Sonja Savić 15. septembar 1961 – 23. septembar 2008.
Boli
Moja tišina i sni
Molitva i anđeo
Nježna muzika ljubavi
Sonja Savić je bila veličanstvena glumica,
ali nije glumila kada je jecala:
Ne stidim se suza.
“One često naviru zato što je to taj,
verovatno, prelazni period,
kada se polako pretvaraš u tu stenu (…).
Znaš onog klinca što je došao u manastir
I vikao –
Oče, ja volim ljude! Ja volim ljude!
A ja sam zaista toliko volela ljude.
Bože, koliko sam ih volela…”
Jedna nedorečena ljubav je učinila udovicom,
jedna neuzvraćena ljubav je zaledila ,
pretvorila se u stijenu.
I šta će mila grlica!?
Nije imala izbora.
Usnila je.
Bože mili ,
koliko je samo lijepa bila,
nenametljivo svoja i puna duše,
prozračna i mila u svojoj dobroti i ljubavi.
Kako je nju bilo lako voljeti.
Ali nismo imali sreću da se duže družimo,
Njena tuga i tihi vrisak prekasno su doprli do nas.
Krivi smo .
Nismo je smjeli ostaviti samu,jer voljeli smo je.
U anđeoskoj nevinosti svojoj vrištala je protiv zla,
koje je zadesilo njenu zemlju Jugoslaviju.
Morala je bježati da bi spasila ljubav koju je osjećala.
A mi ratnici , djetinih srdaca , se umorili i nijemo vrištali za
pobijenim anđelima ,
svoga Sarajeva grada čednosti
i svoje Bosne zemlje Božije milosti.
Ponekad sjećanja navru,
ne dijeleći snove i javu.
A opet…
Godinama poslije
teško je uspomene dozvati
jer bole puste tratine naših susreta
obilaze požutjele sjene đardina
tišinom nestalog ptičijeg poja
prekriven
presahnuli žubor šedervana
cvijeće pognulo glavu
mjesec okrenuo lice
i plovi bez svog Anđela
zviježđe šuti
snove njene sakriva od zlih
moje srce djevojčicin bol
još uvijek ćuti
kleknem i molim:
Bože Jedini oprosti nam
toliko ljubavi u nama ima
a nikog da je primi
Ljudi joj nisu uzvratili ljubav.
Sebični , opterećeni sobom i svojim niskostima, zajedništvom ,
nisu znali,nisu htjeli , nisu smjeli ili su se samo bojali ?
Ljude je strah voljeti Anđele i primiti darove i ljubav koje im nude.
Zla vremena neljudi su bila preteška balast za njeno krhko biće.
Zato prelijepi Anđeli umiru tužni i sami.
Njihova krhka duša samo kvrcne i odleprša.
Eh , mila , Ljepoto mila
Hvala ti što si nas milovala svojom ljubavlju i dobrotom.
i oprosti nam suze tuge naše i ljubav koja prekasno ka tebi odi.
Oh, Bože Milostivi Učitelju naš
koliko neutješno volimo Anđele … i ljude.