More plavetnog brilijanta
Jedrenjak i uzburkano more
Nježni plamen ljubavi
Djeva u bijelom
Djeva u bijelom
snena od dodira
raznježena od davanja
lebdi tišinom purpurnog svitanja
reče joj
ti si moje more Jadransko
more plavetno more beskrajno
dok se plavet njena talasala
poslušna kao uzburkano more
poželi joj
živote moj
hoćeš blizance
smijala se nestašno
neće neće
tilo bilo
tilo prelipo
joj vrištalo
oće mili oće
mnijem da jo reče
ti si moja kučica u cvijeću
moj jedini dom
sjena joj preleti licem
zamislila se
tada ludasto
pitanje zbori
Anđelu mili
da li sretna sa mnom
oči joj radošću zaiskre
krenu rosa iz očiju
kao biserna niska
svjetla i čedna
znao je
godine sve znaju
to se ona rastajala s njim
reče joj tužno
voljeću te
do uznesenja barem
čvrsto ga zagrlila
u grudima joj bije tuga
a gdje si ti bija pri deset godina
valjda se sjetila glupkove izreke
dvoje se nađe pa se poslije ne nađe
a prelijepi život odi dalje
u đardinu kučice u cviću
čuje se smih blizanaca
ona stere veš
i poje
onu o gorkom moru
gore
sidi slikar miša boje
i sjećanja
na bijelu ljubavlju vezenu bluzu
na djevu u bijelom
ostavlja žig cvita u kamenu
nikome te ne dam
živote moj