti slikara Henri de Toulouse-Lautrec možemo okvirno odrediti sa  nekoliko pojmova koji će sveobuhvatno pojasniti  koncepciju njegovog stvaralaštva : Impresionizam ,Postimpresionizam ,  Ekspresionizam i Individualnost.

I.Impresionizam (*francuski impressio- utisak,)

Impresionizam kao   umjetnički pokret u slikarstvu, muzici  i književnosti,   je nastajao  u vremenima kada se Tuluz-Lotrek rodio.

Impresionizam u slikarstvu  je nastao druženjem grupe mladih ljudi koje je „vezivala jedna ista ljubav prema slobodnom studiranju prirode, a koji su prezirali kruta  akademska pravila“(* str. 30 .Ljiljana Mihač , Impresionizam , IP RAD,,Beograd 1960,)

Težnja  umjetnika je da u svome stvaralaštvu   unesu subjektivna raspoloženja i dojmove  kao  formu izlaganja i izražaje. Ta subjektivnost je zasnovana na  realističkom i naturalističkom promatranju prirode, preuzimanjem i nadogradnjom   tehnike rensesansnog „tonskog slikarstva“ ,  kroz modluaciju predmeta  postepenim prelazom od svijetlijih do tamnijih tonova.

Taj vjekovni kliše su impresionisti  potpuno izmjenili   , nastojanjima da sjenku zamjene bojom. I to po po krutim shvatanjima slikarstva stavljajući svijetle tonove jedan pored drugo, unoseći svjetlost kao bitan faktor, ravnopravan igri boja.

Osnovna filozofija impresionizma  je za cilj imala poticanje unutarnje emocije – impresija   putem vanjskog poticaja  (stimulansa)  da bi se   prikazao  doživljaj  datog momenta.

Od Monea, Renoara i Degasa  Tuluz preuzima nesavršenost kao oblik ljepote. Tonalitet i svjetlost veoma slični,   oblik tijela nijansu  , dvije drugačiji , ali neupućeni posmatrač može steći utisak da se radi o istom autoru .

O aktovima je najviše  učio i naučio od Dega. Ako  pažljivo osmotrimo  Degasove aktove , način na kojih je pravio kompozicije, boju i osvjetljenje vidi se veoma jak uticaj na Tuluz – Lotreka. Ne samo u aktovima, Tuluz –Lotrek to vješto primjenjuje i u slikama koji kokretiraju sa aktovima, ali i u slikama svakodnevnice.

Edgar Degas, The Tub, 1886,

Komparacija sa Tuluz Lotrekovom Toaletom / Crvenokosa koju smo opredstavili u prethodnom poglavlju je izlišna.

Oble , bujne ,  svijetlopute, punačke žene, uhvaćene kistom u prirodnim položajima  i okruženju , konceptualno  u suprotnosti sa uobičajenim akademskim formama, koje   insistiraju na  nepomičnoj, neprirodno mirnoj  , nagosti  žene u krevetu.

Henri De Toulouse-Lautrec, Elles, 1896.

Edgar Degas, “Femme se peignant 1885

Pierre Auguste Renoir  Kupačica sa dugom kosom

( Baigneuse aux cheveux čongs)

Renoar , Dege i Lotrek , prestavljeni redom  u jednoj , dvije i tri slike obnaženih žena.

Savim oprečne  poze i dekori su odabrani  sa namjerom ,  da bi se u toj različitosti spoznale jako  velike  sličnosti. Stiče se utisak   da jedan autor , slika jednog modela u tri različita položaja, ambijenta , ali i osjećanja.  Jedna žena tri događaja: jutarnja tolaeta odmorne i ležene žene, san žene koja od umora nije uspjela da skine elegantnu čizmu  , koja naglašava vitkost  nasuprot oble zadnjice  i nevinost kupačica čija je djetinja podatnost  u kontrastu sa okolinom.

Posmatrač ima osjećaj da autori kao jedan ,  nježno kistom prevlači po intimnim dijelovima modela , pokušavajući   da ,  igrom svjetlosti i boja    slave savršenu   nesavršenost , kao osnovni objektivitet   ljepote koja se fotografiše.  Oni ne slikaju po ličnim željama, oni prenose posmatraču ono što njihova nutrina  vide. Svako svojim stilom , a opet toliko sličnim. Nema pokušaja šminkanja i retuširanja. Kao da kažu:

-Moje viđenje stvarnosti je ovakva, a ako neko može   ljepše, svjetlije  i prirodnije  prestaviti ženu,   neka pokuša.

II.Postimpresionizam

Subjektivitet impresionizmaje bio ograničavajući faktor za neke impresioniste i oni su krenuli svojim pravcem. Zapravo postimpresionizam i sva moderna umjetnost „ počinje s prostodušnom odlukom  jednog francuskog slikara (Pol  Sezan  – opaska autora rada) da svijet vidi objektivno“.  (*Str.13 – Istorija modernog slikarstva od Sezana do Pikasa,Herbert Rid, IZ Jugoslavija , Beograd 1963

Jednostavnim riječima rečeno Postimpresionizam je   pravac u umjetnosti  kojeg oblikuju umjetnici koji su se razvili iz impresionizma, a koji su zadržali neke osnovne tonalitete impresionizma, ali su unijeli upravo tu Sezanovu notu: objektivnost.

Isključivši varljivo  impresionističku svejetlucavost i nejasnu iznijansiranost stvari i  objekata    , prelazeći na objektivnost u scenskim poduhvatima, javlja se i potreba za dvodimenzionalnošću. Ta tehnika nije nova. Nastala je kopiranjem   japanskog   dvodiomenzionalnog slikarstva.

Okretanjem od impresionizma, postimpresionisti zadržavaju osnovno postulate impresionista razigranost boja, svjetlost, moduulacija . Uz impresionistička iskustva i upliv,  zatim  produbljivanjem , usavršavanjem i prilogođavanjem  dvodomenzionalne umjetnosti evropskim standardima  dobija se nova tehnika i stil , koju prihvata nova generacija umjetnika koji će , uz impresioniste,  biti preteče svih kasnijih pravaca u umjetnosti i slikarstvu.

Lotrek nije bio impresionista. Njegov izraženo nervozni senzibilitet je odudarao od blagosti i pomalo sanjive uspavanosti impresionističke igre boja i svjetlosti. Vidljivo je da su impresionisti bitno uticali na njega . On nije krio svojom oduševljenošću Degasom. U nekim ranijim  radovima se preklapa sa sa Degasovim koloritom  i kompozicijom, naročito kod aktova.

Kako reći da je naginjao ekspresionizmu  ( što mnogi nerazumno navode) , ako znamo da je on saživio poslije njegove smrti. Znači on je ili preteča ili začetnik ekspresionista , kao i svaki od postimpresionista.

Više važnosti je pridavao crtežu i liniji. To je ona njegova infatilna  crta iz djetinjih dana kada je veoma uspješno, skoro u maniru odraslih  crtao , skicirao, majku, sluge, psa ili konje .

III. Ekspresionizam* (*francuski   expression,expresio znači izražaj, izraz.)

Ekspresionizam je nastao na izražajnim tradicijama impresionizma i post impresionizma unoseći neke specifične osobine koje ga bitno razlikuju od tih pravaca.

Iako potiče od francuskih umjetnika, pravac je najprije zaživio u Njemačkoj.

Ekspresionizmom  se pokušava izraziti unutarnja stanja autora, njegove  lične misli i emocije proistekle , iz njegovog pojmanja života i njegovo oblikovanje viđenja vanjskog svijeta.

U svojim počecima ekspresionizam je bio vrlo pesimističan i apokaliptičan i predstavljao je krik i vapaj  čovjeka koji je proživio zastrašujuća ratna dejstva prvog belikog rata .  Na osnovu tog prvog krika modernog čovjeka rodiće se mnogi umjetnički  i  filozofski pravci .

Po svojim obilježjima umjetnost Tuluz –Lotreka koketira sa impresionizmom, nosi sve odlike postimpresionizma , a jedan je od njegovih „osnivača“ i najznačajnijih predstavnika.

Sa ekspresionizmom je povezan samo utoliko što je njihov preteča. On među prvima  slika  ličnu tragediju ,. Njegovo viđenje svijeta je krik hendikepiranog čovjeka kojeg je taj hedikep gurnuo u jedan svijet daleko od njegovog „ prirodnog“   miljea stečenog rođenjem.

Danas  , kada je sve pojeftinilo ,  izraz ekspresionizma se  upotrebljava  za svaki umjetnički rad u koji objektivnu stvarnost pomjera, iskrivljuje  ili simbolički predstavlja, da bi pojasnila nutrina  jednog umjetnika.

Tuluz – Lotrek je bio samo svoj slikar. Pripadao je epohi impresionista i postimpresionista. Bio je preteča ekspresionizma. Nije bježao od linija  naturalizma ili simbolizma.  Nikad se nije žanrovski odredio. Jer nije mogao. Crtao je od trenutka do trenutka, od rapoloženja  do raspoloženja , od potrebe i naruđbe, gdje forme i nisu toliko bitne. Miksao je sve dok nije dobio djelo koje mu se sviđalo. Uglavnom se sviđalo i posmatraču.

Nastavak slijedi sutra u 20.08 h.

6. Karmen Guden – Pralja

Slike iz početnih  perioda stvaralsštva  Pralja i  Crvenokosa  nam daju uvod u početak  evolucije Tuluz-Lotrekovog slikarstva i njegov bijeg od klišea Salonskog ( Akademskog slikarstva) i nepoznate vode eksperimenta i nalaženja vlastitog izraza .

Anri de Tuluz Lotrek – Pralja  1886. N

Anri de Tuluz Lotrek – Toaleta (Crvenokosa )   1890. godine

Njegove slike o ženama su mnogorbojne. Nekako logično. Njegova  opsjednutost ženama je bila anegdotična i romantična. Volio je žene, bez obzira na uzrast i status , pa čak  čak i izgled. Nekako još logičnije. Protraćena mladost , čije je jedino drištvo bila žena , ali majka. a majka je uvijek samo majka. Žena koja nas je rodila.

Milje u kojem je živio i njegovo zanimanje  upućivali su  ga  na   pralje, pjevačice, plesačice, konobarice , modele, švelje … ,  što je na Monmarturu  ( čitaj Pariz ) najčešće  bila fasada za najstariji zanat na svijetu.

Žena je žena, ljubav je ljubav mislio je Tuzluz – Lotrek. A on sebi nije moga dozvoliti luksuz da previše bira. Mogao je. Roditelji su mu bili enormno bogati , aristokrati i nisu škrtetarili prema Roriju. Ipak kao i svaki čovjek se nadao pravoj ljubavi. Eh , usud je ponekad vrlo  smion  u okviru svojih stvaralačkih kompetencija. Rori je očiti primjer širine usudovog stvaralaštva.

I kao slikar i kao čovjek Tuluz- Lotrek je  bio  veoma inteligentan i racionalan. Vrijeme slikanja je i vrijeme učenja i sicanja iskustva .  Vrijeme života i vrijeme ljubavi. Shvatio je  da se žene moraju poznavati da bi se voljele, naslikale ili pisalo o njima.

A kako upoznati žene?

Potruditi  i nači načina da je privučeš,  da je osvojiš ili barem zainteresuješ da provede vrijeme sa tobom : Tada se upoznate  i onda  podjelite  intimne trenutke  – tajne , emocije , nade , želje , strahovanja.

Ni jednog trenutka Tuluz-Lotrek nije prestajao biti svjestan svoga hendikepa. Našao je načina d da bude popularan i privlačan  ženama.  Inteligentnim povezivanjem  obrazovanja, pričljivosti, aristokratskih manira i uglađenosti kombinovani sa bojažljivošću , ali i drskošću invalida u ophođenju  sa ženama, i normalno novac koji mu nikad nije nedostajao , činili su ga,  često ,  poželjnim u očima  žena.

Ženama su uglavnom vrlo nježna , suptilna i romantična bića. uglavnom ne komplikuju i  ne treba mnogo. Život ih je naučio da ne smiju izvoljevatiu i biti pizdunke. On je živio u vremenu i miljeu u  kojima žene nemaju previše izbora. Često se on svodio na puko  preživljavanje ,   dan za danom.

A i one su , najčešće, bile usamljene i željne nježnosti . Site su muškaraca koji bezosjećajno traže  seks za  novac na jedan tren, tegobnog života i beznadežnosti. Druženje sa slikarom im je bio dobrodošeo predah između prethodne i slijedeće bijede.

Ipak trebalo je poteći vremena dok žene ne  postanu Rorijeva  rutina.

Po dolasku na Monmartr sjedio bi ukafanama ,pravio je  skice , nejasnim skoro isprekidanim , krivudavim linijama, iz kojih su nastale njegove  slika krcate prizorimaa iz bordela, kabarea, pozorišta, cirkusa i plesnih dvorana  , po kojima je postao slavan.

Vremenom su se na tim skicama  , iz kojih su nastale nikad zaboravljene  slike,   mogli uočiti  likovi najslavnijih    pjevačica   Ivet Zilber ili Luiz Veber.

Ali trebalo se uspeti i opstati do tih vremena.

1.Pralja

1886. Anri de Tuluz Lotrek, tri godine po dolasku na Monmartr, još uvijek bojažljivi sudionik dešavanja u boemskom kvartu je naslikao jednu od svojih najčuvenijih slika : Pralja. Slika je portret   modela Karmen Guden, koja mu  je od tada  vrlo često   pozirala. I ne samo to. Postala je njegova ljubavnica. Možda i najomiljenija , vjerovatno i ljubav života.

U životu Tuluz – Lotreka ima previše slučajnosti da bi to bila slučajnost.

Jedne večeri  , na izlazu iz jednog restorana , Tuluz-Lotrek je sa oduševljenjem gledao misterioznu , razigranu i lepršavu mladu ženu , čija je crvena kosa bojila zlaćanim tonovima veče na Monmartru. Prijatelju pored sebe nije krio oduševljenje:

“Ona je zadivljujuća! Kakav miris ima! Bilo bi tako divno da ona bude moj model!”

Upornost u svemu, u slikanju, u bolesti , u  taganju za nepoznatim je dovela ovu  „đavolicu“ u njegov život i na slikarsko platno, da generacijama koje tek treba do stasuju pokažu šta je vrhunsko slikarstvo. Ili jasnije rečeno,  kako se nekada sa ljubavlju  slikalo.

Nije odustajao dok je nije pronašao. Pa Monmartr baš nije ni nešto veliki. Odrasloj osobi svakako, čovjeku sa bolnim , izlomnljenim , krhkim dječijim nogicama je ogromna , zastrašujuća đungla.

Slutite. To je bila Ona , Karmen Guden,  njegov model. Svi biografi i usputni bilježničari neće propustiti da je deklarišu kao  pralju i prostitutku.

Kakve to veze sa životom, slikarstvom i odnosom dvoje ljudi ima?

Trebali su jedno drugom, našli se , ponudili i dali , a i uzeli sve što im se svidjelo. Život je i jednom i drugom u tim vremenima druženja bio podnošljiv , na momente prelijep.

Toluz – Lotrek je upoznao Gudenovu , iz svih uglova, onako kako je zamislio da treba da upozna ženu koju će da slika. I voli . I volio je i  slikao , neumorno i sa strašću, u različitim pozama, ambijentima,   osjećanjima  i različitim slikarskim tehnikama.

Da li su zbog toga slike sa Crvenokosom Karmen  tako životne , uvjerljive i gledaocu veoma bliske?

U jednom pismu majci koje datira iz 1884. godine Lotrek je zapisao:

„Slikam ženu crvene kose  koja je apsolutno zlatna.“

Ljudi pomišljaju da je zlato žuto. Ali boja pravog, starog i najvrijednijeg zlata je crvena. ali zapitamo se da nije Rori mislio na dušu crvenokose. predstaviti , odnosno pisati majci o nekoj ženi , uvijek znači biti zaljubljen u to biće.

Opisati sliku Pralje a ne uporediti je sa nekom drugom slikom u kojoj je model  Karmen Guden je tek polovičan posao. A to priča o Tuluz – Lotreku ne zaslužuje, jer slikar je veoma kompleksna , intuitivna , inteligentna i nadarena ličnost.Ali  i kompleksna ličnost svjesna svojih mana i odnosa svakidašnjice prema tim nimalo ohrabrujućim značajkama.

Još moramo shvatiti da je Pralja slikana nedugo po završetku školovanja u ateljeu krutog tradicionaliste i salonskog slikara  Leona Bonata   . I vidan je uticaj njegovog učitelja. Svi se slažu u tome . To postaje postaje jasnije kada se Pralja uporedi sa  Toaletom.

U početnom periodu njegovog stvaralaštva uticaj tradicionalnih i ortodoksnih prikaza modela je izražen. Slika Pralja je slikana na uzorima Renesanse i kasnije opšteprihvaćenog slikanja. Kontrasti ravnomjerno ustalasanih i raspoređenih  tamnih i svijetlih površina.   Karmen je obučena u izrazito jarkoj ispranoj   bijeloj  bluzi.

Subjektivna implikacija  da praljina  bluza mora biti čista i savršeno bijele boje  ? ili ukazuje na opraljino  siromaštvo koja se reflektuje na odjeću koju nosi.

Vjerovatno ima i toga.

Ali , slikarev cilj je da bluza ( samim tim lik pralje )  bude  izvor svjetlosti , a ne prozor koji bi logično trebao da bude prirodni davalac svjetlosti.  Deo kose koju svijetlost prozora ne dotiče je svijetlija, bojena tamno crvenim do braon nijansi, za razliku od osvjetljene koja je data mnogo tamnijim nijansama.

Slikajući ruku pralje, Tuluz – Lotrek nam daje povoda za novo razmišljanje. Zašto je ruka , koja je u sjeni, svjetlija od lica direktno okrenutog prema izvoru svjetlosti ;  prozoru. To su nijanse, ali pozornijem gledaocu je to velika razlika.

Lice je mnogo tamnije. To čini  da izgleda  kao da  ruka krade / upija svjetlost , bjelinu od  bluze i jako svijetle tkanine na stolu.

Da li to stičemo utisak da  ona unutarnja svjetlost  Praljinog bića polako  nestaje i od očekivanog izvora svjetlosti postaje lice koje upija svjetlost?

Njeno anđeosko svijetlo lice  je   čedno zagledano  van prozora, u ono , neodređeno ,  nedolazeće  , a željno iščekivano sutra. Bjelina bluze naglašava njenu  u crvenkastu kosu i lice u sjeni , na kojem slikar osjeća sjenu umora.Možda beznađa? Ne vjerujemo. Tuluz – Lotrek nije slikar beznađa. Naprotiv !

Karmen  je ljubav jedne veoma kompleksne ličnosti, pa i njegovo razmišljanje mora biti takvo. Ona je  usamljena žena koja se u sebičnom muškom svijetu bori za egzistenciju. Zato nema osmijeha na njenom licu, ali ni ravnodušnosti, čak ni zabrinutosti. Zaklonjenost oka kosom, bojenom najsvijetlijijim , zlaćanim nijansima daje licu blag izraz na kojem dominira nada (?) .

Pralja  Karmnen Guden je   anđeo Tuluz- Lotreka , njegova  ljubav,  učinivši je simbolom plemenite čistoće ,  podario joj vječnost.

Nepodijeljeno je mišljenje  da je Pralja jedno od najkopleksnijih Tuluz-Lotrekovih dijela, daleko složenije nego svi njegovi prikazi iz bordela, kabarea, cirkusa i plesnih dvorana širom Pariza, sa kraja tog mističnog  XIX vijeka.

2.Toaleta

Na suprot Pralji , Toaleta je slikana nekoliko godina kasnije, kada je Tuluz već uveliko pobjegao od klišea u slikarstvu, oslobodio se tabua akademske  prošlosti i počinjao sticati slavu u umjetnosti i u miljeu kojim se okružio i sa kojim se družio , ali i mnogo šire.

Akterica je ista na obje slike.  Nekako normalno i očekivano . Tuluz – Lotrekov crvenokosi anđeo  Karmen Guden. Uz svjetlost i nadu  kao glavni motiv  ona je jedina konstanta na slikama. Evidentni su i otkloni u potezu kistom , ali i u pristupu slikanju.

Tuluz – Lotrek nije više krut. ruka mu je mekša , pokret usporeniji .Sve se mjenja . Nestaju tamni tonovi., uglavnom. Osim kao neophodni dodaci kontrastima .

Tuluz Lotrek je sve opušteniji i razigraniji , poput  njegove djevojčica na slici. Kad je svukao , ogolio  Gudenovu , ona nam se odjednom ukazala kao krhka djevojčica, koja je možda i  vrlo iskusna žena ,   ali krhkost ,  ranjivost i umor  izbija iz nje.

A onda ugledasmo  posteljinu, dušekluke na podu. Taj Lutuz – Lotrek nije nimalo diskretan, ni bezazlen  što bi se očekivalo od jednog aristokrete. Ali on je sada slikar, sto posto, a oni su nemarni, okrenuti slikama i beomstvu. I vole se hvaliti  uspjesima kod žena.

Ne znamo kako to niko nikad nije primjetio, ali nama se pričinio slikarev lik u neuredno složenoj posteljini ,   poviše glave crvenokose , u fotelji od pruća . I još nešto čini nam se da ima pseći položaj i tijelo. Ono što se piše o Tuluku – Lotreku govori da je i ova implikacija moguća.

Da vidimo šta je slikar  uhvatio u detaljima Toaleta. Ovo je bio , vjerovatno, jedan od dana kada ga je tijelo manje boljelo i kada je bio nestašan , zaveden ljubavlju i igrom.

Nemoguće je odrediti doba dana, ni po toaleti. Može čak  biti i jutro , kada „normalne žene“ rade toaletu, ali i predvečerje kada „one druge“  ustaju iz kreveta i pripremaju se za noć. Dekor odiše sirotinjom. iskrzana slamnata sjedaljka, limena banjica za pranje i kupanje, mokrinom je obojila  trošni daščani pod .

Mlada žena sjedi , čarapa , dokoljenice i čizma su joj na nozi , ( detalj ponovljen  na  drugoj Tuluz-Lotrekove slici o kojoj će biti riječi), i to bi upućivalo da je toaleta pri  kraju . Dama  se oblači, jer se  ne vidi druga noga. a možda  se jednostavmo nema vremema za decidnu i sveobuhvatnu  toaletu.

Ali kod Tuluz-Lotreka to ništa ne znači. Njegovi modeli imaju naporan noćni život. Često se samo svale na posteljinu i umorno  usniju  bez da su svukle taj slikarev fetiš.

Čaršaf je ležerno obmotan  oko lumbalnog i skutnog dijela tijela. Žena je naga. Implikacije? Noć vjerovatno nije provedena bezazleno. Jedino nas krhkost  žene  sprečava da razmišljamo dalje od pristojnosti .

I bukvalno i koloritno Tuluz-Lotrek postavlja kosu, leđa i nogu sa čarapom i čizmom u okosnicu slike. Sve ostalo je dekor, igra boja i naznaka u službi centalnog lika.

Više to nije  onaj čvrsti  crvenokosi anđeo u bijelo bluzi zagledan kroz prozor , koji odiše čednošću   i upija svjetlost i nadu .

U središti ove  slike i bukvalno i izražajno  je  lijepa , nježna , krhka crvenokosa žena sa svojim osjećanjima i nedoumicama. Ona  je posrnuli anđeo čija je krhka nagost skoro ogoljena ali i diskretno sakrivena . Tuluz – Lotrek još nije spreman pokazati golotinju Karmen Guden u punom svjetlu. To će učiniti u nekom narednom pokušaju, kad bude spreman i to na maestralan način.

Ne smijemo zaboraviti da je Tuluz – Lotreku vrlo obrazovan čovjek i po vokaciji poeta. To sve njegove slike na neki način dokumentuju. Majka mu je predlagala da bude pjesnik, pisac, ali to je on kategorično odbio. Bilo bi mu suviše dosadno i licemjerno  pisati o životu koji nije iskusio. A on je htio upravo suprotno,   da živi život u totalitetu svojih psihofizičkih , ali i materijalnih  mogućnosti , pa tek onda da na platnu boji taj život.

Ponekad se čini kao da su njegove slike crtani strip rađen na bazi kaleidoskopa . Slika detalj po detalj , slaže  prizor po prizor. ,  I nastaje priča. Mnogo prelijepih , vizuelno bogatih i efeektnih  prizora i inserata iz života tog nadobudnog patuljka klizi nam u susret  , uprkos nepostojećem vremenu i zakrivljenom prostoru. Čovječuljka koji se sasvim otvoreno ruga  svijetu , dozvoljavajući mu da da bude dio njegovog života. Bio je veseli patuljak koji u sebi skriva bol svog usuda  i tijela. I nedostatak ljubavi, osim Božije i majčine.

Kad kažemo nepostojeće vrijeme to može mnogo toga značiti. I zanči, upravo zahvaljujući meštrima Tuluz – Lotrekovog kova. Otklon između Pralje i Toalete je tri godine. Karmen Godin kao da se podmladila za nebrojeno mnogo godina. Žena je kao vino , ili magija umjetnikovog kista. Ko će ga znati?

Nejasno izraženi vrat i brada,  duga crvena kosa; na dnu vrata  skupljena u nedefinisanu punđu  , prije će biti ležerno , u zavežljaj  smotana kosu Crvenokose su u milimetar  isti kao kod  Pralje.  To je slikarev najveći ponos i izazov. Predstaviti bogatstvo te zlaćane ljepote. Lijepa vitka figura žene , plijeni jednostavmošću i iskonskom ženstvenošću . Sve što radi radi vrlo prirodno i spontano . Zapravo Tuluz – Lotrekova slikarska tehnika uspijeva zaustaviti pokret i otkucaje sata.

I opet je Karmen zauzela ponosnu ,   uspravnu pozu. I ponovo je zagledana negdje ispred sebe. Možda je zamišljena , ali više nije u grču.  Meke linije i boje čine da se stvori romantični  izgled  žene, čiji je pogled možda čeznutljiv, možda samozadovoljan ili pak neodređeno zadovoljena .

Palete svijele plave boje , iznijansirane  u bezbroj valera čini okosnicu nježnih kontrasata koje zaključuje igra crvene, zelene i žute boje. Bijela boja nanešena širokim , ležernim potezima kista uz modulaciju pobrojanih boja daju slici obiljažje skice.

Ležernost i jednostavnost kompozicije Tuluz – Lotrek je opisao u svom stilu  :
„Crvenokosa žena koja sjedi na podu, gledana sa leđa, naga.

Nastavak slijedi 27.9.2019. u 21 09.

Poglavlje V -Mulen ruž ( Moulin Rouge – doslovno Crvena vjetrenjača)

Pričati o Tuluz –Lotreku a ne ispričati simbiotsku priču o Mulen Ružu ličilo bi kao priča o dimu bez vatre.

Tokom studija svijet Tuluz – Lotreka se sve više okreće kafanama i noćnom životu. Glad za životom ili potreba hendikepiranog čovjeka? Shvatio je da u tami polusvijeta njegov izgled skreće manje pozornosti i zgražavanja . Počinje njegovo oslobađanje i definitivno razdvajanje dva života. Aristokrata se povlači, na scenu stupa slikar – boem. Od „normalnih“ uglednijih kafana i bistroa , težište njegovih lutanja  skreće i postaje sve razuzdanije.

Bordeli, Pigal, pločnici Sen Mišela , Sen Denis i mračni uglovi zavojite Sene ga uvijek vraćaju na Monmartr . U tom šarolikom  utočištu slikara , boemije , raskoši i razvrata , gospode i polusvijeta javlja se novi hram života – Mulen Ruž . Tuluz – Lotrekovo svetište.

1899. godine vlasnik Olimpije Žosef Oler gradi Mulen ruž,  neveliko i nepretenciozno po mnogima vrlo ružno  zdanje na čijem krovu besmisleno  dominira crvena vjetrenjača.

Tuluz – Lotrek ima dvadeset pet godina. Polako gradi ime. Kao da slava jednog i drugog zajedno raste i kao da se potpomažu u dizanju. Mulen Ruž je Tulus – Lotrek . Grof je već stekao ime i renome. Nezamjenjivi je stanovnik kružnih tokova opskurnog  noćnog života Monmartra i plaćenog promotora Mulen Ruža.

Ovladao je tehnikom litografije do savršensta i jednostavnosti tako da je stvarao plakate koji privlače pažnju posmatrača i prenose mu potrebne , vizuelne  informacije u nekoliko trenutaka.

Javnost osvaja serijom plakata koje je napravio za promociju tek otvorenog Mulen Ruža. Kao i uvijek njegove slike nisu samo reklamni plakat.One nose pečat sjaja i bijede pariškog društva.

Satira, groteska, burleska, razotkrivale su komičnu stranu čovjeka i života, unosile su tugu, razočarenje, beznadežnost – ne ostavljajući nikoga ravnodušnim. Reakcije su bile oduševljeno prihvatanje ili ošto negodovanje i neodobravanje.

takav vam je Tuluz – Lotrek . Dvije krajnosti . I fizičke i mentalne.  Poslušno i krotko mame  Adele dijete i raskalašni umjentik . Ni dijete ,  ni čovjek. Ponekad se čini da je i njegova psiha zastala na pola puta. Dijete bi da se igra i da nadoknadi izgubljeno djetinjstvo i mladost. Čovjek bi da boluje , da proklinje sudbu i da voli.

Ali kako? 

On se ipak lreće u svijetu odraslih ; i to društvu koje nema iluzija , svijetu ništa nije strano i sveto. Za bogalja je to svijet nade. Vjeruje da će se utopiti u polumraku beznađa , vreve i užurbanosti.

Dakle, slikovno je gradio imidž Mulen Ruža. Burlesknom boemikom je postajao zaštitini  simbol Mulen Ruža i duša Monmartra. Njegova slava raste.

Neobuzdan život, nedostatak vremena, čini da mu Mulen Ruž postaje drugi dom , novi atelje. Salvete , stolnjaci , ručnici , novinska hartija postaju platno na kome skicira život oko sebe. Ne želi ništa da propusti. Život postaje užurban . Čini se da ne razaznaje svitanja i sutone. Sve je obavijeno kafanskom maglom , alkoholnim parama , smijehom raskalašnih i podatnih ljepotica , izgubljenih pogleda punih opijatskih iskrica svih fela. ustajali vazduh , sumnjive kakvoće i mirisa navikavaju pluća , koja kao škrge dišu samo tu vrstu zraka.

Život Tuluza –Lotreka postaje kovitlac koji ga vodi od Mulena Ruža, ka drugim pariškim lokalima , kabareima, pozorištima , da bi se putešestvije najčešće završavale u bordelima. Skice prenosi na platno i plakate. Čini se da on nije svjestan – živi li on te plakate i platna , ili platna i plakate žive njega. No , njemu je to svjedno.

Da li patuljak zna i osjeća što okruženje ne zna? Da li bogalj grozničavo pokušava ukrasti iod života sve što može , prije nego ga usud prestane milovati?

Ne znamo šta se dešavalo u glavi polovnog čovjeka. Nije ima vremena za zabilješke. Poneko pismo nam skoro ništa ne otkriva o njegovim emocijama. Njegove djela su svjedočanstvo da on nije imao previše vremena za sebe. Iako izgleda čudno , on se davao svjetini. Što se više davao svjetina je sve manje primjećivala njegov hendikep.

Da li je njegova sjena bila tako velika da su ljudi zaboravljali i njegov izgled i ponekad nesuvisle  nepodopštine i sablazni?  

Moramo znati da se u svim vremnima plava krv izuzetno vrednovala. Što je bila plavlja , ljudi su joj se više klanjali. On nije davao pišljiva boba za svoju aristokratnost. Bio jedebelo povrijeđen. Otac ga nije primjećivao . Emocionalno ga se odrekao. I uvjek je u njemu gledao nakazu. Nikad nasljednika čuvene loze. Sinovljeve “nstranosti” i razularenost su dodatno opterećicale nepostojeće odnose.

Možda zato Tuluz – Lotrek nikada nije ima pravih prijatelja. Prijateljica noći , pralja i sluškinja da. To je zasluga novaca. Uglavnom. Možda i neka samilosna emocija izazvana opijatskim parama i raspoloženjem.

Čini se da je pokušavao da unizi muški rod poručujući:

-Evo ja sam bogalj , ružan čovjek , karikatura od čovjeka , ali mogu imati sve što i vi . Možda i više nego mnogi od vas.

A opet , kada gledamo njegove slike , ne možemo se oteti utisku da je volio ljude i čeznuo za njihovim iskrenim prijateljstvima.

Da , da!

Kada pogledamo ženske likove koji korziraju kror njegova platna , vidimo da je žene  slikao sa nekom uzvišenošću i dužnim poštovanjem. Nema veze da li je slikao polunagu pralju , igračice kan – kana visoko podignutih nogu , žene u tetru , na ulici , u kočiji , na pločniku , obnažene balerine  ili umorno beznadežne  prostitutle ,  golišavost i bijedu bordela , nikad ama baš nikada kistom  nije ponizio ni jendu ženu.I vjerujem da je neke od njih iskreno volio.

Iscrpljući život i rad. Vrlo malo vremena za odmor. Sve oko Tuluz –Lotreka je kompleksno , užurbano i groteksno.

Postaje vrlo značajan i tražen postimpresionistički slikar, Art nuovo ilustrator, litografer, i ilustrator. On je među začetnicima novih pravaca u slikarstvu ( umjetnosti) , postimpreionizma i ekspresionizma, koji su jasno odredili sve pravce moderne umjetnosti.

Njemu nije do slave i odmora. On zato nema vremena . On hoće da utoli glad za životom. I u tom ludilu postaje promoter pariske dekadencije.
Svi njegovi likovi su bili jasno određenog karaktera , makar dati u karikaturalnoj formi. Ni sebe nije štedio predstaviti u sličnim situacijama i karikaturalnim formama.

Moulin Rouge (1895.).

Slike pa i ovu  je najčešće  davao u nekoliko nijansiranih verzija, od đavolski crvene , ekspresionističke žute , lelujavih tonova maglovitih impresionističkih naznaka , do gospodski tamnijih nijansi.

U klubu je trenutna pauza, atmosfera je i vesela i tjeskobna. U zavisnosti od boja koja domniraju slikom , steče se dojam o usijanosti atmosfere ili zlokobnim naznakama raskalašnosti i rastrošnosti , koje poznato mjesto svojim bitkom  nosi.

U prvom planu je dama čije lice asocira na zavodljivu mistiku zla. Tuluz-Lotrek nas ostavlja u dilemi, da razmišljamo da ta dama možda nije posjetiteljica. Da li implicira Usud? Lože sa pozlaćenom gravurom. Frizura, pernati šešir, pune crvene usne , haljina sa visokim naramenicama , suviše istovjetnih detalja da bi to bilo slučajno.

A Tuluz – Lotrek je dokazao da voli epizode i opetovanja.

Za priču o Tuluz – Lotreku i Mulen Ružu nezaobilazno se vezuju prostitutke sa Monmartra i Pigala ,  koje postaju dio miljea, njegove slike ovjekovječuju kan kan , plesačice Žan Avril i Ivet Gilber i čuvenu i nezasitu alžirku , madam La Guli stvoriteljicu tog urnebesnog i raskalašnog plesa. Kažu njenoj čulnosti i nazasitosti niko nije moga odoljeti , a ni pobjeći . Poznavajući Tuluz – Lotreka , sigurno je da on nije bježao.

Pričalo se da je bio promotor pariške dekadencije tog vremena . Gluposti. Pariz, Njujork, Sarajevo, neka selendra u vukoderinama , imaju noćne živote. Usijanje noćnog život nosi dekadneciju, koja uvijek tinja. Potrebno je samo pokrenuti. Pokrenuo je Mulen Ruž , čiji je promoter , igrom slučaja , bio Tuluz – Lotrek.

Nastavak slijedi sutra u 20.08

Poglavlje IV.

Pariz , Monmartr i Pozorište

Izabrao je umjetnost kao svoju profesiju. Bolje reći bolest i opšte fizičko stanje mu nisu ostavljali drugu mogućnost. Sklonosti ka crtanju i slikarstvu , koje mu je od djetinjih dana potspješivala majka , su postale osnov njegovog života.

U traganju i odabiru građe za rad , često se pominje jedna rečenica:
-Usled nemogućnosti da se u potpunosti koristi svojim telom poceo je da živi za umjetnost.* ( *Enciklopedija Britanica 2004.).

Pogrešno. Iz više razloga.

Mnogi će pomisliti da je živio od umjetnosti. Zaboravljaju da je porodica Tuluz-Lotrek bila među najbogatijim aristokratama tog doba. Ono važnije , umjetnost bio bijeg Tuluz-Lotreka od nesreće i usuda u vrtlog života.

Grad svjetlosti  Anatol Fransa   , Pariz je bio njegovo životno opredeljenje od najranijih dana djetinjstva. U njemu je počela njegova bolest i završila.
Pariz je u to vrijeme bio centar svijeta. Veliki koloseum svih kulturnih dešavanja, i što se tiče same umjetnosti a i svrukupnog života i provoda na ulicama. Monmartr je bio središte umjetnosti i srce Pariza . U isto vrijeme na ulicama Momartra, bolje reći u zagušljivim lokalima , pozorištima, bordelima Monmartra i Pigala  su se susretali slikari Van Gog, Pol Gogen, Žorž Sera ,  Tuluz Lotrek ( i svako umjentik koji je držao do sebe ) .

Njih četvorica su bili sasvim različiti po svojim karakterima. Ipak imali su nekoliko zajedničkih imenitelja: ljubav prema slikarstvu, apsintu, noćnom životu i lične tragedije. Sve  to je stvorilo neke spone među njima, koja je dovela do male revolucije u slikarstvu i umjetnosti. Lične tragedije su prijemčive za sveopopštu neprevdu i bijedu. A to su već neiscrpne teme za rad.

Zahvaljujući tim umjetnicima, još jače se nastavlja probražaj umjetnosti i rušenje krutih načela akademizma , koji su započeli impresionisti.
Monmartr postaje kulturno umjetnički centar epohe na prelazu dva vijeka u kome su se desile revolucionarne promjene u slikarstvu i umjetnosti. Umjetnost je izašla iz uskog kvira ateljea. Oslobođena, lutala je po prirodi , po kafanama, trgovima , parkovima i pločnicima.

Kist i boja su postali oružje koje kritikuje i upire prstom u sveprisutnu nepravdu . Istovremeno ruše se i krute umjetničke, slikarske forme i shvatanja.

Ulica, kafana, javne kuća , pločnici crvenih fenjera, scene svakodnevnice polusvijeta postaju nepresušni izvor motivacije, ali i druženja. Ogromne količina apsinte su kolale krvotokom umjetnika. neki su zastranjivali u jačim formama opijata.

Slikarstvo i zabava , bjesomučni noćni život u tami polusvijeta , kao jedini mogući vid življenja zarobio je i grofa Tuluz – Lotreka. Cinici bi rekli – smrtonosno.

Vremenom Tuluz Lotrek  postaje nezabilazan činilac u dešavanjima u kvartu umjetnosti i nazivaju ga „dušom Monmartra“. Ružni , metar i žilet čovječuljak ima duha da postane duše jednog neponovljivog vremena.

Odjednom njegova umjetnost nije samo puka faktografija, plakat ,poster, ilustracija ili print za časopise. Odjednom slike dobijaju dušu, umišljaj, poetiku  , autentično viđenje ili snoviđenje slomljenog , ali nestašnog i života željnog čovječuljka.

Tuluz-Lotrek postaje vjerodostojni dokumentarista koji predstavlja avangardu svoga vremena. Njegovo djelo postaje poziv na putovanje kroz život pariškog noćnog života, osvrt na  kontraste sveprisutne ućmalosti  i dekadencije života. Opomena  i tadašnjim i budućim generacijama:

-Život je iluzija koja traje jedan tren.

Postavši neodvojivi dio slikarevog bića, noćni život Pariza, postaje  centar  svijeta i rada. Upoznavši sve njegove velove i valere Tuluz – Lotrek omogućuje posmatraču sudioništvo u tim šarolikim i opijajućim svijetovima pozorišta, kabarea, bordela i trotoara ulica crvenih fenjera.

Začuđujuće je  da svaki posmatrač bez izuzetka poželi da postane dio života Tuluz – Lotrekovih pralja, pjevačica, igračica prostitutki , kao vodilja i opsjene boemima i hedinistima, lišenih predrasuda, oslobođeni okova učmalih molralnih društvenih normi i licemjerstva.

Rekosmo – Pariz je još u djetinstvu postao Tuluz-Lotrekov grad i sudbina. Blagodeti Pariza su odškrinuli vrata neobičnom  slikaru , a on ih treskom širom otvorio:  Grad i slikar su nastavili  živjeti simbiotičkim životom. Skoro svaki detalj te simbioze  ovjekovječen je  bojom i pokretom na  svakoj slici koju je poklonio javnosti.

Monamrtr bez Tuluz-Lotreka i njegovih muza, prijatelja, i svega onoga što što je tada značilo njihov život definitivno ne bi bio onaj Pariz o kojem se već stoljećima priča.

Čini se da nema dogođaja koji se desio u njegovom okolišu a da ga on fotografskim sjećanjem kista nije ovjekovječio i ostavio u naslijeđe generacijama koje dolaze.

Zaljubljenik u pozorište od mladosti , nikad se nije rastao od njega. Čitavo vrijeme umjetničkog djelovanja bio je aktivni sudionik u životu pariških pozorišta.Bezrezervno, ponekad i bez novčane naknade , često je svojim izdašnim prilozima učestvovao u realaizaciji mnogih avangardnih i redovnih programa. Brojnim  sačuvanim i izgubljenim posterima , printovima, panoima i slikama proslavljao je pozorište i pozorišne umjetnike , izvođače i scenu.

Neko reče ; dobro se dobrim vraća!

Prvenstveno zahvaljujući djelima posvećenim pozorišu Tuluz – Lotrek je stekao slavu, prvo na Monmartru, pa u Parizu i dalje je sve išlo svojim tokom.

No. njegovo djelo nije samo zaljubljenost u pozorište. To je bila prilika da iskoristi moć pozorišta koje je ono zauzimalo i pariškom društvu. Pozorište je bilo žila kucavica noćnog života i promenada skoro svih ličnosti od imena i značaja. U pozorištwe se dolazili da se posmatra , uči i sklapaju poznanstvai prijateljstva , i da se istovremeno bude viđen i prepoznat. Da se uživa u slavi i životu.

Ponekad se u Tuluz-Lotrekovim djelima čini se da je scena pozorište, bordela, hipodroma, šetališta …, potisnuta u drugi plan, ponekad čak i potpuno izostavljena. On želi da nam predstavi kretanja bila jednog društva kojeg čine skoro sukobljeni pojedinci .Jedinke  koje skriveni iza maski posmatraju jedni druge, zaboravljajući da pogledaju u svoju grotesknu nutrinu

Radeći za pozorište otkriva tehniku Japanakih drvoreza. Da ali je to primjetio u djelima Degasa i Matisa na koje je ta vrsta japanske umjetnosti utjecala, ne može se pozdano tvrditi. Ali sasvim je evidantno da je Tuluz.lotrek otišao korak dalje.

Radeći na plakatu predstave “Japanska diva ” do maksimuma je iskoristio dvodimenzionalnost kao način prezentacije predstave. Velika jednobojna ravna ploha plakata i jaki efekti uzoraka kao da su preuzeti dirktno sa japanskih drvoreznih igrarija .Od tada ova scenska odlika je vrlo čest gost ne samo na plakatima nego i u njegovim ostalim djelima.

Zapravo činjenica je da je Tuluz – Lotrek na velika vrata uveo japansko dvodimenzionalno slikarstvo u tehniku plakata , ali pobunjene nizove novonastalih pokreta u slikarstvu od postimpresionizma pa nadalje, do današnjih dana.

* Anatol Frans književnik , slikarev savremenik koji je prije svega bio esteta koji je objavljivao stihove u duhu Parnasa, impresionističke kritike i romane

Nastavak slijedi sutra u 21 09

Poglavlje III.

-Majka i pozorišta

( ili   priča o slikama )

Anri de Tuluz Lotrek  – Portret majke     

Anri de Tuluz Lotrek – Loža sa pozlaćenom maskom

Reklo bi se da slike Portret majke i Loža sa pozlaćenom maskom po svim konotacijama nemaju veze jedan sa drugom.

Vjerovatno nemaju. Ali i imaju , i te kako imaju,  kao poveznice dijelova geneze Tuluz Lotrekovog slikarstva.

Jedna je rađena akademskim stilom, vidno gradirana modulacijom svijetlih i tamnih boja. I isuviše je lična i ne tako popularna gledalištu.

Druga u postimpresioničkom , skoro ekspresionističkom koloritu, sa primjesama grozničavog van Gogovog žutila. Jedna od najpopularnijih djela malog majstora i veoma javna od prvog trenutka postanja .

Jedna slika je klasični kućni portret , koja je za krasila salon grofice Adele Tuluz-Lotrek. Slika je strogo definisala sveukupnost slikarevih razmišljanja o majci. Oda zahvalnosti sina majci? Vjerovatno. I ta slika ne donosi mogućnosti bilo kakvih komparativnih razmišljanja . Detalji su jasni. Hladan , sterilna, usamljenička skoro usidječička  atmosfera, obojena snjegovitom svijetlošču koja ne dotiče slikarevu majku, koja je izvan nje.

.Raskošni , lujevski namještaj , složen po krutoj šemi; sto ispod prozora, naslonjač do kamina , stolica sa strane . Majka je sama , nema nikakvog pokreta ili bilo kakvih nagovještaja da bi se situacija mogla promjeniti.

Duga slika je više slika situacije , javnosti, narudžbina za pozorište ( iz 1984. godina) A kada se radi narudžbina i to za pozorište ,  onda slika mora biti jarkim tonovima obojena, bombastična , a ipak odmjerena sa ukusom.

Neukost posmatrača, upućenog u život Tuluza-Lotreka ga upućuje da pomisli da je na slikama predstavljena njegova majka.

Jedna je stvarna žena , tužna , zamišljena, brižna i zadubljena u beznačajno štivo. Druga je blještava, radoznala, životna , skoro raskošna primaodna u središti javnog života.

Iako dvije dame imaju veoma slične crne bluze evidentna je razlika. Slikar crninom naglašava sličnosti i razliku među ženama. Obje imaju urođeno uspravno aristokratsko držanje, samosvjesnost i nadmoćnost. I još nešto.

Okružene su svjetlošću koja titra oko njih kao leptir oko svijeće . Tuluz- Lotrem je majstor privida. Kod jedne bluze  podcrtava zamišljenost, odsutnost  i ukočenost, iako su joj ramena slikana tako da izgledaju opuštena.

Drugoj su ramena ukočena, dodatnim čipkastim ramenicama , ali upravo ta razlika , naglašava ženinu bezbrižnost i radoznalost.

Da li je Tuluz – Lotrek slikao stvarnu majku ili onakvu kakvu bi on ili njegov otac više voljeli?

Moguće je. Tuluz- Lotrek je bio svjestann činjenice da je njegova majka , najvjerovatnije , bila jedina žena koja ga je voljela radi njega samoga , bez obzira na njegovu faličnost i usud.

Posmatrač zna da je scena otrgnuta sekvenca pozorišne večeri, priije početka predstave. To nije jasno određeno. Slika nosi mnogo dilema.Dame ne stoje ako je predstava počela. Ova žena je ustala opazivši nešto interesantno. možda je vidjela Viktor Igoa ili svog muža sa drugom ženom?

I onda slika postaje dokument o nečemu sasvim drugom. Posmtrač slike postaje dio pozorišnog gledališta. Niko ne obraća pažnju na pozornicu. Sve oči, refletori i, svjetlost i boje su okrenute ka dami u crnom , koja kroz veoma skupi minijaturni damski lornjon  gleda ka muzičarima ili prvim redovima partera. Nikako ka pozornici.

Digresija poetica.

Mnogi scenu doživljavaju tako da im se čini da par na balkonu gleda prestavu. Nije nam jasno zašto.U visoko uzdignutoj loži muškarcu je dosadno i on kao da je zaspao, zaboravivši da džentlmeni ne sjede ako žena stoji. I ne spavaju u prisustvu žena.

Žena je ustala , a to dame ne rade usred predstave. A žena je dama, jer samo one imaju svoje lože. Da li je naglašena juksta pozicija para na slici povod da se Tuluz – Litrek poigre sa uobičajenim normama?

Moguće je. On je majstor burleske i izvrstan igrač slikarske pantomime . Suprostavljenost odnosa para prema dešavanju u pozorištu i uvriježenim društveniom normama, posmatraču nameće dilemu ko je ovdje posmatrač , a ko se posmatra.

Tuluz – Lotrek je i iluzionista koji nas svojim dekorativnim linijama i igrom detalja i svjetlosti dovodi u zablude.

Onda odjednom shvatimo. Žena ne stoji ona sjedi. Muškarac pored nje ima bradu jednog poznatog slikara. Crvena kosa, blijedo lice, crni pernati šešir i udovička crna haljina suprostavljeni su krivudavim linijama oko nje. Naročito pozlaćenoj maski koja s vremene na vrijeme djeluje zastrašujuće. Zavisno od ugla gledanja.

Ženino ponašanje i toaleta dovode u vezu prihvatljivost izvještačenog ponašanja i trivihlnost društvenih normi.

Tuluz – Lotrek je i poeta . Loža sa zlaćanom maskom.

Zar jednom u pismu majci nije pomenuo da crta ženu sa zlaćanom kosom. Zar prostitutke nemaju hiljadu maski , koje mogu zavarati svakog posmatrača.
Simbolizirajući Karmen Guden kao pozlaćenu masku, da li je pokušavaa izjednačiti sa majkom i ženama kojima su sva javne i porodična odnose ,  pretvaranja i izvještačenosti maske ličnog karaktera?

Ne, ne i ne. Taj , mamin Rori nikako nije bezazlen.

Ali, prezentirane slike su nastala kada se već odavno udaljio od majke. Nastale su u vremenima kada više nije imao nikakvih iluzija o svijetu u kojem živi i kada je ovladao kistom i životom.

S njegovi počeci , njegovi prvi koraci u svijet umjetnosti , su nastali najviše zahvaljujući majčinom bodrenju.

Iako je slikao i životinje ,  skoro sve slike su posvećene ljudima. Ljudi su život, pokret , osjećaj. Životnije ili spavaju ili su blesavo mirne. I tada nemaju nikakvog izraza. A Tuluz – Lotrek je želio svojim slikama napraviti zapis o pokretu , zalediti pokret. Jer pokret to je život.

Ipak žene su imale najvidniju ulogu u slikama Tuluz -Lotreka. Logično. Uz slikarstvo žene su bile sav njegov život. Volio ih je više od sebe ili života. Kažu i mnoge njega. Ljubav prema ženama je stekao zahvaljujući majci.

U njegovim usamljeničkim danima , punim patnje i boli jedini družbenik mu je bila majka. Jedino se pored nje osjećao sigurnim. Jedino se u njenu ljubav mogao pozdati. jedino ona mu je mogla olakšati bol.

Ona ga je naučila mnogim stvarima. Jedna je veoma važna i pratiće ga čitav život. Kada je došlo vrijeme za školovanje trebao kao i svi grofovi otići u Pariz na školovanje . On se rasplakao jer nije želio ići od kuće i majke. To je bio sav njegov svijet. Udobrost , sigurnost radost, sloboda.

Majka mu je jednostavno rekla:
-Ne smiješ da plačeš. Jedan Tuluz – Lotrek nikad ne plače.

Već tada je pokazivao interes za crtanje. Tokom odrastanja, majka ga je ohrabrivala da slika. Njih dvoje su vodili skoro usamljenički život na ogromnom imanju. To je bio način da se djetetu skrene pažnja sa vlastite sudbine. Bila je to pobožna, lijepa, usamljena i tužna žena.

Radio je portrete majke. Stalno. Nikad mu nje bilo dosadno ponavljati crtanje njenog lika, jer:
-Mama , ti si veoma lijepa žena.

Čitavo vrijeme njegove bolesti samo mama i mama. Otac ima preča posla. Tek po koja posjeta.
Pet godina očaja, bolova, vrištanja, bespomoći.
Pet godina majčinog bola i požrtvovanja.

I onda nenadano ozdravljenje i groteskna metamorfoza . Dijete postaje nakazni čovječuljak.
Da li majka , ta svetica , ta požrtvovana tužna žene odustaje od svoga milog Rorija?

„Sa užasom punom nevjerice njegova majka je posmatrala kako on postaje nakaza: pola čovjek – pola dijete…”

Prvi put je izgubila hrabrost.Obuzela je panika.Bila se pomirila da on bude invalid vezan za postelju, pa čak i hromo dijete.Ali ne ovaj neobičan kratkovidi kepec, smiješan i žalostan u isti mah.“* (* Str.42 Milen Ruž Pjer la Mir)
To što je ostao živ, svo znanje koje je stekao, sve što je naučio o ljubavi , životu , dobroti i požrtvovanju, Anri Tuluz – Lotek treba da zahvali majci grofici Adeli de Toulouse-Lautrec.

Uskoro će Anri Tuluz Lotrek u očima roditelja vidjeti razočarenje i odbacivanje  ploda njihove utrobe.
Ipak, brižna i požrtvovana majka ostaće mu podrška i oslonac do kraja života, Na njenim rukama u njenom zamku će i umrijeti.