Pjegice,
Dan je prelijep,
hladan i kišovit.
Odakle da počnem mila, a da se tvoga bola u grudima ne dotaknem.
Mnogo toga , ti o meni , ne znaš ljubavi.
Da znaš , možda ne bi samo plakala ,već bi se ponekad i nasmijala i rekla:
-Glupko, uvjek je bio malo blesav. A mio i drag. Jedini moj Princ mali.
Pitala bi se šta ja noću radim?
Ne bih se zamislio,
Malo bih se počešao, ono nekako naopako.
Lijevom rukom, preko glave iznad desnog uha, ili desnom iznad lijevog.
Dobro si rekla , Glupko.
Naopako se i češkam i sa tobom noć uvijek počinjem:
Po svu noć ja tebe sanjam mila moja.
Po svu noć ja tako , uz tebe draga počivam,
uz nevjestu svoju, života darove snivam.
Da mila,
od kada si me nazvala Dragim ti si moja nevjesta postala.
Pod Nebom i zvjezdama .
Mjesec mi i maglice svjedoci.
A naša noć je uvijek tako snena , zvjezdana.
Dragi tvoj često nije kraj tebe ,
da te zagrli i suze poljubcima briše.
Suzama si lice zasula, udovica si moja malena,
crne velove po polju ljubičica prosula.
Po svu noć ja tako , uz dragu se jedinu odmaram ,
Uz nevjestu moju, za me neudatu , ja tako po svu noć,
njene cjelove milujem, ljubavlju je neispavam.
Po svu noć ja tako, život naš dozivam.
Po svu noć ja tako ,
ljubav jedinu cjelivam.
Po svu noć ja te nježno volim
Po svu noć ti me žarko voliš
Po svu noć se volimo mi.
To tako miriše na Poa, mila
Budler krao,
Rembo u zvijezde okivao
Jesenjin pomalo mezetio,
Mak na stećke klesao ,
Indexi opjevali.
Zašto nas ja ne bih ugurao u taj mit
o ljubavi
kad nježnije od njih svih o ljubavi snim.
Naša to ljubav zaslužuje.
Koga briga ako jednog dana umrem ,
jer obala je tvoja meni šaputala riječi ljubavne.
Da, obale tvoje mi dodirima šaputale,tvoje tajne okrivala.
Kada se smiješ tvoje nevidljive pjegice me grle,
čak i kada me ljubiš moje bore sanjaju,
da su ljubavnici tvojim strahovima i skrivanjima.
Uzburkano tvojim obalama more mi na uho šumi
tvoje tajne predviđa da bih lakše po tvome tijelu brodio.
Kada se ljutiš,
ožiljci koji se ne vide ,
nestaju,
kada sanjaš da te berem.
pjesak naš nas ćuti,
tugu kupi
a ja , po svu noć tako , tebe tražim ,
jer mjesec žmirka ,
žuti
huči, vri
da se volimo mi.
Ljube a Mila moja,
Bog milosti i ljubavi me pita, čemu je , kome je duša tvoja , Makusmče sretno.
Tada mi svjetlost u dušu kane, jedna kap za čitav univerzum snova i ljubavi.
Duša moja je zbog Tebe,ljubavi, od Boga data radi milosti , dobrote ,
tvoje i snova zapretenih u velove čekanja i uzdrhtalih nadanja.
Tren prije me boljelo,kao tebe nekad,
časak prije tuga me htjela ubiti.
Kao tebe sada.
Ali više ne.
Ime ti je žena bezgrešna i gorda .
Nikad me nemoj pitati o čemu pjevam,
jer dvanaest su poupoljaka , krhkih i bijelih,
orošenih suncem i krvlju mojih snova,
naizmjenično prošarane plavim velovima
moje i tvoje tuge
svjedoci .
Za svaku našu godinu traganja,
od dana onoga kada sam te sreo i namah zavolio ,
po jedna krhka ruža.
Za svako stoljeće kada bješe srcu mome neznano po pupoljak krhki.
Pitao sam se , da li sam se ja tada oprostio od tebe, Mila moja.
Znaš kalendari i čast.
Vrlo zlohuda kombinacija.
Nije mi bilo važno, jer znao sam da voljeću te do groba,
barem.
A možda i poslije, ali ti to sada ne mogu zasigurno reći.
Radio smo mnogo toga, uh grijeh mi i sama misao na to ,
pa i poslije nas, pa me toplina ,možda , mnogo jača gore čeka.
Pomišljao sam , voljeti , dotaći , čednost tvoju bilo grešno i pretoplo
Zato tih dvanaest bijelih pupoljaka,naizmjenično osunčanih i orošenih, a prekrasnih,
još uvijek samuju na splavu opraštanja.
Da, ruže ne poklanjam tebi ,mila moja.
Već oprostu , u ime ljubavi, snova i pjesama darovanih
plavoj anteriji, što još uvijek na ležaju sniva,
da je nevjesta moja oblači.
Zaista , ta anterija sasvim zavodljivo miriše.
Na tebe, tvoje tijelo bijelo, tvoje tijelo sneno ,
mazne grudi sedefaste,
cvijetove tvoga đardina
jer moje su je pjesme lepršale na tebi,
da bih je nestašno skidao djevojačke lati
I zato ne pitaj me o čemu pjevam,ljubavi moja.
Lakše se živi draga
Kad o ljubavi pjevam,
oči su zeru bistrije kao kad bjelokost usnama prinosim.
I nemoj mi zamjeriti Malena , ako tugu u stihu slutiš.
Više ništa ne trebam Mila.
Za sebe se više i ne molim.
Samo tebe sanjam begunice duše moje.
U snovima mi dolaziš.
O dodji ,već jednom, kao prolece,
smeh ljubavnice zemljin mi donesi.
Neka zakuca sreće u očima tvojim,
Nestrpljiva i nemilovana da se zablista u duši mojoj!
Dođi mi , u naletima nemira usred lišća i cveća koje hita da se raznese po tragovima naših dodira.
Da zajedno pojimo,
Jutros mi je ruža procjetala.
Dođi mi kao sjajna pobuna protiv damara svojih ,
baci se u noć,
u tamu vode Oceana mog,
iznad zemlje,
oglasi slobodu zarobljnih krikova
Tišna sni!
Dođi mi kao smijeh munje, urlik oluje,
odjekni u Čednom gradu ,
oslobodi reč ugušenu,
bol koji je zapeo u danima pređašnjim.
Uz kristale Modre rijeke osnaži nasu ljubav
ne posustaj , budi pobednik smrti!
Kako da završim mila,
a da mi se nevidljive pjegice nasmješe.
Život je prelijep malena.
A , ja te volim i ti to znaš.
samo dođi i uberi me.
Navsegda
