Oni su bili samo djeca koju su ranjavali i koje hoće svoju djetinjost , svoju bjelinu da vrate. Sada ne žele drugima da se svide.
Nisu se obazirali na Lelu Jelu Jelenu, i Zlatu; na Mojsija i Hercu još manje.
Četiri sjene uđoše u kuću. Ostaviše ih same.
Frka Frkica uze ibrik, sapun i peškir u ruke, frkičasto povede Dobrog do šadrvana .Odrvrnu česmu, inatno , onu prvu razrooku desnu dojku poli hladnom vodim iz druge česme koja je malo hera bila. Niko ne zna zašto se naherila i zašto je niko ne popravlja. Bilo bi to lako. Očas posla .
Skinu anteriju, bez imalo stida, onako kako to djevojčice rade, jer to je sasvim jednostavno, dječije. Dodade anteriju Dobrom. Ispred njegovih očiju ostade samo uzbibana bjelokosna ljepota.
Podiže kosu , pa je u punđu zamotava. Slavuji budni! Poznati poj ih probudio, znatiželjno gledaju prekrasnu bjelinu i ne okreću glavu. Što bi ptice rekle, to je sasvim prirodno.
Odrvrnu česmu, malom ručicom, skoro djetinjom šakicom , vode zagrabila, ko grlica srknula, jednom . pa još jednom. Inatno , onu prvu razrooku desnu dojku poli hladnom vodom .Plaknu se, ne , jako se isprska , zali vodom, i onu drugu posu vodom i istrlja. Od žudnje gorila , od tuge sagorila, bol ispirala. Tijelo je rosila, pa se mila umorila.
Dobri zamišljeno pogledava maglice. Neko bi reko , gleda da vidi jesu li im zvijezde naklonjenjene. I bez toga je znao da njima dvoma pomoći nema. Ne zna zašto i odakle mu to , ali on jasno sluti i muči .
Trznu se, razbistri oči , pa sa druge strane šadrvana, zaklonjenom od pogleda sa prozora, anteriju polaže na šadrvan. Košulju , pantale, cipele i čarape skida , hoće da se pere i umiva. Frka se već oprala, dodaje sapun, bliže, jako blizu mu prišla, pa ga mazno bokovima gurka. Grudi jedre, djevojačke, rukama njegovim prinosi. On se njenom nestašluku smije i gurka je od sebe.
Ona natoči ibrik hladne vode, pa ga proli i ponovo natoči. Dade mu da vodu proba, on je proba , pa joj klimnu glavom. Uze ona ibrik i pljusnu ga cijelom sadržinom.
Kaže:
-Kad ti je dobra evo ti je. Ispod mokrih gaća pripijenih uz tijelo pokvašeni slavuj se uspravlja i nečujno glasa, kao da cvrkuće.
Gola Frka Dobrog oko struka zagrlila, pa se pribija. On je za ramena drži, ljubi je u lice, usne, kosu, međ mirisna ramena usne uvlači; ona drhti i još jače se pribija. On joj pruža anteriju ona je navlači. Dosta je golotinje, svijetlosti ima, pa je do ležaja vodi.
Zagrljeni, polako se vrate do otmana. Nigdje im se ne žuri. Ovo je njihova prva mladalačka noć, ništa ne može po zlu poć.
Kako da ne! U svojoj ljepoti i uzvišenoj opstojnosti tužno se smješka sudba, vrlo ironično kao da je boli i jedi zla kob koja se večeras ponovo mota oko dvoje zealjublhjenih . Takav joj posao.
Otoman raširen, dva tri čaršafa razastrto, blještavilo vezenih jastuka i pokrivač od plavoga brokata. Pored njega bijeli peškun.
Na peškunu : dvije kristalne čaše na niskim nogama, između njih u simetriji, nestašno strči flaša kurvoasiera, malo ustranu zalegle gitanes cigarete bez filtera, sedaminpedeset i kristalna pepeljara pored .
Ispred zdjela i u njoj grozd rozaklije, u grozdu dvadeset pet zrna , jedna smokvica, rumena breskvica , poveća tulumba između malene baklavice i nijansu veće ružice. Preko puta kourvazijea mala zdjelica crvenih ribizli na kojima pupaju bijele ljubičice.
Frka gleda u Dobrog , raznježena i dirnuta , ali njena veselost samo što ne prsne u smijeh, on je ozbiljan, svečan i kaže.
-Ne broj , nema potrebe, dvadeset četiri ribizle su tu.
Oboje rukama prikrivaju i prigušuju smijeh. To ih obijesna Zlatica , rubinova mladica , Mojsijevog bolera leptirica , malo gosti i puno zeza. Damare im namješta. Svega se dosjetila i presjetila. Još im kasetofon pristavila. Ne trebaju ni to pogađati. Ima u njemu jedna divna Meri Cetinić. Samo pritisneš dugme i ona nabraja njihova četiri stađuna. Ovo je bilo suvišno. Ne miriše na dobro. Dobri to sasvim izvjesno zna, ali ništa ne govori.
To je bilo ono što su oboje voljeli i snivali i to je njihovo samo njihovo zajedničko bilo.
Posjede je Dobri i kleknu na koljena, uze je za ruke, poljubi ih i šapće joj:
Dodirni me
ove svilene noći
kao da je poslijednji put
kad zvijzde za nas bdiju
dodirni me
u ovom trenu sna
kada milujemo se kao djeca
kao labudovi
koji tajnu svaku znaju
a se boje
neko ukrašće im igru tu
dodirni me
ove svilene noći
kao da je poslijednji put
dodirni me
usnama od snova
grijeh što nose
u ovom beskraju
kada tijela umiru
od jecaja i bola
a nose ih
uzavreli otkucaji srca
kao bura usred oceana
dodirni me
ove svilene noći
kao da je poslijednji put
dodirni me
šapatom zvijezda
na ovom splavu davljenika
dodirni me
u ovom očaju
kao da je zadnji put
i ljubi me
molim te
kao da je prvi put
dodirni me
ove svilene noći
kao da je poslijednji put
i čuvaj me
stisni jako da boli do neba
i ne daj
mili anđelu
da nam ovaj treptaj sna
ukradu
jer volim te
jer voliš me
Frka Frkica, ne može suze da zadrži i bez glasa plače. Njoj nikad niko nije poklonio pjesmu ili barem stih. Osjeća, iskrena ljubav je to Zna, samo veliki sanjari i ljubavnici pjesme o ljubavi snivaju i kad ljubav žele da vode.
Samo , zašto tuga pita se? Zari on zna koju ćejoj bol vjetrovi sutra šumiti?
Dobri je voli, zna to , ali je neizmjerno tužan . Zašto ta tuga, ne pita se on. Ustaje , gleda je u oči i lagano, nježno, kao dijete kada se prvi put ljubi, dotakne joj od čežnje, mirisom trešanja otekle usne.
-Volim te , velika malena moja , ljubavi moja.
-Znam velika srećo moja, ja sam tebe uvijek voljela.
Sjedaju, on joj pomaže da polako svuče anteriju. Ona drhti, uplašena je , kao da joj je to prvi put. On se smiješi i kaže:
-Jeste mila , ovo nam je , i meni i tebi prvi put. Ono prije nigdje u nebeskim knjigama ljubavi nije zapisano.
Na prozora dvije anterije, rubinova i safirove , ruke jedna drugoj stišću i grle se . Malo prije su gledale i maglice i molile se za njih dvoje , svaka na svoj način. U molitvama zaželjele da nebo podari sreću onom djetetu u bijeloj anteriji.
Možda su pogriješile što i onom drugom djetetu nisu sreću poželjele. Suđaje su ljubomorne i osvetoljubive , rekoše stari Grci. Ne bi se reklo , kliče život.. Tko da zna?
One još malo žele da gledaju kako se đul bašta darovima i svježinom natkrilila, svojim mirisima ispunila ležaj. Ptice su se već prije povukle, pjesme su ih dirnule i umirile. Sreća se nikad niže zemlji nije tako na dohvat daha približila..
Dvije sjene male sa prozora, hoće da se okrenu i prizor što nije za njihove oči zatome, kad čuju Frke Frkice krik.
I vide, ona trči i vrišti , i bjesomučno lupa na vrata , i vrišti. Trese ih, razvaljuje, vrišti i uleće. One trče sa sprata. Čuju Frka grčevito vrišti i jezovito plače .Ona ne plače, ona riče i rida . Ona je histerija , bol je u stomaku presjekla i ona jeca:
-Joj, mamo mamice. Joj, seje sejice.
Gubi svijest i klone na mramorni pod jevrejske kuće.
Bjelina na ružičastim gravurama boji se kao raspukla ruža. Ima tu puno krvi.