Pismo ženi sa nevidljivim pjegicama i bolom u grudima




 

Pjegice,

Dan je prelijep,

hladan i kišovit.

Odakle da počnem mila, a da se tvoga bola u grudima ne dotaknem.

Mnogo toga , ti o meni , ne znaš ljubavi.

Da znaš , možda ne bi samo plakala ,već bi se ponekad i nasmijala i rekla:

-Glupko, uvjek je bio malo blesav. A mio i drag. Jedini moj Princ mali.

 

Pitala bi se šta ja noću radim?

Ne bih se zamislio,

Malo bih se počešao, ono nekako naopako.

Lijevom rukom, preko glave iznad desnog uha, ili desnom  iznad lijevog.

 

Dobro si rekla , Glupko.

Naopako se i češkam i sa tobom noć uvijek počinjem:

Po svu noć ja tebe sanjam mila moja.

Po svu noć ja tako , uz tebe draga počivam,

uz nevjestu svoju, života darove snivam.

 

Da mila,

od kada si me nazvala Dragim ti si moja nevjesta postala.

Pod Nebom i zvjezdama .

Mjesec mi i maglice svjedoci.

A naša noć je uvijek tako snena , zvjezdana.

 

Dragi tvoj često nije kraj tebe ,

da te zagrli i suze poljubcima briše.

Suzama si lice zasula, udovica si moja malena,

crne velove po polju ljubičica prosula.

 

Po svu noć ja tako , uz dragu se jedinu odmaram ,

Uz nevjestu moju, za me neudatu , ja tako po svu noć,

njene cjelove milujem, ljubavlju je neispavam.

Po svu noć ja tako, život naš dozivam.

 

Po svu noć ja tako ,

ljubav jedinu cjelivam.

Po svu noć ja te nježno volim

Po svu noć ti me žarko voliš

Po svu noć se volimo mi.

 

To tako miriše na Poa, mila

Budler krao,

Rembo u zvijezde okivao

Jesenjin pomalo mezetio,

Mak na stećke klesao ,

Indexi opjevali.

Zašto nas ja ne bih ugurao u taj mit

o ljubavi

kad nježnije od njih svih  o ljubavi snim.

 

Naša to ljubav zaslužuje.

Koga briga ako jednog dana umrem ,

jer obala je tvoja meni šaputala riječi ljubavne.

Da, obale tvoje mi dodirima šaputale,tvoje tajne okrivala.

Kada se smiješ tvoje nevidljive pjegice me grle,

čak i kada me ljubiš moje bore sanjaju,

da su ljubavnici tvojim strahovima i skrivanjima.

Uzburkano tvojim obalama more mi na uho šumi

tvoje tajne predviđa da bih lakše po tvome tijelu brodio.

 

Kada se ljutiš,

ožiljci koji se ne vide ,

nestaju,

kada sanjaš da te berem.

pjesak naš nas ćuti,

tugu kupi 

 

a ja , po svu noć tako , tebe tražim ,

jer mjesec žmirka ,

žuti

huči, vri

da se volimo mi.

 

Ljube a Mila moja,

Bog milosti i ljubavi me pita, čemu je , kome je duša tvoja , Makusmče sretno.

Tada mi svjetlost u dušu kane, jedna kap za čitav univerzum snova i ljubavi.

Duša moja je zbog Tebe,ljubavi, od Boga data radi milosti , dobrote ,

tvoje i snova zapretenih u velove čekanja i uzdrhtalih nadanja.

Tren prije me boljelo,kao tebe nekad,

časak prije tuga me htjela ubiti.

Kao tebe sada.

Ali više ne.

 

Ime ti je žena bezgrešna i gorda .

Nikad me nemoj pitati o čemu pjevam,

jer dvanaest su poupoljaka , krhkih i bijelih,

orošenih suncem i krvlju mojih snova,

naizmjenično  prošarane plavim velovima

moje i tvoje tuge

svjedoci .

 

Za svaku našu godinu traganja,

od dana onoga kada sam te sreo i namah zavolio ,

po jedna krhka ruža.

Za svako stoljeće kada bješe srcu mome neznano po pupoljak krhki.

 

Pitao sam se , da li sam se ja tada oprostio od tebe, Mila moja.

Znaš kalendari i čast.

Vrlo zlohuda kombinacija.

Nije mi bilo važno, jer znao sam da voljeću te do groba,

barem.

A možda i poslije, ali ti to sada  ne mogu zasigurno reći.

 

Radio smo mnogo toga, uh grijeh mi i sama misao na to ,

pa i poslije nas, pa me toplina ,možda , mnogo jača gore čeka.

Pomišljao sam , voljeti , dotaći , čednost tvoju bilo grešno i pretoplo

Zato tih dvanaest bijelih pupoljaka,naizmjenično osunčanih i orošenih, a prekrasnih,

još uvijek samuju na splavu opraštanja.

 

Da, ruže ne poklanjam tebi ,mila moja.

Već oprostu , u ime ljubavi, snova i pjesama darovanih

plavoj anteriji, što još uvijek na ležaju sniva,

da je nevjesta moja oblači.

Zaista , ta anterija sasvim zavodljivo miriše.

Na tebe, tvoje tijelo bijelo, tvoje tijelo sneno , 

mazne grudi sedefaste,

cvijetove tvoga đardina

jer moje su je pjesme lepršale na tebi,

da bih je nestašno skidao djevojačke lati 

 

I zato ne pitaj me o čemu pjevam,ljubavi moja.

Lakše se živi draga

Kad o ljubavi pjevam,

oči su zeru bistrije kao kad bjelokost usnama prinosim.

I nemoj mi zamjeriti  Malena , ako tugu u stihu slutiš.

Više ništa ne trebam Mila.

Za sebe se više i ne molim.

Samo tebe sanjam begunice duše moje.

U snovima mi dolaziš.

 

O dodji ,već jednom, kao prolece,

smeh ljubavnice zemljin mi donesi.

Neka zakuca sreće u očima tvojim,

Nestrpljiva i nemilovana da se zablista u duši mojoj!

Dođi mi , u naletima nemira usred lišća i cveća koje hita da se raznese po tragovima naših dodira.

Da zajedno pojimo,

Jutros mi je ruža procjetala.

 

Dođi mi kao sjajna pobuna protiv damara svojih ,

baci se u noć,

u tamu vode Oceana mog,

iznad zemlje,

oglasi slobodu zarobljnih krikova

Tišna  sni!

 

Dođi mi kao smijeh munje, urlik oluje,

odjekni u Čednom gradu ,

oslobodi reč ugušenu,

bol koji je zapeo u danima pređašnjim.

Uz kristale Modre rijeke osnaži nasu ljubav

ne posustaj , budi pobednik smrti!

 

Kako da završim mila,

a da mi se nevidljive pjegice nasmješe.

Život je prelijep malena.

A , ja te volim i ti to znaš.

samo dođi i uberi me.





Navsegda

												

Asji , navsegda









Put me vodio Elisejskim poljima

od Podmoskovskih večeri

jer pola vijeka prije

kad željezna zavjesa

ljubavi našoj zapret je dala

zavjetova me prelijepa Asja





Odi u Pariz

Grad svjetlosti

za nas dvoje

u Sakre Ker

upali svijeću

klekni

sedždu

Bogu Jedinom

učini

pomoli se

za mene

za nas

nek bazilika bjelinom

čednosti svoje

bude svjedok ljubavi naše

navsegda





Šume i ne šume

Podmoskovske večeri

i grlice moje glas je utihnuo

a bila je tako lijepa

kao punog Mjeseca sjaj





Ispred trošnog Kaštela

svjedoka tihih noći

jecaja bez sna

bijela mramorna ploča

nad poljskim cvijećem

i snijegom oplastanim humkom

druga suzama mojim

krhkijim od rose

pečat ljubav bez kraja

i dodirima nježnim

koje smo jedno drugom

očajnički poklanjali

jednog svilenog stađuna

a se više nikada vidjeli nismo





O Asja Asjuška

šumi i jeca Volga

u srcu mome

ljepoto mila

zašto tužna si ti

kad sretni smo bili mi

Bože Ljubavi i Milosti

čuvaj je od zla





Na mramoru bjeličastom

nalik njenim grudima

i anđeoskom licu

epitaf poruka

za mene

za nebo

za vječnost

nježnošću samuje

ljubav slavi i svjedoči





Ovdje počiva Asja

zaljubljenog ljeta 1968.

voljela i voljena bila

navsegda





Na koljenima

u prtini klečim

dok pada

i ne pada snijeg

i suzama providnijim od kristala

niz moje lice slazi

procesiju boli

u duši mi stere

za ljubav usnulu

se

Bogu Milostivom molim

i

gorko mnijem





Eh da bogdo ovo 2018. godina nije

da je barem samo dvije godine prije





Oj , rabina rabinjuška

zašto žalosna si ti

reci i ne reci

dal sa tvojim lišćem

nestao je dan

u kome je živio

jedan

nadnaravni san





u krhkosti pahulja bijelih

u podmoskovlju

u beskraju

u nezaboravu

ote se krik sleđenog vodopada





ja ljublju vas Asja

djevuško moja

ljepoto srca moga

navsegda





Mjesečeva bajka

Uoči dana Galerije Bosna zemlja Božije milosti

Vrijeme je iluzija stvorena u neukosti ljudskog uma. Na obzorju nema ni prostora jer ga ni osnovi kvantne i teorije relativiteta ne mogu definisati. Čak i vrlo upitno širenje univerzuma anulira datost vremena i prostora.

No , uprkos te nelogičnpsti , kada dođe rođendan navru uspomene poput vesele bujice nestašnog potočića ili milujućeg lahorca koji osvježava čudesnu bonacu ljubavi.

No, krenimo redom.

Ljudi su kao vremenske odrednice nabacili sate i još manje jedinice, pa dane, godine,desetljeća, vijekove, milenijume, eone… I prostor su , za divno ćudo(!?) obuhvatili mjernim jedinicama.

Osim biblijskih , malo ljudi doživi sto godina, odnosno jedan vijek. I sada bi malenkost, koja nekako uspije da namakne cifru blizu jednog stoljeća, trebala da razmišlja o milijardama godina i šta će biti ili šta bi bilo …i šta je bilo.

Ta praška sićušnija od mikrosekunde , se ne okrene, a već je poput tahiona nema. Ni u nepostojećem vremenu , još manje u iščezlom prostoru.

Neko bi reko jes ovi narator pametan ko konj kad zarovi glavu u zobnicu ili ko Muje kad konja kuje po mjesecu.

Napokon se dokopasmo Mjeseca!

A mjesec – sjajan i bajkovit. I vrlo romantiučan. Takav je i život. Mjesečeva bajka. Ako ga živiš. Tada se sakupi dovoljno uspomena da ih uvežeš u niz slika koje miluju srce i um, vlažeći oči i nježeći bila.

Sada , sveznajući narator u poslijednju godinu trećeg kvartala svoga bivstvovanja ograničenom jednim vijekom, uz Božiju milost još uvijek persistira.

Sedamdeset pet godina!

Neko bi rekao lijepe godine. Mnogo je tu otkinutih listova kalendara.A znamo kakvi su listovi kalendara – jedinstveni , obasjani svjetlošću, nacifrani , zavodljivi, opijajući … bajkoviti.

Međutim ,iz uma čovjeka koji život mjeri unazad ,sve se svelo na tu jednu jedinu – nepoznatu i neupozantu česticu : tahion.

No , ne mo'š ti život spengat, ni u prostoru, ni u vremenu. Jednostavno proleti brže od te najbrže nepostojeće ćestice.

Probajte , ukoliko mislite da ste toliko pametni, izračunati koja je to brzina kada život – konkretno 75 godina stane u vrijeme kraće od par misli ili slika.

Gledam sliku Mjesečeva bajka i zahvaljujem se Bogu Jedinom što mi je podario Ljubav i Milost da naberem znanje i umjeće da svoj život pretočim u par slika i nekoliko poetskih zapisa.

Hajd’ nećemo biti cjepidlake! Ima malo više od par slika i još više poetskih zapisa. No, ko mi kriv kad sam ljubavalju, dan za danom , skupljao uspomene, i pretakao ih u slike i riječi. Poklanjane i “kradene”. Ali i prelijepe. Jedinstvene.

Zbog iskrenosti , ljubavi i dobrote u bezgraničnom neuslovljenom darivanju svaka slijedeća je ljepša od prethodne.

Bože Mili koliko predivnih ženskih bića je svojom ljubavlju, ljepotom i dobrotom krasilo i odredilo moj život. Nikad neću moći naći dovoljno riječi da se zahvalim Tebi , a ni krasoticama.

No Ti znaš da u mome nježnom srcu živi vječna zahvalnost i neizbrisivo sjećanje .

Da! Da!

Život je Mjesečeva bajka.

Tajanstven. Blistav. Nadrealan. Kao tisuće iskrica koje svjetlucaju u Mjesečevoj čaroliji. Kao uzburkana Modra rijeka nošena plimnim valovima Božije milosti i ljubavi. Kao san koji bljesne i izgubi se , i opstaje u mglicama.

A u tom snu obitava tisuće novih snova. U svakom danu barem jedan san , mnogo dodira, još više zagrljaja i hejbet nježnosti.

Moj Bože Milostivi hvala na svakom dašku mog života i svoj neizmjernoj ljubavi, milosti, dobroti i ljepotama koje si mi darovao.

Amin Gospode

Zov djedova i mora

https://www.youtube.com/shorts/YJ19YNdgxus

Moji praprapradjedovi , a bome i djedovi su bili primorci i pomorci. Nisam birao – rođen sam na kontinentu podalje od mora. Čitav život usud me vukao, vodio i vodao moru plavetnom, moru prelijepom , moru Jadrnaskom. I mirisima zatona , maslina , kavala, grožđa, vina , ali i brnistri.

Nakupilo se kalendara . Poprilično. Kod nas se to kaže hejbet.Bog mi podario milost da mlad (?) , sa skoro četeres'devet iskamčim mirovinsku ladovinu ili ako vam je draže državnu bešiku.

Trebalo se odlučiti:

-San – Dalmatinka,brodica ili realnost – Sarajka – Galerija.

Srce se nije moglo odlučiti.Usud ne trpi neodlučnost .Izgubih ljepote i san. Ostade mi realnost galerije.

I onda providnošću, pri kraju putovanja, ugledah vrlo lijepi i poetski video zapis divne slikarice i umjetnice Yossamin:

-Sea nad sky – one small boat.

Shvatih – to je to. Nikad ne odustaj od snova. I nisam.

More nježno , more jadransko, brodica Dalmatinka i galebova krik zovu – pravac jug.

Sarajevu i Galeriji sam nesebično davao i ugradio sebe . Vrijeme je da krenem za dječačkim snom. Ne bojim se i nije mi žao . Kamo ću dospjeti? Zar je to bitno? Bog Milostivi će biti sa mnom. A možda i…

Tko da zna? U tome je čarolija prelijepog života.

Dijete me boli , Bože jedini oprost molim

 

Jedno dijete

jedan bol

djetinji

 

Jedna djevojčica

jedan san

očinji

 

Boli dijetinja duša

boli očev život

slomljeni

 

Nerođeno dijete

ljubav očevu sni

oče pomozi mi

 

Otac kleči

hvaljen si Gospode

vratiše je

 

Al to ne bješe ona

jedno dijete jedna bol

djetinja

 

Horski bučno

neuki bezumno

nego ko

 

aha jes kako ne

otac ćuti drugu dječiju bol

odgovor nijemi

 

Zajedno kleknu

otac i djetinje boli

Milostivi oprosti grešni smo

 










												

Jovano mori Jovo Jovanke

 




Nije ti Sofka , niti Koštana , a ni prelijepa Jela Jelena suđena, već najljepša Jovana mori Jovo Jovanka .

Tako mi gatala Jedna Ciganka , krtasotica kakvu više nikad ne vidjeh . Normalno vremena se mjenjaju , pa se umjesto na travi gatalo u ubrzanim vozovima.

Sjećam se dobro , bijaše jednog maja , olimpijske 1984. godine u predvečernjim satima. Voz je ulazio u Rumu . Sunce je bilo nisko polegnuto, zarobilo nepreglednu ravnicu , krvavo i zloslutno . Čitav krajolik je gorio vatrenim plamenovima , kao da se sprema Sudnji dan.

Ciganka mi gatala , u oči me gledala i plakala . U dlan mi nije gledala, Nije dolazila do riječi od suza koje nije štedjela ,koje su se niz lice slazile u vezenu haljinu se upijale . Grlila me i molila , uzmi me momče ubavo , biću ti bolja od svih onih koje će ti nestajanjem srce čerečiti .

Tuga u oku , bol u uzdrhtalim grudima , očaj u stisnutoj pesti … sve prekri milovanje nježnim usnama boje višnje , čudesni šestororučni zagrljaji i zlokobni zvuk lokomotive.

Jovano mori Jovanke cvijete moj , krhki prelijepi , Jube moja što kratko , djetinjom ljepotom, nježila si tišinu moga čardaka bojama i ljubavlju tkanog .

Tišinu milostivu čednošću zalivenu , tad remetiše povremni krikovi stakla što se tumba i krši , niz drvene basamke , na putu do počinka , što dijele san i javu.

Devedeset i dva dana srcem se smješi i leprša , i tada veselo , dječije zacvrkuta – odoh ti ja!

I ne vrnu se jadna li joj majka . Ode iz doma svog da tujinske jasle sprema.

Vrne se ponekad , kada nepogrešivo zna da je trebam u milosti njene djetinje dobrote..

Nisam je zaustavljao . niti je ikad molio da se vrati . Znala je , od prvog dana je znala , čardak , galerija ni na nebu ni na zemlji je njen dom , jer njemu je poklonila srce i ruke svoje. I djetinju nježnost svoju.

Eh , Jovano Jovanke jube ubava.

I još je znala sedamdeset i dva dana , godine mnoge pride , tugujem za njenom mladošću , za njenim rukama , za umilnim pogledom djetinje nevinosti. Ne rodiše se njene ručice za podove tujinske ; ne bjehu njena koljena za podove drvene, ne bješe njeno tek procvalo pupoljak tijelo za bjeljenje haljina tujinskih. Nije njeno srce djetinje za ćemer jasle komšijske , već za ljubav nježnu , iskrenu .

Nisam joj trebao reći , znala je , da je nužno bilo – livade pelina bi usnama brao ,samo da me njene ruke miluju . Da se moralo na tutun polja bih odio , sa mladim tutun beračicama bih pluća crnio , samo glavu umornu na skute da joj prislonim.

Nisam joj smio reći koliko je voljena . Trošan poeta i slikar , ne bašna dobrom glasu , bijah ja . Mnogo sam volio , cjelivao i lutao. Ona dijete u cvatu , nektarom i mirom nebeskim orošena . Znala je , iza sedam gora i sedam mora Feniks ptičije mlijeko bih joj donio , samo da me njene oči , boje nevinosti i nade miluju.

Bijahu njene ruke za razboj da tkaju anterije i košulje mladenkine , da vezu postelje i čaršafe mirazne i da poje ašik pjesme svatovske. I razboj bih joj kupio i snove ispunio. Bijaše njeno srce tanano za ljubav iskrenu i piće selsebil izvora mladosti .

Prođoše sedamdeset i dva dana, a rana nije od bolesti , ni od tuge i žalost , već od nedolaska ljepot anđela.

Prođe prva godina ona ne dolazi , mene tuga izmori , teret nezdravi na leđa natovari. Ona neupućena doleti , rukom me dodirnu , rane mi povi i zlo mi odagna.

Reče dobro je , d'bro i sa osmjehom i bez riječi opet ode . Ovo d'bro je značilo – čuvaj se , inače ću se ljutiti. Kako poput leptirice tiho došla , tako još tiše , poput grlice sramežljive ošla.

Nisam je zaustavljao , jer znala je , srce živo krvavo , da je trebalo , na dlan bih joj položilo . Da je trebalo i mrijet bih mogao , samo vodu vječne mladosti da bih joj donio.

Eh Jovano Jovanke mome more ubava .

Nisam je zaustavljao , ali sam ime njeno šaputao :

” Jovano , Jovanke jube moja ubava što mi ne dođeš , vrata čardaka da otvoriš , da Božije ime ljubavlju slavimo.”

Šapćući njeno ime , srce jedva izdržalo , al’ grlo nije. Ne znam , od tuge , od umora , od nedostajanja , od šaputanja imena njenog il’ žalosti, na grlu zlo me potkači drugi put.

Ne smjeh je dozivati :

” Mori Jove Jovano , djevojče ubavo , samo još jednom dojdi , za ruku me primi , na čardak me povedi, sa eden baknež lice umorno pomiluj . “

Ali nebeskim znanjem ponukana – dođe i rane mi povi i za sedam dana sve zacjeli. I ode.

Dijete je , a ne žalujem ja za mladošću! Život je prelijep bio. Eh, da znaeš mori mome Jovana , Jovanke ?

Da znaeš mori Jube ubava kolka je žal za tobom , namah bi se vrnula , rukama blagorodnim rane srca krvavog zacijelila. I mirisom jasmina mi dom obasjala.

I evo mori me treća rana , na leđima otvorena , rana od teretli damara , odlazaka ljubavi neprebolnih i ljepote mile cigančice , što jednom mi život izgatala i sebe nudila.

Ej , Jove Jovane , Jovanke , cvijete najljepši , miči ruke iz kabašli vode tegobne , stavi platno ke ga beliš za tujine . Dojdi meni na čardak ,uzmi košulju bijelu svilenu , izvezi haljinu svatovsku. Poji mi pjesmu ljubavnu dok ranu prebolim , jal ne prebolim i tebe mladu udovom ostavim.

Naživo mi rezaše četvrtu ranu . Zamalo bejaše neprebolna . Devedeset i devet dana na na slamčicu disao , na pola kašikice vodu pio , na kapaljku me tujinke hranile.

Pogled slikama lutao . Tražio zaboravljene sjenke odlutale djeve . Iz rikavale me vraćala pomisao da ću , jednom , iznenada čuti dvije riječi tihom djetinjom radošću i bezezlenošću na portu , čardaka našeg položene :

-Ja došla !

Ali ne dolazi Jovo Jovane , Jovo Jovanke, rana moja , neprebolna .

Al’ ‘nemam žal za mladošću , jer osmijeh njen je moja mladost.

Neka . Ako i ne dojde , Bože Jedini molim te , podari joj sreću , dijete je.

Nokturno

 

 

Moj život

 

Ah , ta magična žena

 

Ljubav

 

Čežnja

 

Listajući kalendare

nijemeći prepisujem

jednom obećani

ničim izazvani

životom obilježeni

nokturno

 

žene su žene

od blata

rebra i cvijeća

takve su kakve su

uvijek nove

kao djevojčice

 

uvijek mlade

kao život

prelijepe i nepredvidljive

kao planinski potočić bistri

razuzdane i mirisne

 

krhke ljubičice rošene

proljentim lahorcem

zaljubljive i rasplakane

blistavim  nježnim dodirom

vesele i jogunaste

janjeći svilene

 

raskošne sanjalice

bajkovitih dana

osvetoljubive i podatne

ljubomorne ljubavnice

očajne rasplakane majke

 

otkrivenih okrvavljenih grudi

u naletu strasti

zaboravom nudeći med

umjesto usahlog mlijeka

 

tužne  umorne  utopljenice

u sivilu pločnika

ali uvijek

i prije svega

tanana bića

veloviti anđeli naših duša

 

Dok tiha muzika

prebire valovite uspomene

jedna suza

izdajnička

slazi niz lice

milujući umorne usne

ljubljene uspomenama

 

a ja sretnik

neodlučan i plav

u bjelini svojo

ne znam koju dozvati

da mi nježnu ruku

noćas pruži

 














												

A ime ti ne smijem izgovoriti, grijeh je




 

sjećam se bijaše lijep dan

negdje duboko srcem zakopane

violine su svirale tango

vazduh je treperio milošću

ti se pojavila sa svjetlošću

što naglo obasja kalendare umorne

 

reče

ja došla

sakrih pogled

da ne vidiš suzu krvavu

u oku lijevom

onom na strani srca

što uvijek o ljubavi iskri

i kad boli

 

a  ime ti ne smijem izgovoriti

grijeh je 

nebu kriknuti

ostani

zbunih se

rekoh ili ti reče tiho

d'bro

 

smijeh djetinjeg lica

ili mekih bora

u uglovima očiju

ne sjećam se više

uzvratiš još tiše

 

dobro d'bro

kao da pitaš

koje ćemo sada slike bojiti

tvoje moje

ili naše

pa možemo i koju slomiti

šta fali

 

naslikaćemo ljepše

barem onu rubinovu

trnovitu

na kojoj zapisaćemo

neuzvraćena ljubav

a sjećanja ne blijede

i kad boli

 

a   ime ti ne smijem izgovoriti

grijeh je

nebu kriknuti

ostani

 

sjećaš li se bijaše lijep dan…

a ime ti ne smijem izgovoriti

grijeh je

nebu kriknuti

ostani










												

Bleki – Ne , ništa vi ne znate

 

Znate li kako je to

kad vam ljubav umire na rukama?

Ne , ne znate.

Malo vi znate.

Malo ih je koji to znaju.

 

Znate li vi kako vas sve boli,

a vi se igrate radovanja

Ne, ne znate.

I bolje vam je.

Srećni ste.

 

Vi vidite da se život,

ljepota polako topi.

U vama , svake sekunde

neki katil u srce kamu zabada.

Rana boli, toliko da se morate štipati,

sa rukama u džepovima

sa osmijehom na licu sjati.

Još morate pjesme ljubavne da pišete.

I da joj čitate.

Jer u njima je čitav život njen.

 

Znate li kako je to kad joj pjevate,

voljeću te do kraja života, jer ona tako hoće.

A on joj migolji.

 

Ne , ne znate.

Malo je sretnika koji to znaju.

I znaju da voljeće se i poslije života.

 

Znate li kako je voditi ljubav sa jedinom ljubavlju,

a znate da je to  poslijednji put.

Ne , ne znate.

 

Nemojte ni pokušati.

Boli, očajnički boli.

Sve u vama plače,

a vi ste delfin što uranja u plavet dubine ,

dok njena neugasiva ljubav izvlači iz vas vulkan

koji hoće da vrišti

raznese vam tijelo u paramparčad.

 

Znate li kako je biti bespomoćan

dok nju boli,

a neće da jaukne,

glas da pusti

jer ponosna grlica je ona,

mnije mene manje boli.

 

Ne , ne znate.

Nemojte ni pokušati zamisliti.

Osim onih koji znanje u srcu nose.

Njima biva lakše.

 

Jedino vam preostaje da je zagrlite,

nježno ko bebicu,

i još nježnije ,

jer sve je boli.

I dodir,

i život,

i ljubav

i milovanje

i snovi

kojih više neće biti.

 

Znate li kako izgleda kad bol umine

i ljubav jedina usnije.

Ne ne znate.

Baš ste sretnici.

 

Niste se molili,

četrdeset dana i noći

pored raspuštenih kosa plavih,

sa rukom u ruci,

usnnama na kosi

dušom u grlu

srcem na čerečenju

dok ona odmara do slijedeće boli,

što joj utobu čupa.

 

Ne, nikako se niste molili

život bi vam se slomio,

što molite Nebo da je uzme što prije,

samo da je manje boli.

 

Da li znate kako je to

kad oboje shvatite da zadnji dan je došao.

Uh, ne mogu vas u tu radost petljati.

Žao mi vas.

 

Bolero svira,

njene prelijepe oči se u snu smješe.

Ljubav uvijek pobjeđuje.

 

Smrt strljivo ,u uglu čeka.

Ja je zamolim da malo prošeta

u snježnu noć i osvježi se.

Niko neće pobjeći.

Obećavam.

 

Smrt se postidjela i izašla.

 

I onda se muzika još jednom okrenula.

Tokata i fuga u D molu i Bolero

su se izmješali i malo stišali.

 

Malena  je zaspala,

više se nije probudila.

Dvadeset četiri sata je spavala.

Toliko je bila umorna.

 

Želio sam da je to san ozdravljenja.

I čitao joj pjesme naše.

I čitao i čitao,

muzika je sama lelujala.

Ponekad bi se čulo i Alelujah.

Nismo to mi izgovarali.

 

Ljubio joj ruke.

Cjelovima kvasio usne

želeći joj dati godina svojih.

 

Milovao kosu koja je sve manje iskrila.

Glavu polagao na grudi koje su sve tiše sanjale.

Govorio da je volim.

Da je ona moja malena

koju sam iznjedrio da mi ljubav bude.

 

Luce je postajala prozračnija.

Skoro da to nisam mogao podnijeti.

Sklupčao sam se na pod

držeći je za ruku.

 

Ne znam kako,

nisam smio podići pogled,

da ne izgubim milovanje.

 

Njena ruka na mojoj kosi,

njena ruka na mome licu,

njena ruka na mojim usnama

njena ruka u mome srcu

njena ruka u mojoj duši.

 

Ne znate kako je to.

Šteta.

Uzdrhtao sam od miline,

ukočio se,

obradovao se,

mislio da me vodi sa sobom.

 

Mali Princ u meni je pogasio sva svjetla,

otvorio prozor , okrenuo se ka malenoj.

Ona je još bila tu.

Postajala je svetlost,

kojoj on prilazi i ljubi je.

 

ja ih gledam

a suze koje ne žaluju,

već  ljubav slave,

na usne joj spušta.

 

Ona zatrepće očima,

u zakutcima njihovim Dobri

i on se od nekud pojavio,

sluti riječ:

Ljubavi moja.

Nije ih uspjela otvoriti.

 

Samo mi je ruku blago stisnula.

Znala je da smo tu.

sva trojica.

U troje se sve lakše podnosi.

 

Ni uzdah nije pustila.

Tek jedna grlica plava

 na lijevo rame  nam slijeće 

jednom po jednom.

 

Kljunom nam dotiče usne,

vesela je ,

razigrana ,

ali mi znamo da mora ići.

 

I puštamo je.

Odlerpršala je.

 

Dobri ju je čeznutljivo gledao,

Mali princ je mahao,

ja sam ko godina plakao,

ako znate kako je to.

 

Mislim da ne znate.

Niste bili prisutni,

dok se ona spajala sa tisućama pahulja bijelih

leprešala ka nebeskim dverima

i iščezla.

 

Ne znamo šta nam je.

Nema sunca,a nama oči vlaže.

Meni se u blistavu Modru rijeku pretvorile.

 

A zahvalan sam,

molbe su uslišene.

Umrla je mirno u snu,

pred samu ponoć;

 

Tačno u vrijeme

kada su  prvi put

ljubav vodili

i ovaj poslijednji,

u osvit Božiča.

 

Smrt je kasnila jedan dan.

To je bio njen poklon mojoj malenoj.

Rastali smo se u blagoslovljenoj  noći.

Aleluja.

 

























Bosna Zemljo moja

 

Eh,

Da  , da

ima taj jedan san

da prostite i ne prostite

ima ta jedna čednost snena

neuništiva Bosna zemlja Božje milosti

 

Ah ,

Da , da

u dobroti svojoj

moleći  i ne moleći

milodarje svoje nudi svima

znanom i neznanom uvijek dobrodošlom

 

Uh

Da , da

u tuzi svojoj

prašta i ne prašte

zlu što bi da skrnavi čednost njenu

vjekovnim jahačima paklene apokalipse

 

Ih

Da , da

u ljepoti svojoj

viđenoj i ne viđenoj

čudesne latice svoga bića

širi plavetnim svodom nebeskom

 

Oh

Da , da

u vječitosti njenoj

ko je ne bi volio i volio

mnijem modrom još luđe i još huđe

u iskonskom  beskraju ljubavi i milosti Božije