Category Archives: Magazin

Danas je Subota   11.  April  / Travanj 2026.godine.

Ovako su se naštelili dani 100 daun, 265 treba zaleći.

Evo ga ptvi trocifreni okrugao broj. mada to ništa ne znači. Miže biti i čoškast i razoran kao i svaki drugi dan.

Baš su ovi dani čudni.

Čitav život nas uporno prate.

Dobri ili loši dani , e ,  to je već vaš problem.Svako svoje terete nosi.

A neke stvari se nikad ne mjenjaju. Evo i ove godine su se dešavale iste stvari,kao  u nekim birvaktile vremenima. Niko da pomogne pučanstvu u prošlim vrmenima, pa da im bar malo olakšaju i ukinu one teške i takarli događaje. Kažu bilo pa prošlo. Valjda.

A  valjalo bi precima pomoći. Da ni njih, ne bismo se mi danas žvaljili.

Ne znate šta znači žvaljiti.  Ko vam kriv.  Kad ne znate, nek ne znate. Vi ste na zijanu. Jer poslije žvaljenja , poneki se fataju.  Za glavu, a šta ste vi mislili.

Dobro de , da nije bilo onog što ste vi mislili, ne bi se oni hvatali za glavu.

Sad se pravite opametni. Skontali ste šta je žvaljenje i čemu ono vodi .

A gdje ste bili prije?

Recimo kada je…I ne bi bilo nas, uz Božiju pomoć  na ovom dunjaluku.

A dunjaluk je prilijep mjesto za življenje.

Ug , zamalo lanusmo, a ne smijemo. Jazuk, udarićemo na obraz velikom dijelu dunjaluka.

A i nanijetili smo danas biti malo nježniji  i sneniji.

Jedno dijete , dobrota i čednost mila, nas u srce dirnulo. Poslalo nam pjesmu, kaže poslušajte.

Kako nećemo mila djevojčice. Odavno je mjerkamo , ali ne možemo je pristaviti bez tvoje pomoći.

A pjesma kaže; onako u prenesenom smislu:

Pogledajte malo kroz prozor. Nemojte da vam  sada suze poteknu od miline . Trebaće vem kasnije.

Lijep dan , plav i sunčan , miriše na milost i ljubav.

Zamislite  slobodan dan, onaj jedan  od vikenda koji ste propustili jer ste bili zabrinuti i umorni.

Livada cvijetna, ljubičice , janje, ruže što da ne. Čak i divlje. Bagremi i lipe cvijetaju.

Jorgovani mirišu. Djeca su vesela, bezbrižno se vrte po cvijetnom tepihu.

Vi u hladu trešnje koja je tek probeharala .

U vašem naručju opojno miriše najmirisaviji i najljepši dunjalučki svijet. Vaša ljubav.

Vi ste opijeni i raznježeni.

Shavatate sve slavi Gospoda svoga.

Hvala i slava Bogu Gospodaru svijetova.

Zavirite  sada u nutrinu svoju.

I šta  čekate? Sada možete one suze pustiti.

Što bi poete rekle.

Alelujah

U prevodu:

Ma, šta je danas sa prevodiocem?

Ma , gdje se dao?

Ah oprostite, eno ga,  sakrio se ispod stola i plače.

Ne da da ga vide. Muškarčine ne plaču.

A tebi dijete milo ,velika hvala za današnji lijepokaz.

Ina negdje , Zemlja jedna

Plemenita , topla , čedna .

Ima jedna zemlja snena.

Lijepa , nježna kao žena!

Ima jedna rajska bašta ,

U kojoj se voli prašta,

U toj bašti ruža rosna ,

Ima jedna zemlja Bosna!

Od djetinjstva ja ne bjeh kao,
Drugi-ja gledati nisam znao.
Kao drugi-dusa nije htjela.
Strasti iz skupnog primati vrela.

Iz istog vrutka nisam jad,
Pio-u istom tonu mlad.
Budio nisam srca plam,
I sve sto voljeh – voljeh sam.

Tad se – u djetinjstvu – u zori,
Burnog zivota moga – stvori.
U bezdanu dobra ili zla,
Tajna sto jos me mami sva;
U bujici sto se pjeni.
U crvenoj gorskoj stijeni.
U suncu sto kupa svojom.
Jesenjom me zlatnom bojom.

U mutnji sto nebo prene,
I proleti pokraj mene.
U oluji,groma rici.
U oblaku sto po slici.
Za me (nasred neba plavog)
Lici na demona pravog.

Brodovi –
i oni u luke se sliše.
Vozovi – na stanicu teraju i oni.
A mene ka tebi nešto tim više –
jer volim –
vuče i goni.
Puškinov vitez u podrum se skriva,
cicija u svome novcu da uživa.
Tako ti se vraćam
ja, draga, predano
Moje je to srce,
s divljenjem ga gledam.
i gar
sa sebe spira, brije se i mije.
Tako i ja,
tebi vraćajući se,
zar
ne odlazim kući,
zar nije?!
Konačnoj se vraćamo meti.
Smrtne zemaljsko naručje veže
Tako
tek što rastanemo se
ja i ti,
nepokolebljivo ti
težim.

U plamenu, zapaljena jesen,
gori katkada moje srce,
čisto i samo. Vjetar ga budi,
dodirne mu središte i onda ga objesi
za svjetlost koja se smije ni za koga:
kakva rasuta ljepota!

Tražim neke ruke,
neku prisutnost, neko tijelo,
ono što zidove razbija
i rađa opijene oblike,
dodir, glas, okretaj, neko krilo samo,
nebeske plodove gole svjetlosti.
Tražim po sebi, unutra,
kosti, netaknute violine,
usne koje sanjaju usne,
ruke koje sanjaju ptice…

I nešto neznano što kaže »nikada«,
a pada s neba,
od tebe, moj Bože i moj protivniče.

Vesna Parun (Zlarin, 10. travnja 1922. − Stubičke Toplice, 25. listopada 2010.), jugoslovenska , bosanska i  hrvatska poetesa i prevoditeljica.

Šta reći o  Ženi  , Poetesi čiji život protekao kao san.

Dobro , moramo priznati bilo je samoće , tuge i boli u tom snu.

Kao djevojčica lutala je od staratelja do staratelje, od rodbine do stranaca.

Rano je stasala i već sa četrnaest godina , veoma inteligentna i nadarena djevojčica se počela skrbiti sama o sebi. No , uvijek je bila , i ostala hrabra djevojčice koja se znala izboriti za komad kruha, čašu vina i stih.

Čitav život u borbi za egzistencijalni osnov zamara svakog , ali ne i našu Heroinu.

Živjela je kao nomad , uživala u životu kao strasna i razigrana ciganka i nikad se nije stidjela svojih ljubavi i djela.

O ljudi mili . što se ta Žena nesebično  . iskreno, a tako strastveno i ženstveno davala!

Uvijek u traganju za snovima , nježnošću , ljubavlju i nadom da su svi ljudi braća , nije se obazirala na livade trnja koje je bosa morala obhoditi.

I mnogo je voljela i …

A opet , izgleda da su se muškarci , uglavnom, biti kukavice , plašili s  snage njenih osjećanja , snova i ljubavi.

Dvije najveće ljubavi su je i izdale. Mnijemo gubitnici koji se nisu mogli izboriti sa žestinom nepatvorene , iskrene i nesebične ljubavi.

Pa?

Pa , ona je  pjensikinja , ona je znalac riječi i emocija i sve svoje pute , ma kako oni teški i mramorni bili , znala je pretočiti u iskričave maglice ljubavi i nade.

Živeći  život jedini kao da su dva života , u sehari svoga nježnog poetskog srca sakupila je toliko ljubavi i uspomena ,  da je mogla istkati prelijepih stihova za još jedan život.

Kako to obično biva , Velike Dame umiru usamljene i skoro zaboravljene.

Nešto malo smo prolistali antologije pjesništva ,i u svome specifičnom osjećaju za riječ i stih,  Vesninom nauku sličnom, komparirali smo i osim Marine Cvetajeve , Emili Dikinson i Ane Ahmatove ne nađosmo joj ravne među pjesnikinjama, a bome ni među muškarcima , osim rijetkih poslenika poetske riječi. Svojom osobitošću , vizijom , nadahnućem ,  nježnošću i iskrenošću zauvijek se  svrstala uz bok  Pou, Jesenjinu, Preveru, Maku i drugih , pomalo  već zaboravljenih velikana svjetske poezije.

Voljela je Sarajevo ali i on svoju najmiliju poetesu., onom nevinom djetinjom ljubavlju kojom se dva čedna i milostiva bića bezuvjetno vole.

Znala je reći da u Grad čednosti dolazi slomljena i skrhana , da svoje rane zaliječi , da se odmori i napije čaršijske  vode, ljubavi sa vrela Modre rijeke , da udahne malo vazduha zemlje Božije milosti , skupi snage i dovoljno ljubavi da bi mogla da se  vrati  u turobni svijet , da ga obasja nadom i ljepotom svoje djetinje duše .

Međutim  ljudska zloba i ljubomora , se proširila i među hrvatskim književnicima. Iako je bolovala je od tifusa, tumora štitnjače i angine pectoris  , unatoč velikom značaju za hrvatsku  književnost , najboljoj hrvatskoj pjensikinji  Društvo književnika  je odbilo donijeti rješenje o stambenom zbrinjavanju i bacilo je , maltene na ulicu..

Jad i bijeda hrvatskih poslenika riječi zarad njene slobodoumnosti ju je dotukla.

Malena Velika , prelijepa djevojčice , nadamo se da si našla mir i ljubav koji su ti na ovom dunjaluku izmicali.

Uživaj , zaslužila si .

**

Vesna Parun –  Zagrljaj

Što šapću tvoje oči brzim
pticama s dalekih obala?
Nevidljiva u djetelini
na tvojim usnama treperi večer zvjezdana.

Pitaš me zašto rukom pokazujem na zapad.
Ja drhtim prozirna u ljepoti sumraka
i samo jasnim odronom koraka na nizbrdici
prikrivam tjeskobu golog cvijeta.

Ti me tješiš osmjehom
što blješteći baca tamnozelenu sjenku
na ostavljeno jezero.

Večer je crvenozlatna
i tako bliska javi.
Ptice prelijeću nad nama zamišljeno.
Dan se blagim žalima produljuje u nepoznato.

avenijom crnih šuma prođe
jedna opatica
na biciklu

jedan se policajac krsti
pred katedralom

jedna katedrala od čipaka

jedna starica što nudi ljubav
za svega trideset franaka
plus soba

u jednoj radnji na uglu
prodaju tople pidžame
i žvakaće gume
za pse

jedan pijani mornar
u zagrljaju ulice

u jednoj se kafani toče
kakao i gorki likeri

jedan visoki kongoanac
što liči na kengura
umire javno
od nostalgije

oči jedne mlade konobarice
u kafani italija
podsećaju na oči modiljanijevih
žena

jedan se pijani nemac seća
poljakinje marije kazinske
koju je ljubio
1943
s jednom rukom
na pištolju
s drugom na levoj sisi

jedan me raštimovani
klavir
podseća na luku spasa
u parizu
gde sam plakao jedne večeri
gledajući jedan ljubavni par
kako se grli

Sve mi se koleba

parče patnje,

parče sivog neba

što se moja nada preda

da padne na put snijega

u srcu

žar dok niče

cvijeće iz leda

Dobro je ovde: njihanje i šum
Jutra nas grle rukama hladnim
U belom plamenu povija se grm
Ruža blještavih, ali ledenih

Na paradnim, svečanim snegovima
trag skija klizi kao sećanje moje –
Nekad, u davnim vremenima
Prošli smo tim putem nas dvoje