Cigla u zidu
Raduj se, iako stradanja beskrajnog će biti,
U polju Zodijaka – zvezda će večito biti:
Cigla, što od praha tvog napravljena će biti –
U zidine tvrđava tuđih – ugrađena će biti!
No comments
Category Archives: Magazin
Hafiz Širaz – Gazela 137
Srce me je godinama Džamov Pehar tražilo.
Ono što je imalo, od drugih je molilo.
Biser što je izvan školjke prostora i bivstva,
od izgubljenih na obali mora je tražilo.
I beznadan dok je bio, posvud ga je Bog pratio,
ne vidje ga, već je Boga izdaleka dozivao.
Pitanje sam svoje sinoć mudrom starcu iznio,
što pogledom je jednim sva pitanja riješavao.
Ugledah ga nasmijanog, s peharom u ruci,
na stotine odraza u njem’ je promatrao.
I reče mi tada: “Prijatelj što obješen je ,
zgriješio je, kriv je, jer tajne je otkrivao.”
Upitah ga: “Kad’ ti je Gospodar ovaj pehar dao?”
A on reče: “Dana, kad’ plavetno je nebo stvarao.
I ponovo da pomogne ures Duha Svetog,
učinili bi i drugi što Isus je učinio.”
Upitah ga: “Čemu uvojci tih divnih ljepotica?”
Reče: “Za začaranim srcem, to je Hafiz jecao.”
Salvatore Quasimodo – A tvoja haljina je bijela
Pognuta ti je glava i gledaš me;
a tvoja haljina je bijela,
i grud proviruje iz čipke
razriješene na lijevom ramenu.
Prestiže me svjetlo; trepti
i dira tvoje nage ruke.
Gledam te. Riječi su ti
bile zatvorene i brze,
stavljahu srce na uteg života
koji sam znao iz cirkusa.
Duboka cesta
gdje se spuštao vjetar
izvjesnih noći marta
i budio nas
kao prvi put.
Edith Sodergran – Rashlađuje se dan
I
Rashlađuje se dan u večer…
Pij toplinu iz moje ruke,
krv moje ruke krv je proljeća.
Uzmi moju ruku, uzmi moju bijelu ruku,
uzmi čežnju mojih uskih ramena…
Bilo bi divno osjetiti jedne jedine noći, ovakve noći
tvoju tešku glavu na mojoj grudi.
II
Bacio si crvenu ružu svoje ljubavi
u moje bijelo krilo –
ja čvrsto držim vrelim rukama
crvenu ružu tvoje ljubavi što brzo vene…
O vladaru hladnih očiju,
primam krunu koju mi pružaš,
što saginje mi glavu prema srcu…
III
Svog gospodara danas vidjeh prvi put,
dršćući odmah ga prepoznah.
Sad dobro ćutim tešku mu pest na svojoj lakoj ruci…
Gdje je moj zvonki djevičanski smijeh,
ženska sloboda uzdignute glave?
Sad dobro ćutim čvrsti mu stisak oko mog drhtavog tijela,
sad čujem stvarnosti tvrdi zvek
pod mojim ružičastim, ružičastim snima.
IV
Cvijet si tražio
našao plod.
Tražio izvor
našao more.
Tražio ženu
našao dušu –
razočaran si.
Dani kao rešeta / Igrokaz na dan 17. Juli / Srpanj
Danas je Ponedeljak 17. Juli / Srpanj 2023. godine ove ere , nazvane i nabešane po dobrom čovjeku iz Nazerata.
Napriliku je 198 dan ove godine, ako nas abakus još uvijek dobro služi.
A preostalih , kako kome dostatnih 167 dana do kraja godine moraćeno brojati zatezajući čvorove od kanafe.
Naši računari su nepogrešivi i ne mere im dohakati nikakavb strujni udar , niti bilo kakav prefrigani haker. Zasluge su im poznate i opće priznate, samo što ih nisu kolajnama obljepili.
Dani su jedan od nezaobilaznih činilaca koji uspostavljaju neminovni i bespogovorni red među insanima koji su se izuzetno osilili i uzoholili . Rešetaju i ‘rendaju ljude ko da su rešeta ili tvrdoglavi namjesnici..
Zbog toga se kod nas dani ko biseri na nisku nižu i odlažu u seharu zasluženog odmora , do iduće godine.
Čini se da prolaze bez osvrtanja.; godinama , decenijama , vijekovima ,milenijima . A zašto bi. Časno i pošteno odrade milione nestajanja , da bi se sa obrazom i novim zapisima ponovo vratili slijedeće godine.
Što bi poete rekle:
Repetitio est mater studiorum.
U pevodu:
Dani svoje nauče i odrade, ali ljudi nikad pameti ne dolaze. Neko bi reko ko hajvani, ali bi to hajvane uvrijedio . Životinje skoro nikad ne ponavljaju greške.
Raymond Carver – Louise
U susjednoj prikolici
žena se okomljuje na curicu po imenu Louise.
Zar ti nisam rekla, blesavice, da ova vrata držiš zatvorena?
Isuse, zima je!
Hoćeš ti platiti račun za struju?
Obriši noge, zaboga!
Što ću s tobom, Louise?
I tako od jutra do večeri.
Danas su obje vani
i razgrću rublje.
Pozdravi ovog gospodina.
Louise!
Ovo je Louise! Kaže žena
i potegne malenu.
Mačka joj pojela jezik, zaključuje.
Ali Louise ima štipalice u ustima
i ruke pune mokre posteljine.
Puvuče žicu naniže
i zadrži je vratom
dok ne prebaci košulju, ali žica
se opusti i katapultira joj košulju
na glavu. Louise se sagne
i odskoči unatrag,
što dalje od te spodobe
s naizgled ljudskim obličjem.
Emily Dickinson – Zaboravit cemo ga srce
Zaboravit ćemo ga, srce,
Noćas, ti i ja!
Ti toplinu smetni s uma
Ja svjetlo što mi da.
Kad molitvu okončaš, reci
Da pamet zatamnim.
Požuri! Ako kasno dođeš
U misli bit ću s njim.
Marina Cvetajeva – Pesnici
Šta da radim ja,slijepac i pastorak,
U svijetu gdje svak očev je i oka prozirna,
Gdje svi-anatemama,ko po nasipima
Strasti!Gdje su nazvali
Kijavicu-plač!
Šta da radim ja,promišlju i rebrom
Pojna!-ko dert,Sibir,spona s bregova.
Prividima svojim kao mostom lebdim!
Njima bez težine
U svetu tegova.
Šta da radim ja,pevač i prvenac
U svijetu gde najcrnji-sivo smjera!
Gde nadahnuće drže-ko u termosu!
S ovom nemjernošću
U svetu mjera.
Izet Sarajlić – Bluz
Da sve ovo preživim
Drugi put bih znao
Da je barem 1993.godina
Druga ljubav
Govorila si o snijegu
Ipak, elegija
Iz voza
Jednom
Kako će Sarajevo bez mene
Kad sam daleko od tebe
Lagano s tugom
Ljubavna pjesma šezdesetih godina vijeka
Miting na Trgu konstitucije
Mala velika moja
Mala noćna muzika
Naši ljubavni sastanci kod Lava
Na sve spremna budi
Neka nam oproste trave
Ne znam zašto
Piši mi na zelenu adresu ljeta
Posveta
Pokušaj romanse
Po Latiću
Sarajevo
Sutra će se ljudi…
Sestre
Strašno je i pomisliti
Sem smrti
Sjećate li se čuda u Milanu?
Tog dana je umro pjesnik
Tražim ulicu za tvoje ime
Tek sada
U vašem životu
U predvečerje
Vilsonovo šetalište
Već naglas
( Omaž)
Gabriela Mistral – Vidjeti ga Ponovo
Zar se stvarno neće ponoviti, nikada? Ni u noćima
ispunjenim trepetajima zvijezda, ili u čistom svjetlu
djevičanskih jutara, ili u žrtvovanim popodnevima?
Nikad, na kraju ograđenih staza
koje graniče s poljem, ili pored bilo koje
fontane obasjane mjesečinom?
Nikad, ispod zamršenog granja šume gdje,
zazivajući njegovo ime, dočekivah noći?
Niti u pećini koja uzvraća jecaje moje?
O, ne! Samo da mi ga je vidjeti ponovo, bilo gdje –
u malom djeliću neba ili u uzavrelom viru,
ispod spokojnog mjeseca ili u pobješnjelom užasu!
I, zajedno sa njim, biti sva proljeća
i sve zime, isprepleteni u jednom bolnom čvoru
oko njegovog krvlju umrljanog vrata!