Vislava Šimborska – Malo o duši

 

Duša se ima
niko je nema neprestano
i zauvijek.

Dan za danom
godinu za godinom
može se živeti bez nje.

Ponekad samo u ushitima
i strahovima detinjstva
gnjezdo svija  na duže.
Ponekad samo čudeći se
što smo stari.

Retko nam pomaže
pri teškim radovima
kao što su pomjeranja nameštaja,
tegarenje kofera,
ili krstarenje putevima
u tjesnim cipelama.

U vreme ispunjavanja anketa
i sjeckanja mesa,
po pravilu, ima izlaza.

Od hiljadu naših razgovora
učestvuje u jednom,
i to ne obavezujuće,
jer više voli da ćuti.

Kad nas telo jako zaboli,
tiho napušta dežurstvo.

Izbirljiva je:
nerado nas vidi u gomili,
muka  joj je od naša borba za kakvu dominaciju
i žestina pohlepe.

Radost i tuga
za nju nisu različita osjećanja.
Samo kroz njihovu uzajamnost
ona je s nama.

Možemo da računamo na nju
kada ni u šta nismo sigurni
a za sve smo zainteresovani.

Od materijalnih stvari
voli satove s klatnom
i ogledala, što uporno rade
i kada ih niko ne gleda.

Ne kaže odakle dolazi
i kad će ponovo nestati,
ali izvjesno očekuje takva pitanja.

Čini se:
kao što je ona nama,
i mi   njoj
za nešto trebamo.

 

 

pB


												

Tatjana Lukić – Strah – od zemlje

 

III

 

uz svježu humku anina groblja

jesenas su sadili borove

 

ponad naših čula položenih

neznanac je pustio sjemenje

sutrašnjeg širokog hlada

 

kao ponad svih

 

danas nakon zime

u čudu se osvrćemo za kamenjem

dokotrljanih na okolne humove

 

stramajčin drhtav glas

prenu nas i objavi

da jedino nad nama

koji ne ogrnusmo zemlju kamenom

bor sa ushitom stasa

i prerasta križ

 

ništa nam ne reče

niti nas umiri glas

 

zaplašeni zemljom – pokrovom

koja se crni nad našim počinkom

strana nam učas i jalova

rasusmo se bezglavice u potjeru za kamenom

zaboravivši bor


												

Broj'o ti ne broj'o dane i godine, iskantat će ti se konačni račun/ Igrokaz na dan 23. novembar/studeni

Danas je  Srijeda  23. Novembar/Studeni, 327. dan 2019. Do kraja godine preostalo je još 38 dana.  Sasvim sitno.

Tako to dani rade. Odsviraju svoju verziju simfonije od  86 440 sekundi , tiho, lagano, simfonijski kamerno, u nebeskom okruženju  i zaždiju. Pošljen ih nema čitavu godinu dana. Niko ne zna kamo izbivaju.A možda samo odmaraju.Nije šala pokupiti tolike insanske hajvane i hajvanske hajvane u jedan dan.

Bilo bi dobro imati radno vrijeme k'o dani. Odradiš svoj dan i nema te za vanjski svijet. Odeš, planduješ, smucaš se , uživaš i ljenčariš.

I …

E vala nećemo vam kasti šta jošten..

A opet…

Kao slučajno se nađeš  u nekom  prelijepom zemaljskom đardinu snova m sa   prelijepim ženskim biće. Ja kakav će biti rajski poklon nego žensko . I onda se zaroniš, mirišeš, bereš, valjaš, uranjaš i gubiš se. Dok se vas ne izgubiš.

U cvijeću , blentovije, dakako u cvijeću. A šta ste vi mislili?

A jopet , mi smo mišljenja da je žena najmirisniji i najljepši cvijetak  na dunjaluku i malo šire. Haman,skoro pa rame uz rame anđelama nebeskim.

Nešto mislimo, bilo bi nam se onda teško vratiti na posao i odraditi onaj jedan jedini dan. Kako ćeš, ba. otaviti tu ljepotu na samo jedan jedini  sekund , a kamoli na 86 440 sekundi.

Ako ste toliko pametni pa mislite da znate da je to jedan dan , sjedite i brojite, kako god želite.Na volju vam. I vidite dokle će vas brojanje odvesti.

Neki dnevne sekunde broje tri dana. Ti su sretni što su se kutarisali brojanje, a da im se mozak nije rasuo ko staklene perle.

Jopet , pojedinci ne uspiju izbrojati sekunde jednog dana za četiri dana.  Te pošalju na odmor u onu zdravstvenu ustanovu od koje svi zaziru , a svaki dan šalju berem nekoga u nju.

A ima ih da  te malene sekunde uopšte  ne uspiju izbrojati. To su baksuzi. Ili sretnici. Zavisi od ugla gledanja i krajnje destinacije.

Što bi poete rekle:

Brojo ti ne brojo dane i godine, iskantat će ti se.

U prevodu:
I ove poete ponekad imaju neku pametnu.

Desanka Maksimovic – Bez sagovornika

 

Razgovaram bez sagovornika
kao da razgovaram s duhom,
ne vidim mu razgovetno lika,
čujem ga više srcem nego sluhom.

Nema čudjenja, nema nesporazuma,
razgovaramo kao vekovni znanci,
otvaram širom vrata uma,
reči iz podsvesti idu pravci.

Govori mi što nikada inače
neće mi reći ako se sretnemo.
Znam šta mu i polureči… znače.
Razgovaramo sad naglas, sada nemo.

Pričini mi se da razgovor teče
u dalekom predelu, visokoj travi,
nekad u svanuće, nekada uveče –
sve je nestvarno, a kao na javi.

To biva kada se u meni nagomila
mnogo prećutnog, u samoći.
Razgovaramo kao što razgovaraju oči,
kao što razgovaraju dva bila.


												

Mak Dizdar – Poruka


 

Doći ćeš jednog dana na čelu oklopnika sa sjevera

I srušiti do temelja moj grad

Blažen u sebi

Veleći

 

Uništen je on sad

I uništena je

Nevjerna

Njegova

Vjera

 

I čudit ćeš se potom kad čuješ kako

Ponovno koračam

Tih po gradu

Opet te

Želeći

 

Pa tajno ćeš kao vješt uhoda sa zapada

Moje žilište sažeći

Do samog dna

I pada

 

I reći ćeš onda svoje tamne riječi

 

Sada je ovo gnijezdo već gotovo

Crknut će taj pas pseći

Od samih

Jada

 

A ja ću začudo još na zemlji prisutan sniti

Pa kao mudar badac sa istoka

Što drugom brani da bdije i snije

Sasut ćeš

Otrov

U moj studenac

Iz koga mi je

Piti

 

I smijat ćeš se vas opijen

Kako me više neće

Biti

 

(Ti ništa ne znaš o gradu u kome ja živim

Ti nemaš pojma o kući u kojoj ja jedem

Ti ne znaš ništa

O hladnom zdencu

Iz koga ja

Pijem)

 

Sa juga lukav robac prerušen kao trgovac

Vinograd ćeš moj do žile sasjeći

Pod nogama ubogim da

Bude manje hlada

I ponor

Veći

 

I više glada da ima

U staništima

 

A ja ću ti ovako iz daljine

Svoju prastaru

I pravu

Istinu

Izreći

 

(Ti ne znaš ništa o znacima vinograda

Niti vinogradara

Njegovog

 

Ti ne znaš vrijednost takvoga dara)

 

Da tavorenje moje na tvrdoj zemlji

Veoma je kratko

Ali opako

 

Ništeći njegove prave pojave

Utvrđuješ ti

Upravo tako

Njegove

Jave

I

Njegove

Sne

 

Oružnik si najzad najstroži

I istražnik božiji

Krvav do očiju

Do očaja

Bijesan

Od borbe

Za žive

I mrtve

Robe

 

Zapalit ćeš me znam na kraju priče

 

Zapalit ćeš me znam

Na tvojoj presvetoj

I svijetloj

Lomači

 

Koja

U

Tebi

Eto

Već

Niče

 

A ja se na tome tvome strasnom

I strašnome

Stratištu

Neću

Niti

Po-

Ma

Ći

 

I bit ću vjeruj kao stanac kamen

Dok posao svoj ne svršiš

I ne svrši

Posao

Tvoj

Plamen

 

Taj kraj takav slavit će

Tvoj trikrati

Amen

Amen

Amen

 

Na mome mjestu

Ležati će pepeo

Za kojim će se otimati žene

– – – – – – – – –

 

Al ostat će zato poslije mene

Na prvoj kamenoj gromači

Iz nekih dobrih

I bolnih ruka

Procvala

Cvjetna

Poruka

 

Kada učini ti se da cilj tvoja je

Svrhi tvojoj najbliža –

Znaj da jest

I tijelo to

Njegovo

Bilo

Samo

Častita

Njegova

Hiža

Ti tijelo njegovo tek uze

 

A tijelo to bijahu za njega –

Zatvor njegov

I njegove

Suze

 

(Ne rekoh li ti već jednom

Da o meni zaista ne znaš ništa –

Da ne znaš ništa o mome luku i strijeli

Da ništa ne znaš o mome štitu i maču

Da nemaš pojma o tim

Ljutim oružjima

Da ne znaš ništa o mome bijednom tijelu

Niti kakav on žarki plamen

U sebi

Ima)

 

Čekam te

Jer te znam

Doći ćeš opet jednog dana

 

(Zakleo si se čvrsto na to

Na kaležu na križu na oštrici mača

Pijan od pojanja prokletstva i dima tamjana)

 

Pa

Dođi

Navikao sam davno na tvoje pohode

Kao na neke velike bolesti

Što stižu iz daleka

 

Kao na goleme ledene i strašne vode

Što donosi ih sve jača

Ova noćna rijeka

Tmača


												

Aleksandar Blok -Jesen pozna

Jesen pozna. Nebo se otvorilo,
po šumama – promaja tišine.
Na obali, rusalka oborila
bolnu glavu, tu da otpočine.

Svoje pruge magla nisko nosi,
ko potka su u tršćaku sada.
Po zelenoj i dugačkoj kosi,
uz šuštanje, žuto lišće pada.

Kroz daleke proplanke dok bježi,
mjesec šuška i vidi sve više –
zapletena u zelenoj mreži,
niti spava ona, niti diše.

Mir bez daha – čarolijom sine.
Neizreciv bol se smiri njen.
A na svijet se, skovan od svježine,
to izlio zvonko-plavi tren.

 


												

Katyusha – Marina Devyatova / Song – Lyrics -Prevod na Bosanski jezik


 

jabuka mjeseceva-modra-rijeka dardin-ljubavnih-dodira

 

KATYUSHA

 

 

Rastsvietali yábloni i grushi,

Paplylí tumany nad riekói;

Vyjadila na biéreg Katyusha,

Na vysokiy biéreg, na krutói

 

Vyjadila, piesnyu zavadila

Pra stepnova sízava arlá,

Pra tavo katórava liubila,

Pra tavo chi pisma biereglá.

 

Oy, ty piesnya, piésenka dievichia,

Ty letí za yásnim sólntsem vslied,

I baytsú na dálnem pagranichie

Ot Katyushi pieredái priviet

 

Pust on vspómnit diévushku prastuyu,

I uslýshit, kak aná payot,

Pust on ziemliu bierezhiot radnuyu,

A lyubov Katyusha sbierezhiot

 

Rastsvietali yábloni i grushi,

Paplylí tumany nad riekói;

Vyjadila na biéreg Katyusha,

Unosila pesenku domoy

Ukhodila s berega Katyusha,

Unosila pesenku domoy

 

 

Kačuša

 

Cvjetaju  jabuke i kruške,

Razlila se magla nad rijekom.

Hodila na obalu Kaćuša,

Na visoku, strmu obalu.

 

Hodila  pjesmu ona pjevala,

O stepskom orlu  sinjem

O onom, kojeg voli

O onom, čija  pisma čuva

 

Oj, ti pjesmo, djevojačka pjesmo

Leti  za jasnim suncem

I borcu na fronti dalekoj

Od Kaćuše prenesi pozdrave.

 

Nek se sjeti djevojke proste

Nek posluša pjesmu koju ona pjeva

Neka domovinu on čuva rodnu

A Kaćuša  će ljubav čuvati.

 

 

Cvjetaju  jabuke i kruške,

Razlila se magla nad rijekom.

Hodila na obalu Kaćuša,

Pjevajući  pjesmu od kuće

Hodila na obalu Katyusha,

Pjevajući  pjesmu od kuće