Dodje andjeo koga sam volio i kog sam dozivao. Ne onaj sto cisti nebesa nezasticena, zvijezde sjajne bez stanova, lune bez domovine, snjegove. Snjegove te sto padaju iz ruke neke, imena nekog, sna, cela. Ne onaj sto je za kosu svoju privezao smrt. Vec onaj koga sam zelio. Onaj sto ne razdire zrak, ne lomi lisce ni pokrece stakla. Onaj sto je za kosu svoju privezao spokoj. Da mi, bez bola, iskopa obalu slatke svjetlosti u mojim grudima i dusu ucini plovnom.
Davorin Popović – rođen Sarajevo, 23. rujna 1946. – vinuo se među zvijezda iz Sarajeva, 18. lipnja 2001., jugoslovenski i bosanskohercegovački glazbenik , pjevač benda Indexi.
Šta reći o Davorinu a da već nije rečeno. O onim zvaničnim , nemuštim biografskim zapisima.
Pimpek.
Bio je kofrčast, ali nije zbog toga dobio nadimak. A tko da zna? Mahala daje nadimke kada i kako joj se prohtije.
Prijepio mu se taj nadimak. Davor se nikad zbog toga ljutio, iako je svako mogao izgovoriti:
-Hej Pimpeče , đes'ba jaro. Ješta mai…,
On se nije ljutio. vremenom , postajući sinonim grada , zemlje i okolnih dunjaluka i nadimak se gubio.
Postao je Pjevač.
Ne zbog njegove poštapalice:
-Slušaj ba, da ti Pjevač nešto kaže…
Več zato što se rodio i umro kao pjevač . Najveći ikad rođen na balkanskim prostorima, a bome i mnogo šire.
Indexi i Pjevač su svijetu darovali smjernice kako se radi filigranski, izbrušeni, poetični rok sa izuzetnom elegancijom i gospodskom finićom , koji je je zadovoljio muzičke i estetske ukuse najstrožeg sudije na svijetu : Sarajevske čaršije.
Pimpek je usnio relativno mlad.
Odlučio je da ode, kada je shvatio da su njegovo Sarajevo Grad čednosti i njegova Bosna zemlja Božije milosti sigurni od zla.(?)
Umro je zadovoljan.
Čitav život je radio ono što je želio i volio.
Bio je PJEVAČ legendarnih Indexa.
Jedino je on imao tu čast da bude njihova ikona.
Sascvim zasluženo.
Iza Indexa i njega je ostao najsavršeniji muzički opus u globolanim okvirima.
I dok je Grada čednosti biće i Davorina , Indexa i njihove savršene muzike.
Danas je Subota 23. Septembar / Rujan 2023. godine, drugi dan jeseni, a 266 dan u godini.
Znači , ako nas abakus ne vara do kraja fodine je ostalo 99 dana. A to je opet, kako nam se čini manje od stojanke. Vala sve sitnije i sitnije.Aferim, eto nam uskoro i nove ljepotice.
Ne znamo što nam u ovom momentu pade Lepa Brena na um. Nije dobro. Ili jeste?
Nije dobro , ono najbitnije, sada se nećemo moći koncentrisati na tekst, već će nam misli bludjeti ka oblinama dana, pardom lijepe blondinke.
Joj kakva li je pusta.
Vala ko i svaka žena. Jer sve su one prelijepe. Valjalo se roditi samo zbog njih.
Od prvog dodire sa ženom vam se ukazuju vizije tog divnog bića. Od samog izlaska u ovaj dunjalučki sjaj , u kome je neprikosnoveni vladar ćula, a bome i duše, ta čarobna žena.
Zatim ide prvi poljubac i osmjeh, polaganje na bjelinu grudi…
Evo ne mremo ni pričat. Stislo nam se u grlu pri samoj pomisli.
I još nam kažu da nismo plačeni da sanjamo. Kako vam boni nije žao ne platiti za te predivne snove i tanane misli.
Joj, a jopet, nekad nam se i ne radi. Kakve bolan plaća kada se o ženi snovi sniju. Ako treba mi ćemo platiti , samo nas pustite da na miru snijemo.
A bome i… O tom , potom. Nije zgodno sve odavati. Mere nam ko na zlo uzeti.
Ono Tišina i sni. A to je milina i lipo mi je.
Dobro , moramo reći ima tu i bola i tuge. Ali šta je to u srazu sa proživljenom ljubavlju i nježne dodire. Mala maca. A opet koliko smo voljeli te male mace.
Kako je nećeš voljeti tu divnu dušu – ženu. Bijelu damu ili gospođicu? A bome i djevojčicu , što da ne.
Čedne, mazne, lijepe, podatne , snovima nalik.
Meka kao kapljica rose.
Mirisna kao Krhka ruža.
Zanosna kao Labudica dok se uranja u ljubavne igre.
Nježna kao Krhko proljeće.
Obasjana kao lepršavi plam ljeta.
Urešena kao zlaćane jesenje boje.
Bijela i čedna kao zimski dan.
A istoričari i prepisivači kažu nama pišite o onome što je bilo.
Ko da će to pobjeći ili će se promijeniti.
Možemo mi i preskočiti ovo pisanje na današnji dan,i napisati ga sutra i promijeniti naslov u desilo se na jučerašnji dan. Ništa bitno.
Ipak da bi sanjali o ženama kad je nama ćeif ( a to znači uvijek) moramo koju kintu nabaciti , jer to nisu bilo kakvi snovi. To su najljepši snovi.
Čudesni.
A snima se obavezno uspijeva prizvati čedna žena u svaki prelijepi dan.
Zatim te žena iz snova, čarobnice, već umoran od čekanja, jednog dana ukradeš iz snova i glavu položiš na mramorne grudi.
Ah te nježne , bjelokosne grudi. Pa se gubiš u mirisima i uranjaš u plavetne oceane strasti i baildišš se. I sve nešto zahvaljuješ nebu:
-Koji li sam ja sretnik? Imao san se rašta i roditi.
Što bi poete rekle:
-Man'te šuplje priče. Radite nešto konkretno , po mogućnosti čudesno.
U prevodu:
-Ako ste blesavi ili hadumi gledajte ili pravite sapunice.
Kuća ujutro s nejasnom istinom ponjava i perja i početak dana bez smjera, lutajuća kao uboga lađa, između horizonata, reda i snova.
Stvari kao da žele ostaviti tragove, privrženost bez cilja, hladna naslijeđa, papiri skrivaju zgužvane vokale i htjelo bi vino u boci slijediti svoje juče.
Gospodarice, prolaziš dršćući kao pčela, dirajući područja izgubljena u sjeni, osvajajući svjetlo svojom bijelom snagom.
I tada se ponovo podiže svjetlost: stvari se pokoravaju vjetru života i red uspostavlja svoj hljeb i svoju golubicu.
Čuješ li kako traže stvarnost,
rasčupane, divlje,
one, sjene, što ih nas dvoje rađamo
u svom neizmjernom ležaju udaljenosti?
Već umorne od beskraja, od vremena
bez mjere, u tajnosti,
ranjene golemom čežnjom tvari,
njuše imena, granice, dane.
Više ne mogu
živjeti tako: na ivici
gdje nestaju sjene, u ništavilu .
Pribij se, potrči sa mnom.
Pruži ruke, podaj im svoje tijelo.
Tragaćemo za njih
boju, vrijeme, grudi, sunce.
Neka utihnu u tebi, budi njihova put.
Smirit će se njihova velika, nemirna pasija,
dok ih grčevito potiremo
međ našim tjelima,
gdje će naći hranu i smirajj.
Napokon će usnuti u našem snu
zagrljajem zagrljene. I tako,
kad se razdvojimo, kad se budemo hranili
samo sjenama, izdaleka,
one,
konačno će imati sjećanja, i prošlost
od mesa i kosti,
i vrijeme njihova života u nama.
a njihov tjeskobni san
sejna ponovno će značiti povratak
u ovu tjelesnost, smrtnu i ružičastu,
gdje ljubav stvara svoju vječnost.
Ona se uvijek javi kad zanoća. U večernjici svako veče sija. U tami bdije, u lišću ćarlija, A njena sestra zove se Samoća.
Ne laže nikad. Ne osvaja zvukom. Blagoću ima stare mame. Ko dobar drug je; zagrli te rukom I punim smisla govori ti mukom, Ili ti ruku položi na rame.
Ako ti srce sija od vedrine, Milinom svojom ona je uveća, Ako je tamno, teret s njega skine, I otvara mu vidik u dubine. I katkad u njem zatreperi sreća.
