Tatjana Lukić – Snaženje

 

 

obećati sebi i držati se za riječ

 

smisliti zavičaj i usud

na koji je lako prenijeti svoj grijeh

 

baštu u kojoj među nevenim stasah

pijanog ciganina što me ukrade

i učeći varci kao čudo provede vašarima

 

smisliti bodu preko koje treba uteći

obećati pripravan i čvrst splav

 

-savlčadive prepreke

pred kojima se tvrda vjera neće dvoumiti

 

jednom naumu

posvetiti sokoljenje i sav vijek

 

tjerati njime uhodu svaku

sve potjere

i strah

 

-tek toliko da se hrabro hodi

 

ne čkati okončanje čudo

baviti se smejrno koračanjem

i trenom

 

 


												

Danas je Ciganski ili Romski lijepokaz / Dnevni igrokaz -13. Januar / Siječanj

 

Anđeo ljubavi

 

Sarajevska Gorica – Ciganska mahala

 

Ciganska noć

 

Život radosti pun

 

Srce puno radosti

 

Iskrenost

 

Djetinja strast

 

Ah ta magična žena

 

Rekoše nam da je danas Petak  13. Januar  , poznat i kao Siječanj , 2023. godine , dosuđen po Isusu Hristu.

Nije vam sumnjivo činjneica da 13. dana prvog mjeseca pada u Petak. Hajd ono petak metak se smiješi. To je u redu. Ali trinaest puta je ,  za mnoge , previše ,  mislena imenica .  Za Muju našeg pretka sitnica . Ma nek je koliko je ,  samo da bude što više puta. A rekoše , jabuka jabuku rađa i prenosi ee s koljena na koljeno. I tako do pramajke Eve / Have i Kulina bana do ovijeh takarli dana.

A oni nama :  trinaesti i petak zlosutna kombinacija. Ma idite boni pa se liječite. Ako vam je dan baksuzan vi ga prespavajte i radite rimu sa Petak . Valjda ćete skontati da nema mjesta baksuzluku kad je anamo ono na prvom mjestu. Ljepota čudesna. Čarolija .

Ugledajte se na našu braću Cigane (Rome) . Kod njih svaki dan fešta . Ako treba i po trinaest puta. I kod njih nije samo Petak metak. Davno oni skontali da se i za ostale dane uvijek  nađe po neko tane , koji se  iskustveno i ostrašćeno pretvore u hejbet njih.

Do kraja godine ostalo je još samo jedanaest mjeseci i 18 dana. Njih oduzmite od onih cjelovitih trista šezdeset pet  i dobićete koliko smo potrošili dana ove godine. Nemojte potezati tako brzo, ko za novčanik u kafani.  Trinaest ili  ako volite cifre 13 dana je otperjalo do nekih drugih ljepših  vremena i ponovnog viđenja .

Sreća da je Petak , pa sretni zapisi i slavlje uleću u naše domove , jer i naša duša ciganska slavi.

Dobre ili loše dane , e ,  to je već vaš problem. Ovi dosadašnji ili oni budući ? Svako svoje terete nosi.

Rekosmo sreća da je Petak. Ništa ne pitajte, nama je svaki petak praznik ili barem  Nedelja ;  isto kao i našoj braći Ciganima. Svaki  Božiji dan je praznik i u svakom treba uživati , jer život je prelijep , nažalost  prekratak. Proleti očas . Zato ga ne traba olako trošiti i na smetljište oridinarnih gluposti polagati

A neke stvari se nikad ne mjenjaju. Evo i ove godine  se dešavaju iste stvari kao u nekim birvaktile vremenima. Niko da smogne hrabrosti i znanja i pomogne pučanstvu u prošlim vrmenima, pa da im bar malo olakšaju i ukinu one teške i takarli događaje. Kažu bilo pa prošlo. Valjda. Ali nije tako. Rane nikada do kraja ne zacjeljuju.

A  valjalo bi precima pomoći. Da nije  njih, ne bismo se mi danas žvaljili.

Ne znate šta znači žvaljiti? Ko vam kriv.  Kad ne znate, nek ne znate. Vi ste na zijanu. Jer poslije žvaljenja pametni i ostrašćeni se fataju i onda poslije toga , opet fataju.

Za glavu, a šta ste vi mislili.

Dobro de , da nije bilo onog što ste vi mislili, ne bi se oni hvatali za glavu.

Sad se pravite opamećeni. Skontali ste šta je žvaljenje i čemu ono vodi .

A gdje ste bili prije?

Recimo kada je…

I ne bi bilo nas, uz Božiju pomoć  na ovom dunjaluku. A dunjaluk je prelijepo mjesto za življenje i …  (Ugh , zamalo lanusmo, a ne smijemo. Jazuk, udarićemo na obraz velikom dijelu dunjaluka )  recimo fatanje … za glavu.

A i nanijetili smo danas biti malo nježniji  i sneniji.

Jedno dijete , dobrota i čednost mila, Cigančica prelijepa, nas u srce dirnula. Poslala nam pjesmu, kaže poslušajte, danas je nama Ciganima počinje nova godina. Mi je po svom običaju slavimo duže od onih koji nisu Cigani. Četiri dana.

Kako nećemo mila djevojčice, pomno ćemo je poslušati  Odavno je mjerkamo , ali ne možemo ništa  pristaviti bez tvoje pomoći.   (Pjesmu ili cigančicu ? E vala ne saznaste to u ovaj vakat.) Dame biraju , zar ne ?

A pjesma kaže; nako  mahalski  , sa okusom poetike , u prenesenom smislu:

Pogledajte malo kroz prozor , ako ste lijeni popeti se na neko prelijepo brdašce  sa nekom rukom u ruci , desna u lijevoj , ili lijeva u desnoj , svejedno je.  I pogledajte , dobro se osvrnite na sve strane .

Nemojte da vam  sada suze poteknu od miline . Trebaće vam ; kasnije.

Lijep je  dan , prošlogodišnji je i novogodišnji.

Plav i sunčan , snijeg bjelasa, miriše na milost i ljubav.

Zamislite  slobodan dan, onaj jedan  od vikenda koji ste propustili jer ste bili zabrinuti i umorni.

Livada cvijetna leluja , djevičanske ljubičice se povijaju , malecko janje nestašno se nogata , mirisne ruže u krajobrazu . Što da ne! Čak i divlje.

Bagremi i lipe cvjetaju.  Svi putevi vode u slobodu.

 

Joj Bože Milostivi  koliko imaš puteva ( i putanja ) , a sve  treba proći

Jorgovani mirišu. Djeca su vesela, bezbrižno se vrte po cvijetnom tepihu.

Vi  se ljuljuškate u hladu trešnje koja je tek probeharala .

U vašem naručju opojno miriše najmirisaviji i najljepši dunjalučki cvijet.

Ona !

Vaša ljubav.

Vi ste opijeni i raznježeni.

Shavatate da sve slavi Gospoda svoga.

 

Hvala i slava Bogu Gospodaru svijetova.

 

Zavirite  sada u nutrinu svoju.

Šta  čekate?

Sada možete one suze pustiti.

Što bi poete rekle.

Alelujah

U prevodu:

Ma, šta je danas sa tim prevodiocem?

Gdje se dao?

Ah oprostite, eno ga,  sakrio se ispod stola i plače.

Neće da ga vide. Muškarčine ne plaču.

 

A tebi dijete milo ,velika hvala za današnji lijepokaz .

I sretan ti i berićetan praznik Vasilice i mnogo ljubavi.

 

I tvome divnom narodu.

 

A tko da zna , možda nam se puti opet sretnu!?

 










												

Santa Maria della salute – Laza Kostić

Oprosti, majko sveta, oprosti,
što naših gora požalih bor,
na kom se, ustuk svakoj zlosti,
blaženoj tebi podiže dvor;
prezri, nebesnice, vrelo milosti,
što ti zemaljski sagreši stvor:
Kajan ti ljubim prečiste skute,
Santa Maria della Salute.

Zar nije lepse nosit’ lepotu,
svodova tvojih postati stub,
nego grejući svetsku lepotu
u pep'o spalit’ srce i lub;
tonut’ o brodu, trunut’ u plotu,
djavolu jelu a vragu dub?
Zar nije lepše vekovat’ u te,
Santa Maria della Salute?

Oprosti, majko, mnogo sam strad'o,
mnoge sam grehe pokaj'o ja;
sve što je srce snivalo mlado,
sve je to jave slomio ma’,
za čim sam čezn'o, čemu se nad'o,
sve je to davno pep'o i pra’,
na ugod živu pakosti žute,
Santa Maria della Salute.

Trovala me je podmuklo, gnjilo,
al’ ipak neću nikoga klet’;
štagod je muke na meni bilo,
da nikog za to ne krivi svet:
Jer, što je duši lomilo krilo,
te joj u jeku dusilo let,
sve je to s ove glave sa lude,
Santa Maria della Salute!

Tad moja vila preda me granu,
lepše je ovaj ne vide vid;
iz crnog mraka divna mi svanu,
k'o pesma slavlja u zorin svit,
svaku mi mahom zaleči ranu,
al’ težoj rani nastade brid:
Šta ću od milja, od muke ljute,
Santa Maria della Salute?

Ona me glednu. U dušu svesnu
nikad jos takav ne sinu gled;
tim bi, što iz tog pogleda kresnu,
svih vasiona stopila led,
sve mi to nudi za čim god čeznu’,
jade pa slade, čemer pa med,
svu svoju dušu, sve svoje žude,
-svu večnost za te, divni trenute!-
Santa Maria della Salute.

Zar meni jadnom sva ta divota?
Zar meni blago toliko sve?
Zar meni starom, na dnu života,
ta zlatna voćka sto sad tek zre?
Oh, slatka voćko, tantalskog roda,
što nisi meni sazrela pre?
Oprosti meni grešne zalute,
Santa Maria della Salute.

Dve u meni pobiše sile,
mozak i srce, pamet i slast.
Dugo su bojak strahovit bile,
k'o besni oluj i stari hrast:
Napokon sile sustaše mile,
vijugav mozak održa vlast,
razlog i zapon pameti hude,
Santa Maria della Salute.

Pamet me stegnu, ja srce stisnu’,
utekoh mudro od sreće, lud,
utekoh od nje – a ona svisnu.
Pomrča sunce, večita stud,
gasnuše zvezde, raj u plač briznu,
smak sveta nasta i strašni sud. –
O, svetski slome, o strašni sude,
Santa Maria della Salute!

U srcu slomljen, zbunjen u glavi,
spomen je njezim sveti mi hram.
Tad mi se ona od onud javi,
k'o da se Bog mi pojavi sam:
U duši bola led mi se kravi,
kroz nju sad vidim, od nje sve znam,
zašto se mudrački mozgovi mute,
Santa Maria della Salute.

Dodje mi u snu. Ne kad je zove
silnih mi želja navreli roj,
ona mi dodje kad njojzi gove,
tajne su sile sluškinje njoj.
Navek su sa njom pojave nove,
zemnih milina nebeski kroj.
Tako mi do nje prostire pute,
Santa Maria della Salute.

U nas je sve k'o u muža i žene,
samo što nije briga i rad,
sve su miline, al’ nezezene,
strast nam se blaži u rajski hlad;
starija ona sad je od mene,
tamo ću biti dosta joj mlad,
gde svih vremena razlike ćute,
Santa Maria della Salute.

A naša deca pesme su moje,
tih sastanaka večiti trag;
to se ne piše, to se ne poje,
samo što dušom probije zrak.
To razumemo samo nas dvoje,
to je i raju prinovak drag,
to tek u zanosu proroci slute,
Santa Maria della Salute.

A kad mi dodje da prsne glava
o mog života hridovit kraj,
najlepsi san mi postaće java,
moj ropac njeno: “Evo me, naj!”
Iz ništavila u slavu slava,
iz beznjenice u raj, u raj!
U raj, u raj, u njezin zagrljaj!
Sve će se želje tu da probude,
dusine žice sve da progude,
zadivićemo svetske kolute,
zvezdama ćemo pomerit’ pute,
suncima zasut’ seljanske stude,
da u sve kute zore zarude,
da od miline dusi polude,
Santa Maria della Salute.










												

Arsen Dedić – Ne daj se Ines / Prevod na Engleski

Ne daj se, Ines.

Ne daj se godinama,
moja Ines, drugacijim pokretima i navikama,
jer jos ti je soba topla;
prijatan raspored i rijetki predmeti.

 

Imala si vise ukusa od mene.

Tvoja soba – divota – gazdarica ti je u bolnici.

 

Uvijek si se razlikovala
po boji papira svojih pisama, po poklonima,
pratila me slijedeceg jutra oko devet do stanice.

I rusi se zeleni autobus
tjeran jesenjim vjetrom, kao list,
niz jednu beogradsku padinu.

U vecernjem sam odijelu i
opkoljen pogledima.

Ne daj se, mladosti moja,

ne daj se, Ines.

Dugo je pripremano nase poznanstvo
i onda, slucajno, uz vrucu rakiju,
i sa svega nekoliko recenica lose prikrivena zelja.

Tvoj nacin gospodje i obrazi seljanke.

Prostakuso i plemkinjo moja!

Pa tvoje grudi, krevet,
i moja soba objesena u zraku kao naranca,
kao narancasta svjetiljka,
nad zelenom i modrom vodom Zagreba;
Proleterskih brigada 39, kod Grkovic.

Pokisla ulica od prozora dalje i sum predvecernjih
tramvaja.

Lijepi trenuci nostalgije, ljubavi i siromastva,
upotreba zajednicke kupaonice
i – molim vas ako me tko trazi…

Ne daj se, Ines – evo me,
ustajem tek da okrenem plocu.

Da li je to nepristojno u ovakvom casu,
Mozart, Requiem, Agnus Dei…?

 

Meni je ipak najdrazi pocetak.

 

Raspolazem s jos milion njeznih i bezobraznih
podataka nase mladosti,
koja nas pred vlastitim ocima vara i krade i napusta.

 

Ne daj se, Ines,

 

poderi pozivnicu, otkazi veceru,
prevari muza odlazeci da se pocesljas
u nekom boljem hotelu

Dodirni me ispod stola koljenom,
generacijo moja, ljubavnice.

 

Znam da ce biti jos mladosti, ali ne vise ovakve;
u prosjeku 1938a.

 

Ja necu imati s kim ostati mlad,
ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost tesko pasti,
a bit ce ipak da ste vi u pravu,
jer ja sam sam na ovoj obali
koju ste napustili i predali bezvoljno,

a ponovno pocinje kisa kao sto vec kisi u listopadu
na otocima.

 

More od olova i nebo od borova.

Udaljeni glasovi koji se mijesaju:

glas majke, prijatelja, kceri, ljubavnice, broda, brata.

Na brzinu pokupljeno rublje pred kisu

i nestalo je svjetla s tom bjelinom.

 

 

Jos malo setnje uz more i gotovo.

 

Ne daj se, Ines.

 

 

**

 

Don't give up, Ines.

Don't give in to age,
my Ines, to different moves and habits,
Because your room is still warm;
Cozy setting and rarities.

 

You had better taste than me.

Your room  – splendor – your landlady in the hospital.

 

You were always distinctive
by the colour of your letters, by the gifts,
She walked me, the next morning around nine, to the station.

And a green bus chased by autumn wind
Like a leaf, going down a Belgrade slope.

Wearing my evening suit
I am surrounded by stares.
Don't give up, my youth,

don't give up, Ines.
Our acquaintance was long due
and then, by chance, with hot schnapps
and with just a few lines, a wish badly hidden.

Your way is ladylike and your cheeks rustic.

My bumpkin and my gentlewoman!
Then your breasts, bed,
And my room hanging in the air like orange,
Like an orange lamp under the green and blue waters of Zagreb;
in Proleterskih brigada 39. beside Grkovich.

Wet street further from the window and evening trolleys
buzzing.

Beautiful moments of nostalgia, love and poverty,
Using communal bathroom
and – Please if someone asks about me…

 

Don't give up, Ines

Here I am getting up, only to turn the record over.

Is that rude in a moment like this,
Mozart, Requiem, Agnus Dei…?
I still prefer the beginning.
I have access to another million of hers
and naughty data from our youth
That, right there in front of our eyes, deceives us, and robs us, and leaves us.

 

Don't give up, Ines,

 

Tear up the invitation, cancel the dinner,
cheat on your husband on your way for a hairdo
in some better hotel

Touch me under the table with your knee,
My generation, lover.
I know that there will still be youths,
But not another one like this – on average 1938.
I won't have anyone to stay young
with if all of you get old,
And that youth will be difficult for me,
But in the end you must be right,
Because I am alone on this shore
that you've left and surrendered half-heartedly,
And the rain is starting again the way it rains in November
in the islands.

 

Lead sea and pine sky.

Distant voices in the mix:

Voice of a friend's, mother, daughter, lover, boat, brother.

Rapidly picked up clothes before the rain

And the light disappeared with the whiteness.

 

 

A bit more of walking by the sea and that's it.

 

 

Don't give up, Ines.

Arsen Dedić

Arsen Dedic

(1938 – 2015)


												

Aco Šopov – Spomenem li te

 

 

Spomenem li te – pa mi lik tvoj svane,

uzdrhti srce oceana

i ožive vulkani davno ugašeni.

Lava se pretvara u krv,kev kao lava plane!

Otadžbino , pjesmo neopjevana, pjesmo nespokojna,

ista kroz vjekove,kroz buljuke

kako za djedove,tako i za unuku –

krv će i nas spasiti!

 

Sšpmenem li te – pa mi sine tvoja slava

nestaju daljine

i sva je povijest kao ogromna lava

što se kao bodopad survava s visina,

a svijet nije veći od riječi

što se sa ovih strana moćno oglašava:

Oradžbino,pjesmo nedopjevana,pjesmo nespokojna

krv će i nas spasiti!

 

Evo nas, Otadžbino, oboje u planimnama

u nijemom i prisnom razgovoru.

Zrak je čist i kao mač sječe.

Ti si pored mene nejvjernija žena,

smisao očovječeni,

istina poznata,nedorečena i nikome do kraja oglašena.

Otadžbino, pjesmo nedopjevana,pjesmo nespokojna,

krv će i nas spasiti!

 

Ali ne krv rastanka i mržnje,

krv osvetom i gnjevom rasplamsana,

već on krv zbog koje se žena žrtvuje za muža,

muž za ženu i sina,

a sin zajedno sa njima za otadžbinu

zbog koje svi plamtimo kao od najboljeg vina.

Otadžbino,pjesmo nedopjevana,pjesmo nespokojna

spokoj u nama ćemo iskopati:iskopati od iskona!


												

Edgar Alan Po – Jednoj u raju

Sve si mi bila, ljubavi,
Sve što mi duše ište
Moj zeleni otok, ljubavi,
I česma, i svetište;
Svud vijenci voća, cvjetne hvoje,
I sve što bješe moje.

Prelijepi snu, ne trajes više!
O, zvijezde nade, što ste sjale,
Sad oblaci vas sakriše!
Glas Budućeg mi viče: “Dalje!”
Ali moj duh se, lebdeć, njiše
Nad tamnim morem prosle sreće
Užasnut, nijem, sve tiše.

Jer jao! Jao, u meni
života svjetlo trne.
“Nikad već – nikad za te”
(kao da valove crne
slušam što šapuću kleti)
“Spaljeno stablo ne cvate,
Orao ranjen ne leti.”

Svi sati su mi poput zore,
A noć ko sanja čista,
Gdje tvoje tamne oči gore,
I gdje ti korak blista:
U kojem plešu sad se vije,
Kraj kojih voda Italije?

Prokleto bilo ono doba:
Od ljubavi su odveli te.
Za tuđi ležaj tad su zloba
I crni zločin oteli te,
Od naših magla i od mene,
Gdje srebro tušnih vrba vene.

 


												

Takarli gatanje / Igrokaz na izgatani dan 12.01.

 

 

Danas ćemo se igrati  pogađača i nasumice reći da je  Četvrtak , kako i žene i muškarci  vole zamišljati.

Pazi, molim te, pogodili smo.

Zatim smo pogledali kroz prozor i   dvanaest oblaka i jedno sunce .

Znači  dvanaest na jedan ili 12.01.

Sada je trebalo otići kod Mare Gatare da nam izgata godinu.

Ona pukla od šege. Kaže ,kako smo mi ljudi jadni.

Interesuje nas godina koja nam mnogo takara  donosi.

A ako baš  želimo da znamo,prošla je bila 2022.

Ako smo iole  pametni skontaćemo koja je ova.

Skupili smo konzilij mahalaša da donesemo konačni sud.

Dg. Lat.diskavery:

U ovo vrijeme slijedeće godine će biti 12-01.2024. godina i ne m're biti druga.

Jesu nam puno rekli. I mi bi možda skontali prošlu , a slijedeću : ko živ ko mrtav, još nas nije briga.

Nas interesuje ova godina gatalinke neuke!

Što bi poete rekle:

-Još joj takar celofanu nije dohakao , a nikako da se dogovre koja je godina..

U prevodu:

-A jopet , godine su ko žene.Ili su žene ko godine, a merebit i vino tu ima neke uloge.


												

Bodlere – Epilog

 

Na brdu sam stao ponad silnog grada
I promatram more kuća i zidina:
Bezbroj legla jada i bludnih naslada.

Gdje strahote cvatu ko cvijet crnog krina.
Sotono, skrbniče moga srca u stravi,
Znaš da plakat neću na pogled s visina.

Već u žudnji strasnoj, ko razvratnik pravi,
Opit ću se gradom – bludnicom mamenom –
Što me svakim trenom ushitom zatravi.

I dok zora spava u velu maglenom.
Težak, mrk i bolan, kad na noćnom logu
Tašto zapaluca pod modrom koprenom,

O, uvijek se divim besramnom brlogu!
Lupeži i drolje zabavljaju bolje
Neg što sitne duše i pojmiti mogu!