iz gornje ladice komode izvukao sam par plavih gaćica pokazao ih njoj i upitao: “je li ovo tvoje?”
pogledala ih je ovlaš i uzvratila: “ne, te pripadaju nekom gaboru.”
da bi tu otišla i ja je više nisam vidio. kod kuće je nema. obigravam neprestano oko njenog doma i ostavljam cedulje na vratima, ali kad se vratim nađem ih na istom mjestu. skidam zato malteški križ s retrovizora i vežem ga za kvaku njenih ulaznih vrata vezicom za cipele. ostavljam i knjigu pjesama. ali kad se ponovo vratim sve je još uvijek netaknuto i na istome mjestu.
lutam ulicama u nadi da ću negdje ugledati onu njenu tamnocrvenu kadicu s istrošenim akumulatorom i vratima poput slomljenih krila tužno obješenim.
vozim se ulicama na rubu suza postiđen zbog vlastite sentimentalnosti i moguće ljubavi
izgubljeni starac koji vozi kroz kišu pitajući se kamo li je sva ona sreća najednom isparila.
Stigla je jesen do lišća zaljubljenog u nas i do miševa gde je žito požnjeveno; Požutelo je lišće jasena tu iznad nas a i šumskih jagoda lišće prokvašeno.
Čas ljubavi koja vene stigao je i do nas, i naša setna duša umorna je, svela; Sad rastajmo se, pre neg’ doba strasti zaboravi nas, sa poljupcem i suzom vrh tvog setnog čela.
Šest sedmina , cirka ba plus minus 1 – 3 dana ove prelijepe 2o23. godine su pred nama nama. Dobro je. Progurali smo jedan dio . Oni koji su pregurali.
Oni koji nisu , jednostavno im se posrećilo. Ili nije? Otišli su na bolje mjesto. Ili na gore. Trećeg nema. Ono nesvrstano – čistilište je izmislio vehti čovjekomrzac, rasista i bogohulnik Dante.
On nama neko čistilište. Bedak. Nije skonto da je boravak na zemlji čistilište. I on , sam sebi našo put do raja.
Jes, kako ne.
Ne reče li Isus( Matej 5.):
-27.Ne čini preljube.28.Ali ja vam kažem da je svaki koji ženu pogleda sa žudnjom, več učinio preljubu sa njom u srcu svom…
Beatrice Portinari je stvarna djevojka. Umire mlada , a Dante i kao oženjen sanja njene čari i ljepotu.
– Beatrice ponekad simoblizira nedostižnu ljubav kojoj jedan pjesnik, pisac ili umjetnik teži.
Znamo mi i za izreku i za tu ljubav. Iskusili smo je. Iskušavamo svaki dan. Koga briga za Kalendare.
Neka ga hadumi mačku kače za rep.
Ali ipak , i nedostižna – ona je čulna i osjetilna kao i svaka.
Po Isusu to je preljuba.
Kome više vjerovati:
Danteu ili Isusu.
A rasista Dante bi u raj?
Malo šjutra…neće on još dugo iz pržuna. Veliki grešnici zasluže kaznu i na ovom svijetu i na onom.
Za života je bio osuđen da luta i veći dio života bude odvojen od žene . Mogla se ona njemu u progonstvu pridružiti. Nije frajerka. Nije se htjela boriti sa sjenima mrtve Beatrice. Zapravo ljubavnicom , kako to Dante poetski implicira.
A čednost potvoriti takvim optužbama je veliki grijeh.
Napustimo sada pržunara i osvrnimo se malo na nadolazeće dane poslije ove prve sedmine ove godine.
Nose nam novo rađanje , nježnost i ljepotu pročljeća . Nećemo ni osjetiti protok dana , a raskoš i topline ljeta nas umivati . Zatim eto je , bojama i plodovima narskošnije doba , jesen sa zlaćanim lišćem . Nećemo ga se ni nauživati , a ono samo što nije otpalo. Kad dignemo pogled sve ruja.
Taman se počnemo diviti bojama o onozapada nas djevičanska bjelina , koja uznosi i miluje.
Priroda popria nestvarne boje i šare treperavih niti svih doba u kojima neprikosnoveno vlada najljepši nebeski cvijet :
Žena !
Kao i u svakom godišnjem dobu, nastupajući dani će biti prepuni Božjom ljubavlju , milošću i dobrotom.
Treba to prigrliti. Nemojte se žalostiti i kukati. Bol ne nosi dobro mile moje.
Lako je to reći.
Jeste , ali tako treba da bude.
Postoji vrijeme ljubavi i patnje.
Radosti i samoće.
Sreće i boli.
Život ide dalje. Ne pita vas za vašu bol. Ako se zakopate u njemu prestajete živjeti.
Otkako Lenka ostavi košulju tanku lanenu nedotkanu na razboju i u nanulama otide da niže duvan u monopolu – lice joj se izmeni obrve spustiše nadole i usne sviše skrušeno.
Ne beše Lenka rođena za te puste duvane! Duvane – žute otrove da grudi – kite rumene.
Prva godina proteče kamen joj pade na srce, druga godina naiđe bolest joj grudi iskida. Treća godina je bila zemlja je Lenku pokrila.
I noću dok je mesečić nad grobom svilu svijao vetrić je tihi nad njom žalosnu tugu sejao: “Zašto mi, zašto ostade košulja ta nedotkana? Košulja beše darovna…”
Nikada ne kažeš reč koju bi trebalo. Da te ne bih ocenio, izmičeš mi na hiljadu strana. Da te ne bih pomešao s mnogima, stojiš odvojeno. Poznajem, poznajem lukavstvo tvoje… Nikada ne ideš putem kojim bi trebalo.
Tvoj prohtev veći je od prohteva drugih, zato ćutiš. Pritvornom ravnodušnošću ne haješ za moje darove. Poznajem, poznajem lukavstvo tvoje… Nikada ne uzimaš što bi trebalo.