Tekst koji slijedi je objavljen 14.09.2015. ,dan prije nego je Zemaljski muzej poslije mnogo naduravanja ponovo otvoren. Smatrali smo da ga trebamo ponoviti , radi sigurnosti i opomene.
Vlastodršci rade šta im je čeif i uvijek sebi iz čista mira (?) mogu dozvoliti luksuz da se popišmane.
Objaviše jednu od radosnih vijesti koje su strane ovom podneblju.
—-
Zemaljski muzej počinje da radi.
Jedna od relikvija Bosne je spašena. Neće ga na tabut tahtu metnuti i međ’ meite na mezarje historije poslati.
Više od tri godine je trajala agonija Bosanskog mudraca. Teško je dokučiti zbog čega. To se niko nije zapitao, ni zapisao.
Mi, nezahvalni kakvi jesmo; nemamo se vremena radovati već u neka tabijatli razmišljanja se dali.
Kome je sva ova ujudurma, mučenje i ubijanje trebalo? Kome i zašto?
Prvo nam padne na pamet da je to zbog Bijele tabije. Trebali šoldi, tamo njakom iz njakog zavoda što sve planira , ne samo izgradnju, pare da se sanira ona ičkala. Ona tabija, ono stratište nevinih koji se po zidinama još vrte i žrtve svoje traže. Damo pare za reprezentativnu bjelinu, nema para za povjesnu mudrost i dijelove bosanskog testamenta. To mu neka logičnost današnjih troglavatih kreatura dođe. Zamalo da nam zamazaše oči.
Čim u nekom prethodnom članku pomenusmo duše mrtvih i džina koji noću ophode gubilište ,nađoše se pare za Muzej.
Uplašili se kažu „ivestitori“ duhova, sihira i vatrenih prikaza . Ovi se kažu osilili i danju je se pojavljuju; više se i ne kriju. Tako bi laik pomislio, mada bi svako trebao da se zamisli o onome što se u narodu teftiši.
Nije to garant. Tabija je gotova , samo joj neka sića treba i da je „preduzimač“ preuzme. Nije kriv građevinski poduzimač , on je u cijeloj toj frtutmi nevin. Jes’ da je debelu lovu klepio , ali je deblja lova ostala kod naručioca. Kriv je onaj “anonimni” preuzimač kome je davno prije početka radova palo na pamet da “preuzme” bjelinu za džab – džabe . Bila bi to potemkinovo selo da nije mramorna stvarnost.
Gledamo mi taj muzej više od jednog stoljeća . Ne može se čovjek ljepote nauživati i namirisati. Milina čovjeka obuzme i naježi se, pa sve pogledava ka nebu, moli i zahvaljuje.
Ta svjetlost , ta ljudskost je pravljena na ivici one zamišljene linije koja je dijelila grad od plodnih polja sarajevskih. Polje su uništena da bi se brilijant u centar grada premjestio.
Posopana i nevina bjelina je decenijama bila topli dom još snenijim i čednijim postamentima i testamentima Bosne. Malo je nagrdiše limun nojom, ni nju ne potrefiše , ali blagost se neda i još svjetlija biva. Gledamo tu nježnost iz raja sišla da nam uljepša Sarajevo i Bosnu. Gledamo tu bjelinu i svjetlost što grad obasjava i kupa a slike drugih gradova nam Kameni spavač niže.
Ništa versaj i jelisej , ništa bakingam, bile kučice i njihovi i ini dvori spram našeg Muzeja.
Svi oni grubošću i crnilom slove, kao lešinari na umoru spram nježnosti i prozračnosti naše grlice bijele, što pod dugama sa rubin i safir prstenovima nevinosti leprša. Pravi bijeli dvori
za Bugu milom ljudskošću. A tek koliko blaga u njemu ima?
Nekad smo imali neka neodložna posla, ali smo ih ostavljali za kasnije da se te ljepote hlada , blagosti i mira nauživamo. Mi se zarovimo u đul bašte , đardine i duge oko muzeja , a Bosna i Kameni svjedoci nam šapuću i pričaju o ljepotama i darovima što su našoj Bosni darovani. Da smo smjeli skrnavit tu svetost samo bi legli među bijele ljubičice i još bjelje ruže i bezbrižno spili. Znamo : Kulin ban , kameni spavači , Zemlja Božje Milosti i Grad čednosti bi na nas zaljubljene pazili.
Zadnje tri godine nismo od stida pored Zemaljskog muzeja proći; mislili iznevjerili svetost.
A ona gdje god mi tu i on. Za nama starac ruku pod ruku sa stečcima ide. Ide i šapuće o Maku i Modroj rijeki, Meši i Bijeloj tabiji, o proljećima što nikad ne prolaze, Indexima , Davor i Kemi.
Prve ljubavi se nikad ne zaboravljaju priča on, i podsjeća nas na našu osmu godinu ili drugi razred osnovne kada smo ga prvi put posjetili i kaže :
-I pad je let; valja nama preko rijeke.
I nije pao mudrac bijeli , polako se diže i kreće da leprša ; nove snove i ljubav nekoj drugoj nevinoj dječici da poklanja.
Obećava: neće praviti razmeđa nikakvih, toga u Bosno nije i ne smije biti. Tako ga Bog Ljubavi naputio, svi ljudi su Božja djeca.
Kad se Muzej sagradio prvi od darovanih mu poklona je bio hadis Božjeg poslanika kojim se Zemaljski muzej proglasio sarajevskim vakufom. Hadis je vakufu poručio:
-Proklet bio onaj ko na bilo koji način oskrnavi ovo moje dobro.
Žao nam nastaviti ,ovdje bi kraj najljepe pristajao,ali moramo. Ubrzaćemo i skratiti malo.
Nisu se preduzimači uplašili ničega, oni su obijesni i imaju vlast. Njima se plaho dopala pomisao,a uvijek im malo bilo; da muzej pretvore u, nismo baš sigurni što , pouzdani izvor, zakazao:
– Nove ljepše dvore ” islamskoj zajedanici”.
– nove dvore usred šehera za nekog poglavatog pojedinca.
– novi plac za neko moderniji i veći hanefijski citi centar ; ima ba tu hejbet kvadrata,
Jao ljudi , što bi se tu svega iz Muzeja moglo dobro opljačkati i ogromna bogatstva steći!?
Nisu ni pomislili: ne bi narod dva puta pao na istu mućku iako se nahorozio. Nije njih ni strah i ni briga za narod. Licemjeri su to i silnici.
Uplašili se oni i prste, kanđe grabljive od svetinje maknuše: neko vrlo Moćan im jedan drugi jedan hadis pred blentare raširio.
-Stvar se uvakufila tako da se ona ne može ni prodati ,niti darivati, niti naslijeđivati, a njeni prihodi da se upotrebljavaju , kao opće dobro.
„ On prethodi svemu , (On) će
stati iza svega, vidljiv je ,
(po svojim djelima)
tajan (po svom liku)
i on zna svaku stvar.“
/ 57. Poglavlje El – Hadid ( Gvožđe ) Ajet 3. /
Objavljeno 14.09.2015.