Plače cura pored dveri što u blistave vode dvore,
u dvorima ko srebro smijeh se čuje, pjesme ore.
Plače cura i mrzne se od jesenje hladne bure,
i promrzlom rukom briše suze što niz lice cure.
Sa suzama ona samo tvrdu koru kruha prosi,
od srama i uzbuđenja glas joj molbu jedva nosi.
Al od buke praznovanja ne čuje se njena želja,
i curica stoji, plače pored smijeha i veselja.
pB
Četiri sata. Teški kao ruda.
Caru – carevo, bogu – božije!
A neko kao ja kuda bi, kuda?
I šta se meni darivati može?
Kada bi bio majušan kao Veliki ocean –
kleknuo bih na talase,
uz plimu flertovao bih sa lunom kao sa ženom.
Gde naći dragu koja bi bila kao ja?
Takvu ne bi trpilo nebo maleno!
O, kad bih prosjak bio kao milijarder!
Novac? Čemu će duši?
Pophlepni lopov u njoj ipak spije.
Moje želje – to je čopor što ruši,
malo joj je zlato svake Kalifornije.
Kada bih bio mutav ko Dante ili Petrarka!
Dušu jedinoj dati!
Stihom odrediti da je trulija!
I riječi, i ljubav od koje patim –
Trijumfa je to kapija,
raskošno, bez otiska će kroz nju ipak,
ljubavnici svih vjekova da minu.
O, kada bih bio tih
kao grom jak – plakao bih,
pB
Neću da spomenem ime,
Kako se zvala –
Djevojčica s kojom sam brao
U šumi lješnjake.
Nabravši puno krilo,
Pred podne, rekoh ja:
Hodi, lezi kraj mene
U hladovinu, u grm.
A ona, zbilja, dođe… Mene je bilo stid.
Jer zašto sam se morao zacrvenjeti?
Joj, kad bi to baka doznala!
A sutradan popela se na dud pred kućom.
Htio sam gore pogledati
(baš sam ispod nje stajao),
Al sam se plašio:
Mogla bi me kako baka spaziti,
Pa šta bi onda bilo, mislim ja.
Najbolje će biti
Da grijeh svoj ispovijedim
Velečasnom gospodinu župniku.
Pjesma dana
Danas je Subota 24.Decembar / Prosinac 2022. godine računate po Hristu.
Odrbojavanje se nastaje. pararelno i jednosmjerno. Jedno se zaustavlja večeras u ponoć-
10. 9. 8 . 7…
3. 2. 1…
Vrlo jednostavne računice.
Sedam dana do Nove godine. Trista pedeset osam dana je otišlo na odmor. Svi osim jednog će se vratiti iduće godine. I to vraćanje počinje odmah kada se i ovih zadnjih sedam izredaju.A i onaj jedan nam se smješi. Odlučio da nam navrne neke od slijedećih tventi-tventi godina.
Na dan 24.12. svake godine unazad milenij i po i koji dan pride hrišćani idu u Crkve i tačno u ponoć počinje slavlje Badnje večeri i Božića.
Umjesto uobičajenih gužljanja, danas vam predstavljamo jedan detalj , uoči početka ponoćne mise crkvi Sv. Franje u Sarajevu , iz nekih davnih , nevinih vremena.
Akteri su blentovije našeg serijala Oni jašu… koji nas , povremeno , opterećuju već godinama u 20 08 na ovim stranicama.
” Naglas se smijem i pitam se kakve finte sada blesani rade. ( Luca razmišlja – od sutra neće moći, ne dunjalučkim životom.)
Dobri mi odgovara:
Sada su u Svetog Ante na ponoćki. Mole biskupa Vilića, k'o panju nasušnu , da ne počinje sa ponoćkom , odocnio im jaran Mujo, a brez njega ne m're ništa počet.
Vikar Vilić će pitati :
-Kakav vas Mujo sada spopo? Dobro , možemo sačekati. Šta je vaskoliko pučanstvo spram Muje.
-Kako ba , koji Mujo ,to je naš jaran Deba. Onaj malo nahero natakareni Bosanac.
-A koji si mu sad pa ti?
-On je Lenji , Mujin jaran. Ne mre taj ni jedne progovorit bez Debe. Inače samo šareti. Pantomima živa. I on tandar uvijek sniva. Natandaren načisto.
-A koji si mi ti?
-On je Herco , Lenjeg pajdo. Njega ha , spomeneš , dobri ti ga naš biskupe , herc na mah samo što ne hekne. Ima slabo srce i uvijek ga hekne poslije , ako znaš čega.
-A Brada koji si mu ti?
-On je Mojsije propovjednik i najbolji prijatelj Malog Princa , kojeg od milja zovu Dobri
-Šta će Mojsije večeras ovdje. Zar nije sabat počeo, a i Hanuka je. I koga zove Dobri ?
-Jes subota je počela. U povjerenju Mojsije je jedini Jevrej koji ne zna beknut hebrejski, pa ga ne primaju među svoje. A njemu milina. Ne bi ni išo. I nije se ogriješio o Boga Jedinog. Oni su . Svako ko se ogriješi o ljudima koje hoće da se mole Bogu jedinom su pogan. A ono dobro maksumče svi mi zovemo Dobri. samo ga Frka zove Mali Prinče moj. I još poneka. Hejbet njih.
-A koji si mi ti?
-On je Baška Baša, raspuščenica San, po šogunski. Njegov buket je bruka prava. Mislim kad daruje. Da, ruže a šta ste vi umislili Oče biskupe, nešto ste se zarumenuli.
-A koja si mi ti lajavušo jedna, ovo je nebeski hram?
-Ona je Zlata Mojsijeva ljubav. I nije lajavuša , i ona je Jevrejka. A znate onu svako svoga brani. Nije Baška Baša Jevrej, ali njeni su svi konzilijaši. Ona im ko starija sestra dođe. Meni mater može biti.
-Koja si ti firaunko jedna.
-Nije ti Lela Jela Jelena firaunka, mater ti je , preuzvišeni. – ne bi dala Frka na Lelu Jelu Jelenu , koja se izmicala ustranu od Herce. Prevario je , jednom i nikad više. Za sva vremena.
Uto bi ušo Deba, svi bi se okrenuli biskupu:
-Eto sad možeš početi misu. Mujo došo.
Deba bi zagalamio :
-Požuri , što si stao, rista. Zar ne misliš da docniš , vidiš da te pučanstvo čeka!
Deba bi prišo konziliju i tako tiho da su ga čak u Katedrali mogli razabrat :
– Izlomih se . Nigdje ne nađoh Dobrog. Mora da su ga one ljepot noge opet privele. A što se ‘voliki narod skupija. Neće valjda svi u votaži. nema mjesta za sve. Mo'o bi neko riknuti.
…. Tišina….
Mahalaši u vazduhu , u jecaju zvona , u utihlom ezanu , u nijemom poju grlica osjećaju plavetna ljepota se večeras dušom dijeli.
Mojsiju ža , srce ga boli što je ostavio harmoniku u đardinu na dno Bjelava, u kućerku ispod dva jablana…, sad bi je za sva vremena hekno sa vrha ovog svetog hrama , pa makar i on polećeo za njom..
Kradem ti se u večeri,
u večeri pod pendžere,
da ti bacim struk zumbula,
da ti cvijetak prozbori,
koliko te silno ljubim,
mrijem, dušo, za tobom.
Ti ne haješ za bolove,
za bolove srca moga.
Cvijet vene, mlad se suši,
sevdah ode uzaman.
Alah nek ti drugog dad'e,
mrijem, dušo, za tobom.
Poezija je ono što se sanja,
ono što se zamišlja,
ono što se želi,
i ono što se često dogodi.
Poezija, to je stvarnije
i korisnije ime života.
Toliko nježnosti od nepoznatih muškaraca
bez nekog posebnog razloga
jednom mi se u Parizu konobar obratio
nemoj zaboraviti cigarete, draga!
Tražeći gramofonske ploče u Londonu
na nekoj sam tržnici zalutala
lokalni trgovac je, uzdišući, rekao
što mogu, ljubavi, kad im je cijena porasla!
A u New Yorku, u zračnoj luci,
pokazujući mi izlazna vrata,
postariji crnac stalno je ponavljao
samo me slijedi, bez panike, mala!
Toliko nježnosti od nepoznatih muškaraca
što sam im to, kvragu, učinila?
ostani samo na nebu, Mjeseče
mirno spavaj, biseru, na dnu oceana.
Kada ljepotu, ljupkost i vrlinu
vašu mi oko ili mis’o gleda,
slična se gospo, vama naći ne da.
Osjetim tad da čudesno se vinu
u letu ljubav što sveđ samnom stoji:
želju mi nosi sobom, pa se boji
slijedit je u visinu
ufanje moje, jerbo mu se čini
prestrm i predug put ka toj visini.
A sada
hajdemo konačno
sada
pođimo jasno
u onaj
hod nevidovni
konačno
sada
tamo
tu je u torbi
hljeb i
kamen
tu je nož
i srce
hajdemo
pođimo tamo
gdje ne znamo sjećanjem
da ikada smo
i ičim bili
odakle smo tamo
zaista odavno
u sebe ovakve došli
u sebe ovakve
kakvi se nismo
ni skrili
ni snili
na duboko oranje bez pluga
i žitku sjetvu
tamo gdje je već uzorano
ono što nikad
orano nije
gdje je već posijano
bez sijača tamo
hajdemo
tamo gdje plodovi vise
ispod same ruke
i žetva nije samo
u rukama žrtvenika
pođimo onamo
gdje grobovi su
dovoljno romantični
i stravični
dovoljno
bez motike uvijek
iskopani za nas
tamo gdje se ne licitira
( u ušima zuji još mi
glas onog roga one trube
dumbara još odjek doboša onog
među bubnjićima brda
lijepo je svježe još
na plakatima
a spikeri su ostali
ono što su bili
revnosni na dužnosti
i za svaku pohvalu )
Nikog se nije bojao,
ničeg se nije plašio,
ali jednog jutra,
jednog lepog jutra
učini mu se da je video nešto,
al’ reče sebi: “Verovatno ništa.”
I imao je pravo
tako kako je on shvatio stvari
to i nije bilo ništa,
ali tog jutra,
tog istog jutra
učini mu se da je nekog čuo,
otvori vrata
i zatvori ih rekavši: “Niko.”
I imao je pravo
tako kako je on shvatao stvari
nije ni bilo nikog
ali ga odjednom uhvati strah
i razumede da je sam
ali ipak nije baš sasvim sam,
i tek tada vide:
Niko i Ništa stoje ispred njega.