Uvod
Upoznaše se ljeta Gospodnjeg 1968. Dobri i Radmila S. Dva djeteta , dva prekrasna Božija čeda. O nevinosti i čistoći njihove duše su Maglice žmirkale . Ljepotu njihovih srca Zvijezde su slavile. Blistavi mjesec je ljubavlju njihovom plovio. Nebo im je poklonilo ljepotu svakog dana u kojem su njihova tijela plesala raskošni valcer zaljubljenih. Terra je je živjela njihovu ljubav, More je šumilo njihove dodire. Pijesak se hranio njihovim zagrljajima.
Upoznaše se , zavolješe i spoznaše da za njih nikako i nikad neće važiti mahalsko ljubavno pravilo Prvo:
-Dvije se nađu, pa se poslije ne nađu.
Dva prelijepa bića i njihova neutješna i vječna ljubav su bili iznimka koja potvrđuje to pravilo. Čitavog potonjeg života oni su se tražili i nalazili. Nije bitno ko je bio tragalac , a ko nađeni. Nije postojala pravilo ko će tražiti, a ko će tražen biti. Jednostavno Suđaje su bile na njihovoj strani. Neprikosnoveno i blagonaklono. Uvijek su se nalazili bez obzira na sunce, kišu vjetar i snijeg.
Ali ljudi , zavidni ljudi su im neprestano postavljali zamke i klopke, koje je Usud brisao. Nekad brže, nekad sporije. Mnogo je ljubavi na ovom svijetu. Isto toliko je onih koje ne vjeruju u ljubav. Mnogi od potonjih ne žele da drugi spoznaju ljubav. Ali prave ljubavi nikad ne posustaju i ne tamne.
Nažalost , Radmila S. i Dobri su imali po jednu lošu stavku u svojoj biografiji. Daljina i vrijeme su bili njihov glavni neprijatelj. Nisu živjerli u istom gradu. Nisu živjeli ni u susjedstvu. Živjeli su na udaljenosti pet sati osobnim automobilomdevet deset sati vožnje autobusom; sedam – osam sati vožnje poslovnim vozom ili kušet kolima. Sat – dva vožnje avionom. Dobri je izračunao , da bi mu u slučaju prijeke potrebe trebalo pet dana hoda. Bio je spreman da nabavi konja da bi po zastoju mašinerije mogao za dva i po dana doći do svoje Malene.
Njihovi gradovi su bili veliki i bijeli, kao njihove duše. Njihovi gradovi su bili čisti i plemeniti kao njihova srca. Nebo iznad tih gradova je bilo nestvarno kao njihova ljubav. Daljina ih nije sputavala, ali , nažalost nije ni pomagala da što češće umivaju tijela ljubavlju. Viđali su se četiri pet puta godišnje po sedam do deset dana, Pride skoro čitav avgust, Tada bi more postala njihova oaza posuta tirkiznim snovima , nadom i molitvama. Znali su Bog je Jedan i milostiv. Pogledaće djecu svoju , zaviriti u njihova djetinja srca i podariti im sreću. I podario im je.
Nije to ni tako malo. Nabralo bi se devedesetak raskošnih i neutoljivih dana godišnje. Nekad i puna tri mjeseca ljubavi i očajničkih dodira. Ali to je kap u oceanu želja, nada i potreba , mladih bića koja se razbolješe od neumitne, akutne, ali i kronične bolesti: Neizmjerne , neutažive ljubavi.
Svaki susret je bio praznik ljubavi. Svaki dan je bio zakletva ljubavi. Svaka noć je bila očajnički krik djece koja se vole. Sve je bilo prožeto ludilom očaja. Svaki put su umirali od boli rastanka; strepnje da li će se opet sresti.
Ali nikad nisu bili tužni. Znali su da rastanak nije do njih. Njihova ljubav je bila čista i potpuna. Predavanje bez razmišljanja. Darivanje i samo darivanje. Ljubav i samo ljubav. Muzika u srcu. Radost u očima. Milost u rukama. Dodiri i ples. Rapsodija u tijelu. Samo njih dvoje na svome malom ostrvu , zatočenog usred oceana, u kome uvijek vlada bonaca , tišina i sni. Ostrva bez ikakvih simbola i oznaka, jer nisu htjeli da ih iko nađe i omete. Ostrva po mjerilu njihove čestitosti, stvorenog samo za njih dvoje.
Ljubavi moja, ovo je roman o tebi , tvojoj neizmjernoj dobroti i ljepoti , o nama i našoj neuslovljenoj ljubavi. Ovo ispovjest je , najvjerovatnije moj oproštaj od tebe. Prvi put dok ovo pišem izleti ta riječ oproštaj . Riječ koja nikad nije smjela biti , niti je izgovorena među nama. Mi se nismo opraštali . Nikada. Samo bi tiho uzdahnuli, slegnuli ramenima – šta se može – vidimo se uskoro i glumili radosna lica. Ali očajnički zagrljaji i svako stapanje , pogledi, srcem i dušom su govorli o strahu od nepoznatog sutra. O bolu rastanka koji nosi daljina .
Znam ja šta ću pisati , jer ti si nadrealna i neponovljiva priča, dostatna za dva romana i dvije bajke. I tisuću pjesama i slika. Dugo sam razmišljao kako da ti pišem, kako da ti se obratim. I smijem li uopšte da pišem o nama. Upravo zbog uzvišenosti naše ljubavi. I tvoje čestitosti. Ne bih želio da povrijedim neke koji nemaju veze sa našom bajkom. Ili da na tvoju dobrotu i čednost padne trunčica sjene, koja bi te u očima drugih, onih neukih , mogla zamagliti. Ipak , i pored svih naših htjenja i želja stvorili smo druge paralelne svijetove i živote. Moralo se ? Vjerovatno jeste, čim se desilo.
Da li pisati u prvom licu ili kao “objektivni” posmatrač. Ma kako ću , prelijepo moje , biti objetivan u bilo kom licu pisao? Moja najveća , najdugovječnija , najistrajnija i najnepokolebljivija ljubav toliko ljepote, dobrote i blagorodnosti ima, da i danas decenijam poslije nijemim od ushićenja, zaljubljenosti i neugasle ljubavi i dobrote. A srce zaigra , duša zatitra , oči zasuze, koža se naježi od pomisli na tebe , ljubavi moja, mazo moja.
Između nas nije nikad bilo posrednika. ne želim to ni na kraju puta.
Ti ja . I život naš. Zapisani u svjetlucavima kapima rose koje se nevino rađaju svakog jutra od ezela vakta do iskona. Ti i ja . Ova priča je moja najnježnija i najiskrenija Dova Nebu, da ti podari mirnu i blagoslovljenu jesen i smiraj .