Bajka – Petnaest dana proljeća / Dio X





Dan deveti

Ja ,mladoženja, sjedim sam u hotelskoj sobi.

Uz curvoazije i gitanes.

Takav je život.

Leptir kravata blago opuštena.

Bjela košulja blista kao da je iz sanatorijuma za mentalno propustljive.

Samotni sakao na bjelini francuskog ležaja pravi plavetnu ružu nevinosti i sanja.

Kome?

Čemu?

Mlada u Sali obješenih ,sama pleše svoj prvi i jedini tango svadbeni  tango.

Zvanice se zalijevaju žesticom i slasticom.

Žesticom desnom,jačom rukom.Radi uroka.

Ljevicom stiskaju i sisaju slastice.Radi ljubavi – prošlih,sadašnjih i budućih . Neumitni zakon  nalaženja i rastanaka.

To je dio konzilija i neke nove  ženske. Sve same Mojce,Nece  i Mace. Dobre su one i lijepe, ali… Ni jedne ljepote ili barem druge njene iz đardina  skršenih srca. Tek jedna ugodna i merhametli pudlica,ali nju je matičarka dovela da bilježi ono što je usud spakovao.

Deba pijano  konta:

-Dobri će je većeras dobro zveknut,do balčaka.

Samo mu ne pada na pamet koga i zašto. Mozak mu otupio od posijanih bisera.

Lenji ga razumije i šareti rukom i sliježe ramenima.

U prevodu:  

-Dobri je sad sigurno u zijanu.Srećo!Nikad nije volio formalizam , ni učmalost i uštirkanost malograđanštine..

Herco u uglu,okrenut zidu , u pukotinama  traži Lelu Jelu Jelenu .Zna da je zabrljo i da je neće nikad više naći.  Krišom briše suze. Od kada je nema srce ga prestalo zezat.

Baška baŠa u inostranstvu,neka ga udovica ko budalu munta, pa zaboravio da mu se brat ženi. Što ti je moć ženskih atributa?!Natjeraju te da zaboraviš rod rođeni.

Oma je odavno u ilegali. nigdje nema leća za njegovu dioptriju , a i dva sina već nabešo.ne mere mrdnut. Mor apelene svako malo mjenjat.A i žena mu se zainatila. Hoće curicu.Ne potrefi joj se. Jopet, treće pa muško.

Mojsije duboko konta odakle može heknut harmoniku od slonovače sa sto pedeset basa.Dobri ga opet natalambačio.I sa poteškom ramunik i sa lokacijom. Prvi put je u ovom Sunca gradu zidina.Ne zna smije li  se tek tako na Lovrijenac popeti i heknut harmoniku. Možda  treba ganjat neke dozvole. Čuo ne vole tujine koji se prave Lere.

Ženski dio kolegija se uljudno izvinuo.

Zlatu sin ne pušta.Boji se , zaplesat će , raširit velove , trznut koju i eto je ponovo u starom jatu sa Mojsijom i bolerom.

Lela Jela Jelena ne smije vidjeti Hercu skršilo bi joj se srce.Joojj, još uvijek ne mre disati bez njega. I nikad neće moći.

Frka Frkica ne može mrdnut. Troje male djece , a  muž vazda u meanu sa drugari. A sebi ne može oprostiti što se Dobri ženi.

Ana Hana vratila pozivnicu neotpakovanu.

Sve im je opravdano.

Međutim srca ne izgovoriše pravi razlog.Nisu begenisali mladu.Gora šmizla od Hane iz lošijih, prvotnih dana. Dok se nije podobrila.Žubori kolonjsku i pošta vjetrove sa mirisom bagrema.

Žao im Dobrog.Nisu mu ni one mogle naći bolju.Opičio se i opustio do kragne, i šta ti one znaju još. U trganju za nestalim grlicama, mere bit da se u skitnjama zaledio i prolupo

Jedino je Kosa mila bila tu  za vrijeme onog  neizgovoren da. Nakratko. Na tren. Kao prozraćna  izmeglica koje ima i nema.Samo je Dobri primjetio. Umjesto da izgovori DA  mahnuo  joj i poljubac poslao.

Svi pogledali u vrata koja su se sama otvorila i sem jake svjetlosti nisu vijdjeli ništa.Skontali Dobri se pozdravlja sa svojom dušom koja odlazi u slobodu.

Niko, ni matičarka ni njena pudlica, nije primjetio da Dobri nije rekao DA.

Umjesto toga matičarka ,je dobacila;

-Dobar pliš ,mili moj.

Dobri uzvratio:

-Vrijedi svake pare,mila moja.

Ona reče ako nema primjedbi ,neka se potpisi daju.

Alelujah i Amin.

Dok ovo tabirim,odjednom tačno pored prozora zacvili  neka gitara. Nježno, sjetno onako kako samo žemska ruka prebirati može.

Zvuk gitare mi poznat. Prepoznah ga.Znam to je ona gitara koja se svira samo jednom.

Mene zapala onu veče kad se Frka Frkica skršila.U djeliću sekunde mi proleti čitava scena sa tom gitarom rubinove boje.

„Frka se odjednom više ne uvija i grči, prestaje da ga tuče i nekako drugačije vrišti.Kao dijete koje se rađa.Dobri je za ruku prima, diže je i na stepenice sjeda. Odjednom ispod trešnjinog stabla, na ljuljački što se sama od sebe njiše zasja gitara rubinove boje.

Dobri je često u nedoumici bio.

Tada bi zastao, zamislio se , desnom rukom kosu iznad lijevog uha počešao i uvijek bi se nečega dosjetio.

Odlazi do trešnje uzima gitaru vraća se do Frke nježno,sasvim lagano   žensku ruku u svoju primi, primakne usne i srednji joj prst , na mjestu gdje će jednom vjenčani prste sjati, samo očeše i orosi.

Vrišti dijete i dalje, a on je mirno, kao da se ništa ne dešava, u prstić ljubi. Ona u njega zableji. Više ručicu ne otima i više ga ne tuče.

Jeza da se gledaocu javi.

Nijemim pokretom moli dame da sjednu.

Za muške ga nikad nije bila briga.Nek se snalaze. Jesu li muškarci ili nisu?

Zatim  Frki  dubok naklon pravi.

Ona prestaje da vrišti. Ne shvata šta mu to sve znači, ne čini joj se da bajaco postaje on.

Sad je u drugoj vrsti šoka.

U nevjerici.

Odakle gitara i šta će ona u njegovoj ruci.

On ne zna da svira niti da pjeva.

On samo   divno srce i prekrasnu dušu ima.

Ipak nekako mu ,kao salivena stoji.

On je večaras prvi put u životu  obukao crnu odjeću. Crna košulja, crne pantalone, crne čarape i crne cipele. Još mu samo fali crna ruža u reveru. Tamnu kosu je imao od rođenje.Jedino srebreno siva kravata sa sitnim romboidima sve to  resi . To je ona crnina što na mjesečini svjetluca i uzvišenost priziva..

Taj put je obukao crninu i crno i nikad više. Krvate je inače uvijek samo  jedan jedini put oblačio i poklanjao. Kaže nije više za njega da jednu istu kravatu dva puta obuče,odrastao je.

A nije, samo to niko nije znao; skoro. Poput Malog  tugujućeg Princa  je blagi i zamišljeni lik imao. Samo što se nije smješkao.

Dobri ne zna šta će sa gitarom. Samo zna da je njemu  na tren darovana.On se spusti se na koljeno, neugodan položaj. Prevario se, početnička greška.Traži bolji položaj  i onda sjedne  na dno Frkinih nogu, malo lijevo bočno, ali sasvim prema njoj i u oči joj gleda.

U oči je gleda, pogledom blagim miluje i ona vidi, on lijevom rukom hvata gitaru za uski dio, desnu ruku diže.

Znači dešnjak je misle svi.Nikad to nisu znali.On se jednako dobro služio obadvjema rukama.I svi mislili je i dešnjak i ljevak.Neki da je dešnjak.Neke da je ljevak. Ne moš ti ljudima ugodit , pa to ti je. Svako obrće viđeno kako mu paše.

Nevoljko rukom kliznu preko žica  i jednom, drugi, pa treći put. Zvuk sličan katedralskom zvonu javi se, kao da otkucava treću uru.

Deba gleda na sat i konta baš se uskladiše Dobri i katedrala. Istovremeno Isusovo srce zaigra tri puta.

Kao neki virtuoz zaplete prste sa žicama , tonovi nejaki, kao potoćić iz srca što krvari ,hoće neće , pa počeše da klize.

Muzika je bila poklon neba, znali su to. Blaga, tiha , nježna, a tužna.Ta muzika čak nema gitare zvuk.To se dvije harfe druže i prelivaju tonove jedna  preko druge da se u sred svakog akorda susretnu.

Sa neba maglice nešumno bruje i titraju poput  tisuće orgulja na velikoj santi leda.. Kada se susretnu sa harfama  zalepršaju i osjeti se da to akordi neki čudesni bolero ; mrven zemaljski, više nebeski; plešu.

Čuda se večeras dešavaju.

Svi znaju, večeras je blagoslovljena noć. Noć nad noćima, kada se meleki spuštaju, pomno motre  i sve želje dobrim uslišavaju.

Dobri počinje da pjevuši, više recituje.

Glas malo promukao, duvanski i ljubavnički, sjetan i pomalo začuđen.Oklen njemu poj :

 

Dođi i plači djevojčice

Dođi i plači malena moja

Ništa se ne brini

Ja sam tu kraj tebe

 

Dok spiješ snove

jednom ću ti doći

sunčice moja

pokloniti ljubav svoju.

 

Ispod mostova  duge

na ležaj bola i tuge

pod glavu staviti

jastuk od snova.

 

Djevojčice malena

kraj mene tužnoga

djetešce je zaspalo

umorno čedo slomljeno.

 

Ležeći spojkojno mirom

snove  će pronaći

pokrila se tamom

pokrivačem neba.

 

Kosu ti prelijeva mjesečeva sjena.

dok odmaraš bolne snove

ja ću se prikrasti

zaći u njih odagnati bol.

kršena grlice moja

da obradujem srce tvoje

 

Spij umorno dijete spij

milo moje je usnilo.

Možda je na tren umrlo

to nije važno

ona mirisna polja

djevičanskih ljubičica sanja.

 

Ne čuje pjesnika

što pjeva i tuguje

tiho,tiše moli ljude

što stupaju i  struje.

Iz umorne duge

o suzo iskre tuge

 

Dijete je zaspalo

i možda umrlo.

Ne dam te maleno moje

ne dam da te biju i čereče

ti ljudi zvijeri i neljudi

tek procvali pupoljak neba.

 

U baštama ljepšim od đula sijaju

Zaspala djeca i o ljubavi snivaju

Za ruke male se drže cjelove biju

Bolom i tugom što pomalo vriju.

 

Gitara

piano

milo moje spije

san o ljubavi snije.

 

I spavaju i  spavaju i miruju

Dok  ljubav daruju i miluju

I spavaju i miruju i spavaju

I snivaju ljubičice snivaju

I miluju snove miluju

I snivaju ljubav snivaju

 

Umorna miruju i miruju.

Djeca ljubavi zamiru.

I nježno lagano umiru.

 

Harfe.

Pianissimo.

Srce moje maleno spije.

 

San o ljubavi snije

Poljubci sijevaju i sjevaju

Suze lijevaju i lijevaju

I miluju i miluju

I miruju i miruju

I spavaju i spavaju

I sanjaju i sanjaju

I umiru i umiru

Bože mili ta djeca umiru

 

Orgulje.

Pianissimo

Immpossibile

Ljubav moja spije

Dušo moja malena mrije

 

Ne dam je

nek sa mojom snije.

Bešumno diše

Dok sniš  ja  ću ti doći

Sunčice moja malena.

 

Utihnu gitara koja se nikad više u njihovim đardinima  nije pojavila , ni zasvirala.Dobri kad  htjede da je spusti ,samo je odlepršala, svjetlucavi trag za sobom ostavila.

Svi je pogledom do neba pratili.

Pogled vratiše, pa u Frku pogledaše,  zamalo ne vrisnuše. Umorno djete se na ogradu naslonilo i usnilo. Mirno spava anđelu nalik i pjesnikove ljubičice nevinosti sanja.Ukočena, sleđena je, mrtva se čini.

Dobri prst na usta stavlja.

Prilazi Frki, nježno najnježnije, i još nježnije, bestežinski je, toliko je krhka bila, u ruke je diže . Ona se meškolji i oko vrata mu ruke stavlja i pribija se uz njega. Osjeća da sigurna je.

Niko je više ne može povrijediti.

Jes’ ,kak’  ne.

On odlazi do ljuljačke, koja se sama njiše i zaustavlja, kad joj njih dvoje prilaze.On kretnjom blagom, ona zagrljajem mazinim.

Dobri sjeda, Frka baš ko malo dijete mu se u krilu meškolji, stišće ga i čvrsto ga grli..

Boji se djevojčica da snovi ne odlepršaju.Sve nešto isprekidano i nemirno diše i uzdiše, kao da jecaje i vrisak stišava. On joj kosu miriše i ljubi.

Misli – još uvijek miriše na bebu.

Ljuljačka  se polako njiše i njiše.

Njih dvoje se miluju i miluju. I miruju i miruju.

On joj nešto šapuće. I spavaju i spavaju.

On joj još uvijek nešto šapuće. I sanjaju i sanjaju.

On prestaje da šapuće. I umiru i umiru.

Bože mili da li to djeca umiru?

Tišina i tajac. Svi utihnuli i gledaju u djecu što spiju.

Utihnuli i očekuju da Deba pita – hoće li ta milja. On ih nimalo ne  iznenađuje kad razočarano kaže:

-Da nije zaspala on bi je garant zvekno.

 














												

Bajka – Petnaest dana proljeća – Dio IX

Dio iX

Dan osmi

Slaveći jutra i naše susrete svaki naš dan smo okivali ljubavlju.Noću smo skidali okove i stavljali ih na oltar milovanja i sanja.

Tačno deset godina poslije na praznik tuge sam saznao i uobličio one nagovještaje satkane u prazničnoj bajci. Posao me vukao u tvoju varoš Zaposlio sam se te godine.Zapravo zaposlio me otac. Dosadilo mu ono moje : dvoje se nađu pa se poaslije ne nađu, a što se neumitno  sklapalo i umnogostručavala oko mene. Ili se to njemu činilo.Pokazalo se da je nekad dobro poslušati starije.

Posao mi je vrlo brzo počeo odgovarati.Kad sam se malo priklonio poslu moj prvi službeni put vodio me u mjesto koje nam je podarilo tebe , na par dana.Prvo sam posjetio tepiharu u susjednom gradiću.Kasnije te večeri sam stigao u tvoju varoš,tako da nisam vidio ništa ,niti sam mogao poduzeti bilo korak.

Možeš zamisliti moje uzbuđenje,nestrpljenje.Ja u tvom gradu., a ne znam šta me čeka.

Hotel u kome sam odsjeo bio na obali jedne modro-zelene rijeke nalik onoj  mojoj  Modroj rijeci.I ona je imala aleju platana što išla je do izvora pa se završavala,ili se mnei zaljubljenom samo činilo.

Svu noć sam probdio.Veliki okrugli srebreni mjesec i sićušne zvjezdice su mi namigivali i pravili društvo.I avgust je bio,ali nebo nije imalo maglica.Rijeka je bila dovoljno široka,da mi se činilo da je to neko jezero na kojem  nestašni mjesec hoće da najavi djecu koja se igraju i jure.

Samo se šalio, mene zezao jer iako je bio deset godina stariji,ja sam ga prepoznao.Bio je to onaj isti mjesec sa onih naših obala pustih,obala vrelih, kad molio sam te da budeš kao more.

Bio je to onaj isti mjesec što poslao nam je maglice,zvjedice i Bolero i okretao leđa da bi se mi bezbrižno igrali i jurili.Tada smo djeca i stidljivi bili,pa smo poljubce i milovanja u  uzburkanom i zapjenušanom moru  krili.

Sutradan kontakt sa  špedicijom sa kojom sam trebao sarađivati vrlo brzo je završio.Po završetku poslovnih razgovora ,u neformalnom časkanju pokušao sam dobiti informacije o tebi i tvojima. Nisam govorio previše o značenju zanimanja koji me navode na raspitivanjima,osim onih koje nalaže pristojnost;slučajno poznanstvo prije deset godina.

Osjetio sa da čovjek poznaje tvoga oca.Raspitujem se o tebi i tvojima.Čovjek je postao hladan i zakopčan. Spartanski je naglasio da da je najbolje da se ne zamaram potragom i da to uopšte nije dobra zamisao.Poslije toga se užurbao i okončao sastanak.

To nije mirisalo na dobro.Zatim  sam žurio na drugi sastanak u narodnu banku.Jedna ljubazna srednjovječna osoba me samo trebala uputite na svoju blisku saradnicu sa kojom sam ja trebao sarađivati.Nisam se libio odmah pitati za tebe.

Ona se zamislila,skoro ukočila ali mi je u povjerenju rekla da si imala problema sa ocem i maćehom i da si po završenju srednje medicinske,otišla u Njemačku,gdje si se u 22-23 godini udala i dobila dijete.Neko joj je  rekao da si opet trudna i da si se dobro snašla.Nije znala ili mi nije htjela reći u kojem si gradu.

Moje pitanje o tome je bilo kurtoazno jer moj svijet se ponovo srušio.Nije bilo nade za bilo kakav trun sna.

To veče sam proveo sa tvojom modrom rijekom,na nekom malom splavu,što se sa obale nadvio nad nju.Mjesec je bio bojažljiv i šutljiv.Zvjezdice su stidljivo žmirkale.Ni on , ni one nisu mogli ublažiti moju tugu.Bila je tako teška da je splav počeo tonuti u vodu kad sam legao na njegov drveni pod.Ni zrikavci se nisu glasali.Jedino su se glasaili šum lišća i žumor modre zelene rijeke pokušalvajući  mi nešto kažu.

Čini mi se da sam ih razumio.Dolazila si na isti taj slap i vrlo često znala slikati  krajolike tvoje modre rijeke i malog princa dozivati,o majci razmišljati,od oca,maćehe bježati i bijele dvore sanjati.Zelene modrina i  zelenobijeli žumor su te tješili.To me umirilo.Znao sam da si imala moćne zaštitnike.Aleju i modro zelenu rijeku.Nekako,ne znam zašto sam zaspao i usnio.

U snu ti na splavu sjediš i krajolik slikaš.Osunčana zracima zalazećeg sunca što se vješto kroz platane probijaju, rubin boje iskri i pleše u tvojoj kosi . Vidim oči ti još uvijek iste.,zaljubljene i čiste kao onaj moj Izvor.Ja te posmatram i šutim,ne želim da te preplašim.Ti se praviš da me ne vidiš.

U očima onaj  nestašni smiješak, tek iskrica tuge.Ti se predala slici.Ne želim odvojiti pogled od tebe da te ne izgubim.Ti mi tako često,prečesto bježiš. a ja te sve teže stižem.

Tvoja veselost,zaljubljenost me tjera da skrenem pogled na platno.

Slika je podsjećala na neke sezanove radove modro-zelenkastih tonova.Na slici:šuma u zaleđu,most-splav  (ovaj isti) kao nastavak kompozicije,mladić  naslonjen na ogradu mosta,gornji dio tijela okamenjeni Rodenov mislilac.Ispred njega se prostrla zeleno-modra svetlucavost što upija Sunce i snove jedinog ljudskog bića na slici.Punoća iznijansiranih boja koja nadomješta nihilističku prazninu govori o nekoj dilemi koja mori mlado biće.Par patki pliva na svjetlucavoj modrini rijeke.

A onda pozornije pogledam i vidim da to nisu patke nego  su galebovi.Odjednom čujem galebova let i krik.I osjetim  ono jako sunce deset godina mlađe kako nas miluje i grli.Onaj mladić u krajoliku ima poznat lik.To je tvoj  princ mali .To sam ja. Zamišljeni smo i tužni što nam djevojčica nedostaje.Slikarku kosne ta tuga i ona uranja u krajolik.Prilazi okamenjenoj tuzi i poljubac mu daje.Okamenjena tuga se prelijeva u svjetlost radosti,zahvalno gleda ka suncu i suze teku.Hoće to,ponekad ne nije poželjno gledati u sunce.

Djevojčica ga ljubi u suzne oči i šapuće:

-„Ništa se ne brini,jedini moj,sve će biti u redu.Evo držim te mili moj,nigdje pobjeći neću.“

Ja je nježno ljubim  orošene oči i smiješim se:

-“Ne brinem se ,jedina moja,sigurno da hoće.Nisi luda mila moja,izgbiti mene, svoju sreću.”

Tada me galebova krik probudi.

Gledam oko sebe.Ničega i nikoga nema.Ni galebova.Samo mi oči vlažne, a u srcu bol i  ljubav.. Mislim ovi galebovi ili ovo vrelo avgustovsko sunce krivi su za sve.

Poslije sam još nekoliko puta dolazio u tvoj grad.Nisam više pokušavao bilo kakvo traganje.Par puta sam išao do tvoje ulice i prolazio kroz nju.Taksistu bih zamolio da me sačeka kod stadiona.Bilo je to vrijeme kada se taksisti nisu mogli naći na svakom koraku.

Kada je vidio da ne pokušavam od njega bilo šta saznati špediter je poslije postao vrlo ljubazan. Ni bankarka  ni ja više nikad nismo pomenuli naš razgovor.Pri svakom susretu u njenim očima sam vidio neku simpatiju,znak samilosti ali i nešto tužno .Ostalo mi je u sjećanju da je jedna službenica banke,ničim izazvana, bila vrlo neprijateljski raspoložena prema meni.Ličila je na tvoju maćehu,ali nisam bio siguran da li je to ona.Nisam upamtio njenu kreaturu.

Obično sam boravio u hotelu  na obali one  rijeke čiji mi je slap pružio utočište i san one večeri kad shvatio sam da bajka početa na moru ne završava tu veče i na tom slapu.

Svi ljudi sa kojima sam dolazi u kontakt su bili ljubazni ali i  suzdržani.Kao da su svi krili neku tajnu od mene.Kao u nekom činu teorije zavjere koja se,sasvim je moguće neprimjetno plete u odbrani od znatiželje stranaca.

Slijedeće godine, prilikom oproštajne posjete,bankarka je  krenula je ka meni, zastala,kao da mi je nešto htjela reći,ali se suzdržala u odmahivajući okrenula glavu..Ona je čini mi se bila jedino svjetlo tvoga grada.

Možda je zbog toga direktorica na trenutak srušila tabue male varoši.Varoši i njenih ljudi koji nisu imali volje da spase jedno divno biće.To je bio moj poslijednji dolazak u tvoju varoš. Posao sa špediterom i bankom je prebačen u glavni grad.Slučajno ili namjerno,nije me interesovalo.

Detalje o poslu sam ti ispričao tek toliko da razaznaš kakve je osjećaje je izazvao nedostatak  informacija.

Jedino tih dana ,kad sam posječivao tvoj grad ,često me modrozelena iskrenost pitala:

“Da li sam te mogao zaboraviti.“

Odogovor je bio još iskreniji i uvijek isti:

“Nisam i nikad nisam ni trudio. Duši zaborav nije u opisu radnog mjesta.

Godinama poslije ,kada bi se koja decenija upotpunjavala, svaka je postavljala pitanje onih prethodnih:

“Da li je vrijedilo sve to?“

“To” je podrazumjevalo tebe,tebe i mene,nas, tu ljubav,te uspomene,sva ona sunca,mjesece,maglice,zvijetdice,more,pjesaki dane proljeća.

Odgovor je bio uvijek isti, jasan, trenutačan ,konačan,beskonačan,potvdan.

„Da vrijedilo je mila moja.“

Svaki dan mog života u kome si bila ti bio je neki praznik,najčešće praznik ljubavi i radovanja.Te godine dok sam spavao na splavu Indexi su nam poklonili onu tužnu :

“Voljelo se dvoje mladih,dušmani im ne dadoše…“

Bajka – Petnaest dana proljeća – VIII dio

 Dan sedmi

U vremenima sretnih dana,naših djetinjih života, sve je bilo nalik na jedan začarani svijet, iz koga nismo mogli ili nismo hteli pobjeći.Bilo je odlazaka u druge gradove i zemlje ,sve radi radosti povratka.Put ptice selice,svuda odi svom Gradu čednosti dođi.

Predivni su dvori moji,mila moja.Zlaćani,a bijeli i plavi.puni ljubavi , dobrote i čednosti, Natkriljen Božjom milošću ,Grad je uzvraćao  harmonijom ezana, zvukova sa katedralskih i crkvenih tornjeva.Tada bi svi stali i okretali glavu ka nebu u tihoj molitvi zahvalnosti za milodarje koje nas iz svog neizmjetnog obilja Uzvišeni daruje.

Da nije tebe,malenih grlica nalik tebi ;Nebo ,moj grad i moja zemlja bi mi bili dostatni. Ovako to je bio jedan čarobni svijet,u kojem sam tragao za vama,dok vas ne bih stvorio.

Žao mi je Grad čednosti nikad nisi vidjela.Više mi žao,što te kroz njegove čarolije i tajne nisam proveo.Sigurno bi se zaljubila u njega.Vjerovatno nikad nebi ni otišla iz njega.On te opije i zarobi i ti nemaš kud.
Samo mu se predaš i voliš ga.I sanjaš one koje će tebe voljeti  jednako kao ti njih.

Obavezno ih dosanjaš ,pružiš ruke prema njima,sklopite ih i zajedno lepršate.Jedno vrijeme.

Onda se nešto malčice poremeti.

U putu se zagubi jedna riječ.pa još jedna Pa pismo.Sa pismom nestaju dodiri.

Kako reče jedan moj vrli prijtelj ;
-Dvoje se nađe,pa se poslije ne nađe.

On je uglavnom škrt na riječima, A bogat djelima i bolom.Između onoga:” se nađu “i onog “pa se poslije ne nađu”  stane čitav jedan život. Plav i svjetlucav.Okupan suncem i svjetlošću.Ima tu i tuge, pođeđe i boli. Tada oni postaje par koji uživa u blagodatima sinhronizovanog plivanja kroz prostor vrijeme.

Taj život je poput moje Modre rijeke ,što polako klizi kraj moga grada i sa sobom prti mnogo boli. Prolazi uzduž zemlje moje,da bi ga moru predala.Ne biva joj lakše.Toliko je boli  i mora teret prebaciti na druge Modre rijeke.Sve su one okrvavljene.Neke i previše.Skoro da su izgubile svoju plavet.Ali sve su ostale čedne, kao Zemlja i Grad njihov. To im od Boga Jedinog Sveopćeg Dobročinitelja darovano.

Kao nama naša ljubav.Ovo je bajka o ljubavi u njoj mjesta krvavoj boli nije.Tu bol ćemo poleći u neku drugu bajku da tamo vrišti i sni.Sni i vrišti i svoju nestalu djecu traži.

Ljeta 1969 god. sam dobio od tebe poslijednje pismo.

Pet godina poslije Indeksi pjevaju Bacila je sve niz rijeku.Te 1974. godine ti odlaziš u inostranstvo.Ja to saznajem tri godine poslije.Tri godine prije Indexi objelodanjuju Budi kao more.Bile su to pjesme o našoj ljubavi mila.Indeksi su nas u stopu pratili sa svojim kvalerijama rustikanama i ljubavnim  baladamo.

Bile su  to prve prave, a možda i jedine naše ljubavi. Mnogi u Dvorima su mislili da bi sve one mogli biti žešča i iskrenija verzija  Julija iz romantičnih komedija.No,sve sve grlice naše su krenule putem sreće svoje.Da li su uvidjele da  romantične komedije ne shvatamo ozbiljno?

Mi nismo bili glupi poput Šekspira ili Dantea.Isuviše smo voljeli život da bi ga protraćili u plakanju.Ako želiti prekinuti snove i ljubav a  prizvati smrt, samo pozovite  njih dvojicu u pomoć.

Ponekad, najčešće uvijek, neka viša sila ili sudbina , u koju ljudi  smušeno vjeruju , odlučuju umjesto nas.

Sve što mi je ostalo od tebe, to je poneka ogrlica od staklenih perli, dvije pjesme ,tri slike i nebrojeno mnoštvo ljubavi i sanja.Sasvim dovoljno za čitav jedan  potonji život.

A poslije toga?

Kako nismo voljeli tragedije,a ni romantične komedije,ni vozove što odlaze,ni vozove što ne dolaze,perone sreće što vratit se neće , kao da smo izbjegavali.Ili su oni izbjegavali nas.Sasvim svejedno je.

Znali smo Putevi se ne vraćaju sa putanja onako kako mi to želimo.Postaju drugačiji i trošniji.Čak i kada se obnove, gube onu dječiju draž i nevinosti mirisnih ljubičica.

Izgubiš nekog,ko ti je drag.Neko koga voliš bićem svim, skrene sa puta, koji vodi u središte srca ili barem u  naš Grad. U početku ništa ne osjećaš. Misliš, kako je sve lako i prolazno.

Onda se javi bol,oštra parajuća bol , što ledi mozak.Za njom tupa bol , koja guši i ne da da  se diše. Nakon nekog vremena panika,napadaji panike.Mnogo  napadaja panike jer se rađa svjesnosti da nikad više nećeš imati ni upola onoga  što si imao,mislio da imaš i mogao imati.

Poslije panike dolazi praznina.Bujice praznine i bespomoći.Svuda hodiš i osvrćeš se. Ničeg nema.Samo se  vrtiš u krug.Poput ringišpila.Na sve strane lutaš i tražiš  . A svjesno izbjegavaš onaj pravi put koji može reći sve, donijeti istinu.No, tim putem ne želiš kročiti.Suviše je jednostavnno , amože još jače boljeti.

Nje nema.

Ti to znaš ,ali opet te nešto tjera u potragu.

Jedna završena potraga,još veća praznina.

I dok i dalje tragaš ,vrijeme prolazi.

Mnogo vremena prošlog.

Tada shvataš, da možda uopšte ne želiš da je nađeš.

Pomišljaš da to vjerovatno neće biti ona ista djevojčica kojoj si sebe,svoju ljubav poklonio,već nepoznata žena.Možda čak starica neka.Blijeda kopija one tvoje  tek procvjetale ruže  ,  onog vašeg  nasušnog ljeta.

Sleđeni mozak ledi srce. Postaješ usporen i sasvim nihilistički zombi, kao da ti uopše ništa nije bitno.Obamreš i postaješ ravnodušan.

Samo duša i dalje rovari i sni – bajke prelijepe piše.

Bajke o kojima nikad i nikome  ne progovaraš.Muško si .Bol i nesreću ne treba dijeliti sa drugima.Oni imaju svoje boli i tuge.

Onda ,odjednom bude kasno za sve.Ti više vremena nemaš.Sebičan si, ne želiš da bajka  dođe do njenih ušiju.Sigurno bi  joj donijela mirise soli i ljubavi.

Bojiš je još uvijek je krhka grlica koja ljubavne vale sni i da bi je prizivanje ljubavi moglo skršiti…

Kažu imati pa nemati je najteže ili najbolnije.Nisam siguran da je tako.Nemati pa na kraju imati je nekako bizarno i glupo. U tom slučaju čovjek čitavog života ostaje uskraćen,zakinut za nešto.

Imati ljubav i   u srcu je  čitav život nositi je dar od neba,koji treba svaki dan milovati i zalijevati.Ne suzama ono su preskupe i bolne,već pjesmama,čežnjom  i molitvama.

Čitav život gladuješ,čezneš za nečim,tragaš za nečim i onda kad si na cjevčicama ili štakama neko ti ponudi to nešto što si čitav život želio. Vrlo ironično.Mala,sasvim mala djeca kažu: bljak.A mala djeca,posebice djevojčice su itekako iskrena.I znaju sve.

Milosnice se rađaju srcem punim ljubavlju. Srce je samo sluga duše pune milosti.Duša je dar sa neba koji se ne prekida.

Imati pa nemati te nauči svemu i oplemeni.Puno je tu  neke plemenite bremenitosti i neizmjernog bogatstva.

Ono nemati poslije imati,  pomaže da se sjetiš bogatstva koje si posjedovao,a koga se neko odrekao. Kada se život zbraja,neko dobija a neko gubi.U pat pozicijama svi gube.

U  srcu ostaje neslućeno i nesuđeno bogatstvo ljubavi. Njega ne možeš potrošiti za svog vremena.Ti je daješ i poklanjaš,a ona se  jača i bujnija tebi vraća.

Obogaćen si toliko, da se daješ i daješ i ne prestaješ da daješ i ne možeš prestati da se daješ.

Toliko toga bogatog,nadnaravnog i prelijepog ima u čovjeku koji je imao pa nemao. Ljubavi, dobrote, čežnje i strasti se kotrljaju kao plimni valovi.A tek koliko nježnosti i blagostikoje ima pa te tjeraju  da poželiš te  darove poklanjati svim ženama svijeta.

Nekima; onim iskrenim i krotkim sebe  pokloniš. One to prihvataju kao sveobuhvatni dar, koji se vraća.

Druge biraju,prihvataju ono što im odgovara.One same sebe uskraćuju bogatstvo.Neke se ,opet, nisu svikle davati,one i ne primaju darove.One se grebu o njih.Neke i ne znaju šta žele.

Potom , sažaljevajući sebe ,mislili smo umrijećemo od tuge.Svi smo bili  svoj Dvojnik.Gledali se u ogledalu viđali nekog drugog,kojeg jedva prepoznajemo. Nešto je stariji ,usukaniji i mrven tužniji.

Vrijeme leti.

U snovima nam se javljaju one djevojke,žene koje su nama svoje cvijetove poklanjali.Uvijek nam  izgledaju nježnije i lijepše; a mlađe i zaljubljenije, nalik anđelama.

Na licu stranca u ogledalu kupe se bore.Probijaju  sjedine.Vid se muti,misao se brka. Samo srce ljubavne pjesme grca,dok duša poslijednja tanga i bolera pleše.

Sni o anđelama vremenom postaju jasniji,svjetliji i bolniji.Nije to bol zbog odlaska.Bol je zbog neznanja i nemogućnosti sveznanja.

Više nema tuge,možda malo.Samo blještava radost i neizmjerna zahvalnost nebu  i djevojčicama na darovima i ljubavi za čitav život.I potreba za informacijama.

Gdje je,šta radi,dali je dobro,da li bi joj  mogao ikako pomoći?I nadanja – sve je u redu,ljubav i dječicu predivnu ima.

I možda se ponekad  sjeti mene.

A bilo nam je, bilo nam je lijepo,milo moje proljeće.

Onda shvatimo ,od tuge se ne umire tek tako.Samo poneka budala presvisne. Blentovije.

Mi smo zeru pametniji.

Pogledamo u sunce,ono zablješti , suze priziva ;mi se trgnemo trenutak prije i ne osvrćići se krenemo dalje.

Nikad nismo bili budale.Romantici da.Htjedoh reći možda previše, nepopravljivi; ali u ljubavi nema ničega previše.

Svako se mora kretati putem svojim i izboriti šansu da ne zlorabi glagol kretati  i  postane kreten.

Vrijeme pokazuje da su mnoge prve i većina pravih ljubavi in bolne in tužne.I one kasnije.I one poslije njih. I svaka sllijedeća.

Sve zaslužuje svoju priču ili barem pjesmu,ili više njih.Beskonačno mnogo njih.I bajke.Prelijepe bajke.

Mnogo riječi nam je Milosti i Ljubav dala, čak previše,jer  ih mi ne upotrebljavamo ili ne znamo pravilno koristiti.Srca nam otvrdnu ili se zalede.A poneko ga i nema.

Bajku  je već malo teže ostvariti.

Žao nam onih koji je ne dožive.

U ovom užurbanom svijetu kada se za ljubavna pisma, ljubavne pjesme i ljubav nema vremena,odakle vam  vremena za bajke – frajeru mrtvi.

Često prelistavam jednu uzvišenu mudrost koju sam kasnije spoznao:

„Vi nešto volite a to je za vas zlo,vi nešto mrzite a možda je to dobro za vas.“

Jedna prava ljubav je sasvim dovoljna da vam pomogne da svu ličnu bol,tugu i jad pretvorite u pjesme ljubavne.

Prava ljubav može pomoći da podnesete i ponesete mnogo boli,tuge i jada ovog svijeta.Prava ljubav vam pomaže da se molite i za ljubavi prošle,i ljubavi buduće,njihove  i svoje.Dovoljno je pogledati prema nebu i već je dan mnogo plavetniji i osunčaniji.

I imate toliko ljubavi i dobrote u sebi .da se molite za ljubav i dobrotu čitavog svijeta.I tada se ta ljubav vraća kao krik ubijene djece,silovanih djevojčica i osakaćene ljudskosti.To boli.Ali to se može podnijeti, Bespomoćnost se ne može podnijeti.Ona ubija.

Jednog dana se probudiš.

Shvatiš da si sam.

Pitaš se nije li to bio samo san,a probudio si se jer čuo si da neko  leleče ,da je život san u kojem ljubav sni i svoje tuge odmara.

Tada  počinje luda trka vremena.Prolazile godine,prolazile decenije.A tek dani.To nisu dani to su djelići mikrosekunde.Da bi opstali i preživjeli mi se poudasmo i poženismo.

U svom užem i širem krugu postadoh jedan od poslijednjih.Poslijednji koji je uletio u kanone pristojnosti koji obavezuju  bili su Baška baŠa i Davor. Neki se nisu nikad ubračili.Ubila ih prejaka riječ i prevelika ljubav.Ruke im još nekontrolisano drhte kad vade požutjele slike iz tajnovitih zakutaka svoje duše.

Znaju oni te likove.Predobro.Samo žele provjeriti da li se u međuvremenu pojavila barem jedna bora. Nije.Njihova ljubav je učinila nemoguuće. Podmladila je njihove ljubavi zauvijek.Kao i mi naše.

Osvrtali kao da se nikad  nismo.Znali smo, iza nas je ostala bol i tuga.Srce nija dalo da se ikad razvedemo od ličnog  bola.Znali smo , rastanak od boli bi  značio bijeg od  dječačkih dana i snova ,kada sve bilo je tako tako lijepo, usporeno i umirujuće. I blagorodno.

Bol smo podnosili i ona je vremenom jenjavala.Kao da su je neki anđeli tesali i brusili  dok je nisu pretvorili u ledeni dijamant u kome je ostala  čista ljubav i milost.Da,  i snovi koje smo sa svojim i o svojim slatkicama snili.

Nismo bili spremni ubiti dijete u sebi.

Sva  ta dijeca,ah, bila su,sasvim izvjesno, izvor svjetlosti svih onih ljubavi što oko sebe smo sijali.

Sve ove godina.

Zbog tog djeteta ,te grlice i te djece, ona ili one,svjejedno je,ostavljale su tragove duboko usječenih ožiljaka u grudima.Poput ordena  okačenih u nutrini srca.

Što se desi srcu to ostaje  srcu.Zauvijek.Što se duši desi to ostaje u duši i rastače se po Univerzumu.

Nisam te htio uputiti na Poa,Prevera,Jesenjina, Cvetajeve,Maka, Majakovskog, Sen Egziperija…

Bio sam sebičan, a ti premlada.Nisam htio izgubiti ni jedan tren sa tobom.A i boljela bi te njihova tuga i očaj.

I ja sam ih tek upoznavao,a najviše  si mi ti pomogla da ih shvatim i prigrlim. Da nije bilo moje samoće teško bih ih razumio.

Bila si suviše mlada za nestvarne svjetove ljubavi i bola . Mislio sam imaćemo vremena:Kasnije ću te ili češ se sama  uputiti u nestvarni vrtlog ljubavi onih drugih malenih ,  voljenih i do nevinosti naivnih djevojčica – Anabel Li, Ane Snjegine, Barbare, Marine.Taide,Ramedis…

Bilo mi je drago što nisam.Izbubio bih mnogo radovanja.Izgubio bih dragocjeno vrijeme  utkivanja tvoga lika u srce. Tvoje ljubavi u moju dušu. Snova u naše dodire.

Jednostavno –  bio sam sebičan.

Poslije  sam saznao da je tvoje vrijeme ,za naših dana , već  bilo prožeto tegobom i tugom.Zbog toga su mi draža milovanja tvojih  malenih ruku , ljubavi moja.

Sutradan se budimo,svako za sebe.

Sneni od snova,topli od sanja,ni gladni nismo,skoro da bježimo.Da ,djeca se ponovo igraju i jure,sada već i kradu.

Nesvjesni prisustva mnoštva, započinjali smo svaki dan put šarenih leptira što miluju cvijetove  i utapaju se u njima,

Ne bojim se da se jednog jutra neću probuditi.Bojim se da ovaj testament neću završiti.

I shvatim:“O milo moje, pa ja o tebi ja skoro ništa ne znam,tad bila si dijete.“

Ti se sjećaš:“Nema veze mili moj,ni ja o tebi,ti si kao dijete malo veće.“

 Mnogo mi nedostaje ta godina mila moja.Mnogo mi nedostaješ jedina moja.Nikad više sunce, mjesec, zvjezdice,maglice,more i pijesak nisu izgledali ni mirisali isto.Možda i jesu,ali ti više nisi bila dio tog blistavila potonjih  blistavih dana.

Ponekad,samo ponekad , i to u pravo proljeće sam dao naslutiti mirisne valere krajolika  ljetnih dana našeg proljeća.I to je jedan od razloga što volim djecu cvijeća i cvijeće.Njima se proljeće dešavala kada i nama naše.

I isti kraj nam je namljeno.Te godine su počeli da nestaju i njih i nas.Oni su se izgubili.Mi  smo se zagubili.

Boli sve to, ljubavi moja i nedostaješ mi.

Mnogo mi nedostaješ maglice moja.

Ni plakat ne mogu.Nisi me tome naučila.Ti koja si radost moja,ljubavi moja.

Još uvijek se smijem i radujem.Samo se više navlači neka magla.Bojim se neću moći da pratim tragove tvoje u bespućima snova.Tek da znaš,toliko ih ima – bespuće.

Tvoje oči i osmjeh tvoj još uvijek imam.I poljubac osjetit mogu.I tvoju ruku na mom licu.Tvoje ruke male na mom uzdrhtalom tijelu.Tvoja ruka u mojoj ruci.

U snovima malo teže mi je naći tvoj vrat,ramena ,grudi.Još teže ono o čemu ne smijem pričati , a trebao bih , istine radi.. Uglavnom to mi nije žao.Možda bih  bio samo jedan od onih koji su upraljali  nevino dijete, prelijepu djevojčicu moju.

Naši su susreti,divni susreti, bili nježni kao preplašene srne dah.Kada djeca otkrivaju novi svijet, ne vide strah, igraju se i jure, ali  ne žure.

Kad bi ih pustili igrali bi se svaki dana za danom,neprestano dok ih silom ne preobrate u zamišljena i gruba bića  nalik ljudima.

Mnogo mi nedostaje to proljeće, kad bježeći od svih, završavali smo naše noćne na susrete pješčanim plažama ljubavi.Dovoljno si se davala da još uvijek osjećam miris djevičanskih ljubičica i rose pupoljak ruže na usnama.

Dok otklanjam poslijednje oblake, iz naše bajke, neću ti  reći hvala za sve što si mi ili nisi dala.

Ja evo, Bajku o nama, o petnaest dana proljeća naših samo za tebe pišem,ljubavi  moja.

Vesna Morena S. Plavetna duga  Prava ljubav

Sretni ti blagdani mila moja,gdje god bila.

Petnaest dana proljeća – Dio VII

 

Dan šesti

Sve se normalizovalo.

Ti i ja smo zajedno.

Ruka u ruci,lijeva u desnoj,desna u lijevoj,četiri ruke jedno bilo.

Znala si nešto o toj strašnoj teti ,što je trebala,a nije htjela da ti zamjeni majku.Teti koja se igrala najstrožijeg policajca i još nešto strožijeg.I iako ti je to strano,radi nas,radi naše ljubavi ucjenu si dala.Ona je propustila šansu da ti bude, ne majka ,već prijateljica.

Ti nastavljaš slobodan,ptice let.Iako treperiš i lebdiš ipak nisi ptica.Ti si dijete,moja djevojčica. Kako ćeš ba grdelinku u kavez zatvoriti.

Čini se teško breme nosiš.

Ti si dobila mene i nije ti bilo žao. No, to će ti se kasnije osvetiti.Ni ti,ni ja to tada nismo mogli ni sanjati , ni znati.

Mnogo,jako mnogo toga tada nismo znali.Čak ni da pad je let.Ni kakav je svijet.

Ponoviću;usud je to što smo se uopšte sreli.Nezamisliv i nikad objašnjen.Kad usud ispuni svoju svrhu ;ono ako pretvara  se u kako, da bi na kraju postalo zašto.

Naposlijetku kada se svi  odgovori  nađu i zbroje ,čini se – eto život  jedini to je. Čitav život tragamo za tim zašto, iako ga u duši nosimo.

Ja sam bio pošteđen muka traganja.Ti si moj odgovor na to zašto. Odmah od prvog dana sam bio svjetan toga, jer ti si moj život.

Taj dan se iznenada pretvorio u nestašluk.

Slike nadrealne,pokretna vrpca škrtih riječi,više pantomime, iz koje iskače  niz dražesti za drugim.Način na koji si se kretala, govorila,gurkala , smijala nije nalikovao ičem viđenom.

Bila je to sušta suprotnost odlikama gospođica i teta; koje traže nečijeg sina inžinjera,doktora ili barem ekonomistu.Moja mladost me,do tebe  samo sa takvim ženama i djevojkama upoznavala.

Ako se dobro sjećam tvoj otac je bio inženjer.

Lepršavo,razigrano,mamila si i bježala ,dopuštala da te stignem,dodirnem za ruku,poljubim u lice,kosu,obraz. Opet bježala,usne krila,nestašno prijeteći prstom.Kad uporan sam bio okretala si glavu,jednom rukom zaklanjala pogled od sunca,drugu stavljala ispred mene.Njome si govorila ne,stani,nemoj molim te.

Ja sam te slušao.Vjerovao sam ti.Stao bih i osmijehnuo se.Poklonio se. Tebi princezi , djevi moga života.Tada bih polako zakoračio prema tebi ,pružao ruke.

Prihvatala ih bez razmišljanja,čvrsto i toplo.Verovala si mi.

Igra zadirkivanja je poput igre  staklenih perli. Uvijek je mogla da se prekine i iznova da počne. I staklene perle su se pretvarale u niske bisera.

Perla po perla ogrlica –lebdjenja po pijesku,odgurivanje,lepršanja po vodi,uranjanja u vodu.Ogrlica po ogrlica držanja za ruku,sjedenja na betonu,ležanja na pjesku,odgurivanje. Čučanje na koljenima – lice uz lice,odgurivanja.Ovlaš doticanja kojim se kradu poljubci i milovanja,upijaju mirisi tog našeg proljeća i tih , samo naših dana.

Perli nije nestajalo,ogrlica je bilo sve više, i sve vrelija svjetlucavost na suncu.U svakom predahu kao da se jedna ogrlica gubila u nama.Petnaest bisernih ogrlica  u tebi ,za mene mila moja.Petnaest bisernih ogrlica u meni, za tebe jedina moja.

Skoro pa nismo mogli disati više.I ne bismo stali da ne bi kiše.

Bojao sam se,istinski sam se bojao za tebe,milo moje. Život je kao vuneno ćebe od stakla.Oštro, meko , prozino , opasno i stalno grebe. I lako ga skršiti u komade.

Ti to još uvijek nisi znala ,na put života tek si kročila,i čista pred mene stala.

O mila moja,čedo moje malo,tek rođeno u mom srcu, za mene, za moju dušu. Sva svjetlost sunca u zjenice tvoje što je stala,krila je zlo što se  iza ugla valja .To tvoje dječije srce i duša nježna nijsu znali.

Oh ,Bože mili,sačuvaj ovo malo dijete od zla,ovo dijete nestašno i sneno od sanja.

Eh ,Anđeli mili hodite putevima  sna djeteta čednog,odstranite od njega zla i bol.

Iskreno se nadam da su u tvojem životu ,poslije petnaest ljetnih dana proljeća, moje molitve uslišene i da si bila sretna.

Ponovo smo se sreli u kasno poslijepodnje tog dana,pred sumrak.

Zaboravih na molitvu što rastanak svaki nosi.Uz tu miloštu čovjek zaboravi sve.

Kad pomislim na te dane ,znam da niko nikad nije na prećac ostavio tako  razoražavajući ,ne utisak,već sjaj munje i udar groma na mene.

Teške sumorne riječi koje ovdje upotrebljavam su jedine moguće koje mogu prizvati u sjećanje.Ti bljeskovi;dražesni i blagi,osebujni i neponovljivi,nježni i sanjivi,miomirisni i čežnjivi još uvijek titraju u mojim snovima. Da , da , i nježe moje djetinje srce.

Ne nije to bio jedan utisak.Bili su valovi i valeri utisaka ,naših susreta,devnih i noćnih.Bilo je to jedan raskošni petnaestodnevni tango,dostatan za slijedećih pola vijeka samoće.

Bili su dani susreta koji se smjenjuju i ne prestaju.Mili,osebujni,vragolasti i sebični.Kako si se samo davala,šalila i bježala.Bila pripijena uz mene,ljubav dozivala da bi je meni tako jednostavno i lako , kao dašak vjetra ili dahduše tvoje – darivala.

Spuštalo se veče.Dotračala si,meni sumnjičavom da možda nećeš  moći doći.Tačno na vrijeme,i kao uvijek,u žurbi i nekom smirenom grču.

„Ne boj se,držim te mila moja, pobjeći neću.“

– šaputao sam.

„Nisi lud mili moj ,izgubti mene,svoju  sreću“

– smijala si se .

Iskrila si,nehajno zbacivala glavu,rukom micala sa čela kosu koje tu nije bilo i bez prestanka me gladala u oči.Smiješila se i milovala mi lice,u oči me ljubila.Ponekad bez razloga oči su ti suzile.Privija se uz mene ,govorila mi:

-Mili moj,molim te ,nemoj mi nikad pobjeći.

-Neću mila,zasigurno neću.Molim te zagrli me i sve će biti u redu.

Ipak,nije bilo.

Još uvijek vidim tvoje oči,sluteći u njima moje .Vidim kako ih ljubim,poljubcima zatvaram  da tugu odagnam. Upijam one usne što nekad ne umiju da se zadovolje.Ljubimo se i ćutimo zaleđeno vrijeme, koje kao da želi zauvijek stati.Pokreti se uspore,riječi postaju naporne i teške,tada nastaje tišina.Mi smo zagrljeni,okrenuti ka moru,suncu i valima.

Sunce boje rubina uranja u more koje blista ,otvara i šalje blještavu stazu  ka nama.Staza  sjaji i treperi poput djevičanskog maslinovog ulja, po kojem su optočeni blistavi dijamanti. Dijamanti koji se, svakim lahorastim mreškanjem vjetra, prelijevaju u svjetlucave iskre u tvojoj kosi.Ona se stapa sa rumenim nizovima  svjetlucavih rubina i iskričavim i lelujavim nagovještajima djetinjih osmijeha.

Ne sjećam se da li sam te gledao u krajoliku ispred sebe ili sam krajolik slutio u tvojim očima. Talasi kao da su u pozadini naših bila,neprimjetno, uporno,akord po akord uvodili zvuke  Ravelovog Bolera. Sunce lagano klizi po pučini,tiho uranja u more.Tanka nit koja dijeli sumrak i noć,pretvara se u čežnju koja smiruje djecu u nama.Mi sada samo želimo da smo jedno.

Ti me upitno gledaš?Kao da želiš da poduzmem nešto.

Žalim,iako želim, ne mogu zaustaviti Sunce,ne želim zaustaviti Bolero odvraćam pogledom.Sliježem ramenima, kao da kažem nemoćan sam zaustaviti tu ljepotu , da i dalje tone i potone.Skoro da  osjetimo dah nemoći, tuge.

Spašava nas Mjesec.

Ti se veselo smiješ mojoj nemoći ili ne htijenju.Izazivaš me jer se pojavljuje novi akter  ove bajkovite noći, nestašani, nasmijani Mjesec. Mjese3c stvoren radi nas.

On je veliki krvavi  mjesec koji se katkad javi kad pokušava da dostigne Sunce i kada ona poslijednja crta Sunca tone u more, u bijegu mjesecu i podvodnom traganju za novim danom.

Kao u nekom bijesu što ne može sustići Sunce, Mjesec preuzima vlast na  večernjem nebu i moru.Obasjava pučinu koja postaje nepregledno polje tamnih ljubičica, koje se neprestano prelijevaju  i klize.

Poput Sunca i Mjesec u središnjici srebrenkastog  prelivanja ,stvara onaj isti  blistavi put.On je  posut biserjem, rubinima i dijamantnim iskricama, tvoreći aleju ljubavi što se talasa ka nama i hoće da nas zarobi u svoju mrežu.

Mi nemamo ništa protiv i znamo da ne miožemo odoljiti toj ljepoti.

Zvijezde žmirkaju i ljute se što su zapostavljene.Bolero ječi.Sve je usporeno osim muzike i srca.

Krešendo.Bolero tuguje.Tišina.Oko muzike i nas sve zanijemilo.Samo srca ubrzano dišu i spajaju se.

Sada znamo kako se duše spajaju.Osjećamo isto i vidimo da nas srsi dodiruju i ježe.Mi smo opijeni i nemoćni.Moramo se poljubiti,ali na ovlaš i kratko.Osjećamo se posramljeni. Ljudi su brzopleti i kvare ugođaj koji im Nebo nudi.

Mjesec to osjeća i smiješi se.Stidljivo skreće pogled ka zvijezdama i utišava sjaj.Maglice se probijaju i  poput ružićastih,zelenih,ljubičastih,plavih, bijelih,zlatnih srebrenih velova pokreću se i žmirkaju  za muzikom.Bolero to ćuti i umiljava se.Zvijezdice više ne trepću i one plešu.Maglice ih grle  i miluju.

Savršenstvo Jedinog Stvoritelja je prekrilo najbliži krajolik u čast nježne i čiste dječije ljubavi.Djeca to osjete i raznježe se kleknu na svilenkasti pjesak i zahvaljuju se Milosrdnom  na Ljubavi i Milosti.

Molitva zahvalnosti je izvirala iz raznježene duše i plačnog srca i mi  smo osjetili da smo spojeni ljubavju  za čitav život.

Krešendo.

Stvoren je privid da se Mjesec ogleda u moru ili kao da on sa odrazom zvijezdica i maglica u moru izvodi ritualni ples plodnosti,kojim želi  pričestiti našu ljubav.

Note su gušće,instrumenti se umnožavaju,akordi se prelijevaju.

Mi smo zanijemili.

Da li to Mjesec ili Ravel lude?

Nismo ni svjesni da to mi gubimo razum.

Ruke se dodiruju.

Poljubac?

Ne,još!

Dvojba,ne ,nimalo.

Čeka se onaj znak Bolera kada sve utihne i iznova istog trena sve počinje.

Kada se sve rasplinjuje i ponovo rađa.

Usne vlažne od mora ili suza,tko to zna?Zar je to važno dok klize jedne ka drugima,traže se samo tren.

A onda?

Bolero skoro da vrišti.

Klizi – Vivo,vivače!

Mjesec okreće glavu.

Prijekorno gleda Zvijezde,one prigušuju sjaj.

Samo maglice trepere.

To Mjesec,to zvijezde ne žele postiditi Djecu.

Djeca ne žele prekinuti poljubac.Poljubac ne želi zaustaviti ruke.Ruke milovanja,ruke nadanja,ruke su ljubavi to.

Suze ne bi trebale  prestajati liti.To je od sreće.

Da li su to Anđeli,maglice,Bolero il’ neko potonje vrijeme poslali svoj znak?

Zbog onih letećih ,svjetlucavih  odsjaja što prelaze horizontom  vjerovali smo da jesu.Znali smo da se ljubav neumitno usađuje,ukopava,betonira u našim dušama.

Činilo nam se da vrijeme nije bitno.

Podcijenili smo ga.Sasvim izvjesno,jasno.Ono je stalo,samo radi ove večeri,onih maglica, zvjezdica, mjeseca,bolera i nas.

Bolero posustaje.

Usne su rascvjetali pupoljci.Mjesec se polako skriva iza oblaka koji se nenadano pojavljuju.Oblak okreće leđa i zastaje.

Pristižući vjetar polako šapuće imena;tvoje i moje.

Proljeće i dobrota.

Kiša počinje padati.Stapa se sa suzama,briše tragove rađanja.

Bolero  nošen vjetrom nestaje.More se talasa. vali se pjene.Više nikad ništa neće biti isto za nas dvoje.Opčinjeni,mi to još ne znamo.

„Mila moja, sada bi nam dobro došao kišobran“

– kažem ja.

„Ludice,sami smo na plaži sa hiljadu suncobrana“

– kažeš ti.

A nama ne treba kišobran.Nama nedostaje igra.

Svlačiš haljinu i letiš u zagrljaj pjenušavog  mora.Zastaneš,okreneš se ka meni, osmijehneš se.Ja ne znam da li je ta iskričava bjelina u tami krajolika od pjene ili tvoga bjelokosnog tijela,Ali, znam da je sreća blag izraz za ono što osjećam prema tebi.

Ja nemam izbora,trčim ka tijelu ili moru što se pjeni.

Čini se sve je na mjestu i kako treba da bude.

Ti si u mome zagrljaju.Srca lupaju,dah zastaje.Ne znamo ko se više uzbibao, naše ustreptale nježnosti ili bolerom zaluđeno more,

Na obzorju je zlo izgubilo trag.

„Vidi,vidi tu nestašnost i ludovanje“- mislim ja.

„Vidi,vidi ti mi nešto puno naivan.“-  odmisliš ti.

Osam  godina poslije naših  dana proljeća Indexi  sebi,nama  i svim zaljubljenim poklanjaju onu:

Obala pusta,obala vrela…

Ja samo mogu da dodam:

-Bila je to noć stvorena samo radi nas,jedina moja.

Bajka o petnaest dana proljeća – VI dio

 

Dan peti

 

Sutradan  nismo bili zajedno.Strašna teta nas je sinoć vidjela. Nije te puštala iz vidokruga. Iako su mnoge bajke  govorile o tome, tek tada sam shvatio zlo i tamu koje neke spodobe  nose.

Tih dana su se neke riječi javljale ,a nekih dana poslije uobličile u misao da su dobro i zlo poput sportaša različitih atletskih disciplina:sprintera i trkača na duge staze ili maratonca.

Zlo je sprinter na kratke staze:jako, brzo,eksplozivno,ulickano i utegnuto.Uvijek simpatično i zavodljivo.Pobjeđuje na kratke staze i razara.Pomisao na zlo upućuje na njegov izvor. I tada treba spominjati ime Božije radi vlastitog dobra.

Da li si čula za Bessie Smith.Iskrvarila je na smrt 1937. god u 43 godini života.Nisu je prihvatiti u bjelačku bolnicu da zaustave krvarenje nakon saobraćajne nesreće.To je još uvijek normalno u SAD deklaratoru demokratije. Crnački i bjelačke bolnice. Crnački getoi i bjelački bastioni, a između nečiste zastave duginih boja.

Inače čitav život Bessie , kraljica bluza je u ime naroda svoga i svih porobljenih i potlačenih krvarila . Dušu istakala u svojim pjesmama i nudila nadu i ljubav. ono što je njoj izmicalo. Uglavnom.

Dobrota je poput maratona i maratonaca :spora, dosljedna, temeljita, uravnotežena,spokojna,uglavnom i sistematična.Pobjeđuje na duge staze i smiruje.Dobrota je utkana u biće svakog časnog čovjeka.

Ko se sjeća ili ima vremena za priču o Malom Princu St.Egziperija bilo bi lijepo da se prisjeti.I njega su te davne hiljadu devestotina šezdeset osme godine nestali.Krio se.Od te godine većina se ljudi plaši ili strahuije za budućnost.Ja ne,mene brine nepoznata prošlost:

-Šta ako me se ne sjećaš?

-Šta ako me se sjećaš a zaboravljaš uspomene?

-Šta ako ni snova nemaš?

-Šta ako si ravnodušna?

-Šta ako… dalje ne smijem da mislim.

Ta ako se kotrljaju,dupliraju.Raskidam sa ako,to je bar meni lako.Kad krene to malo – sitno – ako ,ono ne zna da se zaustavi.Valja se kao lavina brzinom neupitnom svakom razumu. Mnoge sumnje,strepnje,nesreće,bol i krik doziva.Rijetko nešto lijepo od tog – ako ispliva.

 

Mnogo puta sam htio  nešto da ti kažem, neku utješnu riječ prenesem ali nisam  znao ni  kako,ni gdi!Kako telepat nisam,ostajali su mi samo sni, nadajući se da još uvijek krik  onih naših zloslutnih galebova ponekad sniš i da me oni grajom do tebe mogu dovesti.

„Ništa se ne boj mila moja.Ništa loše ti se dogoditi neće.Ja te molitvama uz Božiju pomoć  čuvam,ljubavi moja.“

Ti si uvijek bila tako čvrsta,tako hrabra:Činilo mi se da se nisi ničeg bojala. A bila si diejte.A opet, u trenucima nježnim , ludastim ponekad si se tako grčevito uz mene privijala.

Djeca se ne boje ničega,strah dolazi kasnije.Tome služe tate i mame,i one tamo neke zle tete i još groznije čike.Dežurni šljam zlih neljudi prije ili kasnije upotpunjuje kolekciju sijača straha.

 

„Obećanja su šuplja priče.“ kako  bi ti govorila.

„Obećanja su potpora snovima.“ kako bi ja šupljao.

 

Nisam te uspio zaštiti dijete moje.Obećanje nisam ispunio.Život onaj drugi,stvarni ti se dogodio.I stigao je prerano.

Pričati o tvom životu mi teško pada,boli i ne mogu to učiniti odjednom,na jednom mjesti.Moram sebe radi polako crtice dati,kap po kap,dozu po dozu  kao čovjek na infuziji , od  koje srce ne smije da mu  stane.

Nisam ti stigao reći da uvijek budeš svoja kao što si tog ljeta bila.Sada je kasno , ali nadam se da si me poslušala..

Nekad kasnije sam saznao da si  šest godina gledano od  ljeta naših proljeća otišla na zapad.

Ja nisam nikad htio da prihvatim da je ljubav samo posao sa punim radnim vremenom i ponekim prekovremenim satom,sve dok mu ne istekne ugovoreni rok.Prava jubav je , jedina  moja , laka kao tračak sunca ,kao smješak mjeseca ili dašak povjetarca.Traje non-stop dvadeset četiri sata na dan , plus koji san , koje milovanje pride – i nema rok trajanja.Vječna je.Pitaj mene. Moja , još uvijek bjeličasta  nutrina , će ti sve reći.

Samo si me jednom,neodređenim klimanjem u zabludu dovela.Nesigurnim klimanjem što sugerira zaobilazak istine.

Ako se sjećaš ,tog ljeta , prvog od petanaest dana proljeća, sreli smo se tik kod tvog ulaza broj dva na plaži onog gradića na jugu nam mile i ubijene domovine.Kažem tik do ulaza dva u smjeru  mog ulaza jedan.Sreli smo se kažem,a istina je da smo se sudarili.Bubnuli jedno u drugo.Nije bitno kako,zašto ni tko je učesnik u gurki toj.Usud je to, neki anđeo tvoj ili moj,vjerovatno oba su nam podapeli nogu i htjela su i učinili da se sretnemo, pridržimo jedno drugo,da se pogledamo, pogled zaledimo,i  kažemo:

“Pardon mili.“

„Pardon mila.“

Skoro istovremeno,djetinje bezazleno,riječi nježne su jednostavno,tek tako izletile same od sebe. Tako prirodne , tako čiste , blage,sočne i naše i odredile nas.Nije bilo ni izvinjenja,ni crvenila ,ni zbunjenosti,kao da su to naša imena bila.

Bila si u crvenom bikiniju od poliestera koji je tih godina  bio u modi.Dražala si petogodišnje dijete za ruku.Kroz tvoju tamnu kosu su se probijali zraci zalazećeg sunca, tvoreći  plamene bljeskove koji uokviriju anđeosko lice,  na kojima su iskrile oči , duboke , tamne i vječne kao ono naše nadolazeće večernje more.Ti i brat ste u ruci imali i ozbiljno kao i sva djeca lizali vanilin sladoled iz slastičarnice preko puta.

Ja sam uvijek bio diskretan,nisam volio buljiti,iako sam ovaj put imao u šta.Više sam volio gledati u oči. Upoznavanje lijepih i nježnih ,tek probuđenih krajolika i obrisa je dolazilo samo po sebi.Sasvim nenametljivo i kao fol logično.

Valjda začuđena što te ne odmjeravam,izravno bez uvoda,kasnije ću upoznati tu tvoju odliku, djetinje pitaš:

„Šta misliš koliko godina imam?“

Ja kao iz topa,samouvjereno,ubjedljivo,više želeći nego misleći:

-“Šesnaest.U,pravu sam zar,ne?

Želim da budem u pravu i ti to sigurno znaš,jer me čitaš i vidiš mojih sedamnaest godina,kao mnoge  druge stvari stvari koje si unaprijed vidjela i znala.Samo što nisi bila vidjelica. Moguće da si to kasnije mogla usavršiti.

Zatečena si,(ja to tada ne znam),okrećeš glavu gledaš prema bratu,pa opet prema meni , mislim još jedan okret i to je odgovor :ne, ni slučajno.U pola tog okreta presijeca te mali brat.Jedan od anđela nas  opet spašava. Podstaknu tvog brata  i on reče tvoje ime. Zaustavi tvoj niječni  pokret glave i pita:

“Mogu li sad mami ići?“

Gledajući u mene ti klimnu brzo i potvrdno dva tri puta i reče,kratko:

-“Da.“

Brat otrči,ja pomislih da tvoje klimanje i to „da“ upućuješ meni  a ne djetetu koje mami trči. Istinu o tom klimanju ćeš mi dati na kraju one noći  kad sve je vrilo, a koprnice digle ruke od nas.Poslije sam saznao da njegova mama i nije tvoja,da vam je samo otac zajednički.

Spoticanje,naizgled nonsensi mili moj – mila moja i vanilin sladoled,žurba brata roditeljima,  klimanje i neko nejasno „da“ su bili samo jasni znaci kosmičke zamke.Koliko smicalica da bi se zapisani usud obistinio.

Onako usputno , povjeravam ti jedno zapažanje; ti i Mali Princ ste me učila ljubavi i dobroti. Milostivi i vi.I još neke koje žive u meni. ljepota kojih više ni.

Nadam se da si dobroti i ljubavi uspjela naučiti i nekog drugog , jer bila si tako dobar, ne učitelj , vać profesor  ljubavi i dobrote.I molim se da se nisi zagubila u stranom svijetu.

 






												

Bajka o petnaest dana proljeća – Dio V








Dan četvrti

Bili smo u moru, sami ,daleko od obale.

Tog dana sam te prvi put poljubio.Blago,nježno,skoro ovlaš.Nisi se bunila.

Oči si zatvorila ,da bi taj srećni tren u dušu utkala. Bio  je to tvoj prvi poljubac. Mnogo kasnije si mi to priznala.Bilo te stih. Eheej , imaš petnaest godina i par mjeseci a muško te niej dotaklo.

To sam odmah osjetio,kao i to da si za ljubav,za poljubce rođena.Kako si samo prirodno prihavtila moje usne,kao da su se uvijek dodirivale , kao da su oduvijek bile samo tvoje. Tako se to desi. Kad se dvoje zavole njihove usne su iskonom predodređene da budu par. Da budu jedno.

Nadam se da ti je još u sjećanju mekoća i vlaznost tog poljubca. I onog drugog, malo dužeg. Još nježnijeg i snenijeg. Nisi se plašila.U srce si ga unosila.

Tada si oči otvorila. O kakve su ti  oči ljubavi moja. Prelijepe i čiste , jasne i duboke, prozirne i ozarene; nalik mojim. Smeđe i crne i sa jedva naslućujućim ljubičastim sjajem koji hipnotiše i miluju.

Gledali smo se. Neko bi rekao blizanci smo i vrisnuo ,  prstom pokazivao na nas  – incest pravimo.  Takav je svijet. neuk i nerazuman.Ne shvataju da su dvoje koje se vole povezaniji i sličniji i od sijamskih blizanaca.

Duboko smo disali,zaronili bi i dodirivali se. Ne ! Vraćaju mi se sjećanja. To si me ti  u vodu gnjurala. Možda si se svetila za krađu prvih poljubaca? Zatim bi izronili, mokru kosu sam ti sa lica sklanjao, ti si se uz mene pribijala, pogled sakrivala.Ne od stida. Nisi se stidjela. Nisi željela da vidim suze u tvojim djetinjim očima. Suze radosti i suze straha.rRadosti jer voliš i voljena si. Straha – oni koje voliš nepovratno odlaze.

Nismo ništa govorili. Riječi su bile suvišne. Naša srca su ubrzano kucala,priljubljena jedno uz drugo. Iako malo toga znamo o duši, vjerovali smo  da se naše tada stopile.

Kažem naše duše se stopile, jer sve oko nas je bilo blještava svjetlost.U toj svjetlosti tek otkrivene blagosti osjećaja  polako nadolaze, izviru iz podsvjesti bića ,koja prvi , a možda i jedini put kroče putevima iskrene i vječne ljubavi.

Jedno od nas zasigurno jeste. Ono drugo još uvijek šuti. Šutnja u ljubavi je rijetko znak  odobravanja. Najčešće znači bol koja nosi tugu.

Iznad nas galebovi lete. Gledamo u nebo, u sunce, možda i u nešto iznad. Molili smo se. Nezavisno jedno od drugog , a sa istom mišlju. Bože jedini podari joj/mu milost. Pod nebom mnogih galebova krik, spuštamo poglede, još uvijek se držimo za ruke, zbunjeni samo, gledamo se i smješkamo.

Tvoj glas je promukao:

“Te ptice pjevaju o ljubavi i proljeću.“(mlađahna poetesa ti)

Moj je nešto dublji:

“Žele da se okrznu o našu sreću.“(ko'fol poeta ja)

Bili smo naivni. Iako ne izgledaju tako, galebovi su samo nevaljaste i zloguke ptice, Strvinari i ubice.

Prsnemo u smijeh. Ponovo sve je u redu, nema više zbunjenosti. Život teče dalje.Ljubav cvjeta – rekla je prošlost, sadašnjost je trepraj oka , budućnost je iza ugla vrebala. vrebala.vrebala…opasno vrebala.

Ovaj put život nije tekao dalje, stao je. Bio je to jedan od rijetkih izuzetaka kada sadašnost ne traje samo jedan časak.Ćasak se produžio na još čitavih   jedanaest dana. Dakle usud  nam je poklonio beskonačnih  petanest dana proljeća , usred prelijepog , sunčanog ljeta.

Možda zbog hira nekog anđela koji želi da to bude zbog sreće te djece, tebe i mene, da djeca imaju sekundu-dvije više vremena samoće i ljubavi?

Možda je izazvan neki ajštajnovski procjep u vremenu kada se vrijeme savija i gubi u nekim nepoznatim lavirintima, ne nalazeći izlaz ni ka prošlosti , ni ka budućnosti?

Činilo se da je neko jako moćan sve vremenske portale zaključao.

Čuvari vremena upućeni u Ajnštajnove teorije i smicalice anđela , nisu ostali nimalo ravnodušni, pokušali su stvari dovesti u red. Kasnije ćemo biti kažnjeni.

Kako je naš popustljivi anđeo zaštitnik prošao nismo sigurni. To ćemo jednog dana saznati.

Mnogi misle da je srce centar ljubavi. Tog dana smo otkrili  da griješe. Duša je ono mirisno i lepršavo cvijetno polje  u kojem ljubav obitava ,živi i sanja.Srce   samo manifestuje ono što se u duši zbiva.

A tko će ti reći šta je to duša? To samo Bog zna. U njega je tajna svih stvari.

Kad bih bio siguran  šta je duša ja bih je tebi poklanjao, a tebe svojom zvao,  zato sam tebe u svojoj zaključao.

Glupko kako je to providno, smejala si se ti.

Šta mogu,prirodno sam takav, bio sam ozbiljan ja. Ono k'o fol.

Duša se nalazi malo iznad srca, lijevo ka vratnoj žili kucavici. A možda tačno ispod srca, da srcu suflira riječi ljubavi.

Jednom , nakon godina traganja za tobom . uplašio sam se kada se  u srcu pojavio miris koji me podsjetio na tebe.

Kada se duša  ispuni ljubavlju pritišće srce koje otežano kuca i suprotno uvriježenim mišljenjima ne proizvodi dovoljno kiseonika.Srce ubrzano kuca ali kratkim pokretima nedovoljnim da pumpa bude efikasna. Dovod kisenika mozgu pada jer duša kucavicu pritiska,dotok krvi je usporen i javlja se nesvjestica.

Ponekad srcu ponestaje daha. Kada se uspostavi balans  između duše i ljubavi.Stvari se povemeno mogu dovesti pod kontrolu. Ravnoteža se uspostavlja izlivom osjećanja, bilo emocijama, bilo strastima; napoželjnije zajedničkim, totalno uravnoteženim sadejstvom emocija i strasti.

Međutim tu voljni dirigent u svakom slučaju gubi posao i palicu…

Dakle, ljudi misle da srce izaziva manifestacije ljubavi:ubrzano disanje, privid nesvjestice, gubitak glasa ili otežan govor, crvenilo ,nekontrolisano treperenje ili drhtanje.

Kao što sam pokušao da dokažem,  sasvim dobro izgleda  teorija da to čini duša ispunjena ljubavlju. I duša i ljubav imaju istovjetnu osobinu: mogu opstati u vakumu. Zbog toga mislim da samo duše ispunjene ljubavlju mogu da odlete – u nebo.

Ponekad se desi greška u sistemu pa i neka duša bez dovoljno ljubavi odleti u nebo, no ubrzo biva vraćena na zemlju, na popravku. Srce nikad nije i nema šansu da uzleti u nebo.

Srce je previše teško za to,  materijalno je.

Ne vjerujem u reinkarnaciju. Vaćanja u život neograničeno puta nema smisla.

Ljudi vjeruju u reinkarnaciju . i zbog straha od onostranog života ali i željom za produženjem ili nastavka ovozemnog.

Lako je biti zao. Ispaštat grijehe i podnosit zaslužemu kaznu je nepodnošljivo.

I na kraju krajeva zašto se se vraćati u život i recimo živjeti životom ameba,crva,biljki ,krava, ili majmuna. Pa čak i biti papa to i nije neko čudo. Za prvog života svega toga ima u izobilju.

Vjerujem u dobrotu, milost i ljubav  to su sve sinonimi koji objašnjavaju datost Božjeg Bića .

Bog je ljubav, Bog je dobrota, Bog je milost. Bog je sebi odredio da bude Dobrota,Ljubav i Milost.

Tim odrednicama ON pokušava  nadahnuti ljude.Vjerujem u život i onaj koji slijedi. Inače bi ovozemni život  i mnogo toga bilo apsurd  i prevara. Skoro sve.

U ovom sam životu  dobro prošao.Iskreno se molim  i vjerujem ,sa određenom dozom straha, i  nadom žarko želim da povjerujem da sam bio od onih dobrih ,jer u sebi nisam nikad primjetio neko zlo, a primao sam mnogo toga dobroga. I davao.

Ti si me naučila dobroti i davanju, prije će biti oslobodila ono što mi je od Boga Jedinog poklonjeno.

Volio bih da ne griješim!

Ako griješim tada bih izgubio tebe. Poslije pet decenija strpljenja i čekanja to bi bilo porazno,

Dobre uvijek čeka nagrada. Ako sam od dobrih vjerujem da si ti moja nagrada. Moj odabir si ti.

Vjerujem da me Bog našao strpljivim, podario mi usud susreta sa njim, kao što je nama podario ovih petnaest dana proljeća o kojim sanjam i pišem.Pišem i sanjam.

Čovjekov život je zbir njegovih iskustava. Pored iskustava o kojima se riječi ove Bajke najčešće nose, teško je u sve to ubaciti mirnoću i strpljenje.

Tokom vemena sam zapazio jedno pravilo koje je uspostavila ova Bajka. Uvijek, baš uvek,kada bih krenuo voljeti i živjeti neku drugu  ti bi se počela isključivati iz Bajke. (o8 bu nekim nadnaravnim činima odbijala bajke od mene.

Ne vjerujem da je to bila ljubomora. Ti si me voljela i željela si mi samo dobro.Možda si bila vidjelica i spašavala me od pogibelji?Možda si smatrala da se naša ljubav jednom treba završiti? Ja na to nikad nisam bio spreman, Znao sam da  bi me tvoj odlazak ubio. Nisam bio spreman i grčevito sam se držao Bajke i tebe. Zbog toga sam te svaki put  privolio da se vratiš u nju, najčešće ostavljajući onu drugu. Uglavnom se nisi bunila, Bajka nikad.

Nije bilo pošteno: ni prema tebi, ni prema onim drugim. No,moraš priznati da ti je glavna uloga  u Bajci savršeno pristajala, vjerujem i ljubav naša, tvoj i moja.

Ni ja se nisam bunio.

Petnaest dana proljeća IV dio








Dan treći

Mnogo toga si mi govorila.Mnogo toga sam ti govorio. Mnogo toga smo očutali. U predahu…

Mnogo toga nisi željela da mi govoriš.Boljelo je.

Sad sve nešto mislim da je  tada moja sleđena duša počela da cvili , osjećajući i tuđe , ne samo svoje  boli. Jednostavno počela si da je topiš svojom boli.

Molim se da si svoje bolove prebrodila ili zaboravila.Moja duša je sada   radosna , rasplesana , a puna bola i jecaja mnogih skršenih grlica što lepršale su mojim stazama.Mila moja,toliko je puno boli u ovom svijetu i zato danas u ovoj bajci neću da  prostirem  tugu. Hoću svjetlost .

Hoću sreća,ljubav – duga i snovi da ponovo zaplešu našim srcima. Želim da se mjesec,zvijezde,sunce i maglice sjete ono dvoje razigrane djece.Da se sjete i osjete krivicu što nisu zaustavili vrijeme. I kada vide neku drugu djecu,koja se ne skrivaju od njihovih pogleda i očiju , zalog srca nevinih  prinose nek prijestolju Ljubavi i  Svjetlosti.

Kako ti je poslije bilo nikad nisam saznao.Isključila si me iz svog života.Jedno klik i nema te.A opet znam te,mila moja. Moja  duša tvoju  poznaje.Sanjala si me svih ovih godina.Svako veče ,sem gledao kako jedna zvijezda samuje i plače. Meni žao što ne mogu da joj suze poljubcima brišem.Ona to zna, i ponekad maše mi i smješi se.

Poručuje mi:

-Nemoj mi sada tu cmizdriti.Ja sam svoje suze za nas oboje isplakala.Ti podijeli ljubav koju sam ti poklonila.Drugima je potrebnija.Ja imam naše snove i tvoju ljubav mili moj – navsegda .

Mnogo toga nisam htio da ti govorim.Boljelo me.Svoje bolove sam  duboko zepretao u maglicama malog mozga.Mislio sam da će mi veliki biti dostatan za tebe.Nešto mi nisi dala da ti govorim.Nešto se izgubilo u raskoraku između poljubaca i milovanja..

A možda nismo ni imali vremena.

Odakle ti vrijeme frajeru jedan.

Ti si me naučila toj izreci.

Djeci ne treba mnogo govoriti.

Ni ona ne govore mnogo.

Ona osjećaju.

Djecu ne treba plašiti.

Rođena su bez straha.

Uzvišena Ljubav nad njima bdije.

Djecu ne treba stariti.

Ona će sama i na vrijeme odrasti. I pokušati ostati djeca.

Ne treba im bilo šta braniti.

Ona djetinjim srcem  razlučuju dobro od zla.

Zabrane ih bole i ona se jogune.

Djecu samo treba pustiti da se igraju i jure.

A, mi?

Ti i ja.

Samo smo se igrali i ljubili i jurili .

I opet igrali i ljubili i jurili.

Život je samo igra i zabava,rekao je Mudrac Vječni.

Mi smo se igrali.

I jurili.

I ljubili.

Lepršali.

Za loptom.

Za valom.

Za nebom i suncem.

Jedno za drugim.

Za mjesecem i zvijezdama.

Za morem.

I snovima.

I opet

Jedno sa drugim.

Igrali.

I jurili.

I ljubili.

Bez svjedoka.

Na pjesku.

Sasvim sami.

Sa valima.

Sa snovima.

Oko nas kao da nije bilo nikoga.

Oko nas nema nikoga

Nije nas bilo briga.

Ta, bili smo djeca.

Skoro pa djeca cvijeća.

Ni pjevati nismo imali vremena.

Ne stidim  priznati da to još uvijek nisam naučio.

Potonjih ljeta naših proljeća bio sam zauzet.Sijedeće godine mi se nije pjevalo.Kasnije mi se nije dalo ili nisam imao vremena.Jednostavno mi se nije pjevalo,jer  jedno vrijeme sam bio sleđen.

Možda nisam htio pjevati samo zato što nisu mogla biti dva pjevača u našem Gradu čednosti.To sve više nije ni važno.Ni pjevača više nema. Najprvi od Indexa je prvi otišao na ugodno i tiho mjesto, da čeka drugove.

Koga će gore zaželjeti i očekivati to samo on zna?!

I kad sam govorio,ponekad se činilo da nisi htjela slušat sve moje riječi.

Rekoh ljubim te.

Igrala si se mazno,mačkasto,nježno,ljubila me.

Vjerovao sam ti.

Ljubiti je nevino,dječije.

Zatim šaptah, volim te.

Smijala si se zarazno,objesno,razuzdano.

Vjerovao sam ti.

Voljeti je sve.

Pomislih želim te.

Ljutila si se ozbiljno,srdito,iskreno.

Vjerovao sam ti.

Željeti je sebično.

Plašeći se snio sam ,moja si.

Okrenula si glavu,oporo,prkosno,ponosno.

Vjerovao sam ti.

Svojatati znači gubiti.

„Djecu samo treba pustiti da se igraju i jure van domašaja ljudi. na obalama

pustim…“ -zastaješ,tješila si me.

obalama vrelim.Pod sunce,mjesecom,zvijezdama,nebom.“

-nastavljam,posramljen ja.

Nisam te plašio Makom ,Modrom rijekom,kamenim cvjetovima,stečcima i Bosnom.

Srećom, oni će  doći,stađun dva  poslije.

Ti – djete si me učila ljepoti riječi.Stađun je jedna od tih riječi.Ima širinu koju ni jedna njena inačica nema.

Širinu koja nosi miris mora , neba ,  đardina , beskraja… žene – djevojčice koju voliš.

Samoće i traganje za korijenima,ljubavlju i bolom će  donijeti u Bosnu Zemlju Božije milosti i Sarajevo Grad čednosti ono čime te nisam htio plašiti.

Bio je to svijet vijekovima,tisuć ljeta star i težak, bjeličast i kamen. Svijet stvoren radi nas. Stećci i naša mladost,to bi  bio turoban spoj.

Meni su poslije izgledali kao lagani povjetarac koji bdije nad Bosnom i mojom ljubavlju,ljubavi moja.

Pričao sam ti o  Indexima,ne mnogo,jer voljela si njihovu muziku.Ti koja si  bila muzika, moga života..

Još gledam – tvoj osmijeh balada.

Još pamtim tvoje  pokrete– arlekin commedia dell'art.

Još sanjam – tvoje milovanje – bolero.

Još ćutim – tvoje poljubce- fuga u C-duru.

Još osjećam –tvoj  pogled – četiri godišnja doba.

Još se nadam našem tangu .

Tangu ljubavi.

Lice uz lice. Tijelo uz tijelo . Blagi povjetarac mrsi tvoje kose, usne nude čežnju. Grudi dišu uzburkane damare. Skuti titraju probuđene vale. Dvije ruke , lijeva u desnoj i okret Tijelo uz tijelo. Dvije ruke  lijeva na ramenu , desna oko struka  i okret. Tijela na ivici umnosti…Eh, nekada se znalo plesati.

Da, da.

I voljeti.

U vremenu prije sjećanja,sjećam se da si pomalo pjevušila kada nisi znala da sam pored tebe. Posmatrao sam te iz daleka,ne želeći te ometati.Nisam te htio uplašiti.Ti se nisi okretala ,iako  da gledam te ,si vrlo dobro znala.U gledanju nisi me htjela ometati.Nisi me htjela postidjeti. A bila si tako lijepa, kao sve naše noći i sunca sjaj. Kao naših petnaest dana proljeća.

Još uvijek mi u ušima bruje tvoji milozvučni tonovi,a tihe riječi ne čuh,ne prepoznah.Dok muzike,predivne tonove si lila,siguran sam ,o našoj ljubavi , o našem tangu ljubavi si pjevala i snila.

Žao mi što siromašniji ostah za te tvoje riječi.Neke si mi nadopunila ,kada bi se zaboravila i skoro na uho mi pjevušila:

-Voli me mili moj. Navsegda.Ne ispuštaj me ni za tren. Nikada!

Naznaka moje kasnije sudbine.Kad god bih se na tren opustio , sve je …

Sada čujem tek toliko da mogu razumjeti šta govore samo oni koje volim.Na pokrete njihovih usana sam navikao i slogove njihovih milozvučnih glasova prepoznajem. Glasovi drugih se ne broje i ne interesuju me previše. Uklopiše se u masu onih koji govorili su laži i loše riječi,manje više.

Godine 197o. Indexi nam darovaše Da sam je netko i Svijet u kojem živim.

Hvala im,jasno su se sjetili prošlih dana našeg proljeća i ljeta.Nije više bilo ni nas , ni djece cvijeća.Ali cvijeće je je i dalje raslo i sunce je sjalo i ljubavi su se nove rađale.Samo su zvjezdice naše , svjedokinje naših besanih noći malo prigušile sjaj.

Te godine  ubiše Đenis i Hendriksaa,u nastavku poslije te godine ubiše i Morisona ; poslijednje aktere autentičnih himni i  muzike djece cvijeća, svjedoka naše ljubavi.

Da ubiše ih ;da prekinu,da unište  i zatru svaki trag ,svaku misao i pomen u pjevanja što odiše istinom i ljubavlju.

Morison i Hendrix postadoše tako dvije naivne budale koje u poslijednjim godinama života padoše na način koji su im zvijeri osmislile i nametnule.

Egzekucije su bile neminovne,čovjek je žilav stvor,može podnijeti mnogo toga, ali ubitstvo, smrt ne može prebroditi.

Đenis pak nije imala izbora.Još od djetinjstva,kao ti ili ja mila moja je bila sama i upućena na sebe.Nije mogla živjeti bez muzike i ljubavi.Ne nalazeći ljubav osim u pjesmama,  uvijek je ostajala sama.

Samoća kao usud.Kako to poznato zvuči.Bez zaštite bijaše isuviše lak plijen zlu.

Ima onih noći ludih,kada sve podsjeća na minule dane,kada samoća i čežnja procvetaju u sjećanjima – muzikom i ljubavlju.A opojni miris djevičanskih ljubičica unosi u srce,dušu i misli likove najvoljenija bića.

A onda se sjetim tragičnih života i smrti njenih prethodnica Besi Smit  i Bili Holidej i tvoga glasa,i pomislim na pjesmu koju sam tebi šaputao:

Ti koja  više nikad nećeš  pjevati  moje pjesme

 

O mila moja,

i sama znaš

kako si  pjevala.

cvijeću i nama

tek tako

pjesme sanjala lako

 

tako darovita

tako bogata

srcem i glasom

života

popločanog samoćom

nadom i tugom

u muzici

postojalo ništa

nježnoj nije

pratilji stvaranja

Božanskog

sada i prije

nebesa svjetova

zvjezda

svega onoga

savršenog

punog dobrote

Uzvišenoga

što nisi

iz duše onako

jasno i jako

iskreno

umiljato plačno

a tako lako

otpjevati mogla

a da to nije

sama muzika ta

kao da si ti

upravo nalik

sebi samoj

kao da si ti

dijete rođeno

u Gradu čednosti.

 

A kako smo se samo voljeli

A kako smo se samo željeli

A kako smo se samo ljubili

O kako smo  orno frkisali

O kako smo ljubav snivali

O kakva smo djeca bili

O kakve smo anterije dosnili

J’er sve su nam branili

 

Puna života

iskrene ljubavi

dašak nježnosti

davala si

nama zaljubljenim

tebi i meni

pa hajde sad

ako možeš tebe

mila moja  nemoj voljeti.

/In memoriam Frka Frkica/

Tebi sam je šaputao a poklonio predivnoj djevojčici.To je još jedna mila grlica skršenih krila, koja nije imala sreće i dolepršala u moj život. Okrznuli smo se i morala je otići. No,  to je druga bajka.

Naša proljeća su bile vrlo svježa ,  prejaka i ljubomorna i nisu dala da se njihova svetost poremeti.

Stihovi neki koji  se samo na nas odnose i ponose ,mnogu tugu , ali i sreću drugima donose.

Pjesme o  sretnim i žutim ljetnim vremenima našim i njinim,su nekad tužne,a nekad tradosne. Ali svaka slavi ljubav.

Ti,negdje između neba i tužne duše moje ,pjesmu i pjesme moje,  više ne pjevaš.

Da li ih sniješ,ne pišeš mi.

Ne javljaš se, mila moja.

Pet godina poslije osjetih kako mi vjetar tako lagano,tako tiho kao povjetarac neki šalje nježne i tužne  riječi.

Milo moje…

Jedva prepoznah Bisernu tugu kojom najavljuje tvoj dolazak u strani svijet.

Crvenokosa Lisica pjeva O jednoj mladosti.

O našoj mladosti,jedino moje proljeće,

Da li su nas tada definitivno ubili mila moja?

Petnaest dana proljeća III dio








Dan drugi

Na moj prvi rođendan poslije petnaest dana našeg proljeća , na dan mog punoljetstva,one slijedeće godine 1969. dobio sam mnoštvo poklona .

Meni se posebno izdvojila dva : srebreni šal , stihove i pozlaćeni upaljač sa zlatnom ,  ugraviranom djetilinom sa četiri lista. Obradovao sam se.Još uvijek sam bio  tvoj Mali Princ.Ono, Mali princ, mi je zvučalo sasvim prirodno.Ono, tvoj, me činilo sretnim.

Upaljač sam svaki dan nosio sa sobom i  pomno čuvao . Bila si sa mnom i ljubav naša gdje god krenuo. Srebreni šal su mi druge krale i poklanjale. I uvijek se vraćao meni.

Stihovi su zauvijek urisani u srce . Bojeni trunčicama sjete i radosti , dopustili su da ljubav nadvladava.

Proleće pjeva

 

Ljubav se dogodi tek tako

Sama od sebe savim lako

Mili moj samo ti tuguj i ne tuguj

Obrći se hodaj vrišti ne miruj.

 

Na  plač za tobom nikog ne teraj

Bio je dovoljan poljubac jedan znaj

Da ću te voleti zauvek to znam

Na osmeh tvoj – srcem obećavam.

 

Znaš li kako bol svoj zadržavam

Zatvorim oči i tebe pogledavam

Ali ne mogu da se utešim ja

Prejaka čežnja nada nebom sja.

 

Mali princ u tebi  da odraste ne dozvoli

Ako treba slamčicom mlatni ga po glavi

Da djete ne odraste i samo mene da voli

Podmiti – moli sve učini nama u slavi.

 

Dok sam čitao tvoju pjesmu Indexi su isti dan snimali Plimu,a ja sam te nazvao svojim Ljetnim Proljećem.

Tom pjesmom su se definitivno vezali za moj život,lancima i okovima koje ništa , pa ni smrt ,neće moći prekinuti.Njihove pjesme i moje ljubavi živjeće vjećno.

Bilo bi nepošteno reći,bilo je to u čast mojih snova i nada.Jednostavno poklopilo se.

O tvom rođendanu, sam dobio još jedan,sad već očekivani dar.

 

Videla sam naše nebo pahuljasto,

ono samo naše sunce vragolasto,

one samo naše  stidljivi mjesece,

one samo naše lelujave zvezdice.

 

Sanjam samo naše more opevano

onaj naše pjesak  leglo uzburkano

onog samo našeg  leta raj plodovi

na  našoj jedinoj plaži Ljubavi.

 

Još vidim tebe,moj mili i jedini

tebe i mene zagledani zagrljeni

dva srca,dvije duše,usana poj

dviju ruku,lijeve i desne spoj.

 

Sa ovom pjesmom jednostavno se nije ništa poklopilo.

Početkom slijedećeg  ljeta prestala su da stižu tvoja pisma.Nenadano! Tajac usred pjesme.

Pisama nema.Tišina usred sna.Meni od tebe,tebi od mene.

 

Vremena su prolazila.Laka i teška,a lijepa.I uvijek kao da svoj hod zaustavljaju na nekom od onih petnaest dana proljeća.

Poslije su to Indexa,godinu za godinom pretočili u mnoge pjesme: posvećene samo onom našem ljetu.Vrijeme neko prođe, a oni se svako malo vrate nama.

(Budi kao more.Obala pusta obala vrela.Brod.More Ostrvo…)

Sada se sve čini nevjerovatnim i čudnim,isuviše slučajnim i nenamjernim,ali sve njihove pjesme kao da su bile posvećene nama.Sve – baš sve:one tužne ljubavne, pjesme sanjanja i prelijepe.Pjesme nadanja i strepnje.I one žestoke,pjesme ljutnje,pjesma bunta i prkosa,uzavrele pjesme dodira i čula,preklinjanje ne i proklinjanja.

Da ne bi bilo sumnje i neke druge slutnje Indexi su,barem dio njih,u pjesmama tražili nju il’ one svejedno je.Usudu se tužili,usud prihvatali i ponosni kakvi su bili ,za ljubav nisu nikad molili.

Tvoj  Princ Mali im je vremenom sve više nalik bivao.Poslušao tebe i nikad odrastao nije.

Nismo molili one što su nestajale bez pozdrava.Kamo,kako i šta se sa u njima zbivalo i zbiva kao da nas nije interesovalo?

Ne,nismo bili mačo muškarci, ni hladni tipovi bez osjećaja.Naprotiv osjećaji su vrili,kiptjeli,dunjalukom se raznosili,mi ih stišavali i pravili se bezbrižni.A srca ste nam čerečili, um u led ledili , na krst pribijali…

Sreća , Indexi i ja smo imali velike duše.One su nas spašavale pa smo naše golgote prživjeli i sneniji postajali.

Bogami mi Miloga, po neki i nije.Izgrizla bi srca i dušu ta prva ljubav,pa bi tiho presvisnuli.Ljekari dobri neke druge dijagnoze dali, ljudskosti radi.

Mnogo tajni život krije.Bili smo samo mladi, zaljubjeni momci,skoro dječarci koji ne shvataju šta se dešava.Zašto se ljubav slama ko suha ljeskova grančica na neveri .Jedno nečujno kvrc bez svjedoka i srce skoro da nije srce, vrć krvava masa neka – meka i bolna.

Ipak , svakog novoga stađuna život je ponovo počinjao da se rađa.Svakog novog stađuna – bonaca ili bura.  Pjesma Negdje na kraju u zatišju, nas je ojačala.

 Mnogo,mnogo kasnije život se morao nastaviti,nekom od nas i nije.Nastavio se mnogo kasno,u suton života.

Čini mi se da si te dane proljeća provela u bunilu i srećna.

Ja jesam.Bio sam i previše srećan;a to nikad nije dobro.

Vrijeme poslije petnaest dana proljeća je bilo ljubomorno , moralo se ubrzati, jer je radi nas usporilo,pa nam se to osvetilo.

Pričala si mi o Malom Princu.Da li si bila zaljubljena u mene ili ideju Malog Princa nisam znao.Bilo mi je svejedno.Uz tebe sam postao mali Princ.Nisi ni znala da u svakoj stvarnosti  u biću , u srcu , u duši svake žene uvijek postoji jedan Mali princ.Ti si imala  sreću da si ga tako lako našla ,na valima mora plavetnog , mora prelijepog , mora Jadranskog .Iako je imao tamniju kosu,ti si ga prepoznala i u trenu ljubav poklonila.Nisi ga htjela izgubiti.U srcu si ga zaključala ,a ključ u nježnu dušu stavila, da ga do smrti ne izgubiš.

Poslije ću se vrlo često pitati šta bi sa ključem i  tvojim snovima o Malim Princem,u tvoju predivnu dušu i milo srce zaključanim.

Da li je neki trezor majstor iz duše ključ oteo,srce otključao i Malog Princa domu njegovom u Dvore male planete otpravio?

Pričao sam ti o blagosti i milosti,ljubavi i nježnosti.O oprostu nisam mogao,nije bilo potrebno.

Vjerovala si mi i plakala.Ja sam te ljubio,ti se nisi branila,ljubavlju si mi uzvraćala.

Bože Mili,koliko je bilo ljubavi u toj miloj djevojčici?Uvijek sam se pitao i zahvaljivao Mu na daru.

Oprost će doći mnogo , mnogo kasnije.Ne i dockan.Sve to i još više sam ti, poslije u pismima i mislima sročio.Ništa od toga ti nisam poslao.Bez obzira na sve, ni jednu misao,ni jednu riječ,ni jednu nit nisam izgubio, ni pogubio.Sve sam pretočio u spomenik našoj ljubavi.

Eh,ti dani kada sve je bilo ljubav.radost i smjeh!Milost i nježnost.Možda i previše toga,blagorodnog. Sasvim neizostavna blagorodnost ,  pred slijed onoga što se nije snilo. Bilo je to vrijeme ruža. Predskazanje onoga što se zbilo i nadali se da Jutro će promjeniti sve.

 Nije. Kad nešto krene po zlu ne može se zaustaviti,

 Mornari bi rekli.Ak ti Gospe!

Mornare je nebo učilo da budu iskreni i strpljivi.Da se mola i da se nadaju.Ti si svog Malog princa unaprijedila u mornara.Sada nije lutalica koji luta nebom.Sada je mornar koji nema mora i čeka da mu se ljubav javi.

A ispod našeg neba ,ti si se tako vedro  smijala i skoro da mi nisi vjerovala.Volio  sam čuti ono tvoje skoro pa mangupsko:

-Idi,bre pa se leči ! Nije ti ovo san.

-Opa,ti to ozbiljno!

-Koji ti je naopaki dan?

Jednom ti izleti:

-Koji ti je pampur?

Nisam znao šta to znači,ali sam se ko bekac smijao.Ti si se izvinjavala. izletilo ti .Ja sam te dovodio u nedoumicu govoreći::

-To ti meni,mila moja, baš si vražićak.

Ti si se crvenila,na ivici suza.Ja bih te zagrlio ,ljubio crvenilo i molio da mi oprostiš glupave šale.

Sada kad znam šta znači ja se pomalo crvenim ,ali nema nikoga da mi ljubi crvenilo i oprašta glupave misli.

Nekad bih primjetio nešto malo ozbiljnije  upitne  poglede,onako, s koso izvijenom obrvom i malim crticama na čelu:

-Hm.Hm.

-Nešto si mi znan.

-Vidi, vidi.Siv,tmuran dan.

-Ti imaš neki plan.

Ponekad bi  strogo,bez riječi, trepereći  kažiprstom,okretala glavu  prema moru, potom  prema suncu,ponekad stišćući pest.

Znao sam da sam nešto glupavo lupio.

A četiri puta vidjeh ka nebu okrenutih pet stisnutih u pest.

Dobro se sjećam,prvi put kad pitao sam te o majci.

Drugi put kada ti oca spomenuh.

Treći put kad ugledasmo tetu što majku ti mjenja.

Četvrti kad te kao maloumnik upitah: „Da li me voliš?“

Tada bih vidio i suze u tvojim očima.

Ipak i danas ćutim i slutim te suze. I one neke jedva primjetne sjete,možda boli.  Sjene tuge što prolijeću u tisućinkama sekunde preko anđeoskog lica. Toliko brzo prolijeću, da su u mozgu onog koji gleda ne može roditi pitanje:

„Zašto  te suze ?

Ta sjeta!

Zašto ta tuga?“

Tada sam vjerovao da je to zbog priče o Malom Princu kome su  zmije otrovnice usud koji vodi domu.

Tog ljeta su se misli sporije kretale.Vrijeme je usporilo.Bilo smo samo ja i ti,ostali svijet su bile sjene koje promiću pored nas brzinom svjetlosti i mi ih zbog toga ne primjećujemo.

Glupko – razdragano bi govorila.

Ljubljenom, Princu Malom si ponovljala svakog dana sa  da smo isti.

Bunio sam se.Ti bi samo prst na usta stavljala  i onda bi rekla :

“Ne boj se ja ću prilagodit bajku nama.

Prefarbat ću mu kosu u smeđe.Moj Mali princ će biti moreplovac.Kapa i odjeća će biti mornarske, majica plavo-bijela, pantalone teget.Opasača nema,šta će ti opasač frajeru jedan,(ha,ha,ha).On podjeća na stegu i steže li steže.A i pantalone ću ti skrojit pomjeri da malo preko čizame vire.Čizme ćeš nositi samo ako budeš putovao.Ja neću dati da putuješ da mi ne pobjegneš,srce slomiš i moju dušu zalediš. Tvoj odlazak,ili rastanak naš,nikad ne bih preboljela. Tada bih poslijednji , peti put stisnula pet u pest i sa suzama u oćima  Ga molila da mi te vrati .

Dobro,već kad se buniš, Daću ti jedan srebreni šal  da slobodno leprša. Preko šala staviću ti moju maramu bijelu i cvijetnu, uspomenu da imaš. Zadjeni je za pojas .Ruža tvoja crvena da se ljuti i ljubomorna biva.I još,insistiram;pokloniću ti jedan od mojih velova bijelih,da staviš ga na vrat,prekriješ dušu da je slučajno ne upraljaš.Neka svi znaju da si moj.Samo moj,ljubavi moja.

Planeta će biti nešto malo nešto veća i malo šira,dovoljna da stane dvoje ili troje.Nikad se ne zna. Tvoja će  princeza biti prelijepa. Bijelo plavu uniformu i kapu maržoretkinje će nositi.Na licu će imati nacrtanu jednu suzu ,da te podsjeća da u svijetu puno boli ima.I puno malenih djevojčica koje ljubav i pomoć trebaju.

Na drugoj strani planete,onoj koja se nikad ne vidi docrtat ću tačno tisuću ljubičica. Il’ više ako stane, i jedan ležaj od duge za naše skrivene, beskonačne ljubavi dane.

Za tu stranu naše planete  ću imati drugu uniformu i kapu maržoretkinje ljubičastu boje. Da se izgubim u polju da bi me ti pogledom ili rukama  u igri lovice teže našao. Ne bih ti dugo bježala.Tek toliko da te malo ljutnem.Nacrtat ću i po jedan suncobran na obe strane,da nas Neko sa visina ne bi vidio i prstom prijetio.Znaš,želim da budemo mnogo i još više od mnogo nestašni.To nije za tuđe oči.Da sam vična istkala bi i jedam ležaj od  radosti i snova,ljubavi moja“

„I to bi bilo sve,mila moja“ – kao razočaran ja.

„Ne znam,ako je malo već ćemo nešto smisliti“-sasvim si ozbiljna i zamišljena, kao da nove rasporede na našoj planeti sanjaš i crtaš.

U čekanju i snovima, nenacrtani ležaji duge ponekad postaju ležaji samoće i tuge.Tada  bespomoćno – pitam te pitam:

-Ako je moja ljubav stanje svjesnog uma,šta su onda snovi o tebi,mila moja.

 Uprkos svim iskustvima prošlosti,htjenjima  i željama  mladosti,te davne,jošuvijek magične i mistične godine i potonjih dana  nadolazećog poluvijeka samoće,nažalost zamalo postadoh postadoh lopov i  ubica i još štošta.

U proljeće jednog ljeta

neke davno ovog svijeta

Hiljadudevetstotinašezdeset neke

Upoznah jedno dijete.

 

Dijete

Milo

sneno

u ljubavi procvjetalo.

 

U proljeće jednog ljeta

neke davne ovog svijeta

Hiljadudevetstotina šezdeset i neke

Postadoh lopov koji krade.

 

Tijelo

Misli

Ljubav

i još štošta

Djevojčici

Miloj

dragoj.

 

U proljeće jednog ljeta

neke davne ovog svijeta

Hiljadudevetstotinašezdeset i neke

To je meni malo bilo

Te postadoh ja ubica

 

Zadavih

te objesih

i ubijah

mnogo

često.

 

U proljeće neko davno

Ubijah kažem

Čak hiljadudevestotina

šezdesetosam

I još preko nekoliko puta

U svom srcu ljubav svoju.

 

Al’ se ona nije dala

Već je jačom postajala

Radost rose njenog  bića

Meni sretnom poklanjala.

 

Pjesmom odaslano

Tuga – sjeta!

Sjeta – tuga!

Oči suza bjelilo.

Ne boj se ljubavi moja

Ne strahuj mila

Koračaj polako ljubavi

Koračaj hrabro mila moja.

 

Bilo je to zbog Malog Princa?

Ili zbog tvoga malenog brata i sebe?

Ne okreći se jedina moja

Sve će to ljubičice mirisom prekriti.

 

Naznake sjete  u očima uplašene djevojčice.Djevojčice srne ,što traži odbačenu majku-ženu ili  odbjeglu ženu-majku.Majka što vratit se neće.Izgubila je ili su joj uskratili pravo da bude majka.

Nikad mi nisi htjela,smjela,mogla ili stigla ispričati tužnu priču o odlasku majke.Ja sam nekako sam od sebe svu krivicu prebacio na tvog oca i zlu tetu.

Naznake tuge u uzdahu krhkog bića.Bića kome polako mladost lomi spoznaja da gubi i oca.A nekako je osjećala da  će vremenom  izgubiti i brata.

Kako da joj  onda, Bože moj , pričam  o Pou,Preveru il’ Jesenjinu?A tek Marini Cvjetajevoj!To bi je ubilo.

Zato sam se glupario i blesavio.Tjerao te da se da smiješ i da zajedno šale samnom zbiješ, zaboravaljajući tamu koja se nad tobom nadvija.

Jednom si me odvela na pjacu . Dovela do brda lubenice i rekla da izvučem jednu lubenicu sa dna hrpe. Znao sam šta će biti,ali malenoj princezi se  svaka želja mora uslišiti.Izvukao sam lubenicu i sav bostan se razletio po pijaci.Nastala je opšta frka.

Okrenuo sam se,ti si već bila na izlazu sa pijace noseći neku drugu lubenicu.

Stigao sam te.Ti si se od srca smijala.

-Izvini,morala sam te natjerati da to učiniš za mene mili moj.Čitavo ljeto smišljam neku psinu da bijes i tugu potisnem.

Tada si upotrebila te dvije riječi i nikad više.Sjedili smo pokraj jednog tananog  šadrvana,čuli kako tiho žubori neku pjesmu ljubavnu ,jeli lubenicu i gledali se kao dvije grlice male vole i ljubav vode.

Kako si mi bile lijepa, mila moja sa smijehom koji je blistao i u moje srce unosio valove ljepote i ljubavi.

 

Bajka – Petnaest dana proljeća – II Dio

 

Dan prvi – ponovljeni

 

Kad poželimo,možemo sve učiniti,čak i dan ponoviti.To je zaljubljenim bar lako.Da,već sam  zasigurno bio zaljubljen u tebe , moja mila djevojčice, iako te još nisam sreo.

Trebala je biti nedelja,što je bilo  sasvim logično,

Polasci moje porodice na ljetovanje su počinjali petkom naveče,znači subota ujutro je bilo vrijeme dolaska.Prvi dan te nisam sreo.A to je bila subota.Sada se ta subota trebala ponoviti , da bih te već prvog dana sreo.

„Nije da nisam pametan,“ hvalim sam sebe.

Očekujem barem mrmljanje : a-ha. ali ono izostaje.

Pa da! Ti još u Bajku nisi ušla i time negiram ono što sam malo prije rekao.

„Kakvo logično razmišljanje“-  danima poslije bih se razbacivao ja.

„Bistro,sasvim bistro , nije ti slično.“-vjerovatno bi peckala ti.

Prave osjećaje ne možeš upoznati bez pogleda u svijet i vremena u kojima oni izviru.Ni bez pogleda u prošlost , ali i pomisao na budućnost.

Zapravo ,ako si primjetila sadašnjosti zaista , skoro da nema.Postoji samo u jednom trenu kad nešto izgovaraš ili započinješ neki pokret.Svaka izgovorena riječ,svaki mah,svaki izrečeni glas,svako izrečeno slovo,treptaj trepavice ili misli je već stvar prošlosti.

Znači , dogovorili smo se : sadašnost ne postoji.Postoji onaj djelić sekunde  koji bi se ,uslovno rečeno,mogao nazvati prezentom.Ako sadašnjost ne postoji , kako se prošlost mogla desiti na osnovu nečeg nepostojećeg,neke  nepostojeće sadašnjosti. Uvrnuto ali istinito.

Tvrdnja da prošlost određuje našu budućnost, dodatno komplicira našu nepostojeću sadašnjost ,na osnovu koje je nastala prošlost ,koja nas određuje kao ljudske jedinke , u budućnosti.

Sve je relativno,rekao bi naš drug Albert, a Nikola zapečatio munjom,hejbet njih.Uvijek postoji neka realnost,neka stvarmost,manje ili više iluzija. Surova ili lijepa? E , to ćemo saznati u neizvjesnoj budućnosti .

Dakle stvarnost je suma onih pojedinačnih djelića sekunde što tvore sadašnjost. O ta stavrnost koja   premošćuje i spaja prošlost-sadašnjost-budućnost treba da spotakne i nas. Ja joj se neizmjenro zagvaljujem. Moj svijet bez tebe bi bio nesivisao i siromašan, to zasigurno znam, čak i u ovim momentima dok te očekujem.

Ta stvarnost postaće suma djelića naših uspomena, bliskih, dalekih,prošlih i onih koje nadolaze. Sve mu nekako miriše na podsvjest iz koje nenadano izvire onaj koloplet,ona bujica slika koje se spajaju u ono što se može nazvati doživljenim ili protraćenim životom.

U tom životu prošlost nas ništa više ne treba i za nju nas ništa ne veže;ni vrijeme,ni ljudi,ni događaji.Tako bi trebalo biti.U budućnosti oni  će se rasuti na sve strane ovog i drugih svijetova.

Postoji neka distanca u koju su utkane uspomene i sjeta.Ako smo imali sreće , dostigli smo ljubav jednu il'dvije i prijateljstvo neko.Intezitet uspomena određuju naša srca i duše.Uspomene određuju kvalitet života koji smo živjeli.Što više uspomena to bolje.Postoji vrla mogućnost da iz konglomerata  snova , uspomena i sanja ispliva kvalitet dobrodošao samrtničkoj postelji.Tada onaj dugi tren ;kada se prizori života i trenu   pred smrt,nižu , kao kaleidoskop u rukama radoznalog djeteta, govori kakav smo život imali.

Dileme:

Da li smo bili dostojni onoga što nam je namjenjeno: biti ( dobar ) čovjek?!

Da li smo straćili život?

Koliko smo sretni bili?

Koliko smo sebe i ljubavi dali?  …

Blagi smješak ili bolni grč na licu na kraju puta  , kada se umorne oči sklapaju poslijednji put ,govori sve.

Prošlost.Sadašnjost.Budućnost.

Iluzija sve je.Ili podložno iluziji.

Hasidski jevreji se ubjeđuju da je život san.

Ja se ne trebam ubjeđivati. Moj život je bio san.

Sve je podložno makazama u ruci vještog krojača,koji kroji kako bi odjeća

Života najbolje stajala ,onome koji je oblači.

Kažu da postoje paralelni svijetovi čiji je broj određen brojem zvijezda.U nekim od njih naš život uvijek počinje iz početka i svaki tren našeg života se u djeliću sekunde u nekoj drugoj stvarnost vrti i dešava. Glupost!

Zaviriš,ko biva,malo u neki  drugi paralelni svijet i nogom šutneš ,ono tvoje drugo ja, koje živi život koji ti sanjaš.Ili po volji odabereš onaj koji ti se najviše sviđa.

Ne ide to tako.

Meni je dato znanje:Imaš jedan život i njega živiš. A poslije se najponiznije  moliš da ćeš na onom drugom , ako zaslužiš , bolje proći.

Sjećanja su često zamagljena ličnim pojmanjem minulih dana.U zavisnosti da li je nosilac optimista ili pesimista , uspomene postaju ljepše ili tužnije, svjetlije ili tamnjije,smislenije ili besmislenije.

To nas ne čini nimalo boljim ili lošijim nego što smo to u  iluziji života bili. Većina ljudi ,čak i oni „umnijeh“,provedu i potrate život pitajući se:

“Ko smo?

Šta smo?

Ćemu smo?

Gdje smo?

Kome smo?“

Zapravo se pitaju za svrhu života.

Ta pitanja po meni su šuplja priča,carevo novo ruho.

Nema tu neke velike filozofije,dgovor je jednostavan:

Bog i Ljubav.

Nije bitan redosljed riječi. One su najuzvišeniji , istoznačni  sinonimi.

Uspomene i samrtna postelja su nijemi svjedoci , da je život vrijeme pokušaja,često uspješnih koliko i bezuspješnih traganja za ljubavlju. Traganja  za ponovnim rađanjem čovjeka kao Božijeg bića.

Jedina konstatna je ljubav  Božja. Samo – njenu neiscrpnost treba znati prihvatiti i predati se.

Bježim od poezije koja je uvijek san nekog opijenog čovjeka,očaranog ili zaljubljenog ludaka ili zlog stih majstora.

Vrlo   često se susprežem da misli poetskim crtama izražavam,ali ponekad jednostvano odoljeti ne mogu.Kada sam tebe upoznao riječi su zaplesale tango za dvoje :

– U noćima dugim 

 

u noćima dugim

danima teškim

mislima tražim

dane kratim

vrlo često

jedno mjesto

vrijeme jedno

malo dijete

ljeto sanjam

vrijedno nespokojno

čarobno vrijeme

mirisavo dijete

prelijepo mjesto

ljubav kao stanje duše

zaboravljeno od ljudi

okupano

morem

obasjano

zvjezdama

tiho

osunčano

velikodušno

sjajno

blago i blago

pitomo

drago

nježno

čisto

milo

bistro

ljubavlju ozračeno

davanjem nesebično

dobrotom umilno

od cvijeća mirisno

sneno od nevinosti

blaženo od radosti

pomalo umorno

od čekanja mene

što poput sjene

nalik Princu Malom

hodim duhova tragom

ja koji ću plakati za dvoje

vrijedno je toga milo moje

tih godina ruke pružao

drugim nježnijim se nadao

te godine sretoh tebe

skoro napriliku mene

u prvi tren tada nisam znao

ljubav svoju tebi sam dao

jer plakat ću za oboje

a si ruke mi pružila

prigrlih dušom

tvoje srce iskreno

utopih se u tvom zagrljaju

svježem od mladosti

leprašavom ko zvijezde

tihom blagom

nježnom pitomom

rosnom od sanja

jer plakat ću za tebe

ljubavi moja

velikodušan u sebičnosti

izgubih se u izvoru

ljubavi tvoje

u tvom pogledu

bistrom umilnom

snenom radosnom

čistom i suznom

jer plakat ću za sebe

radosti moja

dobrotom sapleten

milošću sakriven

ko nježno janje

ko malo kuče

izgubih se

u tvojoj duši

iskrenoj snenoj

blaženoj od nevinosti

cvijetnoj od radosti

orošenoj od snenosti

jer ću plakat za oboje

milosti moja

više ne tražim ništa

svaka misao na tebe

vraća me u vremena

ona neka tamo davna

divne puteve sanja

cvijeća djece

i tebe mila moja

i zato ljubavi

ja plakat ću za oboje

živote života mog

 

Uzmem sliku,gledam  tebe,zavaljenu u travi,slamčica u usnama,farmerke plave i teniske bijele , tek pokoja ljubičica . Slika broj jedan.

Vidim te –  mladu , blistavu.Lijepu -nasmiješenu.Blagu svijetlost svitanja.Istu kao na drugoj ,od one jedine tri  tvoje slike koje imam.

Neko ko me poznaje bi rekao:

Ode tvoja teorija da je sve u parovima.

Umjesto mene moje zaljubljeno srce i moja nevina duša  im odgovaraju:

-A najljepše slike što sniju u dvorima naših sanja.?

Lik djevojke pretočim u krajolik.

Plavetnilo neba.Sunčev sjaj.Meki pjesak što klizi kroz tvoje i  moje ruke .

Blago ustalasano More očekuje zvijezde koje će da nas vode svojim stazama i putanjama.

Mjesec stidljivo plovi plavim do ljubičastim putanjama  tame neba. Njegovo vrijeme će kasnije doći.

Sumrak polako pada.

Ti i ja, jedna nada.

Crveni ili bijeli bikini. Utkani u memoriju bez suza.

Nemirna kosa.

Pune crvene usne, mirisa , okusa i rumenila zrele tršnje ,nestašne riječi umilnog zvuka.

Iskreni smiješak u očima.

Djetinji.

Nježnost u rukama priklanja se meni.

I tak tada u tu viziju mogu prizvati sebe.

Posmatram nas sa visine.

Dva djeteta na pijesku.Dva anđela.Dvije zagrljene nevinosti.

Bezbrižni  smijeh je u vazduhu,između njih je ubacio pitanje:

„Ko je veće dijete?“

Obzirom da je pitanje kasnilo nije dobilo odgovor i bilo je zgnječeno.

“Koja ono glumica liči na tebe.“ -zezao sam te.

„Nijedna  nije nalik meni,ni blizu!“-ljutila se ti

Djeca ne vole, one koji se upliću u njihovu igru.Zaboravljaju okrutni svijet oko sebe.

Tog   ponovljenog prvog dana  u ružićastom smiraju ,dok su se sunce,nebo i more prelijevali u tisuću boja radi dekora i krajolika tvom anđeoskom liku, upoznao sam tebe, ljubavi moja.


												

Petnaest dana proljeća

Čitaocu





Moji blagi dani  se kroz vrijeme vuku kraju. Da ih je barem više ili da su samo malo sporije tekli – možda bi … Ne nikako . Sve je išlo svojim tokom , kao nit koju vodi besprijekorna igla koja veze najtaniniji štep.

Kada konca i tinte za kalem ponestaje Božiji rob shavti da sve bude onako kako treba biti , jer svaki dan bi trebao biti slava Bogu jedinom, i oda ljubavi i milosti.

Zadovoljan sam nebeskim darovima. Umoran sam, ali ispunjen nježnim sjećanjima.

Ostalo mi je još samo malo umornog vremena da se prepustim okusu ljubavi. Na vrata uvijek kucaju snovi – prošli sadašnji budući. Živi i dosanjani, Poneki propušteni. Ali nije važno. U žurbi čovjek ne stigne na sve. Možda je tako bolje. Previše snova poremeti harmoniju.

Zasmetaću vam svojom bajkom  koja je odavno uzburkala  dio kristalno pitke vode koji pripada jednom svijetu i vremenu kojeg više nema. . Uvezli smo  sjećanja u nisku bisera,koji su snovima plovili iz mora ljubavi u srce dvoje djece.

Slična bajka se desila mnogima na ovom krhkom dunjaluku.

Na vama je da joj poklonite povjerenje i vrijeme. 

Možda vidite sebe i onu koju volite.

Jer svi smo bili djeca.

Tko da zna?

*

Uvod

Hiljadu devetstotina šezdeset osma .

Ruke pružam prema nekom i nečemu,moto tih dana,tih godina.

Lijepa godina i godine.Drijemaju snovi,jednom ću vam doći sunčice moje,sada sam malo umoran.

I još poneke poslije,pa i decenije što slijede.Čednost;mladost dijeli sve, svu ljubav i lekcije.

Sve godine te ,su obasjane svjetlošću.

Moj život je bio obojen svijetlošću.

Puna  mi usta riječi – godine te i godina tih.Puno mi srce ljubavi,bunta i mira,nekih stihova.

Pune mi uši one što gluši – Muzike – te i tih godina, pjesama nade,bremena.

Prepunemi oči,ne daj da te koči, ljepota -te i tih godina, cvijeća,duge , tratina i tratičinca … 

…hiljadudevetstotinašezdeset i osma godina  i mnoge  što netom slijede,

sjetim se tebe mila moja.Sjetim se tebe i djece cvijeća.

Djete i djeca su voljela Boga,ljude,mir,muziku i cvijeće.To je sasvim prirodno

I tako jednostavno.Ništa im nije trebalo više.

Prirodno je podrazumjevalo i slobodu.Toga je već manje bilo.Za slobodu se trebalo dati u ime Boga, milosti i ljubavi..

Djeca cvijeća nisu imali oružje.Mislili su da im nije potrebno,.

Oružje nosi i krv,mnogo krvi i smrt,mnogo smrti.

Oružje nije izmislio mili nam Bog.

Oružje su stvorili ljudi.Neki mnogo zli ljudi.

Djeca nisu voljela rat i one koji su ga vodili.Još manje su voljeli zagrljaje onih koji su u ime Boga vodili ratove. Ratove  koji  su ljudima krali živote i slobodu.

Nisu voljeli ni razmeđja, istok-zapad,sjever-jug,ni bilo kaja druga.

Od boga su poučeni :

„Na koju god se stranu okreneš i pogledaš samo vidiš Božju zemlju i ljepotu njenu.

Kod boga nema nikakvih razmeđa i pukotina,samo dva ishodišta i dva zahodišta toliko  ljubavi da je to nemoguće izmjeriti i opisati.“

Plemenitost i dobrota protiv pustoši i smrti.

U parovima sve je,kao materija i antimaterija  Nekako jedno bez drugog od postanaka univeruma, čovjeka,nikako da opstanu.

Ko u toj igri gubi još, nije tajna!

Krajnji pobjednik se zna,

I to je ono najdivnije ,zar ne!

A hiljadudevetstotinašezdesetosma godina?

Tko će vam reći šta je ta godina?

Tko se još sjeća te i tih godina?

Ja ,možda ti i  skoro nitko više!

Izravnih svjedoka – vrlo malo,sve manje,ispostavilo se.Mnogima od njih je zaboravjena, večini ništa nije značila.Nešto je historija zaboravila.Ostale su šture crtice neke. Sve su dušebrižnici  poslali u zaborav.Bez milosti,brutalno izbrisavši najbitnije.

Bilo je to vrijeme ruža kad se ruka ruci pruže,osmjeh za osmjeh traži,cvijet za cvijetom snaži.Bio je to ruža svijet i svjetine trule slet.Svijet zlih pasa –metaka-tenkova-zala kad su  djeca mirisne ljubičice brala i sa mirisima ljubavi nestajala.

Bili smo mi,ti i ja – sreće opjevana djeca.Mislili smo, sve je stvoreno radi nas i one druge djece cvijeća .Osmijeh  nekome daš,drugima poklanjaš.Bilo je to doba mirisnog svijeta i mladosti. Ta godina i ta sna ljeta,u kojem mnoge će se rijeke ljudskostki sliti ali i mnoga zla se zbiti.

Te godine mnogi će pamtiti,drugi zlopamtiti.Jednima će život bolno osmisliti,onima ružnim, jadnim obesmisliti.

Unatoč svemu,jednoj divnoj mladosti priznaje se – mnogo ludosti,mnogima od moštva,godine nade, pa još štošta.

Bilo je to proljeće vrlo lijepo djeci grada Libuše i četiri elementa sklada.

Bilo je to sunčano ljeto djece Fransovog grada svjetlosti..

Dva grada – jedno geto po mnog čemu sasvim sveto.

Da,zaista bilo je to vrijeme ljubavi,muzike i snova.

Vrijeme ljeta i proljeća , mladosti i cvijeća , Francuza, Amera,Čeha.

Ah, da ,svakako i naših,mojih i tvojih.

Pa  Bijeliih dvora i Indexa nadolazeće vrijeme i breme.

I nevine  mladosti cijelog svijeta u ljubavi što cvijeta.

Predivne djece  ljubavi , ali nadasve naivne;pretočene u riječi novine:

peas sestro / peas brother

selam brate / selam sister

Make love no war.

Nađoše i  moj Dvor.

Nikad prije;ni kasnije (osim od Indexa) svijetu upućivano nešto ljepše nije.

Beat poruke,bit života,što hoće da ruši – Vatikani –  vatikane,što hoće da ruši – zapad i istok, što  hoće da ruši sjever i jug,što hoće da ruši sve tiranije,što hoće da ruši „demokratije“ i hoće da ostvari nadu  ljudima,nadu što tinja  eonima.

U kalifornijskim snovima muzike i mladosti budi se istok,budi se zapad,budi se sjever i jug.

Oj,naši jadi !

Oj,naše žalosti !

Vezani parovi , svjetlost – tama !

Sve nešto mislim,sve nešto slutim,sve nešto želim da  dobro i zlo nisu nikakav par.

I zaista,probudiše se zvijer i dru'ge njene druge  radi ubijanja dobrote i slobode što se na tren  promalja.

Bez imalo stida ,zaskočiše goloruku  nevinost  tenkovima i smrću.Napadoše cvijeće ,suzavcem ,otrovima, okužiše  zlom i dimom, okružiše psima , lomačom,vatrom i gorućim krstovima Pavla pakalenog..

Oh , my Lord !

Oh , my sweet Lord !

Krvava djeca,krvavo cvijeće,krvave nevinosti,krvave ljudskosti,zbog zverinjeg , zla soja ulice krvavih boja.

Treća defenestracije nije uspjela.Rijetki je ponekad obilježe.

Svjetlost Anatolovog  grada se ugasila.De Gol je ugasi da nikad više ne zasija.

U pentagram gradu, još uvijek blješti ogromni obelisk koplje što podsjeća na kolac, na koji zvijeri nevinu djecu nabiše.

Oh,brate dragi,pease please.

Oh,sestro mila,selam please.

Ubijane ptice,ubijane ulice ,ubijano cvijeće,ubijana – djeca ,ubijana nevinost, ubijana ljudskost te hiljadu devet ststotina šezdeset osme.

Sve mjesece dan za danom,sve potonje godina mjesec za mjesecom.

Potom sve naredne decenije;godina za godinom dosljedno,zverinje svojski. Neprestano . Tiho,javno i tajno svijet silovala,kastrirala i ubijala.

A mila djeca cvijeća ta  je samo i uvijek htjela ljudima da poklanja:
Ljubav i mir.Toliko malo,a zapravo sve se htjelo dati.

Ti valovi pjesama       Love Love Love

To Doba                     All we need is Love

Ta  Nada                     Love is All we need

Ta  brda snova            Love somebody

Vrlo malo djece cvijeća se uspjelo oporaviti.Rijetki su bili spašeni.Oni i dalje bježe  i kriju se od surove stvarnosti i inkvizicije.I trabanata što se uz njih bogate, opako se bogate ne nesreći blaženih čistog srca.

Djeci cvijeća ostale su  samo uspomene ,maglovita sjećanja, i muzika mahom prebačena u srca  Kamenih spavača nekih potonjih godina.

Te su godine minule,tek neke prozirne sjene ostavile.

Ostali smo ti i ja. Naša ljubav i naši snovi.

Dan prvi

Atavistički i godinama sam mogao biti djete cvijeća,ali nisam.Geografska udaljenost,  patrijahalni odgoj i nazor,krutost socijalnog okruženja vodili su me u drugom smjeru.Vodili ali ne i usmjerili.

Priznajem urođena privrženost Bogu koje tada nije bila strogo definisana.Lična shvatanja ugodnog izgledu i higijene nisu bila dobra preporuka onome što je nalikovalo kultu djeci cvijeća.

Njih nije bilo briga za bilo šta osim za ljubav,a ja sam tragao za  sviđanjem,naivno odbijajući sve što nije skladno. Nisam volio predugu kosu i brade bilo kog tipa.Nije da nisam pokušavao eksperimentisati sa time,ali vrlo,vrlo kratko,tek dan dva.

Već sa sedamnaest godina sam shvatio da mi kraća kosa bez dlakavih obilježja po licu više odgovara. Tako sam bio ugodniji liku u ogledalu i sebi i djevojčicama što  kroz život moj su lepršale.

Tada i takav sam i tebe upoznao.Sada su kose objelile smiješne bore postale očitije i duboke brazde što iskustvom slove.Ipak može se naslutiti lik onog dječaka ,nalik onom tvom odlepršalom Malom Princu.

Ali sam volio tu djecu.I to jako,neku i zaista bezrezervno.Bilo je mnogo tuge i boli u mom srcu zbog dešavanja tih godina, ali i onim milenijumima prije,a i decenijama poslije.

Privlačilo me ono što mi je bilo blisko,njihovo prihvatanje i slavljenja biti života.

Bezuslovna ljubav i mir među svim ljudima.

Svijet bez rata i podjela bilo kog tipa: arijevskih, rasnih,polnih,religijskih, nacionalnih… i svih drugih ograda nedostojnih čovjeka i ljubavi.

Većina ljudi nemaju pamćenje ni misli.

Amebe,vinske mušice,majmuni i roboti  su svijet za sebe.

Humanoidi  uglavnom slijede Darvinovu teoriju evolucije.

Izvinjavam se amebama,vinskim mušicama i majmunima.Protiv njih nemam ništa i ne želim ih porediti sa ljudima.

Bog je sve sa svrhom stvorio,ali nauka još uvijek nije otkrila krajnje okvire intelektualnih i nasljednih dometa bilo koga ili čega.

I zato je trebalo nestati djecu cvijeća.Remetila su tokove ustrojenog i uškopljenog života.Života skiciranog u bespolnom celibatskom Savletovom testamentu i sterilno-senilnom duhu Ivančice,zlokobnih proročanstava.

Bez djece surova stvarmost sasvim izvjesno postaje nepodnošljiva i turobna,ali zvijeri i zombije sasvim zadovoljava.Niko im neće poremetiti učmali i genocidni mir.

Prvi dan je prošao.Osjećao sam te, ali nisam sreo.Ukrala si mi jedan dan nadrealnih impresija.Bio sam umoran od puta i osjećaji su bili oteknuti i neelastični.Ljutio sam se na tebe neznako mila.

Nije važno, ja još uvijek mogu vidjeti  plavkasti led po kojem blješte razasuti biseri moga srca ,po livadi tvojih snova.Led ne diram,bisere nižem u predivne ogrlice naših budućih dana.

Znam sutra ću te sigurno sresti,punu zanosa,čežnje i sanja- Tujinko moja nestašna.