Dova za Radmilu S. , djevojku iz Baba Višnjine

Poglavlje prvo

Dobroto moja , ljubavi moja,

Ljepota rubinovog  svitanja  . okupanog mirisama ljeta , uvijek nosi i jednu nježnu sjenu nade. One umilne nade , kada snovi polako, u tišini klize ka novom danu i ne pitajući um raduju srce. Nešto će se lijepo desiti, titra u raspjevanoj duši mojoj. Snovi počinju da trepere , kao nestašni leptiri u polju ljubičica , na tren zastanu , sklapajući krila kao da se nebu mole. Danas nam  je usudom, jedan milosni šarenko zastao u jednom osunčanom ljetnom danu  1968 godine.

Znao sam, sasvim izvjesno i zasigurno da ću te sresti. Srce mi je šaptalo:

-Ona će ti danas doći.

Tada se uspavani Ocean Moja tišina i sni budi i počinje da talasa. Bio je to moj prvi dan ljetnjeg odmora na moru , u najužnijem primirskom gradići bivše nam domovine Jugoslavije. Dobro se sjećam – bijaše subota 3. avagust. Osunčan i dosta blag dan se bližio smiraju. Vrlo ugodno vrijeme za čekanje. Nisam se puno premišljao. Znao sam ono što će se desiti , desiće se bez mog prenemaganja i upliva. Lucidno i pametno ( lako mi je sad pričati) zasjeo sam na polovini tisuću metara dugog parapeta koji se nadvio nad gradskom plažom.

Nije mi se nigdje žurilo. Mlad i nadobudan mislio sam da imam svo vrijeme svijeta. I ako treba čekaću je do ponioći. Znam , smjerna je i ne ostaje ljeti na moru duže od ponoći. Osim ako mlađan ja garantujem njenu bezbjednost. Kako se suton bližio, plavetno nebo zalazećeg sunca je moru davalo nestvarnu tirkiznu boju, koja je u nadnaravnoj ljepoti blistala i treperila azurnim iskricama. Ta nestvarnost je uzburkala sve pore mojih damara.

Nisam vidjelac, ni mag, Nikad nisam pokušavao da proniknem u obrise oblaka i let ptica, ali vjerujem u predskazanja koje nebo šalje. Ta nestvarna tirkizna boja je bilo nešto najljepše što sam na moru do tada vidio. Osjetih da su tvoje oči obojene tom tirkiznom bojom, koje iskre azurnim plamičcima. Htjedoh  da to pred sutonsko nebo i to tirkizno mreškanje memorišem za sva vremena. No, Suđaje uvijek imaju i provode svoje zamisli. U umu mi zacvrkuta opojni grlice glas:

– -Oprostite da li mi možete posuditi upaljač da pripalim cigaretu. Svoj sam negde pogubila.

Okrenuh se i susretoh se sa onim prizorom od maloprije. Nevinost , nježnog tirkiznog mora , sa azurnim iskricama je umilno gledalo u mene. Blago i molećivo. Iako mi je cigareta gorila u ruci, izvadih upaljač iz nebesko plavih bermuda i pripalih joj cigaretu. Dok sam susretljivo palio plamen, njene nežne oči boje ljubavi su se malo širile i postajale ozbiljnije.

-Odakle moj upaljač kod vas.

Nasmiješio sam se. Upaljač je bio neobičan , unikat, koliko sam ja znao. Dvadesetčetiri karatni sa dvije djeteline sa četiri lista na širim bočnim stranama. A ono što ja znam obično je tako kako ja znam , mislim u sebi. No, smješeći se sliježem ramenima, zaljubljujem se u tirkizne oči što nevinošću anđela mirišu. Ne odvajam pogled. Dozvoljavam da me uvlače u sebe ili se ja uvlačim, zapravo gubim u njima. Nisam bio siguran šta se dešava. Ustajem, stajem pored nje, odgovaram polukonstatacijom , polupitanjem:

-Sigurni ste da je to vaš upaljač?

Ni ona ne odvaja pogled od mene. I ona upija moj pogled ili je moj pogled uvlači u moje srce. Poslije vremena i vremena me prekorila:

-Radosni polusmješak je sakrivao tugu i setu , i ja sam je više osetila nego videla. A tvoj pogled u moje oči je postajao nestašni pogled zaljubljenog deteta. Nikad mi se nije desilo da vidim da se neko zaljubljuje gledajući u ženske oči. Sada se eto jedan prelijepi dječak , jedno mazno mače zaljubljuje u mene. Ja ne mogu da skrenem pogled i ja se zaljubljujem u tebe. Nikad mi se nije desilo da neko ne sakriva svoje misli i želje, a dopadanje izražava pogledom. Nisma imala vremena da se crvenim. Jer dok sam se zaljubljivala, pokušavala sam da te za osvetu zavedem detinjom ljubavlju. Ali se zacrvenih kad shvatih da kao i ti ne sakrivam svoje želje i htjenja. A opet bilo mi je drago što ne moram biti licemjerka i igrati se hinjene finoće.

Odgovorila si da imaš sto posto isti takav. Dadoh ti upaljač i rekoh , da ne sakupljam tuđe stavri . Reče da sam neki dobar čovjek. Odgovorih da je dobraota zapisana u mome imenu. Malo joj se pogled suzio, kao da negoduje na moguću prepotenciju i ironiju. Ispravih se i pružih joj ruku:

-Zovem se Dobri. Zaista! Iz Sarajeva sam.

Sumnje je odagnala i nasmijela se osmjehom koji snove nosi i koji srce umotava u najnježniju svilu i veže u blagorodni slavljenički paket koji se isporučuje čitav život.

-Ja sam Rada. Zaista! Iz Beograda sam.

Nasmijali smo se , ali ni jedno nije ispuštalo ruku onog drugog . Samo smo se gledali i zaljubljivali. Zaboravljajući da su nam ruke čvrsto spojene jedna u drugoj. Čvrsto vezane. Vrijeme će pokazati , do kraja života. Možda smo to osjetili. Djeca sve znaju.

Ne znam koliko smo stajali sa rukom u ruci i vezivali se pupčanom vrpcom. Dvostrukom i neraskidivom. Nije bilo bitno. Nismo osjećali vrijeme. Sunce se približavalo pučini. Postajalo sve crvenije , a naša srca sve krvavija i nemirnija.

-Eto mi je sestra, Zagrli me molim te.

Reče to kao da mi čita želju za zagrljajem u koju me uvlači njen pogled. Zapravo njenu sam sestru prije moje ljepote upoznao od glave do pete. Radmila je još uvijek bila samo nestvarni snoviti tirkiz.

Nadežda je bila…( Kasnije. Nije joj još vrijema za ulazak u našu bajku.)

Radmili se nije išlo dome. Žurilo joj se da otpravi sestru. Htjela je da ostane sa mnom. Sama i neometana. I zaljubljena, sa mnom zaljubljenim.

Da gledamo smiraj dana i da se zaljubljujemo. I da se volimo mi. Požurili smo na zidine starog grada , odakle se suton najbolje vidio. Dok smo hodali držali smo se za ruke. Lijeva ženska u desnoj muškoj. Dva djeteta korača prema sutonu kojeg zaklanjaju vjekovne zidine. Stapajući se sa monumentalnim zdanjem , osjetili smo mir , tišinu i bliskot. Stoljetnu. Znam da smi mislili isto. Suđeno da se poznajemo prije nego smo se upoznali, i da vijekovima držimo ruku u ruci. Lijeva u desnoj.

To je bilo prvi i jedini put da gledamo u zalazeće sunce sa visine. Bilo je nestvarno. Okamenjena, paučinasta bjelina višestoljetnog zdanja, mjestimično porušenih kamenih zidina se okomito nadvilo nad izbrazdane sivkaste i morem isprane šupljikave i oštre hridine. Spoj prirodnih i rukom zdelanih kamenih gromada stvoren je bedem , visok i dugačak par stotina metara. Na mjestima gdje su nekad stajali otvori za topove, vrijeme i kiše su izglačali i poravnali kamen , u vrlo udobna mjesta , u kojima su mlada , zaljubljena bića mogla svijati privremena gnijezda.

Na kraju tog kamenog niza našli smo otvor kao stvoren za nas. Skriven od pogleda nepoželjnih, a pravo na suprot rujajućeg sunca koji se bližio onoj tački kada počinje da vodi ljubav sa šumećim morem.Drhtali smo od ushićenja, shvatajući da je ovaj suton stvoren radi nas.

Bože milostivi hvala ti na ljepoti koju nam darivaš. Sva tvoja djela su svjedoci tvoje ljubavi koje bezuslovno darivaš nerzahvalnoj djeci. I praštaš im. Mnogo praštaš i uvijek iznova darivaš.

Rada i ja smo znali da se negdje daleko iza rubinovog sunca koje zamagljuje vid , nalazi tvoje prijestolje kome i moja ljubav i ja oduvijek težimo. Ushićeni , raznježeni , sa suzama zahvalnicama u očima , gledamo u čaroliju koja nas spaja , okrećemo se jedno prema drugom , i kao da je to nešto najprirodnije dodirujemo se usnama. Usne drhte, zatomljena vjekovna čežnja ih spaja. Vrlo usporeno i paučinasto se dodiruju, kao da se sva nježnost dodira sunca i vala prelila u punoću usana.

Mila moja oprosti mi za slijedeću iskrenost. Vjerovatno joj nije mjesto u ovoj bajci. Možda će ti se učiniti nesuvislom , ali ne znam kako da opišem toplinu i nestvarnost poljupca, koji će me opetovano pratioti tokom većeg dijela života.će me pratiti do kraja života. Ja takav poljubac nisam nikad prije ni poslije doživio.

Nije to bio poljubac , usne se spoje, dva bića se ljube jer se vole ili zaljubljuju. Nije to bio poljubac koji je usađen u memoriju izvučen iz sehare sjećanja , iskustva ili strasti.

Bio ni poljubac bezrezervnog predavanja i zaklinjanja na vječnu vjernost u ime dobrote i milosti čistih , blaženih duša dva prelijepa bića koja znaju da pripadaju jedno drugom – navsegda.

Usne su se polako dodirivale , i kada su se spojile zastale su, kao da očekuju da im šum valova unese samo za njih skaldene note. Note pretočene u muziku. po kojoj će se četiri usne spajati i prebirati mešusobn , uz pomoć vivo vivače, nestašnih dirigenata skrivenih u usnim šupljinama.

Osjećaj da su se usne spojile je znak da se mozak isključi i prepusti strast da preuzmu igru i pretvara poljubac u medij koji će pokrenuti bujicu strasti.

-Bože milostivi kako su slasne i tople njene usne, kao da ih poznajem čitav život- ganut je Dobri.

-Može mili , njegove usne sam sanjala čitav život . nijemi djevojčica sa tirkiznim snovima u očima.

Četiri usne klize jedna po drugoj , dvije i dvije , prema onim drugim dvjema , kao da su one usne harmonike, ali veoma lagano i blago kao da se svira najtananiji bluz .

Odakle ta harmonija u djetinjim usnama , pita se srebreni Mjesec koji se javlja da svjedoči rađanju ove čarolije, dok Sunce odlazi na počinak. No, mjesecu ništa nije strano. brzo uči ili se samo prisjeća:

-Prava ljubav nema tajni. Sve zna , jer je znanje od Boga dato i samo čeka da se dvoje nađu i spoje usne. Da ljubavi moja, naše usne nisu prestajale da nošene valima ljubavi plove do zore . To veče samo usne i oči su plesale naše prve dodire. Nismo se bojali visine , jer držali smo se za ruke. Lijeva u desnoj , desna u lijevoj. I još nešto znali smo da ta veče nije stvorena za tango. morlai smo usnama i očima udahnuti dugovječnost našoj ljubavi.

Dova za Radmilu S. djevojku iz Baba Višnjine

Uvod

Upoznaše se ljeta Gospodnjeg 1968. Dobri i Radmila S. Dva djeteta , dva prekrasna Božija čeda. O nevinosti i čistoći njihove duše su Maglice žmirkale . Ljepotu njihovih srca Zvijezde su slavile. Blistavi mjesec je ljubavlju njihovom plovio. Nebo im je poklonilo ljepotu svakog dana u kojem su njihova tijela plesala raskošni valcer zaljubljenih. Terra je je živjela njihovu ljubav, More je šumilo njihove dodire. Pijesak se hranio njihovim zagrljajima.

Upoznaše se , zavolješe i spoznaše da za njih nikako i nikad neće važiti mahalsko ljubavno pravilo Prvo:

-Dvije se nađu, pa se poslije ne nađu.

Dva prelijepa bića i njihova neutješna i vječna ljubav su bili iznimka koja potvrđuje to pravilo. Čitavog potonjeg života oni su se tražili i nalazili. Nije bitno ko je bio tragalac , a ko nađeni. Nije postojala pravilo ko će tražiti, a ko će tražen biti. Jednostavno Suđaje su bile na njihovoj strani. Neprikosnoveno i blagonaklono. Uvijek su se nalazili bez obzira na sunce, kišu vjetar i snijeg.

Ali ljudi , zavidni ljudi su im neprestano postavljali zamke i klopke, koje je Usud brisao. Nekad brže, nekad sporije. Mnogo je ljubavi na ovom svijetu. Isto toliko je onih koje ne vjeruju u ljubav. Mnogi od potonjih ne žele da drugi spoznaju ljubav. Ali prave ljubavi nikad ne posustaju i ne tamne.

Nažalost , Radmila S. i Dobri su imali po jednu lošu stavku u svojoj biografiji. Daljina i vrijeme su bili njihov glavni neprijatelj. Nisu živjerli u istom gradu. Nisu živjeli ni u susjedstvu. Živjeli su na udaljenosti pet sati osobnim automobilomdevet deset sati vožnje autobusom; sedam – osam sati vožnje poslovnim vozom ili kušet kolima. Sat – dva vožnje avionom. Dobri je izračunao , da bi mu u slučaju prijeke potrebe trebalo pet dana hoda. Bio je spreman da nabavi konja da bi po zastoju mašinerije mogao za dva i po dana doći do svoje Malene.

Njihovi gradovi su bili veliki i bijeli, kao njihove duše. Njihovi gradovi su bili čisti i plemeniti kao njihova srca. Nebo iznad tih gradova je bilo nestvarno kao njihova ljubav. Daljina ih nije sputavala, ali , nažalost nije ni pomagala da što češće umivaju tijela ljubavlju. Viđali su se četiri pet puta godišnje po sedam do deset dana, Pride skoro čitav avgust, Tada bi more postala njihova oaza posuta tirkiznim snovima , nadom i molitvama. Znali su Bog je Jedan i milostiv. Pogledaće djecu svoju , zaviriti u njihova djetinja srca i podariti im sreću. I podario im je.

Nije to ni tako malo. Nabralo bi se devedesetak raskošnih i neutoljivih dana godišnje. Nekad i puna tri mjeseca ljubavi i očajničkih dodira. Ali to je kap u oceanu želja, nada i potreba , mladih bića koja se razbolješe od neumitne, akutne, ali i kronične bolesti: Neizmjerne , neutažive ljubavi.

Svaki susret je bio praznik ljubavi. Svaki dan je bio zakletva ljubavi. Svaka noć je bila očajnički krik djece koja se vole. Sve je bilo prožeto ludilom očaja. Svaki put su umirali od boli rastanka; strepnje da li će se opet sresti.

Ali nikad nisu bili tužni. Znali su da rastanak nije do njih. Njihova ljubav je bila čista i potpuna. Predavanje bez razmišljanja. Darivanje i samo darivanje. Ljubav i samo ljubav. Muzika u srcu. Radost u očima. Milost u rukama. Dodiri i ples. Rapsodija u tijelu. Samo njih dvoje na svome malom ostrvu , zatočenog usred oceana, u kome uvijek vlada bonaca , tišina i sni. Ostrva bez ikakvih simbola i oznaka, jer nisu htjeli da ih iko nađe i omete. Ostrva po mjerilu njihove čestitosti, stvorenog samo za njih dvoje.

Ljubavi moja, ovo je roman o tebi , tvojoj neizmjernoj dobroti i ljepoti , o nama i našoj neuslovljenoj ljubavi. Ovo ispovjest je , najvjerovatnije moj oproštaj od tebe. Prvi put dok ovo pišem izleti ta riječ oproštaj . Riječ koja nikad nije smjela biti , niti je izgovorena među nama. Mi se nismo opraštali . Nikada. Samo bi tiho uzdahnuli, slegnuli ramenima – šta se može – vidimo se uskoro i glumili radosna lica. Ali očajnički zagrljaji i svako stapanje , pogledi, srcem i dušom su govorli o strahu od nepoznatog sutra. O bolu rastanka koji nosi daljina .

Znam ja šta ću pisati , jer ti si nadrealna i neponovljiva priča, dostatna za dva romana i dvije bajke. I tisuću pjesama i slika. Dugo sam razmišljao kako da ti pišem, kako da ti se obratim. I smijem li uopšte da pišem o nama. Upravo zbog uzvišenosti naše ljubavi. I tvoje čestitosti. Ne bih želio da povrijedim neke koji nemaju veze sa našom bajkom. Ili da na tvoju dobrotu i čednost padne trunčica sjene, koja bi te u očima drugih, onih neukih , mogla zamagliti. Ipak , i pored svih naših htjenja i želja stvorili smo druge paralelne svijetove i živote. Moralo se ? Vjerovatno jeste, čim se desilo.

Da li pisati u prvom licu ili kao “objektivni” posmatrač. Ma kako ću , prelijepo moje , biti objetivan u bilo kom licu pisao? Moja najveća , najdugovječnija , najistrajnija i najnepokolebljivija ljubav toliko ljepote, dobrote i blagorodnosti ima, da i danas decenijam poslije nijemim od ushićenja, zaljubljenosti i neugasle ljubavi i dobrote. A srce zaigra , duša zatitra , oči zasuze, koža se naježi od pomisli na tebe , ljubavi moja, mazo moja.

Između nas nije nikad bilo posrednika. ne želim to ni na kraju puta.

Ti ja . I život naš. Zapisani u svjetlucavima kapima rose koje se nevino rađaju svakog jutra od ezela vakta do iskona. Ti i ja . Ova priča je moja najnježnija i najiskrenija Dova Nebu, da ti podari mirnu i blagoslovljenu jesen i smiraj .