Neko je od kamena, neko od gline,
ja srebrnim sjajem plenim!
Ja sam od izdaje, ja sam Marina,
ja sam varljiva morska pena.
Za one od gline, za one od mesa –
i sanduk, i kamen nad grobom…
Sred mora sam krštena, i trajem, jesam,
a večno u letu se drobim.
Samovolja moja će probiti svuda,
i mreže i srce svako.
Ukroti de, čik, ove kovrdže luda,
načini me zemljanim prahom.
Nov talas – i vaskrsnem ja, razbijena
o kolena vaša gorska!
Pa – živela pena – ta vesela pena –
ta visoka pena morska.
Hvala ti zivote, mnogo si mi dao.
Dao si mi oci, otvara ih svjetlo.
Jasno vidim crno, jasno vidim bijelo.
Nebo iznad glave, tako sjajno i kad se budim
vidim u tom mnostvu, lice koje ljubim…
Hvala ti zivote, mnogo si mi dao.
Sluh koji ne vara i ne cuje lazi,
a slusa djecaka kada ljubav trazi.
I cuje u noci sto je iza vrata
korak prijatelja, ili korak tata…
Hvala ti zivote, mnogo si mi dao.
Hrabrosti jos imam, i nisam bez dara,
da zavolim voce, koje covjek stvara.
Dijelili smo udes, dobar ili zao,
kad u moje oci tvoj je pogled pao
Hvala ti zivote, mnogo si mi dao.
Dao si mi osmjeh, ucio me placu.
Sve sto ne znam danas, mozda sutra znat cu.
Ti si dao njeznost koja pjev moj cini,
ponoru me dao, i dao visini
Za sve što mi ote
hvala ti, zivote.
Noć te uništava da bih te tražio
kao ludak, u tami, u snu, u smrti.
Moje srce izgara kao osamljena ptica.
Tvoja me odsutnost ruši, život se zatvorio.
Kakva samoća i mrak, kakav suh mesec na nebu,
kakvi daleki putnici po nepoznatim telesima
pitaju za tvoju krv, za poljupce, za kucanje tvog srca,
za tvoju neočekivanu odsutnost u noći koja raste.
Moje ruke te ne stežu i moje oči te ne poznaju.
Moje su reči uspravne trazeći te utaman.
Spokojna noć u meni, horizontalna i duga,
pružena kao reka sa samostalnim obalama.
Ali idem da te tražim, otimam te i čupam
iz tame, iz sna, prikrivam te za svoje sećanje.
Tišina gradi tvoju neobjašnjivu istinu.
Svet se zatvorio. Sa mnom ostaješ.
Ne smiješi se tako, srce me ne zebe.
jer ja ljubim drugu,a ne više tebe.
Znadeš ti i sama, slučajno sam prošo
i ne gledam tebe, nisam tebi došo.
Prošao sam tuda, srcu je svejedno-
virnuo sam, usput, kroz okance jedno.
Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!
46
„Napolje, unutra, ovamo, onamo“:
Magičnih senki predstavu gledamo.
Na sceni* gde Sunce gori mesto sveće
Mi kao fantomi vrtimo se samo.
47
Ako li vino koje si ispio
I ako usne koje si ljubio
U Ništa odu i ti Ništa budeš
Nećeš biti manji no što si bio.
763*Hronologija je čudna puzavica ovisna o pjesničkoj slobodi ili blesimetru pripovjedača.
764*Poetika je veoma moćan ali i beskrajno strpljiv posrednik između sna i jave , radosti i tuge , jala za propuštenim i žala za iskorištenim . Moćan hranitelj iluzija i slabašan zaštitnik zaljubljenih .
765* Vrijeme je tek jedna iluzija koju su izmislili ljudi i koja ne može da obujmi ljubav.
766* Prošlost je sumnjivi i varljivi savjetodavac jer se oslanja na nejasna sjećanja i neke lažno tkane privide , noseći tegobu ili olakšanje. A mere biti ( gluho i ćoravo bilo) i obadvoje , objene u isti vakat .
767*Sadašnjost nam bježi neumitnom brzinom i već u ovom momentu ona je prošlost ; samo jedan treptaj sna.
768* Budućnost je niz nesagledivih i višeslojno zamišljenaih iluzija kojim treba prići sa krajnjom skepsom jer nas , sasvim izvjesno vodi u kabur.
Эхо любви
Покроется небо
пылинками звезд,
и выгнутся ветки упруго.
Тебя я услышу за тысячу верст.
Мы – эхо,
Мы – эхо,
Мы –
долгое эхо друг друга.
И мне до тебя,
где бы ты не была,
дотронуться сердцем не трудно.
Опять нас любовь за собой позвала.
Мы – нежность,
Мы – нежность.
Мы –
вечная нежность друг друга.
И даже в краю
наползающей тьмы,
за гранью смертельного круга,
я знаю, с тобой не расстанемся мы.
Мы – память,
Мы – память.
Мы –
звездная память друг друга.
Eho ljubavi
će pokriti nebo
zvjezdanu prašinu
i elastične vitke grane.
Tebe ja čujem hiljadu milja.
Mi – odjek,
Mi – odjek,
mi –
dugo eho jedno drugog.
Od mene do tebe
Gdje ja sam ti nisi bio
Ganuti srce nije teško
Opet nas ljubav zove
Mi – nježnost,
Mi – nježnost.
mi –
vječna ljubav jedno drugoma.
Pa čak i na ivici
Nadolazećeg mraka,
izvan smrtonosne kruga,
Znam stobom se ne rastajem
Mi – pamtimo
Mi – pamtimo.
mi –
U zvjezdama pamtimo jedno drugo
pB
Dodi u moj čardak!… Samu mi je zima…
Svi dšseci moji za te su prostrti…
Hoću poljubaca u kojima ima
I vatre, i sunca, života i smrti!…
Tvoji zagrljaji neka budu zmije,
Neka stežu divlje uz vihore zara!
U njima da umrem, Šerifa, što prije,
Mirišući bašte, tvojijeh njedara…
Žedan sam ljepote, i ženskoga stasa,
Grčeva i slasti, smijeha i vriska,
Pomame i ognja, i miloste tajne…
Hodi! Neka ti se sva duša zatrese,
I po mojoj sobi, ko procvale rese,
Svog proljeća prospe pahuljice sjajne
Dobro je ovdje: njihanje i šum
Jutra nas grle rukama studenim
U bijelom plamenu povija se grm
Ruža blještavih, ali ledenih
Na paradnim, snjegovima svečanima
trag skija klizi kao sjećanje moje –
Nekad, u u nekim davnim vremenima
Išli smo tim putem nas dvoje.
pB
Da stigneš onamo,
Da stigneš gdje si,
odeš odande gdje nisi,
Moraš ići putem
gdje nema zanosa.
Da stigneš do onoga
što ne znaš
Moraš ići putem
koji je pun neznanja,
Da posjeduješ ono
što ne posjeduješ
Moraš ići putem
lišenja posjeda,
Da dopreš do onoga
što nisi
Moraš proći putem
na kom nisi.
A ono što znaš
jedino je što znaš
I ono što je tvoje
ono je što nije tvoje
I gdje jesi
jeste gdje nisi.