Poglavlje V -Mulen ruž ( Moulin Rouge – doslovno Crvena vjetrenjača)
Pričati o Tuluz –Lotreku a ne ispričati simbiotsku priču o Mulen Ružu ličilo bi kao priča o dimu bez vatre.
Tokom studija svijet Tuluz – Lotreka se sve više okreće kafanama i noćnom životu. Glad za životom ili potreba hendikepiranog čovjeka? Shvatio je da u tami polusvijeta njegov izgled skreće manje pozornosti i zgražavanja . Počinje njegovo oslobađanje i definitivno razdvajanje dva života. Aristokrata se povlači, na scenu stupa slikar – boem. Od „normalnih“ uglednijih kafana i bistroa , težište njegovih lutanja skreće i postaje sve razuzdanije.
Bordeli, Pigal, pločnici Sen Mišela , Sen Denis i mračni uglovi zavojite Sene ga uvijek vraćaju na Monmartr . U tom šarolikom utočištu slikara , boemije , raskoši i razvrata , gospode i polusvijeta javlja se novi hram života – Mulen Ruž . Tuluz – Lotrekovo svetište.
1899. godine vlasnik Olimpije Žosef Oler gradi Mulen ruž, neveliko i nepretenciozno po mnogima vrlo ružno zdanje na čijem krovu besmisleno dominira crvena vjetrenjača.
Tuluz – Lotrek ima dvadeset pet godina. Polako gradi ime. Kao da slava jednog i drugog zajedno raste i kao da se potpomažu u dizanju. Mulen Ruž je Tulus – Lotrek . Grof je već stekao ime i renome. Nezamjenjivi je stanovnik kružnih tokova opskurnog noćnog života Monmartra i plaćenog promotora Mulen Ruža.
Ovladao je tehnikom litografije do savršensta i jednostavnosti tako da je stvarao plakate koji privlače pažnju posmatrača i prenose mu potrebne , vizuelne informacije u nekoliko trenutaka.
Javnost osvaja serijom plakata koje je napravio za promociju tek otvorenog Mulen Ruža. Kao i uvijek njegove slike nisu samo reklamni plakat.One nose pečat sjaja i bijede pariškog društva.
Satira, groteska, burleska, razotkrivale su komičnu stranu čovjeka i života, unosile su tugu, razočarenje, beznadežnost – ne ostavljajući nikoga ravnodušnim. Reakcije su bile oduševljeno prihvatanje ili ošto negodovanje i neodobravanje.
takav vam je Tuluz – Lotrek . Dvije krajnosti . I fizičke i mentalne. Poslušno i krotko mame Adele dijete i raskalašni umjentik . Ni dijete , ni čovjek. Ponekad se čini da je i njegova psiha zastala na pola puta. Dijete bi da se igra i da nadoknadi izgubljeno djetinjstvo i mladost. Čovjek bi da boluje , da proklinje sudbu i da voli.
Ali kako?
On se ipak lreće u svijetu odraslih ; i to društvu koje nema iluzija , svijetu ništa nije strano i sveto. Za bogalja je to svijet nade. Vjeruje da će se utopiti u polumraku beznađa , vreve i užurbanosti.
Dakle, slikovno je gradio imidž Mulen Ruža. Burlesknom boemikom je postajao zaštitini simbol Mulen Ruža i duša Monmartra. Njegova slava raste.
Neobuzdan život, nedostatak vremena, čini da mu Mulen Ruž postaje drugi dom , novi atelje. Salvete , stolnjaci , ručnici , novinska hartija postaju platno na kome skicira život oko sebe. Ne želi ništa da propusti. Život postaje užurban . Čini se da ne razaznaje svitanja i sutone. Sve je obavijeno kafanskom maglom , alkoholnim parama , smijehom raskalašnih i podatnih ljepotica , izgubljenih pogleda punih opijatskih iskrica svih fela. ustajali vazduh , sumnjive kakvoće i mirisa navikavaju pluća , koja kao škrge dišu samo tu vrstu zraka.
Život Tuluza –Lotreka postaje kovitlac koji ga vodi od Mulena Ruža, ka drugim pariškim lokalima , kabareima, pozorištima , da bi se putešestvije najčešće završavale u bordelima. Skice prenosi na platno i plakate. Čini se da on nije svjestan – živi li on te plakate i platna , ili platna i plakate žive njega. No , njemu je to svjedno.
Da li patuljak zna i osjeća što okruženje ne zna? Da li bogalj grozničavo pokušava ukrasti iod života sve što može , prije nego ga usud prestane milovati?
Ne znamo šta se dešavalo u glavi polovnog čovjeka. Nije ima vremena za zabilješke. Poneko pismo nam skoro ništa ne otkriva o njegovim emocijama. Njegove djela su svjedočanstvo da on nije imao previše vremena za sebe. Iako izgleda čudno , on se davao svjetini. Što se više davao svjetina je sve manje primjećivala njegov hendikep.
Da li je njegova sjena bila tako velika da su ljudi zaboravljali i njegov izgled i ponekad nesuvisle nepodopštine i sablazni?
Moramo znati da se u svim vremnima plava krv izuzetno vrednovala. Što je bila plavlja , ljudi su joj se više klanjali. On nije davao pišljiva boba za svoju aristokratnost. Bio jedebelo povrijeđen. Otac ga nije primjećivao . Emocionalno ga se odrekao. I uvjek je u njemu gledao nakazu. Nikad nasljednika čuvene loze. Sinovljeve “nstranosti” i razularenost su dodatno opterećicale nepostojeće odnose.
Možda zato Tuluz – Lotrek nikada nije ima pravih prijatelja. Prijateljica noći , pralja i sluškinja da. To je zasluga novaca. Uglavnom. Možda i neka samilosna emocija izazvana opijatskim parama i raspoloženjem.
Čini se da je pokušavao da unizi muški rod poručujući:
-Evo ja sam bogalj , ružan čovjek , karikatura od čovjeka , ali mogu imati sve što i vi . Možda i više nego mnogi od vas.
A opet , kada gledamo njegove slike , ne možemo se oteti utisku da je volio ljude i čeznuo za njihovim iskrenim prijateljstvima.
Da , da!
Kada pogledamo ženske likove koji korziraju kror njegova platna , vidimo da je žene slikao sa nekom uzvišenošću i dužnim poštovanjem. Nema veze da li je slikao polunagu pralju , igračice kan – kana visoko podignutih nogu , žene u tetru , na ulici , u kočiji , na pločniku , obnažene balerine ili umorno beznadežne prostitutle , golišavost i bijedu bordela , nikad ama baš nikada kistom nije ponizio ni jendu ženu.I vjerujem da je neke od njih iskreno volio.
Iscrpljući život i rad. Vrlo malo vremena za odmor. Sve oko Tuluz –Lotreka je kompleksno , užurbano i groteksno.
Postaje vrlo značajan i tražen postimpresionistički slikar, Art nuovo ilustrator, litografer, i ilustrator. On je među začetnicima novih pravaca u slikarstvu ( umjetnosti) , postimpreionizma i ekspresionizma, koji su jasno odredili sve pravce moderne umjetnosti.
Njemu nije do slave i odmora. On zato nema vremena . On hoće da utoli glad za životom. I u tom ludilu postaje promoter pariske dekadencije.
Svi njegovi likovi su bili jasno određenog karaktera , makar dati u karikaturalnoj formi. Ni sebe nije štedio predstaviti u sličnim situacijama i karikaturalnim formama.
Moulin Rouge (1895.).
Slike pa i ovu je najčešće davao u nekoliko nijansiranih verzija, od đavolski crvene , ekspresionističke žute , lelujavih tonova maglovitih impresionističkih naznaka , do gospodski tamnijih nijansi.
U klubu je trenutna pauza, atmosfera je i vesela i tjeskobna. U zavisnosti od boja koja domniraju slikom , steče se dojam o usijanosti atmosfere ili zlokobnim naznakama raskalašnosti i rastrošnosti , koje poznato mjesto svojim bitkom nosi.
U prvom planu je dama čije lice asocira na zavodljivu mistiku zla. Tuluz-Lotrek nas ostavlja u dilemi, da razmišljamo da ta dama možda nije posjetiteljica. Da li implicira Usud? Lože sa pozlaćenom gravurom. Frizura, pernati šešir, pune crvene usne , haljina sa visokim naramenicama , suviše istovjetnih detalja da bi to bilo slučajno.
A Tuluz – Lotrek je dokazao da voli epizode i opetovanja.
Za priču o Tuluz – Lotreku i Mulen Ružu nezaobilazno se vezuju prostitutke sa Monmartra i Pigala , koje postaju dio miljea, njegove slike ovjekovječuju kan kan , plesačice Žan Avril i Ivet Gilber i čuvenu i nezasitu alžirku , madam La Guli stvoriteljicu tog urnebesnog i raskalašnog plesa. Kažu njenoj čulnosti i nazasitosti niko nije moga odoljeti , a ni pobjeći . Poznavajući Tuluz – Lotreka , sigurno je da on nije bježao.
Pričalo se da je bio promotor pariške dekadencije tog vremena . Gluposti. Pariz, Njujork, Sarajevo, neka selendra u vukoderinama , imaju noćne živote. Usijanje noćnog život nosi dekadneciju, koja uvijek tinja. Potrebno je samo pokrenuti. Pokrenuo je Mulen Ruž , čiji je promoter , igrom slučaja , bio Tuluz – Lotrek.
Nastavak slijedi sutra u 20.08