Bleki – Šta je čovjek bez žene

 

Šta je žena bez čovjeka

tužna i sama zaklinje se

nikad više

a opet prelijepoj i blistavoj

srce joj uvijek slome

 

A čovjek bez žene je

sleđena okamina bez nade

čak i nikad više

ne postoji u snovima

izgubljene ljepote se  ne vraćaju

 

Šta će čovjek bez žene

sjesti na klupu na kraju grada

gledati pute što odlaze

a nikad se ne vraćaju

dok snježi i lice rosi

 

Šta će čovjek bez žene

plesati sa vjetrom

hvatati pahuljice

tragati za ženinim likom

u treptaju zaleđenih kristalića

 

Šta će čovjek bez žene

a ona nenadano usni

klekne i moli

strpiti se

barem još jednom snu

 

 

 






												

Bleki – Vrteška

Vrteška

Bila je umorna
pa nečujno usnila
Ljepota mila

Od tada današnjim danom rečeno
pristavila se tmurna hladna noć
polako pletuć svoju mrežu

Vjetar zavija granje lomi
crijepove ruši
sijeva

Na sve strane zmije iskre
prelijepe su
vrcave i blještave

Nebo grmi i atakuje
zmije udare gdje stignu
i gdje im je ćeif

Udari zaglušuju
luduju i plaše
grooom grooom groom

Poneko ih ne čuje i ne osjeti
taj je gotov zreo za rekvijum
zamalo pa avetinjska noć

Traje to tri četiri dana
pa onda sunace grane
stidljivo

Proljeće nikad da se ugura kako dolikuje
nikako da se osnaži u ljepoti svojoj
pogubi bijelu hladnoću

Oluja posustaje
na izdisaju je
da li je to…

Vazduh je pun ozona
svježine i čarolije
proljeća

Mirisi svježine
putuju nebom
obasjavajući duge
Uskoro sve će početi
da se budi ili umire
rađa ili nestaje

Možda već od večeras
nova se bol ljubavlju zarobljava
vrteška je neizvjesna

A Ljepota Malena i dalje sni

 

 






												

Bleki – Ona je plavetni đardin

Dok bluz klizi

nemirima

rubinovog tijela

ona jeca

prelamanje jednog sna

krajolika ljubavi

u kome naši  dodiri rastu

a zamiru

milujući proljetni bluz

što izvire iz šedrvana

njenih plavetnih đardina

sve boli

a rastanak postaje svijedok

pomraćenje uma

u postanja novog univerzuma

kada se vodila ljubav

Tišina i sni

Jutro sa Blekijem – Tebe nema

 

 

 

Vreme leta

tebe nema

a bluz  i dalje fura

ne dolaziš u moje mahale

ne tažiš me u snovima

osjećam da si tu

kraj neba moga

što polako kraj tvoga klizi

to su samo sekunde

milimatri

jasno mi

nećemo se sresti maleno moje

toliko voljena i željena

 

šta možemo

tebe nema

a bluz  i dalje fura

darivala si mi sve

bila moja grlica malena

što ka nebu leprša

ne znaeš

koliku sreće ljubavi sijala si

pjesmama svojim i glasom

ptice što umire pjevajući

sni stoper a ti mreš

dok plavet i dalje fura


												

Bleki – Dilema koja nestaje

 

 

 

Ja se vraćam u prošlost

ali se nikad ne isplačem

u inat godinama

ljudima i  svemu

u inat njemu

jer on meni  svako malo

djetešce

malena

mila

milo moje

ljubavi moja

 

ne ide to tako

sve da ima zubarska klješta

neće on izvući moj bol

suzu sam kanula

ali bol ne dam on je moj

crne me oči tužno gledaju

pitaju me kako ćeš me voljeti

ako ne izbaciš bol mila moja

kako ćeš mi sebe dati

ako ne isplaćeš srce svoje

 

moje ga plave oči tužno gledaju

dvije su suze iz njih kanule

iz lijevog rubin krvava

iz desnog safir ledena

ledena za ljubav izgubljenu neobljubljenu

krvavu za novu što vri

 

očima ga zovnu on joj priđe

ona ga pomiluje po licu i kaže

idi sad vrijeme nam nije

dođi neki drugi dan

dok isplačem bol mili moj

da bih ti čednost svoju dala

 

pomiluje ga po licu cjeliva

ne želi da ide ali ga gura

idi sad vrije nam nije

dođi mi odmah i još prije

vremena nemam za plakati bol

želim da me ubereš mališa moj

namah i sad

 


												

Bleki – Ruža na dlanu

 

 

 

 

 

Umoran od samoće

Sjedeći na kraju snova

Nađoh ružu crvenu

Na blatnjavomn putu

Iscrpljenu

Malo usahlu

Podižem je

Osjećam njene mirise

Zaboravljene

Možda je ta ruža

Iz krvi vjere u ljubav

Tananog bića

Rođena

Prezrena

U ime sjaja

Na prljavu kaldrmu

Bačena

 

Prigrlih je srcu

Trn ga ubode

skrši i nabode

krv se svije

ljubavnika

nježno obgrli

milovanje pruži

bol se divna javi

umilna i snena

vječna i tužna

srce procvili

 

Pjesmu srce treperi

Pjesmu drhtavu

Pjesmu zapjeva

Pjesmu tihu

Pjesmu nježnu

Pjesmu iskrenu

Pjesmu neispjevanu

Pjesmu ljubavnu

 

Pjesma radosti

Muzikom ljubavi

Ružu obgrli

Rumenu

Štapićem čarobnim

U pupoljak pretvori

Iz pupoljka djevojčica

Prozbori

Da je od mene

Moje ljubavi

Za mene

Za ljubav moju

Nakada davno rođena

i na blatnjavi put

ispored mene bačena

da joj pripadam

 


												

Ničim ponukan šaljem ti ovo pismenije

 

 

**

 

     

Božija milost      /                      Božije blagodati

  

Tirkizno talasamke        /       Veloviti dan

   

Tirkizni snovi                /  Ona je osvit

 

**

Princezo

Ti si dijete i pri tom ne mislim na godine.

Velika , malena mazna djevojčica.

 

Sada ću opet , po ko zna koji put ,nabaciti malo narcizma i reći da jako dugo slikam, i skoro isto toliko pišem.

Neki kaže da nisam rđav.Egoizam mi brani da razmišljam o onim neukim , koji drugačije misle.

 

Poenta ove konstatacije je u tome, da sam slikajući i pišući , odavno naučio razlikovati i odvajati lijepo i ružno.

Vremenom , ružno sam odstranjivao i zaboravljao , a ljepotu sam opažao u svim njenim valerima i prigrlio.

Kada te sudba, mojojm sretnom zvijezdom , dovela u okrilje moga djetinjeg srca ,

Pomislih,

evo još jedne prelijepe djevojčice.

 

Ali to meni ne bješe ništa novo.

Nekako normalno je ,

što sam tokom života upoznao mnogo prelijepih djevojčica.

Svaki novi dodir me uvijek radovao , ali i rastuživao.

Radovao zbog dodira, bliskosti i nježnosti,

ali nad radost bi se nadvila tužna sjena – neminovnost rastanka .

 

Malena ,

Ti si od onih posebnih djevojčica,

kojima je sudba podarila izgled i čednost anđela.

Svakim našim dodirom , svakom tvojom slikom ili rječju ,

otkrivam ljepotu i krhkost djevojčice ,

koja se morala naučiti izboriti sa sivilom i vulgarnošću okruženja.

 

Nekad kasnim eonima.

Nekad stignem na vrijeme .

Nekad samo sklopim oči i uživam.

 

I uvijek, bez izuzetka bivam nagrađen ,

time što se osjećam užvišeno dok gledam oči boje sna i osjećam dodir anđela.

 

Sretna mi bila , ljepoto Mila.

 

 

 

 


												

Bleki – A sjećanja lebde

 

Nakon vremena
i još nekoliko godina
a sjećanja lebde
dani se čine kratkim
sve više nedostaju
dok snovima klize lica
anđeoska i mila
svih onih djevojčica
što srce su mi slamale
a ja mahlukat
samo sam znao voljeti
svim srcem preko glave
ponekad i do kragne
oprostite mi mile
u zahvali mojoj shvatićete
zašto još  uvijek nosim rolke
bjeličaste  i safirne
vezene vašim djetinjim dušama