Category Archives: Magazin

Tu dole kraj vrbaka

ja draganu sretoh milu,

tu slušah je kraj vrbaka,

belonogu i čilu,

kad reče: ljubav je prosta –

k'o lišće raste lako;

Al’ ja sam lud, zelen, bio,

i sam ne mišljah tako.

U poljani ja sam staj'o

sa draganom nad rekom

kad pleća mi obujmi ručicom

belom i mekom,

pa reče: ljubav je prosta –

k'o trava raste lako;

Al’ ja sam lud, zelen bio;

Sad tužan ja bih plak'o.

 Preživeo sam svoje želje,

odrekao se sanka svog.

Stradanje teško sad me melje:

mog pusta srca to je plod.

Pod olujama sudbe krute

povenuo mi venca sjaj,

ubog mi život boli mute

i čekam da mi dođe kraj.

Kao što, shrvan kasnim ledom,

slušajuć vjetra fijuk znan,

na nekoj goloj grani bednoj

posljednji list treperi sam.

Bilo je to davno. Skoro zaboravih svoj san.

Ali tada, on bio je tu,

Preda mnom,

Kao sunce sjajan –

Moj san.

A onda se podiže zid

Polako,

Polako,

Između mene i mog sna,

Podizao se polako,

Zatamnjujući,

Zaklanjajući,

Svetlost mog sna.

Podizao se sve do neba –

Taj zid.

Senka

Crn sam

Ležim u senci

Svetlosti mog sna više nema preda mnom,

Nada mnom.

Samo široki zid.

Senka samo.

Ruke!

Moje crne ruke!

Srušite taj zid!

Nađite moj san!

Pomozite da ovu tamu razvejem,

Da uništim ovu noć,

Da razbijem ovu senku

U hiljadu sunčevih svetlosti,

U hiljadu uskovitlanih sunčanih snova!

Putem hodim
razigran razigran
mjesec mi se smješi
srebrenim kristalima obasjan
veče miriše na nas
prelijepa od snenosti tvoje
mjesec veče i ja
mislimo na tebe
dušo moja dušo moja
tobom nasmijani
vidimo da  rasplićeš kose
čežnju da nam šalješ
ko će od nas srce da ti  krade

magla nam se ispriječila
kako doći do čardaka
srca tvog srca tvog
zlatni ključ  ja ti nosim
u srcu svom srcu svom
a se ljubav  njime  zove
pa je evo tebi vjetrom šaljem
da otključaš dvore tvoje
da me čeka da me čeka
duša mila duša tvoje
da ti dođem da ti dođem
da te ljubim da te grlim
nestašluke da ti kradem
razgovore da mi daješ
srca tvog srca mog

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.

Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu,
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.

Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti će ponizne.

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.

Ja ne dočekah naljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.

Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenoj crnoj šumi.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice dok na njega budu
silazile nepoznate godine.

I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu!

U ovoj velikoj tišni kamo stiže
osvit iz luke magle, prozorima
neke tuđinske kuće ja ću govoriti
o životu zagubljenom poput sna
i ti ćes me slušati zatvorena u svojme mrazu,
sklapajuci polako vjeđe, modra.
Zatim će se na zemlju spustiti mir
tvojih ruku, napokon nepovrijedjen
i bez bojazni da bude uznemiren,
i vjerovažemo da nosimo sa sobom,
s prvim nadanjimama, neki drugi život:
eho glasa sada vec udaljenog
kao što je i mrtvi mjesec jutarnji.

pB

Starinska ura na ormaru spava.
Kazaljke njene vec se rdjom zute.
Umorna lampa tiho ocrtava
prostore uske, samotnicke pute.

Ja ne znam gdje sam? Nesto tamno slute
umorne oci. Noc je. Topla. Plava.
Tako je tesko kada stvari sute
i kad se mijesa proslost, san i java.

Pa gasim staru lampu, sklapam oci.
Nitko mi nece u posjete doci,
ni tat, ni gost, ni drug, ni draga zena.
Naslonim glavu na krilo samoci
i slusam zvizduk vlakova u noci.
— O, gdje si sada, gdje si, Bezimena?

Haljina modra i plave oči.
Lagao sam dragoj jedne noći.

Draga pitala:”Mećava vije?
Spremit ću postelju, peć se grije.”

Odgovorih dragoj:”Netko sa visine
cvjetovima bijelim pokriva daljine.

Postelju spremi peć se grije,
bez tebe u srcu mećava vije.”

Ej krčmaru, krčag puni i podaj ga svima sada:

Sprva držah ljubav lakom, ali potom eto jada!

Dah mošusa koji lahor kovrdžama njenim ote!

Sa vranih joj uvojaka krvlju vriju mnoga srca.

Što je spokoj i sigurnost na postaji duša naših?

Svakog trena zvoni klepka: tovar prti i nosi ga!

Ako hoće glavni mag, sag molitven pit će vina

Da putnik ka cilju višnjem svoj putokaz čvrsti ima.

Mrkla noć i strah od vala, mučni snovi – o vrtlogu

Put je naš, a lak je teret kukavica sa obala.

Ja sa staze sebeljublja putu srama se obratih,

Pa kako ću čuvat tajnu rad koje se skuplja družba?

Ako želiš da je s tobom, ne skrivaj se, o Hafize:

Kadgod tebe sjaj ozari, oprosti se od svijeta,