Zgasnuli smo zutu lampu
Plavi plast je pao oko tvoga tijela
Vani sume oblaci i stabla
Vani lete bijela teska krila.
Moje tijelo ispruzeno podno tvojih nogu
Moje ruke svijaju se zude mole
Draga, neka tvoje teske kose
kroz noc zavijore, zavijore
Kroz noc
kose moje drage duboko sumore
kao more
A. M. Remlaovu
Na razmrskanoj nozi se dovukla,
Uklupčila se kraj rupe i brega.
A krv je ko tanka brazda okrugla
Sanjivo lice delila od snega.
Još je nazirala pucanj kroz dim ljuti,
I vila se šumska putanja u oku.
Iz žbunja je vetar kosmati i kruti
Raznosio sitne sačme kišu zvonku.
Kao žunje, nad njom magla se je vila,
Bilo je crveno vlažno veče pozno.
Nemirno se glava dizala i krila
I jezik na rani ledio se grozno.
Žuti rep, ko požar, u sneg je upao,
Ko kuvana mrkva usna je otekla …
Širio se inja i sačme dah zao,
A krv, vrh čeljusti, curila je, tekla.
Ja sad idem van i vratit ću se tek ujutro.
Bit ću vani, ne čekaj me, idi spavati, ondje ću sjediti
i čučati i doći ću pijan.
Ja sad idem van i vratit ću se možda tek za tristo godina,
pa zar je to neko vrijeme?
Past ću ti na prozor u spodobi jednog bezprizornog
razrokog fotona.Posadit ću se u obliku
prašine, spale nelome s cipela,
na prag tvojih vrata.
A ti onda ne budi zla i pusti me k sebi.Ne pravi mi
scene. Ljubavnike
ćemo pokupiti u pokrivač i izbaciti kroz prozor.
I ostavit ćemo sebi svjetlo.Ma pusti me k sebi.
Ma pusti me već k sebi, pa pusti me već,zašto ti
to toliko traje, to je nekoliko trenutaka, ma to je
grozno dugo,pa ja ću tu usahnuti umrijeti umrijet od
žalosti,ma molim te ipak otvori il’ ću ti ta vrata razvaliti,
kožu ću ti izgrebsti, oči ću ti iskopati
ljubavi moja
Jutros je komšinicin pijetao zakukurikao hejbetni put ove nasušne godine.
Trebao bi još par puta toliko puta put nategnuti glasne žice, ako hoće da pošteno zaradi ovogodišnju platu.
Vi se pitate odakle ili što će pijetlu plata.
A šta mislite šta radi svaki dan?
Zarađuje platu i izbjegava nož.Ako koke dobro nose jaja , znači pijetao dobro radi posa.
Ako na vrijeme, u zoru budi gazdu ,jopet je u plusu.
A sve nam se ,nekako , čini da je pijetao lukaviji od gazde.Do jednom.Gazda ga hrani i plaća kokama, da ozvaniči sabah.
A pijetao ozvaniči sabah da bi pricvrljivao koke.Nema kod njega ljudskih gluposti.Stara koka dobra juha.Naskaće on sve odreda. Ma nije ga briga ni da li je koka koka , odnosno ženka njegove vrste. Njemu je samo zakukurikat i čitav potonji dan naskakivat.
Dakle , gazda ga plaća za ono što je pijetlu u krvi.E sad, ne znamo da li mu plaća prekovremene sate i radnje. Ono sa drugim pernatim ženskinjama, jer ruku na srce , nauka nije skontala da li pijetlov takar po stranjskim tijelima ima ikakve veze sa povećenom reprodukcijom među vrstama.
A ća mu ga meremo znat’ ? Mere bit se jednom izlegu pjetpatke ili pjetguske.Nikad se ne zna.Na ovom dunjaluku je sve moguće.Ha imaš penezi, moš kod hodža i sveštenih lica kupiti svaki oprost.
Što bi poete rekli:
Tetkice i hadumi bi svašta nešto za šoldi dali i prodali.
U prevodu:
Lele im se i kuku!
Vala pošteno da poštenije ne mere biti.
Stupaj sa svojim mrakom
kroz propast horizonta;
sa tajnom i oblakom
od fronta, pa do fronta.
Stupaj sa svojom tmušom
kroz ponoc cijele zemlje;
pjevaj sa svojom dušom
gdje god se spava i drijemlje
*
Dosta je laži ! Što mi treba
to nije mnogo, dobri Bože,
i toliko se dati može;
tek ljubav žene, vidik neba
I ništa drugo. Ništa vece.
Da je u tebe dobre volje,
meni bi bilo cisto bolje
i — cisto ravan put do srece.
Zamjeraju nam da govorimo o Vatikanu u negativnom kontekstu.
Dobro, večeras ćemo ih poslušati i mi nećemo govoriti o Vatikanu.
Nije valjda da se bojimo da ćemo proći kao Drajfus.
Pustićemo da oni sami o sebi ili neko drugi o njima govori.
Možda bi u slučaju kada drugi govore adekvatniji naslov pisanije bio Drajfusovo:
Optužujem
Tako će se vidjeti da li naše priče istinu govore.
Nedelja 11. rujan (spetembar) 1994. – Zageb – Hipodrom.
Papa Jovan Pavao II, svečano obilježavajuči posjetu Hrvatskoj svojom misom,podugo glorifikuje i medenim usnama na sav mah daje odu ratnom zločincu Alojzu Stepincu.
To je zlotvor koji je bio glavni kršćanski duhovni vođa ustaške genocidne tvorevine Nezavisne države Hrvatske.
To je ona koljačka tvorevina koja je samo u Jesenicama pobila 700.000 Jevreja, Roma, Srba, Muslimana i ostalih nepodobnih pripadnika drugih naroda. Veliko broj ubijenih , njih 15.000 su bili Hrvati koji se nisu slagali sa genocidnom politikom. ( Iz Arhiva Muzek Jasenovac )
Citiramo (TV Channels Online):
Na današnji dan, 3. listopada 1998. godine, papa sv. Ivan Pavao II u Mariji Bistrici, proglasio je blaženim zagrebačkog kardinala, slugu Božjega, Alojzija Stepinca.
„Mi, udovoljavajući želji Našega brata zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića te brojne druge braće u biskupstvu i mnogih vjernika, pošto smo razmotrili mišljenje Zbora za proglašenje svetih, Našom apostolskom vlašću dopuštamo da se sluga Božji Alojzije Stepinac odsada naziva blaženim i da se svake godine na dan njegova rođenja za nebo, desetoga veljače, može slaviti njegov spomendan na mjestima i na način kako je to određeno kanonskim propisima. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.“ Amen.
Papa je Alojza Stepinca proglasio svecem. Tako to pape rade. Krvnike proglašavaju svecima. I pedere. I silovatelje djece.To je čisto Bogohuljenje. Ništa novo za bludnicu ispod sedam bregova.
Kažu Stepinac se branio da on nije nikoga ubio.
Ni Hitler ni Pavelić,ni Tuđman ni Čosić ili SANU , papa Ivan Pavlica nisu nikoga ubili,niti mnoge pape.Za papu Borđiju je dokazano da je silovao, ubijao, trovao i klao.
Međutim to ne znači da nisu genocidni koljači.
Vraćamo se na hipodrom gdje papa juriša:
“Nostalgijom leti u vrijeme kada su u ovim krajevima svi vjernici bili u punom zajedništvu. Vjera mora ponovo postati snaga koja ujedinjuje i daje dobre plodove poput rijeka koje protiču ovim krajevima.Kao Sava,koja izvire u Sloveniji,protječe vašom domovinom a u Srbiji utječe u Dunav.
Te dvije rijeke se susreću kao što su i pozvani narodi koje ona povezuje… ”
Papa Ivan Pavle II poslije hvastanja krvnika između ostalog,ovo poručuje masama vjernika (kažu bilo je milion vjernika).
Pomenu Ivančica Pavao II sve koje Sava povezuje, normalno : osim Bosne.
Ali vjernici iz Bosne i Djedove hiže nikad nisu bili u zajedništvu sa Vatikanom već su ga prokleli. Zbog toga su svako malo dobijali krstaške ratove,klanja ipustošenja.
Papa Ivan pavle II to zna. Zna i da je rat u Bosni 1992. – 1995. bio tek poslijednji u nizu krstaških ratova protiv Bosne , zemlje Božje milosti.
Dakle za tog papu Bosna ne postoji.
Dali dolikuje nekoj blaženosti, negirati postojanje jedne prizante zemlje.
I onda , vi će te nam raći da imamo respekta prema papi koji negira naše postojanje.
Onaj ko to čini mora da je lud. Mi još uvijek nemamo to čage. A nisi lud dok ti to ne dokažu. Nisu ovo vremena kada te zatvore i ti trebaš da dokazuješ da nisi lud.
Tko zna, sve se može.
Kažu ne volimo Vatikan. Ovaj put nećemo o pederčini Mikelanđelu koji se namrgođeno smješka papama svakog jutra sa svoda Sikstinske kapele. Poručuje im da ne skreću sa njegovog puta i prstima se mazi sa jednim od svojih mnogobrojnih ljubavnikom. Tipično pederski.
Nećemo o tome,to smo mi prvi javno zamijetili.
Vatikan se tek 1965. posebnom bulom oglasio da je ropstvo neprimjerno i ne dolikuje dvadesetom vijeku.
Vrlo blijedo i sramotno od sile sa dna sedam brijegova, “gospodara orbis et urbis”.
Ne narediše da se ukine niti osudiše ono što je Isus Hrist s početka nove ere najoštrije žigosao i proganjao.
Neprimjerno ropstvo ne znači i ukinito ropstvo ili barem osuđujuće.
Mnogo toga se u Vatikanu radi što ne dolikuje pa to ne ukidaju.
Vatikan i njegove crkve svaki dan potresaju nedolične,umobolne , bogohulne,čak i kriminalne radnje i optužbe pa to niko ne zabranjuje.
Kad bi se sabralo od nastanka Vatikana do Bosne 1995. godine, brojke bi nadmašile sve ostale kriminalne, zločinačke radnje svijeta.
U ovo ne uključujemo silovanu i masakriranu nevinost,to zaslužuje poseban osvrt.
Ovo svakodnevno dan za danom čitate u novinama i niko ne mari ili to zabranjuje. Ušle te radnje ljudima u krv i u gene. Čovjek jednostavno ogugla.
Ne dolikuje ( ropstvo) ne znači i zabraniti ga.
Ako ropstvo ne dolikuje dvadesetom vijeku onda papska / Vatikanska bula upućuje da je dolikovalo 19. i svim ranijim vijekovima.
Nemojte nam molim vas govoriti o nekim konstrukcijama ili nam bilo kakvim asocijacima implicirati govor mržnje. To nije pošteno, mi samo tumačimo ono što je rečeno i objavljeno.
Hiller pomete, desetke milione puta pogubi ljudskost i mnogo više života. Minut prije smrti se pomoli Isusu i sve mu biva oprošteno. Tako nas uče Savle.
Ajte molim vas, nije nego.
Šešelj 2oo5 kaže, a google objavljuje:
“Možete vi mene optužiti za sve zločine koji su počinjeni u bivšoj Jugoslaviji, ja ću se odbraniti i dokazati da je za sve kriv papa Ivan Pavao II.”
I odbranio se; pustili ga na slobodu da svoje genocidne ćenifarije i dalje bljuje po bijeloj selendri i okolnom pašaluku.
Nejvjerovatnije dogovor pao: Nemoj ništa o ućešću mentora u klaoničkom piru ustaša i četnika, mi tebe puštamo na slobodu, dok ne crkneš.
Jedan od najvećih balkanskih krvnika se već skoro godinu dana slobodno šeće, a Vatikan ni jedne riječi da progovori.
Oni nas pozivaju na toleranciju.
Hajte molim vas. O kakvoj toleranciji je riječ?
Tolerisati zlo da popuje nevinoj žrtvi.
Za kraj smo ostavili nekoliko poetskih bisera:
“- Crkva ima mnogo manje veze sa bogom nego priroda i što je starija sve manje. (str.166)
– Čitavo učenje crkve je leganda i praznovjerje. Da bi vjerovao (tom učenju –op.a) čovjek treba da bude priprost kao najveća neznalica. Da bi vjerovao čovjek treba da bude glup i preplašen.(str.175)
– Crkva stvara svece u vrijeme kad su joj potrebni i tamo gdje su joj potrebni. Nije to nešto što zavisi od Božanske Volje. To je geografija i politika. (str.178.)
-Crkva je zamučivala, ublažavala i iskrivljivala učenje Isusovo. Sahranila je njegovo učenje pod čitavu planinu deklamacija, teologija i praznovjerja. Da bi bila moćnija ubijala je vatrom mukama, uvijek tobože u ime Božijeg, a u stvari da uveće svoju moć i bogatstvo ,i da iskorjeni svoje neprijatelje.Crkva je jedna od poznatih svjetskih kriminalaca.(str.175).”
Ovo nisu naše riječi,več riječi Luisa Bromfilda poznatog pisca iz njegove : Čudni slučaj Mis Ani Spreg. /Mali roman – Budućnost N.Sad 1957 g./
Nismo htjeli uplitati neka njegova druga razmišljanja o crkvi. Zbog ovakvih razmišljanja je najvjerovatnije dobio samo Pulitzerovu nagradu. Nobel mu je onemogićen iako je bio bolji literat od 90% nagrađenih.
Za kraj ćemo samo primjetiti da Isusa na svojim zdanjima, kojih se Nebo odreklo, često predstavljaju kao Heliosa koji vozi nebeske kočije.
Nikome u Vatikanu ne smeta što je Isus predstavljen kao paganski bog koji ćera konje.
“Već je sjekira položena na korijen stablima; svako se dakle stablo koje ne rađa dobra ploda siječe i u oganj baca.” ( Isusove riječi/Matej 3.10.).
Vi ćete se zapitati šta je časni drvodelja htio ovim reći.
Mnogo toga, višeslojna je to poruka i opomena.
Mi ćemo vas zapitati da li su pape rađali. Samo Papisa Ivana koliko mi znamo. I ona krišom. A imali su mnogobrojnu “nezakonitu djecu”. Sam Borđija je imao devetoro, a silovao i obljubio najmiliju trinaestogodišnju kćerkicu.
Blud i razvrat Vatikanski u sodomitskom pravcu su najavili i rječju i djelom utemeljivači hrišćanstva jevanđelista Ivančica apokaliptičar i Savle konvertit biseksualac.
Ni šta od ovoga nisu naše riječi . Mi ih samo prenosimo. I vi nama zamjerate što ih slikamo bojama čije su nijanse na istom nivou kao navedene?
Nije fer ili što bi reko mali kalimero:
-Nepravda , e pa to ti je.
A Ivan , što ga prozvaste Krstiteljem sedam vijekova prije nogo je crkva taj običaj unijela u svoje kanone, bi rekao.
-Vapaj usamljenog u pustinji mraka.
Ptica što pjeva u mojoj glavi
I ponavlja mi da te ljubim
I ponavlja mi da me ljubiš
Ptica što jedno isto ruje
Sutra ujutro ubit ću je.
Samoća je poput kise,
U večeri iz mora se diže,
Iz ravnica pustih i dalekih stiže,
Ide u nebo, gdje je uvijek ima.
I tek sa neba pada po gradovima.
Pada prije neg svijetlost je izašla,
kad ulice se okreću spram zore,
I kad se tijela sto nisu ništa nažla,
Razočarano dijele puna mora,
I kada ljudi sto od mržnje gore,
U postelji jednoj moraju da noće.
Tad dolaze valovi samoće…
Zbog tog što ti ruke ne uspjeh zadržati same,
Zbog tog što sam slane ja izdao usne i nježne,
U tamnoj akropoli moram jos čekat da svane.
O, kako ih mrzim, te mirisne brvnare dnevne.
Opremaju ahejski muževi konje sred tame,
I zubata pila po stijenkama oštro zagrebe,
I nikako suha u venama vreva da stane,
I nema ni imena, odljevka, zvuka za tebe.
Pa kako sam mogao mislit na povratak prije,
I kako sam smio? I zašto se odmah othrvah?
Još mrak se ne rasu, ni pijetao pjevao nije,
A sjekira vrela ni zasjekla nije jos drva.
Ko prozračna suza na zidu je izbila smola,
I osjeća grad u svim drvenim rebrima škripu,
Al šiknu ka stubama krv, i na juriš je pošla,
I lik onaj zamamni prisni se mužima triput.
Gdje mila je Troja? Gdje carski, gdje dom djevičanski?
Kućerak ce Prijamov visok bit uskoro smrvljen.
I drveni suhi dažd pada od strelica lakih,
I šikljaju strelice druge iz zemlje ko grmlje.
I ubod se posljednje zvijezde već gasi bez bola,
I osvit u prozor će pokucat meni po lasti.
I spori dan, poput u slami tek prenutog vola,
Niz ulice, hrapave od sna dugačka, se klati.
Nicega drugog nema u ovoj pjesmi – sem tvog lica.
Nicega drugog nema ovdje – sem tvojih zednih, kao
noc sivih ociju.
Kej se u jezero pruzio pravo kao puscana cijev
Stojim na keju i pjevam o tebi kakvu te znam
ujutru.
Ne mislim na tvoje oci, tvoje lice.
Niti na tvoje razigrane noge, noge trkackih konja.
Zbog neceg drugog mislim na tebe ujutru na keju.
Tvoje su ruke sladje no hljeb orahove boje kad me
se taknes.
Tvoje se rame ocesalo omoju ruku – jugozapadni
vjetar krstari kejom.
Zaboravljam tvoje ruke i tvoje rame i opet kazem:
Nicega drugog nema u ovoj pjesmi – sem tvoga lica.
Nicega drugog nema ovdje – sem tvojih zednih,
kao noc sivih ociju.