70
Pokajanje moje osjećam k’o teg.
Možda to moj bješe u pijanstvu bjeg.
Jer – proleće dođe i ruža procvjeta,
pa kajanje moje nestade k’o snijega.
71
Iako je vino zaručnik izdaje
Pitanje moje vječno će da traje:
Može li vinar sebi da kupi
pola vrijednosti onog što nudi?
pB
68
Pepeo mog tela kad pokopan bude
k’o mirisna zamka privlačiće ljude.
Čak iskreni vernik zastaće nesvesno
da udahne vazduh kada prođe tude.
69
Idolima davah svoju veru čednu,
sad sliku o meni načiniše bednu:
U plitkome vrču čast mi potopiše,
prodavši moj ugled tek za pesmu jednu.
64.
O krčmaru mrkom kod koga sam pio
jedan mi prošapta: „Đavolu je mio!“
Na to iskušenje, s prezirom uzvratih:
„On je dobar drugar, i uvek je bio!
65.
Uzdaha teških ćupu se iskralo:
„U staroj glini vlage je nestalo.
Daj mi da srknem voljenog soka.
Živnuću, možda, malo po malo!“
52
Izvrnutu kupu što nad nama sja
zovemo Nebo. To je mudrost sva.
U smrtnome času tu pomoć ne traži:
ono je nemoćno, kao ti il’ ja.
53
Ljudski lik je stvoren od praha zemljana,
kad su zadnje žetve zrna posejana.
Šta je prvo jutro Postanja pisalo
znaće zadnja zora Sudbinskoga dana.
54
Na vatrenom ždrepcu* ovom, sred nebeske tmuše,
Plejade** se Jupiteru po pleći rasuše.
Mada beše određeno da sâm budem tamo,
uđoše u moj perivoj od praha i duše.
55
U vinu je odgovor gde istina niče.
Sufija se tome ruga – koga se to tiče.
Od kovine moje duše biće skovan ključ
što otvara vrata pred kojim on urliče.
361*Ruži i ženi reba samo jedno srce da ih voli i jedna duša da ih miluje.
362*Ako čovjek riješi problem strana i nauči razlikovat lijevo i desno , po nauku srca on postane vjeran samo sebi,ali ne i doslijedan,jer voli krivine.
363*Što ti je insan? Malo ga radosti u malu krvavu grudu strefi , i on namah um gubi.
364*Prošlost je izgubljena,budućnost je neizvjesna ,sadašnjost ne postoji ; samo smijeh , igra i ljubav . Mnogo radosti , svjetlosti i ljubavi . I to je to. Sasvim dovoljno za prelijepi život .
365* U polumraku , uz svijeću je najugodnije sjediti . Misli su sporije , manje teške i ne vide se .
366* Život nije metalni strug što stišće , već grlica bijela što pokušava da leprša .
IX Poglavlje – Tužni smotanko ili raskalašni čovječuljak
Vikont Anri Mari Rejmon de Tuluz-Lotrek Monfa je bio jedan od najeksponiranijih građana Pariza i Monmartra krajem XIX stoljeća ( poglavito ) u svoj njihovoj opscenoj dekadentnosti . U ovom poglavlju će biti riječ o drugom aspektu te jedinstvene simbioze.
U očima Francuza Pariz je uvijek bio velegrad , ili grad svjetlosti kako ga je nazvao pisac Anatol Frans . U njemu se vijekovima sve vrtilo oko Lujeva , Versaja , Trokadera , Luvra i Jelisejskih polja .
U Parizu je pučanstvo 1794. godine revolucijom srušilo Luja XVI a time i Kraljevinu . Mi nećemo kriviti čudesnu Mariju Antoanetu za slom kraljevine iako je bila sasvim u pravu kad je rekla :
” Ako nemaju hljeba , nek jedu kolače.”
I mi to savjetujemo svjetskom pučanstvu. Antoaneta je samo dala mig puku da nešto nije u redu . Ako nemaju hljebe , a ni kolača , onda su sami sebi krivi što podnose takvo stanje. Niko im ništa neće pokloniti . Čak šta više , moćnici će uzeti i poslijednju koricu iz usta.
Jedina krivica Marije Antoanete je bila što je tu izreku vrlo često i vrlo napadno ponavljala. I narodu se prosvjetlilo . Jedna od prvih nakana razularene mase , željne i hljeba i igara ; je bilo skraćivanje visina Luja XVI i Marije Antoanete barem za omjer glave.
Slavu prve velesile Francuska je napokon ugrabila sa Napoleonom Bonapratom i njegovim trijumfima .
E sad , u tom kolopletu između nestanka i bezuspsješne retstauracije novog imperija i dolasku novih “prosvjetiteljskih ” vremena , i za pučanstvo neusopjelog pokušaja izlaska iz milenijske bijede stvorio se vakum.
Monarhija je zbačena , ali aristokrati nisu ukinuti. Neki su se snašli u buržoaskim ujudurmama , neki se epretakali u buržujsku klasu , uglavnom tanjih krvnih zrnaca plave boje i zaplivali novim tokovima ere kapitalizma. Naime , i dan danas, za plavu krv su na svim stranama odškrinuta vrata blagostanja. ostalo je rutina.
Pred sam kraj života, Tuluza-Lotreka roditelji smještaju u psihijatrisku bolnicu da se liječi od alkoholizma. Dali samo alkohol. A apsint, a drugi opijati. U svakom slučaju malog čovjeka su sustigli aferima bolesti i nekontrolisanog noćnog života.
U najskupljim sanatorijumima , u stvari umobolnicama za razmaženu , a pođeđe i bolesnu visoku staleš , nastaju mnogobrojne skice na temu cirkusa i općenito miljeima slabije potkovanim kuluturom i umjetnošću , ali i novcem i tajnama života izvan vidokruga bijede.
I kao što obično biva gladež i bijeda pokušava utoliti i nadomjestiti vjekovnu glad odmah i sada. I nekako sav taj silni konglomerat plemstva , buržuja , novopečenih i osiromašenih bogataša , ali i lumpen proleterijata , jada i bijede se slio u okrilje grada Svjetlosti tvoreći ga glavnom nekropolom prošlih vremena , ali i veličanstveniom centrom umjetnosti svih provinijencija.
Davno prije toga neumorni stvaralac je shvatio da je život lutajući i vrlo prolazni cirkus . I uvijek na ivici akrobatike , žonglerstva i burleskonog klaunizma. Ponekad sa vrlo tragičnim , slučajnim ili namjernim obratima i poslijedicama , ali i sasvim izvjesnim krajem.
Tuluz – Lotrek je imao jednu kosmopolitskum osobinu : nikad nije zanemarivao ljude oko sebe.
Nama je ostala prica o slikaru-patuljku, veselog duha , koji je dozvolio da se svjetina ( brutalno?) ismijava na njegov račun , da bi je on ismijavao i ponižavao na svoj način. Jedna vrlo dekqadentna simbioza u kojoj su protagonisti svsjesno glumili slijepce.
Tuluz Lotrek – slikar koji je šarmom i novcem , prevashodno osvajao žene . Novac je tu imao veliku ulogu , ali u prvobitnoj fazi . Poslije se pučanstvo naviklo na njegovo prisustvo . I ako je u početku njegovih pariških dana , bilo neke odbojnosti ili gnušanja prema njegovom nakaznom klaćenju i disproporciji tijela i evidentnoj ružnoći ,kao poslijedicu bolesti vremenom taj animozitet blijedi : Zapravo svodi se na subjektivna , duboko sakrivene neprihvatanja i odbojnost naspram metar i žilet gegajuće mase.
Da , Ririjeva izrazita ružnoća jeste poslijedica bolesti. Nesnosni bolovi koje je trpio su izobličili njegovo lice , na kojem je vremenom neuredna i ružna brada krala i ono malo plemićke plemenitosti koje je u djetinjstvu imao.
Anri je važio za veoma senzibilnu i empatičnu osobu. Tokom odrastanja, majka ga je ohrabrivala da slika. Sa njegovih navršenih osam godina su se preselili iz prekrasnog i bogatog markiževskog imanja Albija , pokraj Tuluza u Pariz.
Vječito naslonjen na mnogo što mekših i pernatijih jastuka , postavljenih da mu olakšaju bol , slikao je karikature i garfike konja. Njegov dar je primjećen i dobio je učitelje slikanja. Ispostaviće se , taj dar ga je odveo u ralje dekadentnog pozornice pariške boemštine i razvrata. I u preuranjenu, ali ipak slućenu smrt,
Kad je z nat usavršio , život mu se sveo na slikanje i beskonačne noćne provode. Sve više mu je nedostajalo vremena i kontrole . Druženja sa kurtizanama , i što ne reći prostitukama , opijanje sa vodećom umjetničkom ergelom Pariza , i uživanje u tada jako popularnom apsintu u nevjerovatnim količinama , do granica iznemoglosti su ga vodile u propast.
Da li je bilo namjere u tome , ili se jednostavno mali kepec izgubio u slavi predvodnika jednog vremena , jedne izopačene sredine i prepuštanje stihiji. Tko će ga znati?
I šta je uopšte dekadencija i izopačenost? Ko će povući granice izmeću normalnosti i raskalašnosti . Smjernosti i abnormalnosti .kako povući crtu između javno ispoljene nemoralnosti i prikrivenih dešavanja u raskošnim damskim salonima visokih krugova , gdje su ” muze ” mecenisale umjetnost tog doba.
Te razlike , te prikrivene , ali ipak jasno povučene linije između “čistoće ” i infantilnosti malograđanštine i “užasnog” , inkrimirajućeg ponašanja polusvijeta boema i umjetnika , su bili, vjerovatno oni zamajci koji su tjerali Tuluz Lotreka da srlja naokolo. Iz dana u dan , ili bolje rečeno iz noći u noć. Da li je upravo ta hipokrizija viših slojeva , to snažno osjećanje opšte nepravde u svijetu postalo izvor neiscrpne snage za rad .
Generacija umjetnika prije Tulu Lotreka i postimpresionista se uspjela usprotiviti strogom likovnom akademizmu zacrtanih u salonima i ateljeima namjenjenih i podređenih ukusu visoke klase. Pobuna impresionista je bila vrlo jasna i zbog toga je polučila uspjeh. Umjetnost je izvedena na ulice , u parkove , u noćni život i među siromašne. Umjentost postaje dostupna svima.
Oslobođeno od akademskih klišea, slikanja i školovanja isključivo u odabranim ateljeima i “školama” zarobljenih u prepisivačke moduse vivendi jedne od drugih , slikarstvo postaje umjetnost koja replicira i podražava stvarni život.Te prvotne zasluge prvenstveno pripadaju impresionistima , od kojih je Tuluz Lotrek najviše naučio .
Mladi umjetnici poslije njih, među kojima i Tuluz Lotrek nastavljaju pobunu i uvode jos veću “revoluciju”. Oni su među svoje motive uvrstili scene iz takozvanog “polu svijeta” i svijeta na amrginama života. Slikao je život u Mulen Ružu i drugim pariskim kabareima i pozorištima, kao i život u bordelima koje je toliko često posjećivao da su mu postali drugi dom . U njima se i zarazio sifilisom jednim od dva fatuma njegove smrti . Sifilis i raskalašni život.
Smatrao je da žene moraš poznavati da bi ih naslikao a da bi ih poznavao moraš provesti sa njima intimne trenutke. Normalno ,lom obje bedrene kosti u dobi od 13 i 15 godine i dugogodišnja bolest su uzele saučesništvo u sudbenom uresu,
Bio je popularan i prvlačan među ženama, tačnije važio za umjetika neodoljivog šarma.
Tako je i portretisao, u to vrijeme veoma slavne pjevačice, Ivet Zilber i Luiz Veber, koja je izmislila čuveni francuski kan-kan. Dok bi sjedio u kafanma, crtao je skice, nervoznim krivudavim linijama.
Nekada je svoje crteže u trenutku inspiracije bio primoran da zabilježi na stoljnjaku u kafani. Sjutradan u svom studiju iz tih skica pravio remek dijela: slike, crteže, litografije, postere i ilustracije za časopise. Ugledao se na Edgara Degu i Pola Gogena i japansku umjetnost. Koristio je asimetričnu kompoziciju, oštre uglove i velike jednobojne površine.
Od alkoholizma , opijata i istrošenog organizma je sa trideset sedam godina pretrpio infarkt. Primljen je u sanatorijum, odakle se nedugo zatim vratio kući, gdje je ubrzo i preminuo 9.9. 1901. Njegove posljednje riječi bile suć
“Matora budalo!”,
Upućene su njegovom ocu .
VIII – Individualnost Anri Mari Rejmon de Tuluz-Lotrek Monfa
Tuluz – Lotrek u svoja djela unosi detalje i scene svakodnevnog , konkretnog života, najčešće noćnog života Pariza . Života jednog određenog kvarta , određenog segmenta , jedne epohe ili motivima vezanim isključivo za njega samog . Njega svijet van tih odrednica ne interesuje .On nema vremena za prošlost, filozofiju , ratove. Sav je uronjen u užurbanoj sadašnjosti. Možda ga je bilo patnje i boli uputilo u neke tajne koje obični smrtnik ne upozna. On ne vidi i ne slika dalje od dva tri dana u budućnost . I to samo ako naručeni plakat , litografija najavljuje neki spektakl .
Da li je svetan kratkoće svog životnog usuda ili je njegova tumorna iskusvenost ? U svakom slučaju on ne vidi budućnost i ne iugra se proroka. Ograničavajuća težina kratkih nogica ga sputava , Ma koliko god on želio lebdjeti i ići u širinu i dubinu ili budućnost njemu je to nemoguće. Ma koliko volio senu bježao je od vode. Nikad nije naučio plivati . Nežemo se pitati zašto. Morbidno je i degutantno. .
A opet, uprkos hendikepu on je sav satkan od žurbe i grča . On nema vremena da zastane , da predahne , da digne pogled , da se osvrne , i zaviri u ljepote izvan domašaja opsega možnosti ophodnje njegovog bolnog , sakatog koraka . Zbog toga je sebi odredio život u tom uskom krugu poznatih ulica koje su izazivale sablazan malograđanštine.
U datosti od koje ne može , a i vjerovatno ne želi pobjeći , njemu kao da nije bitno šta slika. Bitnije mu je da kistom , slikom dokumentuje ono što vidi i na načim kako on tu realnost vidi . Nažalost voljeli bi da griješimo , ali u njegovim slikama teško da možemo osjetiti ljubav. Iznimke su aktovi. U tom slučaju nismo sigurni da li se divi ženi kao ženi , ili modelu koji slika i od koga kamči ljubav.
O , sasvim je izvjesno da on slika sa ljubavlju i vjerovatno osjeća ljubav , (bar ponekad) ljubav prema onome što slika. osjeća ljubav prema majci , prema svojim modelima , na neki opičeni način i prema opskurnim ambijentima u kojima je glumio patuljka i klovna.
Često nam pada na pamet da bi se dobro snalauio na dvorima bilo kojeg Luja. Svaki kralj bi ga cijenio zbog oštroumlja , satiričnosti , grotesknosti i humoresknosti sofisticirane dvorske lude, koja je uz to i dvorski slikar. On je rođen kao aristokrata , ali udes ga je uresio u liku oštroumne , čigraste ,patuljaste lude.
I živio je i radio na način kokako su to radili mnpgi njegovi savremenici, ali na sebi svojstven i melanholićan i provokativan način. Njegovo biće je bilo napeto, nemirno, na momente veoma intelektualno i radoznalo, ali i ograničavajuće stupidarno i razigrano. Otud igre bojama, svjetlošću , kroz koje se provlači jako naglašena životnost, vješto skirvajući vlastite emocije . Kistom i bojama dostigao je one lepšave visine koje su mu tijelom priječene i uskraćene.
Da ga nismo poznavali ili upoznali , mi ne bi znali da li je slikar veseo ili tmuran lik. Pitali bi se otkud njegove vizure izviru ? Šta je njegov modus vivendi ? Tko je on? Veseli patuljak , skoro klovn ili bolni kepec koji slikanjem pokušava odagnati svoju životnu samoću i izuzetno sveprisutnu fizičku bol .
U okviru tih relacija , emocija i razmišljanja se kretao čitav život Tuluz – Lotreka . Grofa djete , mamin Riri , kao i odrasle osobe i umjetnika. Ali to nije sve. Da bi se dobio kompletan umjetnik kakav je bio Anri , potrebno je sagledati ključnu karakteristiku njegove ličnosti – individualnost.
Ima jedan citat koji određuje ekspresionizam, a koji na najupečatljiviji način govori o dijelu umjetnosti i životu slavnog slikara :
„Iza vidljivog izgleda stvari skriva se karikatura, iza beživotnosti vreba tajanstveni avetinjski život, i tako sve postojeće postaje groteskno.“ * (* Str.54. Istorija modernog slikarstva…)
Tuluz – Lotrek je svojom pojavom bio groteska* u svim mogućim značenjima te riječi.
(Francuski * grotesque – fantastièan,neobičan, čudan, pretjeran, neprirodan; smiješan, nastran; groteskni baletni ples koji pravi komične pokrete i skokove).
Večina njegovih radova podsjeća na grotesku** , vrlo često sa primjesom ironije i komike.
(**Groteska je i karikaturalno-fantastična i iskrivljena slika stvarnosti, koja ne izaziva komična, već zastrašujuća osećanja.)
Bio je svjetan toga , nije se krio , čak šta više, bio je jedan od najeksponiranijih građana Pariza i Monmartra ( posebno) , u potpunosti svoje opscene dekadentnosti .
Postavlja se pitanje :
Zašto je to tako?
Odgovor je jednostavan. Dva su razloga za to . U ovom poglavlju ćemo govoriti o ličnom aspektu .
Za sve što je u životu radio i postigao je trebala izuzetna hrabrost i jak duh , svojstven samo snažnoj i bekompromisnoj individualnosti.
Od malih nogu Tuluz – Lotrek je pripreman da bude poseban, jer on je naslijednik čuvene aristokratske porodice. Godine boli, patnje i usamljenosti koje su poslije došle nisu slomile dječiji duh. Očevo odbacivanje je stvorio glad za priznanjem i sviđanjem, to je opet je pojačala želju za isticanjem i dopadanjem.
Bolest mu je ograničila izbor profesije i društva. Porijeklo i novac su mu omogućili vrhunsko obrazovanje i život rasterećen finansijskih problema. Staleška izolovanost i podvojenost su mu omogučili nastajanje sasvim dovoljne količine arogancije i samouvjerenosti.
U mladosti je lutao od naturalizma do impresionizma, školojući se u tradicionalnim , akademskim ateljeima.
Koliko li je samo to elemenata za nastajanje jakog individualca , koji sebi može dozvoliti bilo koji luksuz , nedostupan mnoštvu ostalog puka?!
Začudo , Tuluz . Loitrek je i pored svih mogućih problema odrastao kao jaka ličnost bez kompleksa, što se odrazilo kao jedan od glavnih eksponenata njegovog slikarstva. Beskompromisna individualnost. O, kompleksa je imao . Sijaset. Svi su se oni provlačili kroz njegov život i njegov rad. Ali on se nije obazirao na tog iskompleksiranog sebe . Nije dozvolio da mu manjkavosti i košmarna borba za svaki mogući tren bez bola , pokvare bilo koji užitak.
Beskompromisne slike , ponekad ogoljene do najednostavniijh formi i linija , ali kompleksnošću svojih pitanja i poruka i dan danas zbunjuju i plijene , a bome se i debelo plaćaju .
Odrednice umjetnosti slikara Henri de Toulouse-Lautrec možemo okvirno odrediti sa nekoliko pojmova koji će sveobuhvatno pojasniti koncepciju njegovog stvaralaštva : Impresionizam ,Postimpresionizam , Ekspresionizam i Individualnost.
I.Impresionizam (*francuski impressio- utisak,)
Impresionizam kao umjetnički pokret u slikarstvu, muzici i književnosti, je nastajao u vremenima kada se Tuluz-Lotrek rodio.
Impresionizam u slikarstvu je nastao druženjem grupe mladih ljudi koje je „vezivala jedna ista ljubav prema slobodnom studiranju prirode, a koji su prezirali kruta akademska pravila“(* str. 30 .Ljiljana Mihač , Impresionizam , IP RAD,,Beograd 1960,)
Težnja umjetnika je da u svome stvaralaštvu unesu subjektivna raspoloženja i dojmove kao formu izlaganja i izražaje. Ta subjektivnost je zasnovana na realističkom i naturalističkom promatranju prirode, preuzimanjem i nadogradnjom tehnike rensesansnog „tonskog slikarstva“ , kroz modluaciju predmeta postepenim prelazom od svijetlijih do tamnijih tonova.
Taj vjekovni kliše su impresionisti potpuno izmjenili , nastojanjima da sjenku zamjene bojom. I to po po krutim shvatanjima slikarstva stavljajući svijetle tonove jedan pored drugo, unoseći svjetlost kao bitan faktor, ravnopravan igri boja.
Osnovna filozofija impresionizma je za cilj imala poticanje unutarnje emocije – impresija putem vanjskog poticaja (stimulansa) da bi se prikazao doživljaj datog momenta.
Od Monea, Renoara i Degasa Tuluz preuzima nesavršenost kao oblik ljepote. Tonalitet i svjetlost veoma slični, oblik tijela nijansu , dvije drugačiji , ali neupućeni posmatrač može steći utisak da se radi o istom autoru .
O aktovima je najviše učio i naučio od Dega. Ako pažljivo osmotrimo Degasove aktove , način na kojih je pravio kompozicije, boju i osvjetljenje vidi se veoma jak uticaj na Tuluz – Lotreka. Ne samo u aktovima, Tuluz –Lotrek to vješto primjenjuje i u slikama koji kokretiraju sa aktovima, ali i u slikama svakodnevnice.
Edgar Degas, The Tub, 1886,
Komparacija sa Tuluz Lotrekovom Toaletom / Crvenokosa koju smo opredstavili u prethodnom poglavlju je izlišna.
Oble , bujne , svijetlopute, punačke žene, uhvaćene kistom u prirodnim položajima i okruženju , konceptualno u suprotnosti sa uobičajenim akademskim formama, koje insistiraju na nepomičnoj, neprirodno mirnoj , nagosti žene u krevetu.
Henri De Toulouse-Lautrec, Elles, 1896.
Edgar Degas, “Femme se peignant 1885
Pierre Auguste Renoir Kupačica sa dugom kosom
( Baigneuse aux cheveux čongs)
Renoar , Dege i Lotrek , prestavljeni redom u jednoj , dvije i tri slike obnaženih žena.
Savim oprečne poze i dekori su odabrani sa namjerom , da bi se u toj različitosti spoznale jako velike sličnosti. Stiče se utisak da jedan autor , slika jednog modela u tri različita položaja, ambijenta , ali i osjećanja. Jedna žena tri događaja: jutarnja tolaeta odmorne i ležene žene, san žene koja od umora nije uspjela da skine elegantnu čizmu , koja naglašava vitkost nasuprot oble zadnjice i nevinost kupačica čija je djetinja podatnost u kontrastu sa okolinom.
Posmatrač ima osjećaj da autori kao jedan , nježno kistom prevlači po intimnim dijelovima modela , pokušavajući da , igrom svjetlosti i boja slave savršenu nesavršenost , kao osnovni objektivitet ljepote koja se fotografiše. Oni ne slikaju po ličnim željama, oni prenose posmatraču ono što njihova nutrina vide. Svako svojim stilom , a opet toliko sličnim. Nema pokušaja šminkanja i retuširanja. Kao da kažu:
-Moje viđenje stvarnosti je ovakva, a ako neko može ljepše, svjetlije i prirodnije prestaviti ženu, neka pokuša.
II.Postimpresionizam
Subjektivitet impresionizmaje bio ograničavajući faktor za neke impresioniste i oni su krenuli svojim pravcem. Zapravo postimpresionizam i sva moderna umjetnost „ počinje s prostodušnom odlukom jednog francuskog slikara (Pol Sezan – opaska autora rada) da svijet vidi objektivno“. (*Str.13 – Istorija modernog slikarstva od Sezana do Pikasa,Herbert Rid, IZ Jugoslavija , Beograd 1963
Jednostavnim riječima rečeno Postimpresionizam je pravac u umjetnosti kojeg oblikuju umjetnici koji su se razvili iz impresionizma, a koji su zadržali neke osnovne tonalitete impresionizma, ali su unijeli upravo tu Sezanovu notu: objektivnost.
Isključivši varljivo impresionističku svejetlucavost i nejasnu iznijansiranost stvari i objekata , prelazeći na objektivnost u scenskim poduhvatima, javlja se i potreba za dvodimenzionalnošću. Ta tehnika nije nova. Nastala je kopiranjem japanskog dvodiomenzionalnog slikarstva.
Okretanjem od impresionizma, postimpresionisti zadržavaju osnovno postulate impresionista razigranost boja, svjetlost, moduulacija . Uz impresionistička iskustva i upliv, zatim produbljivanjem , usavršavanjem i prilogođavanjem dvodomenzionalne umjetnosti evropskim standardima dobija se nova tehnika i stil , koju prihvata nova generacija umjetnika koji će , uz impresioniste, biti preteče svih kasnijih pravaca u umjetnosti i slikarstvu.
Lotrek nije bio impresionista. Njegov izraženo nervozni senzibilitet je odudarao od blagosti i pomalo sanjive uspavanosti impresionističke igre boja i svjetlosti. Vidljivo je da su impresionisti bitno uticali na njega . On nije krio svojom oduševljenošću Degasom. U nekim ranijim radovima se preklapa sa sa Degasovim koloritom i kompozicijom, naročito kod aktova.
Kako reći da je naginjao ekspresionizmu ( što mnogi nerazumno navode) , ako znamo da je on saživio poslije njegove smrti. Znači on je ili preteča ili začetnik ekspresionista , kao i svaki od postimpresionista.
Više važnosti je pridavao crtežu i liniji. To je ona njegova infatilna crta iz djetinjih dana kada je veoma uspješno, skoro u maniru odraslih crtao , skicirao, majku, sluge, psa ili konje .
III. Ekspresionizam* (*francuski expression,expresio znači izražaj, izraz.)
Ekspresionizam je nastao na izražajnim tradicijama impresionizma i post impresionizma unoseći neke specifične osobine koje ga bitno razlikuju od tih pravaca.
Iako potiče od francuskih umjetnika, pravac je najprije zaživio u Njemačkoj.
Ekspresionizmom se pokušava izraziti unutarnja stanja autora, njegove lične misli i emocije proistekle , iz njegovog pojmanja života i njegovo oblikovanje viđenja vanjskog svijeta.
U svojim počecima ekspresionizam je bio vrlo pesimističan i apokaliptičan i predstavljao je krik i vapaj čovjeka koji je proživio zastrašujuća ratna dejstva prvog belikog rata . Na osnovu tog prvog krika modernog čovjeka rodiće se mnogi umjetnički i filozofski pravci .
Po svojim obilježjima umjetnost Tuluz –Lotreka koketira sa impresionizmom, nosi sve odlike postimpresionizma , a jedan je od njegovih „osnivača“ i najznačajnijih predstavnika.
Sa ekspresionizmom je povezan samo utoliko što je njihov preteča. On među prvima slika ličnu tragediju ,. Njegovo viđenje svijeta je krik hendikepiranog čovjeka kojeg je taj hedikep gurnuo u jedan svijet daleko od njegovog „ prirodnog“ miljea stečenog rođenjem.
Danas , kada je sve pojeftinilo , izraz ekspresionizma se upotrebljava za svaki umjetnički rad u koji objektivnu stvarnost pomjera, iskrivljuje ili simbolički predstavlja, da bi pojasnila nutrina jednog umjetnika.
Tuluz – Lotrek je bio samo svoj slikar. Pripadao je epohi impresionista i postimpresionista. Bio je preteča ekspresionizma. Nije bježao od linija naturalizma ili simbolizma. Nikad se nije žanrovski odredio. Jer nije mogao. Crtao je od trenutka do trenutka, od rapoloženja do raspoloženja , od potrebe i naruđbe, gdje forme i nisu toliko bitne. Miksao je sve dok nije dobio djelo koje mu se sviđalo. Uglavnom se sviđalo i posmatraču.
Nastavak slijedi sutra u 20.08 h.
Slike iz početnih perioda stvaralsštva Pralja i Crvenokosa nam daju uvod u početak evolucije Tuluz-Lotrekovog slikarstva i njegov bijeg od klišea Salonskog ( Akademskog slikarstva) i nepoznate vode eksperimenta i nalaženja vlastitog izraza .
Anri de Tuluz Lotrek – Pralja 1886. N
Anri de Tuluz Lotrek – Toaleta (Crvenokosa ) 1890. godine
Njegove slike o ženama su mnogorbojne. Nekako logično. Njegova opsjednutost ženama je bila anegdotična i romantična. Volio je žene, bez obzira na uzrast i status , pa čak čak i izgled. Nekako još logičnije. Protraćena mladost , čije je jedino drištvo bila žena , ali majka. a majka je uvijek samo majka. Žena koja nas je rodila.
Milje u kojem je živio i njegovo zanimanje upućivali su ga na pralje, pjevačice, plesačice, konobarice , modele, švelje … , što je na Monmarturu ( čitaj Pariz ) najčešće bila fasada za najstariji zanat na svijetu.
Žena je žena, ljubav je ljubav mislio je Tuzluz – Lotrek. A on sebi nije moga dozvoliti luksuz da previše bira. Mogao je. Roditelji su mu bili enormno bogati , aristokrati i nisu škrtetarili prema Roriju. Ipak kao i svaki čovjek se nadao pravoj ljubavi. Eh , usud je ponekad vrlo smion u okviru svojih stvaralačkih kompetencija. Rori je očiti primjer širine usudovog stvaralaštva.
I kao slikar i kao čovjek Tuluz- Lotrek je bio veoma inteligentan i racionalan. Vrijeme slikanja je i vrijeme učenja i sicanja iskustva . Vrijeme života i vrijeme ljubavi. Shvatio je da se žene moraju poznavati da bi se voljele, naslikale ili pisalo o njima.
A kako upoznati žene?
Potruditi i nači načina da je privučeš, da je osvojiš ili barem zainteresuješ da provede vrijeme sa tobom : Tada se upoznate i onda podjelite intimne trenutke – tajne , emocije , nade , želje , strahovanja.
Ni jednog trenutka Tuluz-Lotrek nije prestajao biti svjestan svoga hendikepa. Našao je načina d da bude popularan i privlačan ženama. Inteligentnim povezivanjem obrazovanja, pričljivosti, aristokratskih manira i uglađenosti kombinovani sa bojažljivošću , ali i drskošću invalida u ophođenju sa ženama, i normalno novac koji mu nikad nije nedostajao , činili su ga, često , poželjnim u očima žena.
Ženama su uglavnom vrlo nježna , suptilna i romantična bića. uglavnom ne komplikuju i ne treba mnogo. Život ih je naučio da ne smiju izvoljevatiu i biti pizdunke. On je živio u vremenu i miljeu u kojima žene nemaju previše izbora. Često se on svodio na puko preživljavanje , dan za danom.
A i one su , najčešće, bile usamljene i željne nježnosti . Site su muškaraca koji bezosjećajno traže seks za novac na jedan tren, tegobnog života i beznadežnosti. Druženje sa slikarom im je bio dobrodošeo predah između prethodne i slijedeće bijede.
Ipak trebalo je poteći vremena dok žene ne postanu Rorijeva rutina.
Po dolasku na Monmartr sjedio bi ukafanama ,pravio je skice , nejasnim skoro isprekidanim , krivudavim linijama, iz kojih su nastale njegove slika krcate prizorimaa iz bordela, kabarea, pozorišta, cirkusa i plesnih dvorana , po kojima je postao slavan.
Vremenom su se na tim skicama , iz kojih su nastale nikad zaboravljene slike, mogli uočiti likovi najslavnijih pjevačica Ivet Zilber ili Luiz Veber.
Ali trebalo se uspeti i opstati do tih vremena.
1.Pralja
U životu Tuluz – Lotreka ima previše slučajnosti da bi to bila slučajnost.
Jedne večeri , na izlazu iz jednog restorana , Tuluz-Lotrek je sa oduševljenjem gledao misterioznu , razigranu i lepršavu mladu ženu , čija je crvena kosa bojila zlaćanim tonovima veče na Monmartru. Prijatelju pored sebe nije krio oduševljenje:
“Ona je zadivljujuća! Kakav miris ima! Bilo bi tako divno da ona bude moj model!”
Upornost u svemu, u slikanju, u bolesti , u taganju za nepoznatim je dovela ovu „đavolicu“ u njegov život i na slikarsko platno, da generacijama koje tek treba do stasuju pokažu šta je vrhunsko slikarstvo. Ili jasnije rečeno, kako se nekada sa ljubavlju slikalo.
Nije odustajao dok je nije pronašao. Pa Monmartr baš nije ni nešto veliki. Odrasloj osobi svakako, čovjeku sa bolnim , izlomnljenim , krhkim dječijim nogicama je ogromna , zastrašujuća đungla.
Slutite. To je bila Ona , Karmen Guden, njegov model. Svi biografi i usputni bilježničari neće propustiti da je deklarišu kao pralju i prostitutku.
Kakve to veze sa životom, slikarstvom i odnosom dvoje ljudi ima?
Trebali su jedno drugom, našli se , ponudili i dali , a i uzeli sve što im se svidjelo. Život je i jednom i drugom u tim vremenima druženja bio podnošljiv , na momente prelijep.
Toluz – Lotrek je upoznao Gudenovu , iz svih uglova, onako kako je zamislio da treba da upozna ženu koju će da slika. I voli . I volio je i slikao , neumorno i sa strašću, u različitim pozama, ambijentima, osjećanjima i različitim slikarskim tehnikama.
Da li su zbog toga slike sa Crvenokosom Karmen tako životne , uvjerljive i gledaocu veoma bliske?
U jednom pismu majci koje datira iz 1884. godine Lotrek je zapisao:
„Slikam ženu crvene kose koja je apsolutno zlatna.“
Ljudi pomišljaju da je zlato žuto. Ali boja pravog, starog i najvrijednijeg zlata je crvena. ali zapitamo se da nije Rori mislio na dušu crvenokose. predstaviti , odnosno pisati majci o nekoj ženi , uvijek znači biti zaljubljen u to biće.
Opisati sliku Pralje a ne uporediti je sa nekom drugom slikom u kojoj je model Karmen Guden je tek polovičan posao. A to priča o Tuluz – Lotreku ne zaslužuje, jer slikar je veoma kompleksna , intuitivna , inteligentna i nadarena ličnost.Ali i kompleksna ličnost svjesna svojih mana i odnosa svakidašnjice prema tim nimalo ohrabrujućim značajkama.
Još moramo shvatiti da je Pralja slikana nedugo po završetku školovanja u ateljeu krutog tradicionaliste i salonskog slikara Leona Bonata . I vidan je uticaj njegovog učitelja. Svi se slažu u tome . To postaje postaje jasnije kada se Pralja uporedi sa Toaletom.
U početnom periodu njegovog stvaralaštva uticaj tradicionalnih i ortodoksnih prikaza modela je izražen. Slika Pralja je slikana na uzorima Renesanse i kasnije opšteprihvaćenog slikanja. Kontrasti ravnomjerno ustalasanih i raspoređenih tamnih i svijetlih površina. Karmen je obučena u izrazito jarkoj ispranoj bijeloj bluzi.
Subjektivna implikacija da praljina bluza mora biti čista i savršeno bijele boje ? ili ukazuje na opraljino siromaštvo koja se reflektuje na odjeću koju nosi.
Vjerovatno ima i toga.
Ali , slikarev cilj je da bluza ( samim tim lik pralje ) bude izvor svjetlosti , a ne prozor koji bi logično trebao da bude prirodni davalac svjetlosti. Deo kose koju svijetlost prozora ne dotiče je svijetlija, bojena tamno crvenim do braon nijansi, za razliku od osvjetljene koja je data mnogo tamnijim nijansama.
Slikajući ruku pralje, Tuluz – Lotrek nam daje povoda za novo razmišljanje. Zašto je ruka , koja je u sjeni, svjetlija od lica direktno okrenutog prema izvoru svjetlosti ; prozoru. To su nijanse, ali pozornijem gledaocu je to velika razlika.
Lice je mnogo tamnije. To čini da izgleda kao da ruka krade / upija svjetlost , bjelinu od bluze i jako svijetle tkanine na stolu.
Da li to stičemo utisak da ona unutarnja svjetlost Praljinog bića polako nestaje i od očekivanog izvora svjetlosti postaje lice koje upija svjetlost?
Njeno anđeosko svijetlo lice je čedno zagledano van prozora, u ono , neodređeno , nedolazeće , a željno iščekivano sutra. Bjelina bluze naglašava njenu u crvenkastu kosu i lice u sjeni , na kojem slikar osjeća sjenu umora.Možda beznađa? Ne vjerujemo. Tuluz – Lotrek nije slikar beznađa. Naprotiv !
Karmen je ljubav jedne veoma kompleksne ličnosti, pa i njegovo razmišljanje mora biti takvo. Ona je usamljena žena koja se u sebičnom muškom svijetu bori za egzistenciju. Zato nema osmijeha na njenom licu, ali ni ravnodušnosti, čak ni zabrinutosti. Zaklonjenost oka kosom, bojenom najsvijetlijijim , zlaćanim nijansima daje licu blag izraz na kojem dominira nada (?) .
Pralja Karmnen Guden je anđeo Tuluz- Lotreka , njegova ljubav, učinivši je simbolom plemenite čistoće , podario joj vječnost.
Nepodijeljeno je mišljenje da je Pralja jedno od najkopleksnijih Tuluz-Lotrekovih dijela, daleko složenije nego svi njegovi prikazi iz bordela, kabarea, cirkusa i plesnih dvorana širom Pariza, sa kraja tog mističnog XIX vijeka.
2.Toaleta
Na suprot Pralji , Toaleta je slikana nekoliko godina kasnije, kada je Tuluz već uveliko pobjegao od klišea u slikarstvu, oslobodio se tabua akademske prošlosti i počinjao sticati slavu u umjetnosti i u miljeu kojim se okružio i sa kojim se družio , ali i mnogo šire.
Akterica je ista na obje slike. Nekako normalno i očekivano . Tuluz – Lotrekov crvenokosi anđeo Karmen Guden. Uz svjetlost i nadu kao glavni motiv ona je jedina konstanta na slikama. Evidentni su i otkloni u potezu kistom , ali i u pristupu slikanju.
Tuluz – Lotrek nije više krut. ruka mu je mekša , pokret usporeniji .Sve se mjenja . Nestaju tamni tonovi., uglavnom. Osim kao neophodni dodaci kontrastima .
Tuluz Lotrek je sve opušteniji i razigraniji , poput njegove djevojčica na slici. Kad je svukao , ogolio Gudenovu , ona nam se odjednom ukazala kao krhka djevojčica, koja je možda i vrlo iskusna žena , ali krhkost , ranjivost i umor izbija iz nje.
A onda ugledasmo posteljinu, dušekluke na podu. Taj Lutuz – Lotrek nije nimalo diskretan, ni bezazlen što bi se očekivalo od jednog aristokrete. Ali on je sada slikar, sto posto, a oni su nemarni, okrenuti slikama i beomstvu. I vole se hvaliti uspjesima kod žena.
Ne znamo kako to niko nikad nije primjetio, ali nama se pričinio slikarev lik u neuredno složenoj posteljini , poviše glave crvenokose , u fotelji od pruća . I još nešto čini nam se da ima pseći položaj i tijelo. Ono što se piše o Tuluku – Lotreku govori da je i ova implikacija moguća.
Da vidimo šta je slikar uhvatio u detaljima Toaleta. Ovo je bio , vjerovatno, jedan od dana kada ga je tijelo manje boljelo i kada je bio nestašan , zaveden ljubavlju i igrom.
Nemoguće je odrediti doba dana, ni po toaleti. Može čak biti i jutro , kada „normalne žene“ rade toaletu, ali i predvečerje kada „one druge“ ustaju iz kreveta i pripremaju se za noć. Dekor odiše sirotinjom. iskrzana slamnata sjedaljka, limena banjica za pranje i kupanje, mokrinom je obojila trošni daščani pod .
Mlada žena sjedi , čarapa , dokoljenice i čizma su joj na nozi , ( detalj ponovljen na drugoj Tuluz-Lotrekove slici o kojoj će biti riječi), i to bi upućivalo da je toaleta pri kraju . Dama se oblači, jer se ne vidi druga noga. a možda se jednostavmo nema vremema za decidnu i sveobuhvatnu toaletu.
Ali kod Tuluz-Lotreka to ništa ne znači. Njegovi modeli imaju naporan noćni život. Često se samo svale na posteljinu i umorno usniju bez da su svukle taj slikarev fetiš.
Čaršaf je ležerno obmotan oko lumbalnog i skutnog dijela tijela. Žena je naga. Implikacije? Noć vjerovatno nije provedena bezazleno. Jedino nas krhkost žene sprečava da razmišljamo dalje od pristojnosti .
I bukvalno i koloritno Tuluz-Lotrek postavlja kosu, leđa i nogu sa čarapom i čizmom u okosnicu slike. Sve ostalo je dekor, igra boja i naznaka u službi centalnog lika.
Više to nije onaj čvrsti crvenokosi anđeo u bijelo bluzi zagledan kroz prozor , koji odiše čednošću i upija svjetlost i nadu .
U središti ove slike i bukvalno i izražajno je lijepa , nježna , krhka crvenokosa žena sa svojim osjećanjima i nedoumicama. Ona je posrnuli anđeo čija je krhka nagost skoro ogoljena ali i diskretno sakrivena . Tuluz – Lotrek još nije spreman pokazati golotinju Karmen Guden u punom svjetlu. To će učiniti u nekom narednom pokušaju, kad bude spreman i to na maestralan način.
Ne smijemo zaboraviti da je Tuluz – Lotreku vrlo obrazovan čovjek i po vokaciji poeta. To sve njegove slike na neki način dokumentuju. Majka mu je predlagala da bude pjesnik, pisac, ali to je on kategorično odbio. Bilo bi mu suviše dosadno i licemjerno pisati o životu koji nije iskusio. A on je htio upravo suprotno, da živi život u totalitetu svojih psihofizičkih , ali i materijalnih mogućnosti , pa tek onda da na platnu boji taj život.
Ponekad se čini kao da su njegove slike crtani strip rađen na bazi kaleidoskopa . Slika detalj po detalj , slaže prizor po prizor. , I nastaje priča. Mnogo prelijepih , vizuelno bogatih i efeektnih prizora i inserata iz života tog nadobudnog patuljka klizi nam u susret , uprkos nepostojećem vremenu i zakrivljenom prostoru. Čovječuljka koji se sasvim otvoreno ruga svijetu , dozvoljavajući mu da da bude dio njegovog života. Bio je veseli patuljak koji u sebi skriva bol svog usuda i tijela. I nedostatak ljubavi, osim Božije i majčine.
Kad kažemo nepostojeće vrijeme to može mnogo toga značiti. I zanči, upravo zahvaljujući meštrima Tuluz – Lotrekovog kova. Otklon između Pralje i Toalete je tri godine. Karmen Godin kao da se podmladila za nebrojeno mnogo godina. Žena je kao vino , ili magija umjetnikovog kista. Ko će ga znati?
Nejasno izraženi vrat i brada, duga crvena kosa; na dnu vrata skupljena u nedefinisanu punđu , prije će biti ležerno , u zavežljaj smotana kosu Crvenokose su u milimetar isti kao kod Pralje. To je slikarev najveći ponos i izazov. Predstaviti bogatstvo te zlaćane ljepote. Lijepa vitka figura žene , plijeni jednostavmošću i iskonskom ženstvenošću . Sve što radi radi vrlo prirodno i spontano . Zapravo Tuluz – Lotrekova slikarska tehnika uspijeva zaustaviti pokret i otkucaje sata.
I opet je Karmen zauzela ponosnu , uspravnu pozu. I ponovo je zagledana negdje ispred sebe. Možda je zamišljena , ali više nije u grču. Meke linije i boje čine da se stvori romantični izgled žene, čiji je pogled možda čeznutljiv, možda samozadovoljan ili pak neodređeno zadovoljena .
Palete svijele plave boje , iznijansirane u bezbroj valera čini okosnicu nježnih kontrasata koje zaključuje igra crvene, zelene i žute boje. Bijela boja nanešena širokim , ležernim potezima kista uz modulaciju pobrojanih boja daju slici obiljažje skice.
Ležernost i jednostavnost kompozicije Tuluz – Lotrek je opisao u svom stilu :
„Crvenokosa žena koja sjedi na podu, gledana sa leđa, naga.
Nastavak slijedi 27.9.2019. u 21 09.
Poglavlje V -Mulen ruž ( Moulin Rouge – doslovno Crvena vjetrenjača)
Pričati o Tuluz –Lotreku a ne ispričati simbiotsku priču o Mulen Ružu ličilo bi kao priča o dimu bez vatre.
Tokom studija svijet Tuluz – Lotreka se sve više okreće kafanama i noćnom životu. Glad za životom ili potreba hendikepiranog čovjeka? Shvatio je da u tami polusvijeta njegov izgled skreće manje pozornosti i zgražavanja . Počinje njegovo oslobađanje i definitivno razdvajanje dva života. Aristokrata se povlači, na scenu stupa slikar – boem. Od „normalnih“ uglednijih kafana i bistroa , težište njegovih lutanja skreće i postaje sve razuzdanije.
Bordeli, Pigal, pločnici Sen Mišela , Sen Denis i mračni uglovi zavojite Sene ga uvijek vraćaju na Monmartr . U tom šarolikom utočištu slikara , boemije , raskoši i razvrata , gospode i polusvijeta javlja se novi hram života – Mulen Ruž . Tuluz – Lotrekovo svetište.
1899. godine vlasnik Olimpije Žosef Oler gradi Mulen ruž, neveliko i nepretenciozno po mnogima vrlo ružno zdanje na čijem krovu besmisleno dominira crvena vjetrenjača.
Tuluz – Lotrek ima dvadeset pet godina. Polako gradi ime. Kao da slava jednog i drugog zajedno raste i kao da se potpomažu u dizanju. Mulen Ruž je Tulus – Lotrek . Grof je već stekao ime i renome. Nezamjenjivi je stanovnik kružnih tokova opskurnog noćnog života Monmartra i plaćenog promotora Mulen Ruža.
Ovladao je tehnikom litografije do savršensta i jednostavnosti tako da je stvarao plakate koji privlače pažnju posmatrača i prenose mu potrebne , vizuelne informacije u nekoliko trenutaka.
Javnost osvaja serijom plakata koje je napravio za promociju tek otvorenog Mulen Ruža. Kao i uvijek njegove slike nisu samo reklamni plakat.One nose pečat sjaja i bijede pariškog društva.
Satira, groteska, burleska, razotkrivale su komičnu stranu čovjeka i života, unosile su tugu, razočarenje, beznadežnost – ne ostavljajući nikoga ravnodušnim. Reakcije su bile oduševljeno prihvatanje ili ošto negodovanje i neodobravanje.
takav vam je Tuluz – Lotrek . Dvije krajnosti . I fizičke i mentalne. Poslušno i krotko mame Adele dijete i raskalašni umjentik . Ni dijete , ni čovjek. Ponekad se čini da je i njegova psiha zastala na pola puta. Dijete bi da se igra i da nadoknadi izgubljeno djetinjstvo i mladost. Čovjek bi da boluje , da proklinje sudbu i da voli.
Ali kako?
On se ipak lreće u svijetu odraslih ; i to društvu koje nema iluzija , svijetu ništa nije strano i sveto. Za bogalja je to svijet nade. Vjeruje da će se utopiti u polumraku beznađa , vreve i užurbanosti.
Dakle, slikovno je gradio imidž Mulen Ruža. Burlesknom boemikom je postajao zaštitini simbol Mulen Ruža i duša Monmartra. Njegova slava raste.
Neobuzdan život, nedostatak vremena, čini da mu Mulen Ruž postaje drugi dom , novi atelje. Salvete , stolnjaci , ručnici , novinska hartija postaju platno na kome skicira život oko sebe. Ne želi ništa da propusti. Život postaje užurban . Čini se da ne razaznaje svitanja i sutone. Sve je obavijeno kafanskom maglom , alkoholnim parama , smijehom raskalašnih i podatnih ljepotica , izgubljenih pogleda punih opijatskih iskrica svih fela. ustajali vazduh , sumnjive kakvoće i mirisa navikavaju pluća , koja kao škrge dišu samo tu vrstu zraka.
Život Tuluza –Lotreka postaje kovitlac koji ga vodi od Mulena Ruža, ka drugim pariškim lokalima , kabareima, pozorištima , da bi se putešestvije najčešće završavale u bordelima. Skice prenosi na platno i plakate. Čini se da on nije svjestan – živi li on te plakate i platna , ili platna i plakate žive njega. No , njemu je to svjedno.
Da li patuljak zna i osjeća što okruženje ne zna? Da li bogalj grozničavo pokušava ukrasti iod života sve što može , prije nego ga usud prestane milovati?
Ne znamo šta se dešavalo u glavi polovnog čovjeka. Nije ima vremena za zabilješke. Poneko pismo nam skoro ništa ne otkriva o njegovim emocijama. Njegove djela su svjedočanstvo da on nije imao previše vremena za sebe. Iako izgleda čudno , on se davao svjetini. Što se više davao svjetina je sve manje primjećivala njegov hendikep.
Da li je njegova sjena bila tako velika da su ljudi zaboravljali i njegov izgled i ponekad nesuvisle nepodopštine i sablazni?
Moramo znati da se u svim vremnima plava krv izuzetno vrednovala. Što je bila plavlja , ljudi su joj se više klanjali. On nije davao pišljiva boba za svoju aristokratnost. Bio jedebelo povrijeđen. Otac ga nije primjećivao . Emocionalno ga se odrekao. I uvjek je u njemu gledao nakazu. Nikad nasljednika čuvene loze. Sinovljeve “nstranosti” i razularenost su dodatno opterećicale nepostojeće odnose.
Možda zato Tuluz – Lotrek nikada nije ima pravih prijatelja. Prijateljica noći , pralja i sluškinja da. To je zasluga novaca. Uglavnom. Možda i neka samilosna emocija izazvana opijatskim parama i raspoloženjem.
Čini se da je pokušavao da unizi muški rod poručujući:
-Evo ja sam bogalj , ružan čovjek , karikatura od čovjeka , ali mogu imati sve što i vi . Možda i više nego mnogi od vas.
A opet , kada gledamo njegove slike , ne možemo se oteti utisku da je volio ljude i čeznuo za njihovim iskrenim prijateljstvima.
Da , da!
Kada pogledamo ženske likove koji korziraju kror njegova platna , vidimo da je žene slikao sa nekom uzvišenošću i dužnim poštovanjem. Nema veze da li je slikao polunagu pralju , igračice kan – kana visoko podignutih nogu , žene u tetru , na ulici , u kočiji , na pločniku , obnažene balerine ili umorno beznadežne prostitutle , golišavost i bijedu bordela , nikad ama baš nikada kistom nije ponizio ni jendu ženu.I vjerujem da je neke od njih iskreno volio.
Iscrpljući život i rad. Vrlo malo vremena za odmor. Sve oko Tuluz –Lotreka je kompleksno , užurbano i groteksno.
Postaje vrlo značajan i tražen postimpresionistički slikar, Art nuovo ilustrator, litografer, i ilustrator. On je među začetnicima novih pravaca u slikarstvu ( umjetnosti) , postimpreionizma i ekspresionizma, koji su jasno odredili sve pravce moderne umjetnosti.
Njemu nije do slave i odmora. On zato nema vremena . On hoće da utoli glad za životom. I u tom ludilu postaje promoter pariske dekadencije.
Svi njegovi likovi su bili jasno određenog karaktera , makar dati u karikaturalnoj formi. Ni sebe nije štedio predstaviti u sličnim situacijama i karikaturalnim formama.
Moulin Rouge (1895.).
Slike pa i ovu je najčešće davao u nekoliko nijansiranih verzija, od đavolski crvene , ekspresionističke žute , lelujavih tonova maglovitih impresionističkih naznaka , do gospodski tamnijih nijansi.
U klubu je trenutna pauza, atmosfera je i vesela i tjeskobna. U zavisnosti od boja koja domniraju slikom , steče se dojam o usijanosti atmosfere ili zlokobnim naznakama raskalašnosti i rastrošnosti , koje poznato mjesto svojim bitkom nosi.
U prvom planu je dama čije lice asocira na zavodljivu mistiku zla. Tuluz-Lotrek nas ostavlja u dilemi, da razmišljamo da ta dama možda nije posjetiteljica. Da li implicira Usud? Lože sa pozlaćenom gravurom. Frizura, pernati šešir, pune crvene usne , haljina sa visokim naramenicama , suviše istovjetnih detalja da bi to bilo slučajno.
A Tuluz – Lotrek je dokazao da voli epizode i opetovanja.
Za priču o Tuluz – Lotreku i Mulen Ružu nezaobilazno se vezuju prostitutke sa Monmartra i Pigala , koje postaju dio miljea, njegove slike ovjekovječuju kan kan , plesačice Žan Avril i Ivet Gilber i čuvenu i nezasitu alžirku , madam La Guli stvoriteljicu tog urnebesnog i raskalašnog plesa. Kažu njenoj čulnosti i nazasitosti niko nije moga odoljeti , a ni pobjeći . Poznavajući Tuluz – Lotreka , sigurno je da on nije bježao.
Pričalo se da je bio promotor pariške dekadencije tog vremena . Gluposti. Pariz, Njujork, Sarajevo, neka selendra u vukoderinama , imaju noćne živote. Usijanje noćnog život nosi dekadneciju, koja uvijek tinja. Potrebno je samo pokrenuti. Pokrenuo je Mulen Ruž , čiji je promoter , igrom slučaja , bio Tuluz – Lotrek.
Nastavak slijedi sutra u 20.08