Duga je noć,besana
Ona
se stisla u kantun,
u kući godi svića,
jedna
ovična žarulja,
vanka bisni oluja,
nevira okriće bore,
grane mlate o prozore
munje paraju nebo
i od groma podrhtava tlo
On
je negdi daleko,
na moru
a Ona ćuti
svaki udar vitra o brod
i diže ruke uvis,
nijemo moleći
zavite svoje,
hoteć
zaustaviti podivljale vale
i umirit more
za njega
Zvizde su pale priko zvizde
zablistale nebo
ko da je posuto bilin biserin
nadomak kuće reve magarc
ostavljen
u poju do ove kasne ure
iz daljine
tamo od mora
čuje se muzika
litnje je doba
Putko , mali crni terijer,
lino leži ispri kučice
napola uvan+ljen u rupu
šta je iskopa u zemlji
za uvatiti malo lada
priko dana
S vrimena na vrime
malo difne jedno uvo,
otvori oči ka da
oće viditjel sve kako triba
A je
U lipoti krša
priko cile Gredež
teške zimske bure
škrape su dubile
Po šumarcin zgrtale
mrvice zemlje i šušnja,
pa vijele njima
priko kamenja i škrapa
sa par kapi kiše
s vrimena na vrime
i u sri litnje žege
kad sve gori i miruje
uzdiga se cvit u škrapi
blistav od lipote
da
prkosi suncu
korjena udubljeni
u tvrdu stinu
Epilog
„Blaženi koji su čista srca, jer će Boga vidjeti. (Matej 5.8.)
„I kako ga jednako pitahu, ispravi se i reče im:
Ko je među vama bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju.“ (Ivan 8.7)
Dvije misli, dva različita slučaja, jedan mudrac , Božiji pomazanik Isus Nazarećanin.
Svi ljudi žele dostići susret sa Bogom Milostivim. Ali ljudi su skloni grijehu.Bog prašta sve , osim da mu se pripisuje drug ili sudionik u vlasti. ON je Jedan Jedini.
Ove dvije misli upućuju i opominju svakog čovjeka. No , ljudi to zaboravljaju i otuda toliko Crnog, otuda toliko nezamislivog Crnila na ovom svijetu.
Par puta u ovom pismeniju smo bili vrlo blizu da se dotaknemo onoga o kome ćemo sada pričati. Mimoilazili smo se njegovog pomena u djeliću sekunde. Ostavili smo ga za kraj, jer je tako najsvrshishodnije.
Sve se zbivalo na razmeđi stare i nove ere. Rođen je čovjek na čijem su nauku i djelu , njegovi nasljednici izgradili novu religiju. Dobro ,to je sasvim u redu. On je nauk primio milošću Boga Pravednog .I imao Njegovo puno suglasje u onome što je radio.
Mi nećemo govoriti o religiji ili životu Isusa Nazarećanina. Nećemo govoriti o raspeću i uskrsnuću. O vjerovanju ili nevjerovanju. Svako svoje vjerovanje okačeno o vlastiti ktdz nosi. Jer tu ima i crnih, i svjetlih i svih nijansi svih boja. Ali i duginih.
Govorićemo o cnom petku. Noći kada je , po predanju svih Jevanđelja i kanonskih i apokrifnih , čak i laičkih ,sve krenulo naopako.
Ili se sve dešavalo po znanju Isusovom.?
Uče nas da je Juda izdao Isusa Hrista.
Da li je baš tako?
Slijedićemo Jevanđelja, ali i iz ugla malo poznatog, apokrifnog Judinog Jevanđelja
Na Posljednjoj večeri sjeđaše njih trinaestorica. Isus i dvanaest apostola. Trineaest postade nesretan i zloslutan broj. Jer jedan izdade ravija (?) .
Ni jedno jevanđelje ne pominje prisustvo Marije Magdalene, Marije Jakovljeve, Salome, Jovane ili neke druge žene na Svetoj večeri.
Šta je sa njima? Mi smo ubjeđeni da je bar jedna žena bila prisutna!
Te časne žene su svu svoju imovinu i novac žrtvovale da bi bile uz Isusa. Zapravo one su bili glavni izvor prihoda Isusovih učenika koji su mahom bili vrlo siromašni. Osim Jude, koji je takođe sve trošio na Isusov nauk i apostolsko djelovanje.
One su biledobre da kupuju mirise i pomažu mrtvoga Isusa. Nihovo prisustvo bi razbile famu da je trianest nesretan broj. A i potonja , izdajnička crkva nikad nije željela da joj se žene motaju po Jevanđeljima, Crkvi i sveštenom rodu , redu i radu. Tipično muško, šovinističko razmišljanje.
O (ne) prisustvu žena u završnom činu Isusove smrti, sva četiri Jevanđelja su saglasna .
A šta je bilo poslije večere?
Kažu noć je bila bez mjesečine i toliko Crna da se prst pred okom nije mogao vidjeti.
Da , bila je to zaista crna noć i crni petak.
Isusa Nazarećanina izdadoše svi muškarci nazočni na Tajnoj večeri , osim žena, i možda Jude Iškariotskog.
„Svi su se apostoli razbježali, jedan je čak i nag pobjegao, niko mu nije pritrčao u pomoć, tako da je samo Juda ostao pored zarobljenog Isusa.“ ( Juda 21:17-22, 22:7-8)
Petar jeste odsjekao uho, jednom od vojnika. Ali , Petar je tri puta zanijekao da poznaje Isusa i tvrdio da nije od njegovih učenika. To je učinio čovjek koji se kleo da Isusa niko ne voli kao on.
Dakle tri puta ga je izdao prije nego je pijetao zakukurikao. Da se obistini Isusovi nagovještaj. Ili riječ jevanđelista dobije na važnosti.
Slagao apostol ” kojeg je Isus tajno ljubio” u svetom hramu, Božijoj kući. Crnilo i nepoštivanje. Izdaja i crni tonovi.
Isusu sude, a Jovan je na suđenju, i ne boji se. U svom jevanđelju tvrdi da poznaje pravosveštenika . Niti jednu riječ da prozbori u korist svog Ravija. Ne znamo kako je mogao gledati Isusa u oči dok ga prvosveštenik i farizeji crne , šalju Pilatu i time osuđuju na smrt.
Matej ima poseban osjećaj krivice. Neki neprovjereni podaci i navodi iz “nevažećeg” Jevanđelja po Judi , tvde da je nag pobjegao ispred straže, koja je došla odvesti Isusa.
Da, ovde se radi o svestranoj izdaji.
Crnilo je to , kada učenici i sljedbenici bježe i izdaju učitelja u čiju svetost ne sumnjaju.
A opet i nije sve tako crno.
Da se izdaja nije desila, da crni petak nije pocrnio , Isus ne bi bio najvoljeniji čovjek kojeg je žena rodila.
Imamo jednu nit koja povezuje sve storije .
Žilijen Sorel je sin drvodelje, ali je bježao od posla.
Bosančeros svetog imena Islam – amerikanac je i drvodelja. Znanje mu je pomoglo da lakše sahrani svoje grlice.
Benito Musolini je sin kovača. Kovači ne mogu raditi posao bez drvodelja, a ni drvodelje bez kovača. Benito je napravio toliko posla drvodeljama i kovačima, širom svijeta, da su mu oni trebali biti zahvalni, ali nisu.
Isus Hrist je sin-posvojenik drvodelje koji ga je naučio zanatu.
U svim vremenima najunosniji je posao drvodeljin. I uvijek za njega ima posla. Mnogo se ratuje i umire. A kovčega i tahti nikad na pretek , a drveća sve manje.
A opet, drvodelje imaju puno posla praveći kolijevke za tek rođenu djecu.
Poslije toga toj djeci prave bračne krevete.
Znači drvodelje prate čovjeka od njegovog rođenja do smrti.
U tome što je Isus drvodelja ima simbolike. Drvodeljstvo je najstariji “pravi” zanat, u kome je simbolika svijeta. Za zanat je potrebna izuzetna vještina i strpljivost. To nam zvuči tako poznato.
U hrišćanskom svijetu Isus prati skoro svakog čovjeka od rođenja do smrti. I ljudi se pouzdaju u njega, jer samo pominjanje njegovog ime nosi nadu da Crnila u ljudskim životima neće biti.
Crnila neće biti?
Mora da se šalite!?
Univerzum je beskonačan i taman , baš kao i ljudski nerazum i zloća.
Crveno i crno po Stendalu
O čemu god počnete pričati ili bilo šta radili morate se neizostavno sudariti sa crnim.
Mi smo mladi i nas srce vuče ka najuzvišenijim i najsvjetlijim osjećajima, a duša ka ljepotama Stvoriteljvog djela.
Ne mogu se naše mladalačke misli i pero dugo družiti sa tamom ljudi koji su sigurni putnici za tamu vatrenog pakla..
Ali neizostavno moramo biti objektivni i nezavisni posmatrači. Zato se smo odugovlačili da se susretom sa “pravim” životom. A u stvarnom životu druga moguća varijanta koja briše i podvlači razlike je odnos između Crvenog i Crnog.
Mladost je sklona da ramantičnim sanjarenjima ,svojim treptavim, ali ipak još uvijek neispisanim dušama, traži uzore tamo gdje se slikaju ljudska srca, duše i misli na iskren i nježan način. Više puta smo preletjeli preko naslova naslova Crveno i crno nekog tamo , nama još neupoznatog Francuza – Anrija Bel Stendala. Baš je ovo ime Anry u Francuza popularno. I prije i kasnije. Gdje god se makneš nabasaš na nekog Anrija.
Sigurno piše o vatri, krvi i smrti. A onda nam neko reče da je najveći dio života proveo u Italiji. Svojom voljom. Nešto u ovoj lijepoj zemlji je vuklo da živi u njoj. I on ju je zavolio.
Odlučimo da prelistamo tu knjigu, tek toliko, iz nekog mladalačkog pijeteta prema zemlji u kojoj je naš Baška baŠa zaglavio i ne misli se vrnut doma. Šteta. Tujina je tujina , a dom je dom.
I odmah na početku se zapletemo u zamku. Hej, pa taj čovjek piše, ne, on pjeva o ljubavi. Ma ne Baška baŠa . Nije lud pisati o životu. On je uvijek volio živjeti život i da po njemu kroje romane.
A ona prvotna opaska je o Stendalu.Njegova estetika leprša kroz Lijepo, Ljubav i San. Ipak naglasak je na poetici i umjetnosti. One mu pomaže da sreću promovira za samu ukupnost života.
Ipak ,malo nam pomuti naše romantične predožbe o lijepom sanjanju ljubavi. On u svoje riječi ubacuje stvarni život iz kojeg pokušava da potisne religiju.Očito je da mu smeta licemjerstvo „pobožnih„ ljudi. Oni su ti koji su uvijek prepreka ljudskom traganju za srećom.
Život je danas brži od onih gigabajta koji nam kradu vrijeme. Moraćemo ukratko da kažemo šta se zbiva u Crveno i crno.
Radnja je smještena u vrijeme Burbonske restauracije, dvadesetih godina , za parižane zlatnog 19. stoljeća. Napoleon je upravo pao. Na prijesto su vraćeni Burboni. Ma ne viski već dinastija.Ali stvarnu vlast imaju ultrarojalisti, bogati zemljoposjednici, nekadašnje izbjeglo plemstvo i sveštenstvo. Za uspjeh u društvu ponovo je dobrano presudno plemićko porijeklo.
Glavni junak romana, Žilijen Sorel, je oduševljen Napoleonom i njegovim vrtoglavim i brzim usponom. Vojska (crveno) više ne pruža mogućnosti za brz uspjeh. Ali Napoleonu su njegova želja za visinama i česti pomutili realnost i on je dosta brzo aterirao na tlo. Ili još bolje na ostrvo iz kojeg nema izlaza.
Mladalaški snovi o sablji i činovima se raspršila ko mjehurići sapunice. No, Sorel je inteligentan mladi čovjek i ispravno procenjuje da sveštenički poziv (crno) može zadovoljiti njegove ambiciozne planove o uspjehu, bogatstvu , slavi, časti… priznanju u društvu.
Žilijen Sorel je sin seoskog drvodjelje. Siromašna obitelj, nedostatak ljubavi, višak batina , težina bijede i siromaštva, ga još kao dječaka čine ambicioznim. Uči i samo uči. Novi zavjet je usvojio od a- w. Sklonost župnika obezbjeđuje mu posao kod nemaštovitog i dosadnog mjesnog načelnika Renala.
Ali za Sorela taj posao Crnilo djetinjstva i školovanja zamjenjuje uzburkano i nerazumno crvenilo mladosti – prva ljubav.
Bojazan da će ga prihvatiti isključivo kao slugu raspršava raskošna gospođa Renal, koja vrlo brzo postaje ljubavnica plahog, ali jako ugodnog i pristalog mladića. To je usud svih zapostavljenih žena, čija srca vape za ljubavlju i nejžnošću , ili bar romansom.
Sorel zavoli gospođu de Renal koja mu je uzvraća ljubav sa još većom strašću. Protokom vremena on je zadovoljio svoje neiskustvo, ali iz „straha“ da javnost i gospodin de Renal ne saznaju za tu vezu napušta načelnikovu kuću, neutješnu ljubavnicu i vraća se u sjemenište.
Zapravo, iskrneo govoreći ,zasitio se ,a gospođa Renal mu stoji na putu ambicija. Sredina i krug oko Renalovih je jako uska i ograničena. Vrlo prvincijalna i ipak jako skromna za njegove namjere.
Mđutim povratak sveštenstvu mu teško pada. Njegova probuđena čula i senzibilitet ne mogu podnijeti krutu i licemjernu svećeničku sredinu i on vrlo rado prihvaća poziv da radi kao sekretar markiza La Mola u Parizu. Sorel jpostaje žongler koji se izuzetno dobro snalazi u svim prilikama, pa i u uglađenom aristokratskom pariškom društvu.
Uz prilično očaravajući izgled , evidentni šarm, pronicljivost i zavodljivostj, negov vrtoglavi uspon u društvu je neodoljivi mamac na koji se navukla ponosita gospođica de La Mol. Lak plijen za iskusnog ljubavnika.
On je ošamućen uspjehom pobjednika, jer mu je ljubav na drugom mjestu. Ali njega muči njegova krivica, ali i nepoželjnost njegovog niskog roda. Ipak, Sorel ima jake saveznike. Ljubav gđice de La Mol i podršku markiza, koji čini sve da obogati budućeg zeta. Da, malo nevoljko, ali ipak daje pristanak za brak njegove miljenice i siromašnog mladića sa sela.
Ljudi uvijek zaboravljaju usud. On vreba i naplaćuje greške prošlosti i spriječava da se haos nastavi u budućnosti. Prošlost i sadašnjost se uvijek moraju izbalansirati, i tada ili postaju prepreka budućnosti ili je oplemenjuju.
Crveno postaje crno.
Ostavljena i ponižena žena, se može pretvoriti u najvećeg protivnika. Društveni uspjesi i mogućnosti ženidbe svog bivšeg ljubavnika, samo pojačavaju bol ostavljene žene. Gđi Renel je osveta važnija od ugleda . Ona piše pismo markizu de La Mol u kojem Žilijena predstavlja kao varalicu i karijeristu. Markiz ne želi takvu sreću kćerci, povlači dozvolu za brak.
Crno postaje još crnje.
Sorel gubi sve. I um. On dobro zna navike bivše ljubavnice. Ulazi u crkvu, usred molitve, prilazi gospođi Renal, vadi pištoj, puca u nju.
Potez je vrlo kukavički ocjenjuje javno mnijenje. Povući pištoj na nenaoružanu ženu, u crkvi pred njenom djecom i njenim mužem je nedolično čina bilo kojeg muškarca koji ima pretenzije da bude uzoriti gospodin.
Ljudi zaboravljaju da gubitak snova i pad na dno , povratak u bijedu i siromaštvo vodi očaju i bezumlju. No, ipak mormao se složiti
Hapšenje, odlazak u zatvor. On je presretan, jer zatvor je pokora , iskupljenje, poetska pravda za sve njegove krivice ,počinjene grijehove i grižnje savjesti.
U zatvoru saznaje saznaje da rana nije bila smrtonosna i da je gđa. Renal živa.Presretan je. Tek tada se počeo kajati za zločin koji je počinio.
Poslije oporavka u gospođi Renal se javlja još veća ljubav prema Žilijenu. Ona pokušava učiniti sve kako bi ga vlasti pustile na slobode. Ali uzalud. Žilijen je osuđen na smrtnu kaznu i pogubljen.
Gđa. Renal umire tri dana poslije njegove smrti.
Crno je potisnulo ono crveno i sada je sve crno.
Čovjek je rođen u beznađu. Crno.
No, on je hrabar i jak. Crnilo ga očvrsnulo.
Krene u susret životu i na prvom koraku naiđe na ljubav. Doživi je i ispije je punim peharom, naiskap. Njemu crveno. Njoj Crno. Ili obratno . Nikad se ne zna kako će se zvijezde rasporediti na nebu i kome će zasjati.
Ali čovjek hoće više. Hoće let. I poleti. Još crvenije.
Let je divan i raskošan. Dvije crvene grlice. Ljubav i nježnost. Navsegda je normalna pratilica svih početaka.
Ali prošlost stiže. Sve se vraća, sve se plaća. Crno. I još crnje.
Slomljeno se nikad zalijepi. Crnilo prekriva sve i traje, dok junaci mriju.
Roman je, rekosmo zasnovan na istinitoj priči. U toj priči nesretnog junaka je posjetila Svjetlost. I on se obasjan njome zdušno molio za oporost grešne duše.
Zna – Bog je Milostiv.
Crno nije ništa drugo do alter ego crne boje.
Uz Crnu boju veže se snaga, elegancija, formalnost, smrt, zlo i tajanstvenost povezana sa strahom od nepoznatog .
I kada to ne misle ljudi imaju izuzetan smisao za humor. To su nazvali crni humor. Da li to znači da ima i bijeli humor. Ne, osim ako nije riječ o snijegu.Ako se sniejg otme kontroli postaje dostatan za crnu hroniku. Po nama bi crni humor zapravo trebao biti bjelkasti humor. To je boja leda ili ubitačnof snijega, a crni humor uglavnom snježi i ledi.
Crno i crna rupa nisu drugovi.
Crne rupe su posijane diljem univerzuma. O njima čovjek ima malo znanja. Mi vjerujemo da ona nije Crna. Čak naprotiv . Mislimo da je njoj Gospod u svojoj sveobuhvatnosti dao jedno od najposebnijih i najplemenitijih uloga u univerzumu – ordžavanje balansa u nebeskim putanjama. Samo je ljudi sa crnim mislima tako zovu.
Količina energije koju ona isijava mora ubiti i upiti svo crnilo i blizini. Tu ima još jedna mala zgodica. Crna rupa je prolazna. Crno nije. I postojaće i kad Univerzuma više ne bude.
Zapravo vjeruje se da je prije Big Benga u nekom nepoznatom trenutku iz Crnila rođen ovaj, nama jedini poznati univerzum.
Crno , po ljudskom nerazumu ima još negativnih konotacija. Sve one su vezane za čovjekovo djelovanje i razmišljanje.
Crna označava moć i autoritet; smatra se da je crno vrlo formalno, ali i elegantno i prestižno; crna kravata, crni Mercedes, crna udovica, crna opatica, crna feme gatale. Čak i za Sotonu tvrde da je Crn. I figurativno i faktički.
Crna lista, crna košulja, a ima i neki crni prišt i crna kuga. Na zastavama i grbovima je simbol žalosti. Mi ne mislimo da je tako.
Zar bi časne i prečasne žene nosile crne halje da one dozivaju tamu. Zar bi u nekim vremenima, školarcima oblačili crne odore, da crno predstavja toliko zlo. Zar bi domine oblačile crno da je to zlokobno.
Crna daje osjećaj dubine i perspektive, ali crna pozadina smanjuje čitljivost. Crna odjeća čini da osoba izgleda mršavije, a lik topliji i dostojanstveniji.
Prilikom dizajniranja umjetničke galerije, crna ili siva pozadina bolje ističe ostale boje. Crna u kombinaciji s crvenom ili narandžastom – drugim moćnim bojama – daje vrlo agresivni uzorak i vrlo iluzionistički ekspresivan učinak.
Sada, kad smo odredili osnovna ljudska razmišljanja o Crnom možemo nastaviti eksperiment.
Crno i boje
Već smo insinuirali da je sinonim svjetlosti bijela boja. A crna je njena sjena, njena prva pratilja.
Bijela boja je sunčeva svjetlost ljudima od neba darovana. Kad je prospete kroz prizmu pojavi se spektar duginih boja, nijansirane valerima crvene, narandžaste, žute, zelene i plave.
Bijela boja se identificira sa veseljem, svadbom, nevinošću i čistoćom, a u Kini s tugom.
Šta mi ovdje tražimo?
Pa ovdje nema crnoga.
Ili ima?
Kad uklonimo bjelinu dnevne svjetlosti i noć prekrijemo oblacima javi se to naše, očekivano :
Crno.
Dobro, ni oblaci nam više ne trebaju. Mladost ne voli da im pogled ka daljinama i ljepotama Univerzuma bilo što zaklanja.
Sklonićemo oblake.
Možemo to mi.
Pojaviće se tama. Nije sasvim crna. Ali je blizu Crnog. Samo da nema prelijepog, izdajničkog zviježđa imali bi mi svoje Crno.
Crno se bori sa maglicama.
Avaj!
Njima u pomoć dolazi sjajni Mjesec.
No, ništa nije tako Crno. Naša tama je iskonskija, nastala je prije njega.
Mi smo to Crno usvojili.
Rekli su nam da pišemo o tom nevoljenom Crnom.Hoće da nas uvale u belaj.
A mi znamo pisati samo o lijepom i o nečem bliskom ljepoti naših duša.
Hoćemo li uspjeti ?
Tko da zna?
Ali ljepota u srcu nam kaže – potrudićemo se.
Pa da pokušamo!
Oni nama ne vjeruju da vrijeme leti kao letjelica Zemlja. Možda sekundu brže od 107.200 km na h.To bi značilo 29, 79 km/s. Ono kad bi vrijeme postojalo. Kako će postojati kad univerzum nema jedinstvenog časovnika ? Šta će mu ? U kosmičkim relacijama vrijeme je zanemarljiva stavka. A u životu ujudurma da ljudi kupuju satove koje će jalijaši klepati.
Pride , oni nama – zemlja je ravna.
Ako je ova tuhafli premisa točna ne piše nam se dobro. Kad bi puhno malo jači vjetar svi bi insani popadali ko olovne kugle izbačene iz topa koji slijepljuje eskadrile dronova u jednu palačinku. . Ovu metaforu smo skontali da bi se neuki ibretili odakle nam i š'a nam to znači.
Mi pametni kao i uvijek, mudro šutimo o mudrim stvarima. To nije za neuke uši. O ljudskoj gluposti meremo po vazdan tabiriti i naglabati, ali čemu. Budala nikad pameti doći neće. a neuki prepisivači se nikad neće doohavizati i doći tobe.
Ljudi nas svaki dan oduševljavaju svojom glupošću.I to ne bilo kakvom. Nego jako ozbiljnom glupošću. Ozbiljnom do neke najozbiljnije luđačke bolesti.
Oni nama ponovo :
-Zemlja je ravna.
Mi njima :
-Pogledajte oko sebe! Šta vidite? Boni ne bili , zemlja nije ravna! Svuda oko nas sve sama brda i uzvišice i isto toliko udolina i dolinica.Pukne i neka racnica sa žitom , kao mamac za insanske hajvane.
I mogu oni gubiti vrijeme u “naučnim” istraživanjima i dokazivanjima ravnogorskih i ravničarskih pokreta, koje osnovac nižih razreda u trenu može pobiti.
Ali , mi um se divimo.
Toliko gluposti, morbiditeta, mazohističkog takaranja vlastitog uma , može podnijeti samo ljudsko stvorenje koje ima izuzetno razvijen smiso za rušenje svih dostignuća vlastite maloumnosti.
Dobra im ona sa ledom. Zemlja je ravna jer je na kraju led koji spriječava da se voda izlije van. Jošten, iza tog ruba je svijet divova i čudovista koji lete preko zemlje u NLO-ima.
Valjda da rashlade teoretičare i pušače kada počnu misliti svojim ganglijama. Ili da ne kupujete frižider.
Što će vam?
Zamoliti one stanovnike antartika, koji svaki dan lete sa NLO i zadivljuju nas ko najveće hablečine, da nam dostave leda , svakom po praznoći moždane špljine.
Plaćanje po dostavi , na naš račun.
Vi mislite da nešto znate.
Napriliku ko “pametni” učeni ljudi, nešto kao naše ilmije ili ostala hadumska sveštena lica, koji sve “znaju”. Toliko toga napričaju da se u međuvremenu od njihovih gluposti i so obljutavila. Njih nije briga ako ispadaju kreteni ili glupani. Njih plaćaju da zbunjuju pučanstvo. Da se narod zabavi sobom, da bi nalogodavci lakše vladali.
Preplavljeni smo pričama iste ili slične sadržine. Kopija kopije, pa onda kopje kopija i sve dok vam se na zavrti u glavi.
Dobri stari Gering.
-Dajte mi navjeću laž i stvoriću od nje istinu.
Ponavljanjem , upornim i napadnim ponavljanjem.
Tako vam je to.
Što bi poete rekle:
-Lud ili zbunjen insan je uvijek natakaren,
U prevodu:
-Klonite se “pameti” od nepameti.
Blećci i levati se dofate digitrona , abakusa , majanskuh čvorova , egipatskih pirmaida , aboriđanskih katamarina … i misle da mogu sve izračunati. Čak i zakrivljenost ravne zemlje.
U plićaku – ravnini vlastitog uma ne mogu skontati ono što mi prostim okom vidimo.
Zamlja je uglavnom , doista ravna!
Ja kakva je doli ravna?
Da ja kriva, nahera, naopaka ili zakrivljena bilo bi nam belaj po njoj hodati.
Kako će boni drvo rasti ako je plodno tlo sa strane ili odozgare.
Hajd , recimo , ono to može nekako. Bilje je to. Raste kako mu pane na pamet. Haman ko u čojka stifne dlake kada se zapusti , pa mu rastinje klija iz nosnih , moždanih i drugih šupljina.
Ali čovik ili hajvani brez krila , na plafonu ili bočnim straniama ne mogu ni nosom opepelit. Dajte da gledamo taj film.Isključujemo svijet žohara i sličnih inkseta.Oni nisu teoretičari ni sfumato teorija o ravnoj zrmlji.
I oni nama uvijek isponove – zemlja je ravna. Zato drvo raste na zemlji , a ne na oblacima.
Kako neće biti nije ravna kad i planine uvis rastu. Neće valjda odozgo rasti i pasti hajvanima na glavu. I insanima ako ih poslije bude.
-Ne misle oni o toj ravnoj zemlji?
Dobacuju pametni i učeni. Napriliku oni gmizavci što se zovu ilmije i oni što se kreću po zakonu glagola kretati . Kreteni.
Ma, znamo mi o čemu oni misle. O ničemu.Ali oni ne misle , jer ne mogu misliti. Kako mogu misliti ako mozga nemaju.
I ako oni mogu čitav život ne misliti, zašto mi sebi ne m'remo dozvoliti pat minuta nemisliti.
Jedino smo se plaho zadeverali takarli dilemom ko ravnu zemlju nosi na svojoj grbači:
-Slonovi, kitovi, Atlant , suđaje ili vakumirani mozgovi onih koji misle da je zemlja ravna. Od hamala zavisi kako zemlju tresu zemljotresi.
Normalno je da će pučanstvo skontati:
-Ko koga vara – Nauka nas ili majmuni nauku ?
Valja ova, narode?
Unatoč tome , danas nećemo reći da ima hajvanskih insana, niti insanskih hajvana. Dobre smo dobre volje, oliti fleksibilni. Pokušavamo naučno utvrditi domet nauke o ravnoj zemlji.
Izašli u šetnju i krenesmo putem desno.
Zemlja ravna ko polirani hastal , postavljen za švedski sto.
Krenemo putem lijevo, isti krajobraz..
Zemlja ravna ko nov novcata tisuća u KM natandarena na polirani hastal, postavljen za bosansko meze.
Krenemo lijevo od desnog puta , ista stvar. Jedino nam miris đula , zumbula i mehke šljive remeti ravninu misli.
Krenemo desno od lijevog puta, jopet nas krajolik ravne zemlje spuca među rogove. Šamo što se ružica ne smora u zvrk burek pite od 30 metalnih kinti u KM. Pukla ravnica, ne m're je čovjek okom poravniti , a u redovima posađeni zeleni dolari. Mamac za gromobransku inteligenciju gromova u oluji.
Nađemo akšamluk jarane namaknemo pet-šest puta po nekoliko žica roštilja i ostalih mezetskih mudžiza , pohavljamo i dobro zalijemo . Vodom ja čime bi ? Ono ko fol i za javnost , jer na svakom ćošku , između i poprijeko ćure džamijski štakori i “džumaši” šta ko radi i prebrojavaju nas ko meite i šehide. . Oni isti kerberi koji nas naopako , sa šejtanskim žigom na čelu , “uče” kako ne treba vjerovati u Boga jedinog , huleći na riječ Istine.
Prazne žice ispraćkamo u visinu . Sve osim jedne se vrate na zemlju. i tako , htjeli ne htjeli , dokažemo da je zemlja ravna. Da je okrugla , žice bi se vratile u oceaniju i spucale preplanulo , nevino i gologuzavo pučanstvo meš prepone. Ona jedna što se nije vrnula je izuzetak koji potvrđuje pravilo. Ona se vjerovatno zabije u oči tumača zvijezda , pa oni ćoravi prorokuju u da je zemlja ravna.
Jesmo vala pametni! Ja kakvi bi bili? Nije č'ojk džaba pao s oluka, poslije Nojeve kiše. Nismo blesavi da padnemo sa ravne zemlje.
A jopet , zabrinemo se!
Od malih nogu nam tupe da je zemlja, gluho i ćoravo bilo, okrugla.
Valjda su ti birvaktile naučnici voljeli fudbal i dinje, pa u svemu vide hloptu. Ili ženu.
To nam jedino logično objašnjenje.
A onda se zamislimo!
Kad se insan zamisli puna mu blentara istih takvih pitanja. Blesavih . A šta drugo mere iz blentare izmiljet.
Ako je Zemlja ravna ploče, kako to da su Sunce, Mjesec, Jupiter, Venera…, i ostala sunca i planete i zvijezde širom univerzuma okrugli , haman ko nogometni balun ili karpuza.
Međutim , tako je kako je i kako mora biti kaže Arhimed ( Nemamo sad vremena širit priču na vodu i potopljene predmete , i prosutu vodu oko kada kad se ljepot insanke kupaju. Neka se neuki brinu šta je pisac hotio sa ovim rjeti.)
Zemlja je ravna ploča da sa nje ne bi popadale blentovije , prepisivači i spamisti, čiji je mozak maštovito vijugav ko linija na hercikopu upravo riknutog zagovornika teorije Zemlja je ravna .
Ali to nije naučno determinisano objašnjenje.
Skontamo još jednu murafu. Što više gluposti iskantaš to više podižeš pisaniju na naučnu osnovu. I ponovo se vratima replikatorima i bespolnim klonovima .
I svane nam !
Pa, boni ne bili , ljudi i hajvani , a pođeđe i bilje – sve je iluzija.
Vanzemaljci nam milionima godina ispiraju mozak.
Šprdaju se sa nama.
Postavili laserski šou za Zemljane sa vrha ravne zemaljske ploče.
Gdje god se okreneš vidiš nešto okruglo i oblo, a nisu djevojačke sise.
Gdje god kročiš , a sve ravno ko grudi Mare daskare.
Pametni su ti vanzemaljci .I hinjski lukavi.
Milionima godina raznim teorijama zavjere rabe osnovnu teoriju : zavadi pa vladaj, i još se vještije skrivaju da ih niko nikad ne upozna il’ prepozna .
Jema još jedna šupljija teorija da su vanzemaljci medju nam infiltrirani ko valigatori , olit sardine , a mere bit da bidne i kao amebe ili korona virus.
No , o'toj , tobe jarabi , nulastoj zavrzlami neki drugi put.
Dakle , u tom lajt šou ,nekima se prisnije okruglo , nekima daskasto.
Razlike , osim sporenja šta je ruci i usnama ugodnije okruglo ili daskasto , skoro da i nejma.
Oni koji vole okruglo, imaju pune ruke okruglog.
Oni koji vole ravno , imaju pune ruke fosni petica i ispeglanog mozga .
A jedino vanzemaljci zadovoljno troprste ( ili već kakve god) ruke trljaju.
Još jedan milion godina i zemljani neće znati šta je šta.
Samo postoji opasnost da vanzemaljci za to vrijeme zaborave radi čega su došli na Zemlju.
Jal da vladaju , jal da strahovladaju neukim budaletinama.
IX Poglavlje – Tužni smotanko ili raskalašni čovječuljak
Vikont Anri Mari Rejmon de Tuluz-Lotrek Monfa je bio jedan od najeksponiranijih građana Pariza i Monmartra krajem XIX stoljeća ( poglavito ) u svoj njihovoj opscenoj dekadentnosti . U ovom poglavlju će biti riječ o drugom aspektu te jedinstvene simbioze.
U očima Francuza Pariz je uvijek bio velegrad , ili grad svjetlosti kako ga je nazvao pisac Anatol Frans . U njemu se vijekovima sve vrtilo oko Lujeva , Versaja , Trokadera , Luvra i Jelisejskih polja .
U Parizu je pučanstvo 1794. godine revolucijom srušilo Luja XVI a time i Kraljevinu . Mi nećemo kriviti čudesnu Mariju Antoanetu za slom kraljevine iako je bila sasvim u pravu kad je rekla :
” Ako nemaju hljeba , nek jedu kolače.”
I mi to savjetujemo svjetskom pučanstvu. Antoaneta je samo dala mig puku da nešto nije u redu . Ako nemaju hljebe , a ni kolača , onda su sami sebi krivi što podnose takvo stanje. Niko im ništa neće pokloniti . Čak šta više , moćnici će uzeti i poslijednju koricu iz usta.
Jedina krivica Marije Antoanete je bila što je tu izreku vrlo često i vrlo napadno ponavljala. I narodu se prosvjetlilo . Jedna od prvih nakana razularene mase , željne i hljeba i igara ; je bilo skraćivanje visina Luja XVI i Marije Antoanete barem za omjer glave.
Slavu prve velesile Francuska je napokon ugrabila sa Napoleonom Bonapratom i njegovim trijumfima .
E sad , u tom kolopletu između nestanka i bezuspsješne retstauracije novog imperija i dolasku novih “prosvjetiteljskih ” vremena , i za pučanstvo neusopjelog pokušaja izlaska iz milenijske bijede stvorio se vakum.
Monarhija je zbačena , ali aristokrati nisu ukinuti. Neki su se snašli u buržoaskim ujudurmama , neki se epretakali u buržujsku klasu , uglavnom tanjih krvnih zrnaca plave boje i zaplivali novim tokovima ere kapitalizma. Naime , i dan danas, za plavu krv su na svim stranama odškrinuta vrata blagostanja. ostalo je rutina.
Pred sam kraj života, Tuluza-Lotreka roditelji smještaju u psihijatrisku bolnicu da se liječi od alkoholizma. Dali samo alkohol. A apsint, a drugi opijati. U svakom slučaju malog čovjeka su sustigli aferima bolesti i nekontrolisanog noćnog života.
U najskupljim sanatorijumima , u stvari umobolnicama za razmaženu , a pođeđe i bolesnu visoku staleš , nastaju mnogobrojne skice na temu cirkusa i općenito miljeima slabije potkovanim kuluturom i umjetnošću , ali i novcem i tajnama života izvan vidokruga bijede.
I kao što obično biva gladež i bijeda pokušava utoliti i nadomjestiti vjekovnu glad odmah i sada. I nekako sav taj silni konglomerat plemstva , buržuja , novopečenih i osiromašenih bogataša , ali i lumpen proleterijata , jada i bijede se slio u okrilje grada Svjetlosti tvoreći ga glavnom nekropolom prošlih vremena , ali i veličanstveniom centrom umjetnosti svih provinijencija.
Davno prije toga neumorni stvaralac je shvatio da je život lutajući i vrlo prolazni cirkus . I uvijek na ivici akrobatike , žonglerstva i burleskonog klaunizma. Ponekad sa vrlo tragičnim , slučajnim ili namjernim obratima i poslijedicama , ali i sasvim izvjesnim krajem.
Tuluz – Lotrek je imao jednu kosmopolitskum osobinu : nikad nije zanemarivao ljude oko sebe.
Nama je ostala prica o slikaru-patuljku, veselog duha , koji je dozvolio da se svjetina ( brutalno?) ismijava na njegov račun , da bi je on ismijavao i ponižavao na svoj način. Jedna vrlo dekqadentna simbioza u kojoj su protagonisti svsjesno glumili slijepce.
Tuluz Lotrek – slikar koji je šarmom i novcem , prevashodno osvajao žene . Novac je tu imao veliku ulogu , ali u prvobitnoj fazi . Poslije se pučanstvo naviklo na njegovo prisustvo . I ako je u početku njegovih pariških dana , bilo neke odbojnosti ili gnušanja prema njegovom nakaznom klaćenju i disproporciji tijela i evidentnoj ružnoći ,kao poslijedicu bolesti vremenom taj animozitet blijedi : Zapravo svodi se na subjektivna , duboko sakrivene neprihvatanja i odbojnost naspram metar i žilet gegajuće mase.
Da , Ririjeva izrazita ružnoća jeste poslijedica bolesti. Nesnosni bolovi koje je trpio su izobličili njegovo lice , na kojem je vremenom neuredna i ružna brada krala i ono malo plemićke plemenitosti koje je u djetinjstvu imao.
Anri je važio za veoma senzibilnu i empatičnu osobu. Tokom odrastanja, majka ga je ohrabrivala da slika. Sa njegovih navršenih osam godina su se preselili iz prekrasnog i bogatog markiževskog imanja Albija , pokraj Tuluza u Pariz.
Vječito naslonjen na mnogo što mekših i pernatijih jastuka , postavljenih da mu olakšaju bol , slikao je karikature i garfike konja. Njegov dar je primjećen i dobio je učitelje slikanja. Ispostaviće se , taj dar ga je odveo u ralje dekadentnog pozornice pariške boemštine i razvrata. I u preuranjenu, ali ipak slućenu smrt,
Kad je z nat usavršio , život mu se sveo na slikanje i beskonačne noćne provode. Sve više mu je nedostajalo vremena i kontrole . Druženja sa kurtizanama , i što ne reći prostitukama , opijanje sa vodećom umjetničkom ergelom Pariza , i uživanje u tada jako popularnom apsintu u nevjerovatnim količinama , do granica iznemoglosti su ga vodile u propast.
Da li je bilo namjere u tome , ili se jednostavno mali kepec izgubio u slavi predvodnika jednog vremena , jedne izopačene sredine i prepuštanje stihiji. Tko će ga znati?
I šta je uopšte dekadencija i izopačenost? Ko će povući granice izmeću normalnosti i raskalašnosti . Smjernosti i abnormalnosti .kako povući crtu između javno ispoljene nemoralnosti i prikrivenih dešavanja u raskošnim damskim salonima visokih krugova , gdje su ” muze ” mecenisale umjetnost tog doba.
Te razlike , te prikrivene , ali ipak jasno povučene linije između “čistoće ” i infantilnosti malograđanštine i “užasnog” , inkrimirajućeg ponašanja polusvijeta boema i umjetnika , su bili, vjerovatno oni zamajci koji su tjerali Tuluz Lotreka da srlja naokolo. Iz dana u dan , ili bolje rečeno iz noći u noć. Da li je upravo ta hipokrizija viših slojeva , to snažno osjećanje opšte nepravde u svijetu postalo izvor neiscrpne snage za rad .
Generacija umjetnika prije Tulu Lotreka i postimpresionista se uspjela usprotiviti strogom likovnom akademizmu zacrtanih u salonima i ateljeima namjenjenih i podređenih ukusu visoke klase. Pobuna impresionista je bila vrlo jasna i zbog toga je polučila uspjeh. Umjetnost je izvedena na ulice , u parkove , u noćni život i među siromašne. Umjentost postaje dostupna svima.
Oslobođeno od akademskih klišea, slikanja i školovanja isključivo u odabranim ateljeima i “školama” zarobljenih u prepisivačke moduse vivendi jedne od drugih , slikarstvo postaje umjetnost koja replicira i podražava stvarni život.Te prvotne zasluge prvenstveno pripadaju impresionistima , od kojih je Tuluz Lotrek najviše naučio .
Mladi umjetnici poslije njih, među kojima i Tuluz Lotrek nastavljaju pobunu i uvode jos veću “revoluciju”. Oni su među svoje motive uvrstili scene iz takozvanog “polu svijeta” i svijeta na amrginama života. Slikao je život u Mulen Ružu i drugim pariskim kabareima i pozorištima, kao i život u bordelima koje je toliko često posjećivao da su mu postali drugi dom . U njima se i zarazio sifilisom jednim od dva fatuma njegove smrti . Sifilis i raskalašni život.
Smatrao je da žene moraš poznavati da bi ih naslikao a da bi ih poznavao moraš provesti sa njima intimne trenutke. Normalno ,lom obje bedrene kosti u dobi od 13 i 15 godine i dugogodišnja bolest su uzele saučesništvo u sudbenom uresu,
Bio je popularan i prvlačan među ženama, tačnije važio za umjetika neodoljivog šarma.
Tako je i portretisao, u to vrijeme veoma slavne pjevačice, Ivet Zilber i Luiz Veber, koja je izmislila čuveni francuski kan-kan. Dok bi sjedio u kafanma, crtao je skice, nervoznim krivudavim linijama.
Nekada je svoje crteže u trenutku inspiracije bio primoran da zabilježi na stoljnjaku u kafani. Sjutradan u svom studiju iz tih skica pravio remek dijela: slike, crteže, litografije, postere i ilustracije za časopise. Ugledao se na Edgara Degu i Pola Gogena i japansku umjetnost. Koristio je asimetričnu kompoziciju, oštre uglove i velike jednobojne površine.
Od alkoholizma , opijata i istrošenog organizma je sa trideset sedam godina pretrpio infarkt. Primljen je u sanatorijum, odakle se nedugo zatim vratio kući, gdje je ubrzo i preminuo 9.9. 1901. Njegove posljednje riječi bile suć
“Matora budalo!”,
Upućene su njegovom ocu .
Lagana i prelijepa ova 1999. godina bi.
Kao i svaka prije.
I svaka prolaze kao san , kao tren.
Sve su godine lagane i lijepe, ali ih ljudi nagrde. Debelo, do neizdrživosti. Kada jedna proleti , dođe druga i naziva se dotična.
Lijep zvuči ovaj narodski izraz dotična. Znači voli se doticati .Dodiruje nas. Ili mi nju dodirujemo. Uzajamno se dotičemo. Svakodnevno i svakotreno . Cijelom svojom sadržinom.
A svašta se može doticati i desiti u doticanju .Pitajte dotične ako , po običaju nemate veze s vezom.
A vjerovatno nemate pojma jer ne mislite. Vama su zabranili,naredili, platili kontejnerskom sadakom da ne mislite. I u tom nemislenju zapadne vas vaša dotična godine. A vi je ne dotičete. Niti milosti koje vam se nude. Šteta! A mogli ste živjeti prelijepi život dostojan čovjeka. A vako nit ste insan , nit ste hajvan. Ma, čak ni srednji rod. I vaša maloljena djeca supametnija od vas. Najiskrenije se nadamo.
Sve dotične godine su prelijepe kao i žene koje dotičemo. Ali godine imaju jednu kvalitetnu , po ljude pogubnu manu, svih 365 dana , pride jedan svake četvre godine doticanja.
U svakom danu zakantnao hejbet imena koji morju ići satim danima.Kažu zapisano im. A ljudi ne vole ići tamo gdje im zapisano jer nisu činili šta treba, ili su nečinili šta ne treba.A i ti je zapisano.Časni pisari svaku riječ, svaki mig zapisuju.I imaju specijalnu vagu ,koja to činjenje i nečinjenje prevedno mjeri.
I Džab-džabe , opominjani ili neopominjani insani sami sebi vatrene ogrtače kroje.
Posmatramo današnje jutro, suncem obasjano.
Odjednom prosu plavet. Milina se dunjalukom širi. Prohujala sjećanja mami , ubacuje ih u ovaj dan i sve potonje , U svim stađunima milost i ljepota nas prate,
Proljeće nam racvjeta behar u srcu.
Mirisi i boje ljeta , sa prvim naznakama jeseni se uvlače u krajolik.
Oplemenjuju prirodu. Zlatno lišće šumi i niz grane klizič
Milina gane čovječiju dušu. Ona zna , tren iza – bjelina i kristali hiljadu pahulja bijelih bojiće krajolik i naše snove nevinošću i sjajem one koju tiho i nježno uz kamin il fijaker stari prstire mekane dušeke samo za nas. I obavezno jastuk . Mnogo jastuka , radi homogenizacije.
Harmonijom dušeka i mnogo jastuka , se u nestašluku plamena svijeće , rađaju nebom dati glagoli , koje nećemo pominjati. Nije grijeh , ali mi smo gospoda i neke riejči je bolje neizgovoriti u Božijoj nazočnosti.
Koliko je neizmjerne ljepote, milosti i ljubavi usvakom Božanskom stvaranju i darivanju.
Um da stane .
Insanu ne preostaje ništa nego da padne na koljena i da se moli:
Hvala Ti Gospode…
Što bi poete rekle:
Uzvišen je Gospod naš.
Ili u prevodu:
Volite se ljudi ,
ljubav je najveća milost od Boga Jedinog poklonjena,
a nikad dovoljno uzvraćena.