Jedna ljubav je sasvim dovoljna
da bol tugu i jad svoj okamenim
pretvorim u pjesme ljubavne
koje rasipam pred pamukovom crkvom
nedaleko od staklene đamije
tren bliže od plišane sinagoge
u kojima odavna ne stanuje ni djelić neba
pored kojih neka nova djeca sviraju gitaru i violinu
nedostaju im riječi
mladi su
srca tek treba da se natope suzama
moji stihovi klize u panici
bježe od mene jer sam dosadan
uvijek o ljubavi pjevam
one bi malo herojstva i krvi
neprimjetno se ušuljaju i pomiješaju
sa šest žica i deset prstiju
i još deset prstiju i jednom violinom
ona ima samo četiri žice
i jedno gizdalo što gudi
a nježnije cvili
no gitara je prim
i diriguje djevojčici u bijelom
sa cvijetnim lancima u očima
i srcem kojeg drži na dlanu
nudeći ga prolaznicima dok pjeva moje riječi
tvojoj Šoša Šošoni
melnoj Šošoni Šošani
vrati mi srce tvoje mili
vrati mi ga jedini
evo ja svoje poklanjam svima
ljudi okreću glavu i prolaze
zgroženi su
scena je malo nervirajuća
a oni nemaju vremena za ljubav
srce je još živo i krvavo
malo teže diše jer umorno je
kao da mu nedostaje vazduha
ali nada još uvijek struji
za krvlju Šošono Šošone
što plavim potocima otiče
sve dalje i dalje
tamo je kasice za dobrovoljni prilog
bogomolja koje više nemaju smisla
preteške su
vrati mi se mili
tvojoj Šošoni
pjesma je zastala
bijela haljina je orošena purpurom
mojoj Šošona Šošoni
bio je to samo vrisak
djevojčice sa cvijeće u kosi
