U suton purpurom ljubavi tkanim
bijah gost kučici u cvijeću
koja nekad bješe na kraju grada
vidjeh crno bijele ptice mene zovu
nisam zalutao priznajem
radovala me prelijepa djevojčica
milošću svog djetinjeg srca
šapatom vidjeh cvijeća više nema
nebrigom srebrenih kalendara
oluci moje tuge prislonjeni uz zid
gole nastrešnice navlače kišu u očima
nepostojeća ostava prokletstva
me proganjala te noći
ledeći dane nadolazeće samoće
radost pripadanja je pobjedila
poželih da mi srcu nadu pružiš
ljubice bih sadio
rubinovu pupoljak ružu
nalik tebi rađao svakog jutra
da mi dušom zamiriše
u osvit dodira procvjeta
drveću bih behar poklonjao
da mi bježiš u bespućem
nedosanjanih snova
sakrivenom stazom za dvoje
srcem slomljenim utabanom
među jagodama milovanih
bojom orošenih usana tvojih
u krošnjama skrivao suze
dok bih jednu djetinju ljuljačku
za tebe mislima njihao
zato milost podari mi
da poslijendju molitvu
na betonu straha
ispod pogorjelog zida
sa tobom proučim
oprost za nenadani odlazak
jedne noći prije neke hladne zime
a sluti se u damarima mojim