Category Archives: K'o fol roman

Mojsije ga ne čuje,  lupa glavom u doksat, onako kako to on zna, svojski i muški. Hek čelenkom u doksat. Pa opet i opet, hek i hek, sve jače i jače. Ko derviš kad poludi. Buba se i sam sa sobom , psovkom razgovara:

-Konju jedan, pas mater konjsku , ko si ti jebote,  da jedno dijete blatiš i ubijaš .Gdje ti je pamet odrtino morička , bila?

I vrti se i ljulja kao derviša ples, kada se zaluđuju, kada im se vrti u glavi, a u njoj sve manje krvi, a oni sve bješnji i huđi i luđi i blijeđi, okreću se i okreću, i ne prestaju da se okreću dok se baildišu i u krug ne popadaju. Kažu ekstazu dožive. Jok bolan, to se njima samo jako zamnta. A šta će derviš učiniti kad mu se zamanta. Složi se ko pokošene brizle.

I samo ponavlja o konju,  psu , mater pominjući i pameti nikad  ne došo. Šta će, starac ima dvadeset godina,te zime napunio.Kad mu krv procuri, iz arkada šiknu i bijeli patos što ga jutros Frka sa ljubavlju, za druge i drugare čistila i bjelila i pjevala :

-Ej , crven fesić u dragana moga , joj mamo mamice.

Da zna Deba šta se desilo reko bi:

–  Eto joj ga sad, hoće ona pjevati i belaj zazivati.

Mojsija kavonoz  boli, poplavio i vas otekao. On je  derviš u behutu, ništa ne osjeća i polako kroz kapidžik na ulicu, brzo ga sustiže taksi .Uleće u njega, i ode i još brže se vrati. Bijesno, za ruku vodi , Zlatu, Lela Jela Jelena i Hrco za njima hode, za ruke se drže i ljube. I Kosu negdje našo, ona put srne stidljivo i krotko, malo ublijedila i uplašenim očima u Frku pogledava.

U rukama mu safir plava harmonika od šest registara i sto dva'eset  basa.

Đe je nađe , filozofira  Lenji.

Gdje nađe harmoniku od šest basa,  u ovi vakat, zamislio se Deba.

Imo čovjek dar opažanja sad pa sad. Sebi uvrtio u blentaru da ima percepciju preglednu ko prašuma Perućice i još gušću. Čuo on da za tu našu Peručicu kažu mu da je poslijednja u Evropi, pa mu oko srca toplo. Samo ne anlaiše što to niko za nju ne zna, a konta i bolje je . Ako sazna vanjski svijet za nju ,mogli bi joj šta nauditi. Samo jednu napalmušu ispustiti i nema Perućice.

Dok razmišlja o prašumi nešto ga bocka i on pogledava.Svi su tu  ukočeni i kao uhabljeni meiti stoje i ni mukajet. Uši ih bole , ali ih ne pokrivaju. Taj krik je valjalo upamtiti, on se  nikad ne događa. Znaju  takav vrisak jednom u život iznenada bane i ostane u ušima.

Frka još vrišti i vrišti i tuče Dobroga. On je samo u vrh čela ljubi i govori.

-Plači djetešce, plači djetešce, ja sam tu ne brini. Samo mi se vrati i daj isplači se milo djetence..

Joj  blentovije ,  majko mila,  papagaj načisto posto, nema druge neko od prisutnih zaključi i pita:

– Hoće  ta milja.

Svi stoje u sred bašte kao ukopani i balegom okupani, slušaju kraljicu vrišteće boli, samo Debe gleda u Mojsija i treći put pita ga:

– Hoće  ta milja.

Frka se odjednom više ne uvija i grči, prestaje da se tuče i nekako drugačije vrišti.Kao dijete koje se rađa. Dobri je za ruku prima, diže je i na stepenice sjeda. Odjednom ispod trešnjinog stabla, na ljuljački što se sama od sebe njiše , zasja gitara rubinove boje.

Dobri je često u nedoumici bio. Tada bi zastao, zamislio se , desnom rukom kosu iznad lijevog uha počešao i uvijek bi se nečega dosjetio. Odlazi do trešnje, uzima gitaru , vraća se do Frke  i nježno,sasvim lagano   žensku ruku u svoju primi, primakne usne i srednji prst samo očeše i orosi.

Vrišti dijete,  a on je mirno, kao da se ništa ne dešava u prstić ljubi. Ona ručicu ne otima i više ga ne tuče.

Jeza da se gledaocu javi.

Nijemim pokretom moli dame da sjednu; za muškarce ga nikad nije bila briga.

Zatim se Frki naklanja, ona prestaje da vrišti , iako ne shvata šta mu to sve znači, ne čini joj se da bajaco postaje on. Sad je u drugoj vrsti šoka. U nevjerici , odakle gitara i šta će ona u njegovoj ruci? On ne zna da svira,  niti da pjeva. Ipak nekako mu ko salivena stoji.

On je večaras prvi put u životu  obukao crnu odjeću. Crna košulja, crne pantalone, crne čarape i crne cipele. To je ona crnina što mjesečini svjetluca.

Taj put je obukao crninu i crno i nikad više. Kaže nije to više za njega; odrastao je.

A nije, samo to niko nije znao; skoro. Poput Malog  tugujućeg princa  je blagi i zamišljeni lik imao. Samo što se večeras  nije smješkao.

Dobri ne zna šta će sa gitarom. Samo osjeća,  da je njemu  na tren darovana. On se spusti se na koljeno.Uh, neugodan položaj, prevario se, početnička greška.Traži bolji stav i onda sjedne  na dno Frkinih nogu, malo lijevo bočno, ali sasvim prema njoj , u oči joj gleda.

U oči je gleda, pogledom blagim miluje i ona vidi, on lijevom rukom hvata gitaru za uski dio, desnu ruku diže, znači dešnjak je misle svi, i nevoljno je preko žica položi jednom, drugi pa treći put. Zvuk sličan katedralskom zvonu javi se kao da otkucava treću uru. Deba gleda na sat i konta baš se uskladiše Dobri i katedrala. Istovremeno,  Isusovo srce zaigra tri puta.

Kao neki virtuoz zaplete prste sa žicama , tonovi nejaki ko potoćić srca što krvari, počeše da klize. Muzika je bila poklon neba, znali su to. Blaga, tiha , nježna a tužna.Ta muzika čak nema gitare zvuk.To se dvije harfe susreću i prelivaju tonove jedna  preko druge , da se u sred svakog akorda susretnu. Jedna violina uleće među njih. Sa neba maglice nešumno bruje i titraju poput  tisuće orgulja. Kada se susretnu sa harfama  i violinom , prepliću se i osjeti se da to akordi neki čudesni tango ; mrven zemaljski više nebeski; plešu.

Čuda se večeras dešavaju. Znaju, večeras je blagoslovljena noć. Noć nad noćima kada se meleki spuštaju, pomno motre  i sve želje uslišavaju.

Čovjek koji nije čovjek i dijete koje nije dijete stoje i šute. U pod gledaju , riječi nemaju, jer ih ne može biti. Vrlo je neugodno; toliko neugodno da postaje bolno. Toliko je bolno da postaje plačno. U plaču su riječi:

– Dobri, ništa se nije desilo. Ništa se strašno nije desilo. Idi molim te , Dobri; nevinosti ti moje.

-Znam ništa se nije desila, mila moja.

Riječi plač snaže. Plač snaži , jauk ga stiže. Jauk guši riječi.

Četvrti dio

On šuti i tužan je, shvata da večerašnja noć nema veze sa plačom, jaukom i nevinošću. Možda malo sa nekom oduzetom nevinošću druženja.

Ne zna on mnogo toga, samo što se zamomčio, i ostao dijete veliko. Najveće i tužno. Zazivanje i zaklinjanje i nevinost je tek rupica na cepelinu napunjenom vodom, a zrak mu zbijen.

Tužan je Dobri da tužniji ne može biti. Toliko tužan da ga djetinja duša kida.Toliko hud da bi sve suze isplakao. Kad bi ih imao i kad bi svu tu bol imao negdje unijeti. Njegove su suze ubijane polako, sustavno stađun za stađunom. Njegova je bol rasla, san za nečijim uvijenim snom,  dan za danom.

Te neisplakene suze i ta bol nisu se odnosile na njega. Jok bolan. On je svoj bol  i svoje suze prigrlio i navikao se na njih. Njegove boli i suze  više nisu važne, a i sleđene su. Njegova bol je istovjetna  ovoj koju osjeća u ovom djetetu i onoj drugoj djeci,  što su bila i što će biti ubijana.

Sebe je posmatrao onako uzgred, kao neku kolateralnu  štetu. On svoje suze može neisplakati. Žao mu tuđih, što ih ne može isplakati. On svoj bol ne želi odbolovati  Konta, kad bi insanu pomogao da se zajedno i brže isplače, lakše bi bilo. I ne bi !

More biti da bi zastidio bol  grlice mile i ona bi se prestala plakati. A najgore i najbolnije što se insanu može desiti je  ubiti suzu i neplakati je. Kad ćovjek prestane plakati, onda se bol skuplja i skljuplja i čovjek više ne može disati. Čovjek ne diše , a mora živjeti. Čovjeka boli, a on ne može plakati. A onda kažu iznenada presvisno.

Šta znaju ljudi šta je presvisnuti. Malo je njih koji to znaju. To znaju samo oni koji su presvisnuli.

– Dobri ništa se nije desilo , nevinosti mi moje neisplakane, molim te idi i ostavi me malo samu.

Dobri je gleda u oči :

-Šta mi to tajiš grlice mila?  Koji ti jadi crne dušu i kidaju, milo moje? Šta su ti to zvijeri uradili malena moja?

Šta znaju ljudi šta je presvisnuti. Malo je njih koji to znaju. To znaju samo oni koji su presvisnuli. Vrti mu se umislima. Plaši ga frkina prošlost. Boji se da će presvisnuti.

– Dobri ništa se nije desilo , nevinosti mi moje neisplakane, molim te idi i ostavi me malo samu.

Dobri je gleda u oči :

Šta mi to tajiš grlice mila?  Koji ti jadi crne dušu i kidaju, milo moje? Šta su ti to zvijeri uradili malena moja?

Ne  sjeća da li je to izgovorio ili mislio da govori.

Nevinost na jauk , to histeriji vodi. Dobri to zna, prilazi joj, zagrli je blago, zaštitnički. Polako je vodi u sobu, ne vidi  upitnike, u prolazu tiho Mojsiju šapće:

-Ako iko zna, ti znaš , ubiti nevino dijete  ka’ da si ubio čitav svijet. Gdje će ti duša Mojsije?

Prelaze sobu; oni su jedno čini se, na verandi se na zid kuće se naslanjaju. Vazduh je svjež i prozračan, mirisav. Kako ne bi bio; ljeto je. Noć je predivna, bagremi mirišu i cvatu , samo bulbul neki, u daljini  tuguje.

Dolje u ispod,  u blagorodnoj dolini rasula se žmirkajuća  svjetla tisuću džamija ,  kao odraz  maglica što žmirkaju sa  neba. Dobri saginje glavu,  u vrh čela je ljubi, tamo gdje se sa vranom kosom spaja, dašak vjetra joj rosu miluje , noć se zaštitnićki uvlači u njih dvoje. Povlađuje im.

Gore , nebo se pripremilo za njih dvoje. Ono  sve zna. Prigušilo je zvukove, samo putanje nečujno šume. Mjesec i zvijezde su pojačali sjaj, trebaće im svjetlost, da njene suze sjaje poput bisera i da se  tuga  nesmetano popenje do maglica i prospe velove krikova po njima. Od suza djetinjih i ženskih , maglice sjaje i žive.

Dobri ne želi da poremeti ovu  Blagoslovljenu noć, ali mora. Osjeća da  je vrijeme da prošapće:

-Dođi i plači djetešce , ja sam tu, dođi i plači maleno moje, sve će biti u redi.

To nije bio plač , to nije bio jauk , to je bila vrišteća bol što ledi um; što snagu  tijelu  otima. Frka na drveni pod pada. Uvija se i grči  i plače.

A onda , krik djeteta kome razdiru utrobicu , trgaju nesazreli pupoljčić , koga deru, koga ubijaju, kome srce kidaju , kome dušu čupaju, čiju nevinost na konfete sjeckaju i o ledene gromade bucaju.

Grči se dijete vrišti i doziva:

-Boli Bože Mili, kako to samo boli, Bože Mili, pomozi mi. Pomozite, molim vas, skinite čudovište sa mene. Joj mamo, mamice mila, dođi pomozi mi,boli me majko moja, šta mi to radi. Ja sam samo dijete,  hoće li iko da mi pomogne.

Dobri se nježno spusti pored nje. Leže i čvrsto je grli, sada su njih dvoje samo ranjiva  djeca , u fetalnom položaju. On suza nema, ona ih ima za dvoje , za petoro, za devetoro, za svu nevinu djecu kojima utrobe deru i kidaju, kojima monstrumi pilama motornim nevinosti na komadiće sjeckaju.

Frka kroz suze grlicu traži, nje više nema da je spašava. Sada je sama i prepuštena sebi utonala u mračni bezdan bola i sve dublje tone.Mrak je privlači, djeluje smirujuće iako zna da zlo joj sprema.

Dobri  je samo čvršće stisne  i još tiše  ponavlja:

-Plači dijetešce, ja sam tu, plači maleno moje, sve će biti u redu, samo mi dođi i daj plači djevojčice mala.

Ona ne prestaje vrištati, odguruje ga i po grudima, pomahnitalo iz sve snage ga šakama bije i udara i  grebe; kao da je on onaj što joj utrobicu rastura, maleni pupoljčić kolcem dere i razara, čudovišnu  bol zadaje, srce na komade sjecka.

Dobri  se ne brani , samo joj šapće :

-Plači dijete, plači maleno moja djetešce, nebo te gleda i piše, samo dođi i plači djevojčice, ja sam tu.

No, čini se da ona nikad prestat neće, samo vrišti i vrišti i  tuče Dobrog , tuče i tuče. Ne prestaje da vrišti i da ga bije.

-Šta mi to radite ljudi dobri, ja sam samo malo sleđeno dijete, što hoće da se svidi i da voli.

Ništa je ne zaustavlja, ništa je ne smiruje , ipak Dobri samo ponavlja i ponavlja:

-Dođi i plači dijete, plači maleno moje djetešce, ja sam tu, sve će biti u redu, samo mi dođi i daj isplači  se djetešce malo.

-Šta mi to radite dobri neljudi, ja se u sve vas zaljubila , a vi me ubijati. Ja sam samo mala djevojčica koja vas je zavoljela. Ništa vam ja ne znam , niko me ničemu nije naučio. Moje su djetinje srce ubili, i na križ  kamasti razapeli. Ništa vam je ne znam , samo znam da  neku ljubav hoću , snove hoću, bolero hoću; sve bih za vas dala; a vi mi srce kidate, dušu  lomite, u duboko blato me gurate.

I nastavlja da vrišti , ali se nešto manje grči i uvija kao da joj bol utrobe popušta.Vrisak leprša ka nebu da bi ga ovo primilo i jekom jačim vratilo.Pa klizi niz Sedernik do Bjelava i mahala. Stiže do čaršije, tu krug oko Vječnice pravi pa se uz Bjelave vraća u tužni vrt na Sederniku.

Hana ćuti , suze joj niz lice idu, grize nokte i nikad ih neće prestati gristi. Zna kriva je, mogla je pomoći: ali i ona  sama je,  koliko juče, bila dijete. Mislila je da se ono dvoje, smo malo  luđe, oko brizli, što se prže , igraju. Pomisli, da im je htjela pažnju skrenut na tavu, da brizle ne izgore. Ipak , osjeća da znala je šta se dešava i da se podsvjesno svetila.

Lenji jeca i u zemlju gleda, u zemlju propada.

Deba ništa ne anlajiše, pita se šta je  mahnitulji, sliježe ramenima , misli blesača ludi, dobro je što nema ibrik ,garabt bi ga on fasovo  i kaže Mojsiju

-Dođeš mi milju i kusur, ali meni dosta milja.

-Zatim jel’ capin čekić, jeste. Ima li dva kraja,ima. Jedan oštri i jedan tupi. Jel’ tupom stranom   zakucavaš, jest, zakucavaš. Kjolko ćeš bolan u životu zakucavat,  to niko živi izbrojiti ne može. U Bosni se to sigurno ne može izbrojati. Jel’ oštrom stranom čeprkaš i odvaljuješ, jes čeprkaš i odvaljuješ. A koliko ćeš za života odvaljivati , ako si pametan ti mi reci. Ako ti ne čeprkaš , neki će drugi ćeprekat.

Žao mi onih ljudi, što profuliše bosanski grb pri rođenju. Nem're im otac Bosne, majke ne smiju pisnut. I eto ti njih čitav život ko puhovi i dole i u glavi. Jel capin veći od bosanskog grba, skoro da jest. Nije bitno , bolan , na šta je nešto nalik, bitno je na šta on ukazuje, šta podrazumjeva,šta je pisac htio kazat. Oni pametni, takozvani peta.

A ti se k'o pametan praviš, riječima barataš, pa slušaj  i ovu enigmu:

Capin pet slova ima. Dva parna, plus dva i jedno neparno. Ono neparno izbaci, ova dva para šatro složi i šta ti ostane.

Ostane ti , bolan,  ona hevina: haremski cvijet, ako ćemo pravo i lotos haremski, đula đulbašte, bagrem razigrani, jorgovan mirisni, boliglava vatrena, kadifica svilenkasta, ljubićica blažena, karanfil rumeni.

Ostade ti, jaro , onaj sedefasti , aponekad i bedasti brežuljćić, lugasti bregić, cvijetni đardin, vlažna dolinica, dulbašta srca tvoga, izvor sevdaha, nježna balada, ples bolero, muzika harmonike; svaka čast Mojsije lave; tango duše, opjevana i raspjevana rodnica i nevoljnica, stidnica i opajdara, ali uvijek  jedna jedina, neponovljiva, anamo ona, bez stida i taštine ,  ljubav naša.

Može ona nekad biti i kaharli i tuknuta, može i jad, čemer i bol nostiti, može se i anamo ona zvati, al bez nje ti života ne m're biti. Ni u pravo ni u krivo, a komo'li u sridu. Kako bi bolan bez nje žena jecala i majku dozivala:

-Joj , mamo,mamice,

a njen bleso cvilio i brundao uh,uh i uh, ko hajvan u tjeranju.

Joj , samo kad pomislim na nju ja poludim, hoće mozak da mi pukne, duša da uzleti. Od silnog bola i želje neka milina, punoća me obuzme i hoću da se raspuknem i raznesem u toj milini.

Vas butum da se urušim u toj ljubavi  slatkoj milosnoci.

Slušaj ovo; i dobro pamti ove riječi o ukusima nje blažene:

Slatka krofnica (dofati se Deba klope nije bilo druge), drhtava ko đigerica, pihtijasta k'o mozak, a bome i reš brizle (moro Deba  malo mezetiti, ogladnio), sočna ko zvrk bureka, drhtava ko sogan dolma , mirisna ko japrak, sarma ili fil paprika, ljutica ko neki pikanto papričice umak, slojevita ko baklavica, slatka ko ružica, ukusna  mljac kadaif sa grožđicama i sjeckanim orasima, pjenasta i podatna ko tufahija (Debinim mozgom bajramska sofra se kotrlja), pahuljasta ko krem pita i šampita.Uh ne idem dalje pregladniću i neću od Mojsija lovu skrajnut. A sevap bi bilo čifu po džepu klepit, to ga najviše boli.

Kad sve razdvojiš i složiš ostane bi bolan sevdah duše, srce treperavo, mozak raspomamljeni, bubreg razigrani, brizle uzdrhtale, jetra krvava,bijeli bubrezi  hrskavi…nabraja i ponavlja ponešto Deba , ne možeš ga zaustaviti, pjesnik u njemu proradio ali i debelo ogladnio, očito je.Čujemo, crijeva mu tarabukuju.

-Stani bilmezu usra ljepotu i ogadi nam mezu.

Mojsije se sveti.

-cjepati, cjepkati,nemoj mi upadati:objašnjenje dajem :jel  takariti,tandarati,jebati  isto što i jebuckati? Garant nije!  (moro Deba je i be sastaviti bez kaznenih para ) , pa onda čerečiti…

-Ti k'o biva nalik mesarima Raši i Raletu, samo da ti je klat i čerečiti. Kakve  veze  čerečenjem i deranje imaju?“

Mojsije baksuzira i lecnu se kao  pastrmka na suhom, što bi mi na to Oma  pritalambačio i učinio. Obojica ko neki proroci bili. Mojsije onaj umjereni i pravdeniji. Oma onaj zlogukiji i baksuzniji.

-Imaju i te kako imaju, ja po abecedi išo pa čerečiti prije deranja došlo. A znaš ti onu kako Mojsije međeda dere i za ribom ruke pere.- dodvorava se Deba i nastavlja

-Prvo uhvatiš hajvana , samo pogančerima ide ruka na insana. Dohvatiš recimo kurbana, položiš ga na stranu , zakolješ,    pa ga o drvo objesiš, ako nema na pod ga položiš, pa ga onda čerečiš. E tako se žena povali i čereči. Ko bekanku. Normalno ne satarom nego nečim tupljim i nježnijim, ko da je od baršuna.

-Nastavi dalje , mani sad kurbana, ja takr riječi plaćam.

Nadglasava ga Mojsije,osjeća , ako se Deba navadi na onu nježnu tupost , nigdje do zore neće prispjeti.

Debati, derati , dubiti, dumdumirati ,dušečiti, điđi-miđi, hercati, irgetiti, jahati, jastučiti, karati, karinđati, kerisati, kitariti, kotirati, kraterisati, lengerovati, logorovati, logoriti…

-Stop ne mrdaj kakve veze ima logos sa meračenjem i magarčenjem- vrati se ponosni bjelavski barba živ i zdrav iz ćenife.

Dobrom nešto šuveli Lenji se nešto dugo zadržao u kuhinji. Kaže Hani; idi vidi treba li šta pomoći . Ona ne bi , zinula u nabrajalicu. Uhvati je za ruku čvrsto, i nježno je diže:

-Idi kad ti lijepo kažem.

Da ga je ko vidio reko bi ovaj nešto ojačo, a nikad prema ženskoj sila nije. Ode ona, pa se vrati. Ništa sjede i pričaju.

-Idi na vrata, otvori ih  i pripazi, ako nešto ne bude u redu samo migni. Uvrijeđena šiparica ode, brzo se okrenu i isplazi mu jezik, uze malu šćemlijicu, ali pazi kako sjeda. Pristojnost ova njena,  dobi jedan poen. Što ti je dijeta, nasmija se dobri. Jezik plazi , al čestitost ne da.

Deba prokonto osmijeh, pa tiho komnetariše:

-Što ti je dijete… ha,ha,ha… Jes'ti to neka finta, a moro si je natakarit. Nisam brojo , ali bilo hejbet puta.Tri dana pečila noge.

-Marš pogančeru ,ni jene, nijr tvoja briga koga Dobri takari i koliko puta.

Šutka ga novopečeni ćenifar. Ono , ko fol brani Dobrog.

-I nije nauka,mada ime veze sa naukom sa onim kada te neko uči.

Logorovati, kampirati u šumi šumici, gaju, đardinu. Pa se čovjek uznese, zanese,  kampira danima, iz šimice na proplanak, pa u šunicu, uz brdicu, niz brdicu, gore ,dole. Ha, nešto ti poznato?

-lenjati,magarčiti, meračiti, mesariti, minderlučiti, Mojsijati, nabadati,  nabijati, nadoštiklati,

-Kakva štikla te sad spopala,otfikarili ti neku stvar.

-Znaše koji trač žene vole;kolika je muškima anamo onaj.Pa valiki pa mali,pa debeo, pa kratak, pa kvrgav,pa kriv,sa kapuljačom i bez nje.

(ne da Deba da ga tupan smete o tupanu). Kad čo'ek čuje take stvari , svaki se upinje i nadoštiklava tupsona da bude veći, pa opet nadoštiklava,nadoštiklava dok se be obarabati.

-nafikariti, naguziti,nakalemiti, naroštiljati, našteliti,natakariti, navigacija (navigavati), pobucati,  poderati, povaliti, prčiti, pricrvljiti, pritusnuti, razvaliti, rasturiti, rokati, roštiljati.

– Hajd ti meni reci kako ćeš objasniti to roštiljanje kao seksanje.

.Tu se nema šta objašnjavati .Evo ti se roštiljaš kad ne takariš. A kad takariš nju roštiiljaš,jel tako. Eto kad pripremiš janje za klanje, pardon za roštiljanje, jer ga moraš odozdu na mitiku natandariti. Moraš. Jel onda janje vrtiš i vrtiš , a ono crvrči i cvrči. Sve što ga više nabijaš i obrćeš, ono se nadima i nadima. I onda šta biva? Ha , reci mi. Posao završen, sve se svršilo na najbolji mogući način.

-seksati,  slitiniti, strugati, stucati ,suknuti, ševiti, šiltetiti, štancati, šteliti, štelovati, štukati, takariti, tamtamovati, tandara mandara, tandarati, tapacirati, tapetirati, taptapirati, taslačiti, tucati, ulogovati,

-Stan’  malo , ulogovati ne mreš triput brojit u upucavanje.

-mogu, prvo je logorovati, za logorovanje, ovo ulogoriti je za kompjetersko ili brend logo.

Kakav si ti takarli insan kad ne znaš da je brend glavni u takaru. A opet, ad se uloguješ u kompu pa naletiš na recimo Silvanu ,Meri, Ljiljanu, Konđičku, Ismetu,  Vasiliju, Brenu  , Jasminku Mujkanović, i hejbet drugih, ne bi čovjek do zore prestao ulogavati se, upucati, zabalčakovati,  zabiberiti, zabijati, zakantati, zakucavati, zornjačiti.

Deba završio još nije, kaže. Ne može sebi pripisati one što ih Dobri rabi:

-bolerisati, tangovati, baildisaiti, cjelovati, elegirati, delfinisati, dobrisati, divaniti, finisati, sevdisati, natenanisati, eglembeglerisati, ljubav dijeliti, ljubav sniti, ljubav voditi i slična i druga manir i estetli , ptice umiru pjevajući , poentiranja, iako mu sve to dođe isto ko takariti ili tandarati.

Hana više ne obraća pažnju na kuhinjuu,oči ko krofne,  lice ko mak, rukom ispred lica maše ko lepezom. Dobri konta vruće je , blizu je kuhinje, zove je , ona odamahuje, ko stražu čuva. Pogleda prema kuhinji i ddjednom sa šćemlije pade, Hana heknu na dupe. Ništa se otkri ispod minjaka, jer ga  je nekako rukama stisnula.

Poleti Dobri, preskoči preko nje, uleće u kuhinju. Ima šta vidjeti.Lenji misionarski pricrvljio Fraku.Vidi se nije savim dobrovoljno, ona plaće, ali čuti.

Tamo Deba nastavlja:

-Ne brojim ni one ružne  pederske analiti, analne igre, alkariti, čmariti, govnariti, guziti, naguziti, izguziti, stražnjičiti, svinjariti, zadnjičiti ,homovati, gejovati, lizati, trljati,  rukati, nogati, picikariti, cvajtovati, brljaviti, pogančiti, kenjatisati mi ne pada na pamet da mislim o njima kamo li šta drugo. Sve bi ja to inkvizicijski rješavo, ili barem u Potokatapetl  puštao da leti.

U zanosu trtlja i nabada riječi

Dobri ni sekundu ne razmišlja. Iz sve snage odgurnu Lenjeg sa Frke. Ovaj pade međ šerpe i lonce, viseći ormarić  pade i poklopi Lenjog.

Frka bježi iza vrata , gačice diže , namješta , prilazi fijakeru , uzima tiganj sa brizlama  , nebiberenim, koje cvrće i prosipa ih na Lenjog. Srećom ili nesrećom Lenji nikad brži u životu nije bio, rukom je lice zaklonio, ali masnoća po rukama zacvrćala , on po muški uh,uh i ne prestaje uhkati; toliko ga peče i boli.

Frka gleda Dobrog  u očima joj očaj , ovaj nju ne gleda. U Lenjog se upiljio, šta da se radi. Pruža ruku Lenjom , ovaj zna da je to loš znak, ne smije  je odbiti,  u Dobrog sav silni bijes ovih mahala se skupio. Konta noga u bijele bubrege mu ne gine. Međutim ništa se ne dešava. To je samo ruka koja ga uspravlja i pokušava da pomogne.

Dobri uzima krpu, nered sa njega skida i pokušava da ga uljudi i šapće mu tiho, jezovito tiše, da Frka ne čuje:

„Ovaj put i nikad više , ni njoj niti bilo kojoj , jasno ili ima da te nema. I ni jedne , ni da pomisliš, kamo li progovoriš . Ili ima da te ni zuca ni mezar nikad ne susretnu. A onom poganu što se mudrac pravi , reci da se ništa nije desilo, ali da  plaho ljutnje imam. A možda bi bilo bolje da te ne vidim kada se vratim.“

Lenji je bio deset centi viši od Dobrog , ali ovog momenta se snuždio da se čini deset centi nižim. I shvatio , tek sada , debelo shvatio šta je učinio i stid ga obuzeo. Obuzeo i nikad ga više nije popustio. Koliko god se u životu prao ili kupao, uvijek se osjećao prljavim i usranim.

Nije on  Lenji mogao biti lenj  , koliko će ga stid još više ulenjiti.

Ljudi obraćali pozornost na njegovu lenjost , tako da nisu primjećivali stid koji je iz njega plakao i na uši izbijao.Tada je imao sedamnaest godina.Poslije je očvrsnuo; nije se džaba rodio u rudarskoj korpi.

Čovjek koji nije čovjek i dijete koje nije dijete stoje i šute. U pod gledaju , riječi nemaju jer ih ne može biti. Vrlo je neugodno; toliko neugodno da postaje bolno. Toliko je bolno da postaje plačno. U plaču su riječi:

– Dobri, ništa se nije desilo. Ništa se strašno nije desilo. Idi molim te , Dobri; nevinosti ti moje.

-Znam ništa se nije desila, mila moja.

Riječi plač snaže. Plač snaži , jauk ga stiže.

Dobri ih izradio. Ne voli on . da mu neko kazuje šta mu je raditi. Poveo ovu Hanu. Ona se preporodila. Nema crnih školskih keceljica, rukavi ala Kemo M. Minjake počela nositi. Jes da joj stoje,  ali ipak to nije za bašti, proplanaka, đardina . I previše se otkriva, pa je i vulgarno i dosadno. Nimalo zavodljivo i ženstveno. U disku može proći.

Herco reko Leli Jeli Jeleni šta je Mojsije poručio. Ona mu rekla ne odi, nisu to čista posla. Ostaše Herco i Lela Jela Jelena  da se nose i po svojoj  đul baštici  igraju i jure. Nemaju vremena za druge. Pricvrljila ih ljubav.

Debi drago oko srca, što mu drugari dolaze. Naložio da se iće i meza spremi, obavezno brizle. Normalno u talu su Mojsije, Lenji i Dobri. Frka sa povrćem, voćem i mliječnim proizvodima iz bašte i štale, sofru začinila. Ne sjedi se vanka, puno, puno više iznad sederničkog vidikovca, haman na Pašinom brdu, u dnu brda, jako duva.

Deba se uvijek hvalio da niko od njega ne može nabrojit sinonima za  takarenje, tandaranje i taslačenje.

-Nabroj ta tvoja tatlačenje,  bez  onih sa je i be i  za svaku riječ iznad tridesete ,dobijaš deset dinara.– iznebuha će Mojsije Debi.

Tada se za deset dinara moglo kupiti:

Natur šnicle    2  puta 3 din   jednako      6   din.

Davida /piva   4 puta  o,50 din jednako   2   din

Kafe                2 puta  o,5 din  jednako    1   din

Kiselu niste imali 1 puta o,5  jednako     o,5 din

Bakšiš             1,o  puta 1,o  jednako         1,5 din

Ukupno   :                             11 , 5 dinara.

Ti se crveniš,nemaš onih o,5 din što te konobar pali,a od sramote ne mreš žensku pitat za posudbu.Možda nju osramotiš jer obično ne nose lovu kad su sa nama.Na brzinu odletiš u toalet i od žene Ibre Piljka   uzmeš marku .

Konobaru platiš dvanaest  maraka ko hadžija. Konobarska posla.

Muškarac obavezno plaćao, žensko samo trebalo ponijeti sebe i cigare. Može i bez cigara, dragi će kupiti , refundacija u naturi.

Poče poker.

-Malo je to, može tri banke.

Hoće Deba da profitira.

-Ne može,banka,uzmi ili ostavi,za svaku fulu ti meni šest banki.

-Uzimam dvije,dajem četiri.

„Ne primam manje od pet,pas mater.Za svako je i be  petodinarka.Evo ruke da je hiljadu poslova.“

Mojsije ruku pruža, pruža ruku, a ne sanja  da se opačina sprema,znao je Deba uzvratiti. No Mojsije će uzvratit i to kako.

Debeli hraknu u svoju ruku. Biljeg ko nov novcata  petodinarka. Mojsije se snašo nije, a već bješe ruka u ruci. Vrisnu Mojsije pa trk u ćenifu povraćat stade. Nebu dušu,nebo je neće. Gadljiv toliko bio da je i na smog, kišu, maglu. glistu  i pužev trag povraćao. Deba obrisa ruku o stolnjak, ni briga ga za Mojsija; k'o da ništa bilo nije dobacuje:

-Može , ho'š po abecednom redu ili kako mi volja.

Kaže Deba i odmah počinje.

“Takariti,taslačiti,tandarati ašikariti ,alotrijati,amal…“

„Kako ubaci alotrijanje u hamalenje hablečino,jedna.“dere se Mojsije iz ćenifa,a oči mu ko neke suze na dršku ispadaju, ko da ga neki magarc tandara,što bi reko Deba , da prostite.

„Još si živ, čuješ znači, lijo jedna.Alotrija to ti je ludovati i puritanski strahovati od bliskosti,a gdje većeg ludovanja od tandaranja puritanke , kad joj puritanstvo takarenjem u zdrav mozak konvertiraš. Može dalje i nastavlja:  tačno u slovo gdje je prekinut bio:

gamiti,amaliti,anabazirati,baildisati, baškabašati,baždariti…

-E sad ga usra,kakve veze mjerni sistemi imaju sa bubanjem.

Brani Lenji Mojsija.

Ne možeš ti Debu tako lako smesti:

-Da li se anamo ona  nekad pokvari? Pokvari i tuhne i ne možeš joj par dana prići. Da li se nekad promjeni? Zna se promjeniti i te kako, naročito kad rodi ili fasuje bosanski grb. Da li se desi pa ti neka kaže: nisam dobro, boli me glava ili danas sam poremećena, nakrivo nasađena, nešto mi fali il’ nešto slično? Stalno se dešava. I šta u tim slučajevima trebaš raditi? Ništa, ama baš ništa. Al’  ima da te nema! Moraš bolan instrument u ruke uzet, mjeriti, podešavati i ukrivo, i upravo, o  udesno i ulijevo, i gore i dole, i u sridu. I onda , jopet , udri Mujo jače i još jače. I  nanovo , pa ponovo i do dvadeset ćet'ri puta. A vidiš li da opet neštima , a ti opet štimaj ili štemaj, na volju ti. A šta je to ako nije baždarenje koliko se ja u astronimiju razumijem.

Deba sam sa sobom priča, sam sebi pitanja i odgovore daje.Taki je on . Svijet za sebe.

Vidi  Lenji jalov posao naduravat se Debom, kada se  ovi kači za astrologiju, a i mogo bi mu nešto loše izgatat. Srećom te večeri nije bilo Ome. Odustaje od dalje polemike i na glas kaže:

-Moraću  čekati da se Mojsije pješke vrne.

Mojsije u pauzi između dva djeljenje duše:

-Pusti Debu neka nabraja, a ti Frku nađi neka ovaj peksinluk iza mene sredi.Kuća je njena,a Dobri je tu,ako ja nešto pripustim nek se on toga dohvati i sredi.

-Nemoj njega u priču gurat, molim te ko hodža, ko rabin za sadaku.Hem zna što zna, hem zna i ono što ne zna, hem svaku Debinu fintu zna, hem ga uvijek brani. Koliko je tu hemova, a i ko da nešto protiv moja tri prsta ima.

-Šut čafiru nemoj se meni molit, idi Germanu pa se njemu moli. Ali pošljen. Nego, sada idi svojim i mojim poslom, zovi Frku . Dobri, Deba i ja ćemo se riječima zabaviti,ti i onako nemaš šta naučiti. Što si naučio naučio, dosta ti bilo i previše. Sad valja nered počistiti i sve na svoje mjesto staviti. Ova , bivša , dojučerašnja  niko tako ,nek sluša i nek uči.

Osveta za Sedernik,hladnjak i bašće se sprema iznebuha sluti Dobri.

Ode Lenji Frku tražit, Mojsije dođe, ublijedio ko rahmetlija na tabut tahti , ispred meit taša:

-Joj rahatluku,nigdje kraja nema. Od one večeri, kad nestade sto dvadeset basova, nešto me muči, ždere, evo tu mi se ispod pluće nešto skupilo. Poslije mi bi žao hladnjaka, grehota onu divotu ogrebat. A i đule i kadifice prežalit ne mogu. Grijeh ba Deba, cvijeće kidati ili uništavati. Sve se bolan skupilo. Ne možeš distati ni u halu ići. Hoće gore na usta pa neće, pa opet gore pa se vrati. I tako danima. Kutarisah se belaja, dobri ljudi.

Gleda Deba oko sebe, samo on, Dobri i Mojsije sjede. Ne konta na Hanu-Anu. Ona je nova, pojma nema šta je ovdje po srijedi. Takaru se tek priučila, ali će brzo gradivo savladati. Jel to žensko ili nije? Gleda, ne može sebi doći.

-Joj čife, koji te ljudi spopali , gdje  ti vidiš čo'eka, samo ti ,ja i Dobri ovdje sjedimo, koje ti to ljude spominješ?

Zapomaže Debe kao da ga kolju, ko fazan fićfirića. Još ne nastavlja brojati.

-Ćuti bilmeze, radi posao, nastavi i malo uspori, nije čoek gujavica. A ti Dobri pazi malo, i malo mi pomozi!

– …zapeta ili zarez bubati, bubačiti,bubnjati,bubrežiti,bucati,capiniti,

-Stop,ti ko cigan!

Žustro zaustavlja Dobri ne zna zbog čega, sve čisto, kristalno jasno, ali mora zaustaviti. Mojsiju vrijeme nešto treba, kupuje ga, debelo plaća.

„Šta je sad? -pita Deba, od Dobrog nije očekivo nož u leđa.

„Koliko se ja razumijem u medicinu,vakcine i muziku , capin je neki planinarski čekić. Hajde da je to malj,bat ili bosanski grb shvatio bih vezu sa ciganjenjem, ali capin sa njima veze nikakve neme.“

Dobri nabraja riječi, gomila ih, iako zna da nije u pravu i da će lako biti pobijen. Deba neki dan kod njega bio i slučajno riječnik na riječi capin otvoren bio. Kako je Deba znao, da planinar Mojsije capin ima, to on pogledao šta o capinu piše. Pogledao, buljave oči zašiljio , pogled satima nije dizao. Čitao i čitao, i opet čitao, i opet i opet. Tačno dvadeset četiri puta. Nije mogao vjerovati šta sve o capinu piše. Sve napamet naučio.

Mojsije se smijuri , a Deba se ko fol ljuti:

-Riječ capin nisu ljudi izmislili,nebo ga je poslalo.Capin je višeslojna i višeznačna riječ,koliko je u toj riječi metafore,ironije i stilskih figura,koliko sadržine, to se ne može objasniti tek tako.O tom bih, da imam škole diplomski , barem ko blesave hilmije,  dobar roman napiso.

Capin može ko metal tvrd biti , i kad je od metala. Nekad je tupa strana obložena glatkom gumom i čini se ko  meka gumenasta guma. Onda je capin malo metalan, malo gumenast, može mnogo čemu poslužiti.  A neka je tupasti dio capina obložen drvetom  i  poludrvenast, polu metalan je. Taj capin odmah baci, drvo ne valja , očas ga polomiti. Zato mnogi planinari svje capine od drveta prave. Nisu svi planinari vješte drvodelje. Tada capini liče na topuzine ili tojage. I onaj metalni možeš baciti, ni on nije planinarski , skoro ničemu ne može poslužiti, osim geolozima. A ako zapadne kiša može te munja ili grom  strefiti. Dakle ako si planinar, ti onda gumeni od ebanovine ili tojagu od sajle insanske,  primi i ka planinama i planinarkama hodi. I nema belaja. Samo frka,cika i vriska.

Jel capin planinski čekić,jeste. I sam, malo prije reče. Jel ide po planinama? Ide i uzduž i poprijeko, i ubrdo i nizbrdo, i u ravan i u sridu, a moš’ ga zadhenut za uho, za pojas, na grudi, ispod pojasa, na pantale, na haljinu, ispod haljine, čak i sa leđa. A ako ne paziš i nečija usta o njeg’  zakači  il’ ubacit. Pa kad stigneš na kotu ili logu ,možeš sasvim slobodno njime logirat. Pa kad se kući vraćaš,opet isto. Minimum dvadeset čertri puta za vikend. Ako se ženska prije puritanka bila, eto ti belaja, mora se i više.“

Deba mili! – zove Frka tiho, ne znamo odakle.Načula ona o čemu se priča, konta Deba.

Šta  je, šta se dereš ? – dere se Deba, hem ga u ekspozeu prekida, hem mu autoritet ruši.

-Može li Lenji zabiberiti,

„Može, kakvo je to pitanje , pusti me , bona, idi pospremi to.

Misli Deba na toalet i na mezu i oblizuje se, a i kako do jedne riječi nije došo, ništa skonto nije.I bolje da nije i nikad skontat neće.Frka se ne predaje.

-Jesi siguran sto posto.

-Dvjesto posto i dvaput ako treba.

-Može dvaput zabiberit?

-A šta si ti mislila, paprike kiselit? jašta , ako treba i dvaput zabiberiti.

Na Čekaluši naletješe na Malu guzu.Samo jedno upadaj,pa na desno ,zmal ne bubnuše u drugi taksi.Tada sve ulice dvosmjerne bile.U tom taksiju Baška baša  sa nekom starkom.Šaći šok mudro zaključuje:

Svi putevi vode u Mojsijevu obećenu zemlju.Sad mi je jasno od koga su stari rimljani čopili svoju izreku.

Na vratima Mojsije stoji,nikoga ne frštulji jer se niko ne obazire na njega.,samo upadaju ko tatari.Zaustavlja dobrog vodi ga ustranu pred vrata Pavičičkine kuće.

-Ko ti je reko da je kod mene ko fol akšamluk?

-Šaćir Šok.

-Ko je njemu reko?

-Niko konkretno,kaže čaršija bruji.

-Ma nije važno imamo problem.

-Koji?

-Deba zakuho sa Frkom.

-Ko mu kriv,sam pao pa se ubio.

-O čemu ti to?

-O slovenki.

-Kakva te sad slovenka spopala.

-Ona Ditka.

-Koja Ditka.

-Šalim se,odakle Debi šenkrat plaho slovenka?

-Natakarim slovenke.

-I Deba je.

-Ti se opet šališ.

-Jok,ti se šališ.

-Pusti šalu,vrag je odnio.

-Koga vrag odnio,šalu ili slovenku?

-Frka i Deba se zakačili oko centifolije.

-Pa šta ima veze.

-Ima, on kaže da je to ruža sa sto lista,ona tvrdi da je to nemoguće već da uvijek ima  sto jedan ili devedeset devet lista ili koji manje.Nikad sto.

-Oboje su u pravu.

-Kako  oboje mogu biti u pravu.

-Za centifoliju je narod reko da ima sto lista,pa je Deba u pravu.Centifolija jednom u par tisuca cvjetova ima sto lista,pa je i Frka u pravu.

-Sad nagrdi,ja mislio ti ćeš pomoći.Hajd sad upadaj i ni jedne o centufoliji.

-Jakako ni jedne,kako ti kažeš..

Ono kad bi se zezali u sebi dodaje Dobri.Uleću usred Hercine filozofije:

-…  nisam lud ništa poklanjati jer slijedi  belenzuke na ruke ,bukagije na noge.

Baška baša se nadovezuje:

-Poklanjam ti ružu za jedan dan,ljubav za uvijek kaže Prever.

Deba  će:

-Poklanjam ti ovaj ljiljan na jedan sahat,pa ći ti pokloniti drugi za drugi sahat i tako dvadeset četiri ljiljana  obdan ili obnoć kako voliš.Nema tu život nikakve veze.Ako proživiš čitav život najebo si.Ili te herc bubne ili te Frka đugumom zvizne,na isto mu dođe.

U prolazu se moro i Dobri upetljati.

-Cvijeće nije da se bere,a ljubav je da se daruje.

Oma je konkretan:

-Natakariš cvijeće,hoćel’ ta meza.

Lenji :

-Ah,cvijeće…aha.

Mojsije,još uvijek stojećki:

-Vas peterica bilmeza ni je'ne,a ti Dobri za neku dlaku prođe.Cvijeće ne gazi,ne beri i ne trgaj.To je prva i jedina zapovijed;ostalo vam na volju.Cvjet  je Božji stvor.Sa cvijećem treba polako,pažljivo  i nježno i samo mirisati i udisati isto ko sa harmonikom i ops,ženom.Lijek je to.Nema veze ako se ponekad ušćuje.Vručinom se svaki cvjetak ušćuje.

Smjestiše se  napokon Mojsije kod Zlate,Dobri do Ljilje.

Neda Mojsije da se dira  ni cvjetića ubrat. To ti je ko insana ili hajvana ubit. Cvijeće ti je bolan,  Božije stvorenje; diše, raste, ljubav i mržnju osjeća, plače i  rađa,  i umire.

– Kako bolan plače, kad si vidio da cvijet plače.

-A šta rosa  nego cvijetne suze konjino blesava..

Deba je danas šenkrat plaho dumo. Cijelu prošlu veće eno kiselico i  filter šezdeset in sto  žmario njakom slovenkom . Ona mrzila alkohol, kaže skup i trošak, a kiselica podiže zdravlja. Deba klima glavom i konte jebote zdravlja ako nema brizli ili bijelih bubrega i oka rakije. Ona imala sedaminpedeset ali Deba ga bacio.

Bojao se; mogu  Ditka i  Frka nekako sa kutijama stupit u neku vezu  i ode mu glava. I Frka pušila iste. Sve se dobro završilo, više puta nego što je to Ditka očekivala. Kad je otišla obećala se javiti ha stigne. Nije.

Uhapsili je slovenci čim se vratila. Njima bilo zabranjeno sa drugim narodima se mješat, zato su izmislili svoj govor da se podvajanje vrši. Ipak ona svako ljeto: par dana kod Deba, mjesec dva u  Prevzgojni Dom Radeče.

Ništa ne pomaže. Ona kod Debe naučila i brizle i bubrege prviti i sama biberiti in nabijati . Ne može Deba na dvije strane biberiti. Plašio se on đuguma iako mu  Frka davno poslije ovih o bubrega a i poslije onih dala nogu .Špslije  ovih brizli a i poslije onih brizli. Jasna računica. Hoće se raći šenkrat plaho brzo nasudjelovanje u razdvojni,jerbo štreka po život  navarno.Ili u prevodu neko će skroz naskroz najebati.

Onda se slovenci dosjetili; smjestili Ditku u Javni zavod psihijatrijska bolnišica Vojnik, odil neizlečilnih i podvrgli je elektroterapeutkin tretmanov. Opit uspio, Ditka umrla. Javila Debi Mojca  Grličić,koja je kasnije radila kod neke Hassine firme; jedini preživjeli član elektrošokerske grupe nazvane Bosanac.

Debi se svidjela pa je Omi proturio. Njemu žao Ditke bilo,pa  nije  htio da joj drugaricu munta, pa je zato uviđavan bio i mazno Mojcinu tovarišicu Alenku. Ove se nisu smjele kući vraćat i sada u Njemčiji žive.

Evo sada da imam harmoniku zasviro bi bolere, grlice naše bi zaplesale , velove izmješale i cvijeće zaplakati garant. Ne iz ljubomore,cvijeće nikad nije ljubomorno na cvijeće

Ne može se čovjek nauživat  koliko to ljepote ima, kuka Mojsije.

-Znači sada je slobodna.

-Kako će biti slobodna kad je udata?Joj blesava insana.

-Ti reče da su joj muža potkratili partizani.

-I jesu. Na mrtvo.

-Znači udovica je.

-Kako će biti udovica kad je udata.

-Pa  ubiše joj muža. Znači više  nije  udata nego je udovica, luda glavo.

-E nije vala  nego je udata.Kako će žensko biti udovica, a muž joj živ.

-Ja tebe dijete nista ne razabiram. Sada reče da su ga patizani potkratili, a ti jopet muž joj živ. Nije se valjda   povampirio.

-Tobe jarabi ,vidi šejtana. Kakvi te vampiri spopali. Ti ko da si neki firaunov rod ili u najmanju ruku jaran.

-Šuti male , nalet te bilo. Mani se tih teških riječi. Nije to za male djevojčice.

-E jesi mi ti velik. Jedva nabro metar i žilet. A ja mala djevojčice. Ma, ja ti za udaju prispjela. Tako mi kažu, jer me prisvrbjelo.

-To kod vas ima šuge?

-Joj blentovije majko moja. Kakva te šuga sada spopala?

-Ne veliš li ti da te svrbi?

-Svrbi.

-I šuga svrbi.

-Normalno da svrbi, jašta će nego svrbjeti.

-Znači šuga.

-Ne znači šuga, šugo jedan ;mene svrbi samo  na jednom mjesti. Šuga kad te pričepi  na sve strane , pa ne pomaže nikakav češljugar.

-Kakave veze ima ptica sa šugom.

-Joj, vi čife se razumijete u poetiku ko Mara u krive tarabe.

-Kakve veze sada ima Mara sa češanjem  i češljugarom.

-Ima kako nema. Kad je nju prisvrbilo, ona ti njakog spotakla i o prve tarabe se natakarila. Kaže joj onaj, nemoj Maro krive su tarabe, slomićemo se.

-Neka su , nemamo se šta slomiti, bitno je da je oni tvoj prav…

I slomiše se , i Mara i onaj i od onoga onaj, a ne počeša se Mara kako treba. Poslije Maru stalno prozivali kako se razumije u neku stvar, ko u krive tarabe.

-Valjda je obrnuto bilo rospijo jedna. I mani me se te nevaljaste priče. Ne merem ja sotobom o tim stvarima beglenisati. Ne priliči.

-Ne mereš pričati, a znao bi ćeifisati, zar ne , mili moj.

-Uh, nalet te bilo pogančerko.Jašta bih nego znao. Ne bi mi bilo prvine, ali djeca se ne smiju dirati.

-Ih , ja ti djete. Čim me zasvrbilo, kažu da više nisam dijete , nego sam za udaju.Evo kad bi me ti kojim slučajem kutariso svrabeža, ja bih se namah udala za tebe. A ako mi naum padne i udaću se, pa si tek onda ograjiso. Moraćeš me svako malo češati i to na sav mah. Toliko će me svrbiti. I više nego sad. Tako kažu. ja se ništa u to ne razumijem..

-Mala , prekini, ni jene ili ću, ili ću…

– Ma šta ćeš ti bolan, počešat me. E ta ti valja, da je hiljadu poslova.

-Baš si nerazumna. Ništa te ja ne anlajišem

-Kako ćeš me bolan razabirat kad si sav prašnjav. Ne moš vidjeti ni gdje me češe, a kamoli da me počešeš. Vidim ja slabe fajde od tebe.

-Kakve veze prašina ima sa anlaisanjem i češanjem.

-Ima i nema,ali više ima nego nema.Evo, napriliku to moje češanje nije se tek tako pristavilo. Ne znam kako , valjda namirisalo da'š mi ti doći i ne mogu lijeka naći. Pomagaj dobri moj Omerane.

-Oklen ti moje ime. Ja ti ga ne rekoh.

-Ih to mi je lako bilo skontat. Rekla mi Semka ; ako ti dođe jedan, jedva nabacio metar i zerdeliju i vas prašnjav, a tebe u tom momentu svrbi, znaj da je to moj Omeran. On će te najbolje počešati. Vraća se iz Jerusalima , a tamo svi pogorjelići. Još od prvog paljenja hrama.

Muči Mojsijev otac u klinku,  vidi obro bostan. Ne može je ni za vrat ,ni za rep dohvatiti. A češe joj se, a njemu se svrbi.

-Haj’ ti meni sve fino objasni makar mogu čuti ako ne mogu razumjeti. A češanje ostavimo za kasnije.

-Može priča kasnije, a sada češljanje. Gori bolan, ne mrem disati.

-Ne budalesaj dijete.

-Ih kaki si. Sevape bi zaradio velike. A ne bi ni tebi loše bilo. Omastio bi se. da samp znaš kaka…

-Uduni odmah dijete, ni jene. Reći ću te babi.

-Ih kaki je ovi muški svijet danas. Umjesto da češljugari, ko svaki kuvetli insan, oni bi da tužakaju.

-Ako hoš pričaj, ako neš nemoj. Naći ću ko će mi sve ispričati.

-Vako je to na priliku i ne priliku bilo: Ti se prašine nakupio pa ti ušla u usta ,u nos i  uši pa sve naopko razabiraš.A priča jednostavna. Simka se udala ,rekla joj mama mamica da se ti nećeš vrnuti ,a ako se i vrneš bićeš manji od nje barem za po glave.Kad te vako gledam meni se čini da si za glavu manji.

Onako usput ja čula Simka mami rekla; kad je tako ,mene svrbi pa se moram pod hitno pošteno počešat.  Ja pitam ; jel to uši ima pa je svrbi.Svi se smiju,ja budala zbog tvoje Simke ispadoh.I još ne skontah šta je to svrbi. Udade se Simka polovinom rata,a njenog jadu na sili mobilisali u domobrane.Simki nije žao bilo.Rekla Semki kakav je kiseo ne bi se ni mlaćenica od njega mogla napraviti.

Još je rekla,sve mi se čini da je grlice ili golubove pogrešno gledo, pa mi ga gura gdje se ženskoj ne tura.Svaki put mu šamarčinu zveknem.Ja mu vičem čing čang; on ništa.Kaže nije kinez pa me ne razumije.Kažem ja njemu nisam ni ja kineskinja ,ali znam da znači rupa niže.Ja to ništa ne razabirem , ali ti prenosim šta sam čula i više ništa ne pitam,da se ne bi sramotila. I jedino  sam skontala da me samo muško može dobro posvrbiti, ne bil bar malo prestalo. Kažu kada ženu svrabež uhvati, uprti je do smrti.

-Skrati malo bona,evo akšam će, a ti razvukla ko pretili hodža teraviju.

-Ma sve su ti hodže pretile. narodska nafaka, đabaluuka.  A ti ho'š najkraće , jel tako.

-Valjalo bi.

-Jebi se , to bi ti najkraće bilo.

Kadifice , ventofičlije  i sedam in pedeset

Zasjeli oni kod Mojsija. Otac na moru sa ljubeznicom, majka kod svojih sa suzama.Nisu zasjeli onako po redu kako to običaj i pravda mahalska nalaže. Zasjeli ko pravi mahalaši,na prepad,ali laganice i tabijatli , jedan po jedna , ili dvoje po dvije.

Dul bašta i dvorište,  velika  kamena česma , odmah kraj kapidžika. Od česme gore veliki hajat duž zida do kuće vodi. Od česme dole kadaifice razbacale boje, sunca hvataju, odgovara im. Na drugoj strani, jugu leđima okrenutoj ruže i nježnije cvijeće hladovinu biraju, da bi bezbrižne mirise pustile.

Svjetlosti sunca  bašta više ne hvata mnogo. Haustor se počeo širiti i mahalu grditi. Izdigla se trospretnica i svu ljepotu bašte u sjenu bacila. Nikla ti dva oblakoder jablana. Ne zna se koji je veći i ljepši, blizanci bili. Jedan srušili smeto im. Cijela se mahala na đenazu jablanu skupila.

Nudili im ogrev meita. Mahala okretala glavu i za leđa pljuvala: pih, pih nalet vas bilo. kako ćeš rod rođeni gorit.

Ono siroče što mu brata streljaše i dan danaske živ. Melo oćosio, ali se inati ,kaže nadživih ja ustađe i četnike, komuniste , nadživiuću ja i ove krvopije.A  moram i dva života izdurat. Svoj i bratov; još kuveta imam bar za ovu pljačkašku vlast.

Niko Jablana ne sluša,nema njegovih mahalaša. Pola ih pobiše,četvtinu međ kontejnere baciše,osmina presvisnu što od gladi,što od sramote, Ona šaka opičenih, dura upravo zato što su opičeni. Zbog njih mu ponekad  žao što nije noge imo da tutnja sa njima po gradu.

Joj što su ti momci dobrijeh zijana činili i vjerovatno ulaznicu za pržun zaradili. Vala i ja se ne bi pržuna plašio da sam na njihovom mjesti. Oprostiće im se. Gdje ćeš zijan ljubavi kažnjavat. Ne ide to tako. Time hodže i svećenici pučanstvo strašili. Šta će drugo hadum ili peder raditi nego prirodnu i čistu ljubav braniti.

Da sakrije od pogleda stranjskih i zlih, sebe i život svoj,  Mojsijev otac podigao na sve tri strane oko kuće hajate  i doksate. Malo grdi dvorište, na kaubojski ranč podsjeća. Bolje i to nego da ti grmalj u familiju i život zaviruje.

Ima tu i dobroga; za mlađariju. Hajati i doksati umreženi, lavitinte prave tvore, ni minotauri se ne bi snašli. Pokušavali stariji ufatiti djecu u zijanu. Nikad ih nisu mogl pronaći. Čuje se frka trka, nekad i cika,  neko ko zapomaže joj, mamo mamice; ali da uhvatiš nekoga to nikad. Odustali od traganja, na vrijeme. Zamalo ih prozvali njuškalama. A to jazuk, jal na poganu hajvansku njušku tuhne jal na komunističke žbire miriše. Mogli  se labirinti srušiti  ali nisu. Bolje pustit djecu da se ćerinjaju nego da te petokraka dan obnoć farovima kuži.

Prvi put Zlata uzletila u Mojsijevu kuću. Godišnji uzela; što će ti more kad ima bašća i cijeće, čak ni troška nema. Uštedi se, dobro je to ponešto uštediti. Tako je mama naučila, otac mandrknuo dok je mala bila. U bašti puno buketa i kita cvijeća, neubranih i neposađenih. Pobraće se i posaditi šta treba. Ima omlatina petnaest dana mira. Komšiluk neće imati mira,načisto ograisao.Skontali šta slijedi,bale pamuka sa Orijenta uvezli.Nek se nađe.

Kupio Mojsije harmoniku,na tavan je sakrio.U mušemu,pa u bošću zamoto.Tavan sa dva katanca spengo.Ključ oprogutao,valjda će izlećet.Sve što ima veze sa muzikom u sanduk limeni zakatančio pa na tavan natandario.Neće njemu niko kvariti petnaest dana ćeifia sa sefardkom.On ne zna od kojih je ješa bio.

Djedove i babe mu ustaša i četnik njemcu prodo,ustaša za trideset kuna,četnik za trideset dinara.Svako svoju valutu išće.Obrazli bili.Neće ti oni tuđe;valute.Oca mu jedva spasili;u Crnu goru pa u Albaniju pa u Palestinu kod nekog roda poslali.Tamo ga zvali mulac.Ni je'ne izrailjske da promuhabeti.Kad se rat strahote završio on se pješke u Bosnu vratio.Neće on u stranoj zemlji jezik učitni ni dana više dana ostati pa sve da ga Mojsije pločama tuleha.

Nije bolan to razlog ,nego se momčić od trinaest ljeta zableno u lijepu Simku.Njegova i nijedna druga.Šest mjeseci pješačio.Sa vukovima spavo,međede ganjo,ničega se nije bojao.A nema ga šta vidjeti;metar i žilet i jedan cenat.Sve se bojo da ga Simka nije prerasla.Ako jeste samo jedan cent on je gotov. Đe će žensko biti veće od   čoeka,to ne vodi na dobro.Jal on jal ona komplkse neke fasuju.

Kad se vrno ,onako pljesniv pravo na Simkina vrata.Izleće joj sestrica,misli on  i pita gdje mu  je Simka.Curiuca ga blijedo gleda.Misli on; zaboravilo djete sestrinog mlađahnog interesđiju.Kaže on taj i taj.

Ona njemu:  Ti i taj sjedi tu ne mrdaj dok babu ne zovnem; Simka se udala.

Razvali junačina plakat ko godina,ali ono muški ,na suho ,suza suzu goni u duši, a insan  muči i u nebo bleji.

Sažali se sestrica pa mu reče:

– Ih jesi neki muškarac,samo što se nisi rasplako ko pizdun.A koju ti Semku trebaš?

-Ne trebam Semku nego Simku.

-Nema ti kod nas nikake Simke.

-Pa kako znaš da se udala ako je ne znaš.

-Morala se udati kad si je pošo tražiti.

-Dobro ako nema Simke, daj bar zovni Semku . Da nju pitam za Simku.

-Ovdje ti nema nikakve Semke.

-Pa ko ima?

-Nema niko doli ja?

-A gdje su ti materr i babo.

-Eno ih u bašči kod šadrvana,jastuče se.

-Pazi kako govoriš ,mlada si ti za taj zbor.

-Jašta radi,mlada a mogu grlice gledat šta rade i mamu što po vazdan i svu noć cvili joj,mamo mamice,a nena mi odavno rhmetli. Hajd ja znam šta je takarenje,pričale mi druge dok smo vezli anterije.Ali ne mogu skontat zašto tolika cika i đefa.Malo se ljudi stisnu i žensko mamu doziva.Kaki im je to fol.

-Hajd mala ne baljezgaj i budi pristojna,ne valja žensko jezičinu puščat, neće se udat.

-Ko je reko da ću se udat?

-Jesi pametna,svaki se insan,jal muški jal žćenski mora udat,oli oženiti.

-Ja za inat neću,nisam budala da iz čista mira vriščim joj mamo mamice a ona ili nije tu ili je rahmetli.

-Šut šejtane nalet te bilo.

-A ti si mi ko neki melek,biva.Vidi te kakav si ko da si prašinu šest mjeseci po sokacima skupljo.

-I jesam bona iz Jerusalima ti klipšem već šest mjeseci,sve letim Simki grlici mojoj.

-Tvoja se grlica udala ne,rekoh li ti ja.

-Pa reče li da je ne znaš.

-Kako ne znam bolan jedan ,to mi sestre Semke druga.

-Eto sad i Semka ima.

-Od kako se rodila u ovoj je kući ima,a ti bekan ništa ne znaš.

-A jel se Simka stvarno udala.

-Najstvarnije jeste ali se i razvjenčala.Bio joj muž domobran pa ga partizani malo potkratili.

Frka Frkica

Peta epizoda IV dio

-Ajd, ne budalesaj. Koji grijeh.

-Kako nije. On dvadeset godina,  ja trideset tri. Zavukla ga još devet. Kakve smo mi budućnosti imali. I taj zavajet moj. Još veći grijeh. Ja osim Boga nisam smjela nikog voljeti.

-Što si ti naopaka.Bogu Božija ljubav, njemu tvoja zemaljska ljubav.Prosto ko pasulj.A godine. Ko ih šiša. Njemu nikad nisu bitne godine. Niti bilo šta . Samo ljepote i bjelina duše. I iskrenost i ljubav.A u tebe bogami toga ima , kolko ho'š. Kad te vako gledam, ima te bona na sve strane. A ti o grijehu. Kako bona neće zgriješiti. I ja bih , namah, da mi kojim slučajem naraste.

-Lako je tebi mila pričati i šaliti se.

-Aha jako lako.Ti ga imaš , i još kukaš.Šuti bona , nemoj dušu griješiti.Lijepo vam je, volite se. I zašto nikad , ni jedno od vas dvoje nikad ne pominje čedo vaše,  Nadu.

Ona pizdunka razvali plkat  ko godina. Ja vala morala pitat. Jes’ mi Dobri rek'o  ne pitaj ni za živu glavu, ali meni niko nije mogo ništa zabraniti. A smatram da nije red nepominjati vlastito dijete ko da ga Bog nije nikad dao.

Plače ona , ne smiruje se. Ja je grlim i tješim.

-Pusti bona ,plač. Smiri se. Pričaj mi , biće ti lakše.

Jok, ne pomaže. Ona ne plače, ona reve.

Ne znam kako je smiriti. A i ja se ne  mogu sabrati.Plače i vrišti, Bože moj.

….

Tu je Frkin rukopis postaje nečitljiv. Do kraja dnevnika. Požutjele stranice. Valjda plakala  dok je pisala. Moraćemo da ga polako restauriramo. Slovo po slove, nema druge.

Sada smo u belaju. Potrajaće.Kako nastaviti dalje.

Odlučili pustiti nešto vezano za Frku iz dugih pisanija, dok ne prebrodimo krizu teksta.

Odlučili se za jahače, oliti bjelavski konzilij.

Oni  jašu Mojsije harmonike baca

Uvod

Članovi konzilija i ašik ljube su se pitali zašto su imali toliko zajedničkog ; a bili tako različiti. Nije to ništa neobično,  objašnjenje je jednostavano. Svi su djeca  Grada Čednosti, osim jednoga, i pola druge . Taj jedan nas je i prvi naspustio. A druga zauvijek.

Grad je, kao i sve u Univerzumu imao svoj ritam i ustrojstvo. Bila je to galaksija za sebe , zasnovana na suživotu zasebnih jedinica , nekoncentričnih krugova u okviru glavnog kruga. Taj glavni krug je bio Grad čednosti, Božiji hram.

Grad čednosti je imao predvorje šireg opsega i poprilične površine. Unutar njega plivala su  četiri dijela koji su i uopšte nisu nalikovali na krugove. Dijelovi su imali  različita obilježja, značenja, brzine i jasne razlike, vjerovalo se nebitne  po značaju. Površine i granice manjih krugova nikad nisu bile jasno određene; bile su podložene promjenjivom zakonu putanja, kretanja i gravitacije

Prvo se desio Vječni . On se nije desio,on se zatekao i poslije bi samo rekao budi i ono biva.

A to što se bivalo je toliko čudesno da se nije moglo riječima opisati.

Zatim zaplesaše zadivljujuće maglice. Uvijek su svojim sjajem privlačile Zemljane. Sada, kada ih je Huble učino dostupnim svakom domu  shvatamo svu ljepotu Božjeg stvaranja i milosti.

Od njih nastaše zvijezde i kreću u njima određene  putanje.  Oko sebe skupljaju malena čeda koja put leptira plešu oko njih. Ponekad je sjaj i toplina zvjezda toliko prvilačna da male iskrice samo nestanu.

Jedna  od zvijezda  postade naše Sunce. Ono rodi svoj svijet putanja. U tom svijetu  zapliva plava, krhka safirna djevojčica Zemlja. Utrobu jej neki zli  džin iz zasjede razdera. Zaskoči je i silova i dok je vrištala i vrištala,đin joj  dio  utrobe  otkide.

Taj dio pobježe zvijeri i uz majčine se skute svi . Uvijek je nedonošće ostao i majci nerazdvojan pratioc. Mjesecom ga i trabantom majčinim nazvaše. Njemu žao jer on je majčin sin i zato ona tuga u pogledu njegovom. Zbog toga  iz njega tolika sjeta izbija i ka majci pliva. Ta čežnja, ta ljubav u mraku sija i majčino srce najbliže nebo noću osvjetljava.

Historija nema tog sjećanja kada se to desilo. Prekratko je ljudsko pamćenje; tek nešto, par sekundi  se nabada.  Ne tako davno par stotina godina prije počeše im  se oči otvarati.

Ljudi su uvijek bili ko dva oka razroka. Jedno čisto,  iskreno u Boga i ljubav vjeruje. Dugo slijepo, zverinje   zlo i smrt zagovara.

Zato je Milostivi Bosnu dao. U njoj Modru rijeku , izvor života. Zatim je Bog  Jedini po Bosni mnogo cvijeće posadio, da bi ih i  druge modre rijeke životom i mirisima napajale. Jedan od tih cvjetova – nama najljepši –  je Božji hram : Grad čednosti.

U njemu se prvo rodila prelijepa  vila Varoš ; Bosna Saraj’ ovasi. Čedna vila, kako je rasla i samo se dijelila, bez da je itko dodirnuo. Po godinama skoro bliznakinja joj, rodila se Mahala.

Dugo,vjekovima poslije nenadano i bahato se uselio Haustor. Mjesta više nije bilo pa neki drugi pagani  oteše predvorje i opkoliše Grad čednosti. Tako nasta Sarajevo.

U centru velikog kruga – a to je bio Grad, nalazio se najmanji i najstariji od ona četiri.

Taj krug  je označen kao Varoš.Prelijepi spoj takarli prošlosti,trena sadašnjosti i nepoznateali sigurno tandarli budućnosti.Svaki vakat će utisnuti svoj pečat. Valeri pretpovijseti ,istkani rimskim mostovima i sjenama mrtvih,pohodiće orijent i  velove čežnje.

Plavetnilo  Zemlje,Grada i Modre rijeke uvijek će privlačiti one sa strane.Od zlih se znalo odbraniti,one progonjene je u zagrljaje ljubavi prihvatalo.To je plavetnilo Božiji dar Bosanskoj čednosti  koji se ne prekida.

Varoš širenjem postade Čaršija. Usporeni, ozbiljni, strogi, neumoljivi i odlučni sudac. Žila kucavica izvjesnosti i blagodati. Nezavisno od žiže javnosti donosi svoje odluke o svemu vezanom za dobrobit, dobrotu i čednost grada. Odluke nisu bile obvezujuće ali su se poštovale, od davnina. I uvijek je bilo; ono što Čaršija  kaže to je ispravno.

Druga krug ili oblast  se zvala Mahala. Ona je nastala odmah poslije Varoši. Teško je definisati njen oblik. U počecima je to bio centrični krug unutar koga je berbrižno spavala  varoš, potom  Čaršija. Vremenom, razvojem Grada  Varš se podjelila na Čaršiju i Mahalu.

Mnogo kasnije stvoreni su Haustora i Predvorje. Čaršija nije nikad promijenila svoj magični izgled. Mahala je poprimala oblik debele elastične potkovice.

Granica Mahale su na  vanjskim dijelovima bile sasvim jasne i određene. Opkoljavale  su krug  Mahale sa tri strane: istoka, juga i sjevera.Unutrašnje granice prema  Čaršiji nisu bile jasno definisane i bile su sklone promjenjivim postavkama zakona relativiteta.

Granični pojasevi su bili izmješani bez jasnih tampon zona, tako da je mahala uglavnom  dopirala i do centra Čaršije. Mahala je ponekad izgledala kao krug koji liči jajetu ili kao polumjesec u fazi kasnog mlađaka.

Ponekad činilo da su Mahala i Ćaršija bili djelovi jednog kruga obojenog u dvije boje. Stvarnost im je odredila istovjetni  tok Različitosti među njima nije izazivalo nikakvih sporova ili netrpeljivost.

Ćaršija i Mahala su bili , slobodno se može reči, sasvim odgovorni i bliski suradnici, možda u najprijateljskijim odnosima među krugovima. Vaistinu Mahala je bila i svjedok i savjetnik Ćaršiji.

Varoš, kasnije Čaršija i Mahala su  imali dva lica: dnevno i noćno. Mahala je vujek bila Mahala  Čaršija je je ponekad bila Ćaršija,posebice kad su se jedna drugoj obraćale.

Danju se radilo, trgovalo, zarađivalo, bogatilo, siromašilo, propadalo i hamalilo. Bogu jednom se molilo u mnogim prelijepim zdanjima podignutim u njegovu salvu.

U Čaršiji je snivalo pola od hiljadu đamija, zapadna katedrala  i samostan, dvije istočne crkve i samostan. Bila je to tu i sinagoga i danas je, i hram je obnovljem, dvije uloge ima.

Mahala je držala drugu polovinu džamija i ezana. Tek pokoju crkvu, katedralu i samostan. Kažu strmo, neimari nisu svikli građevine na strmini dizat. Budale.Kako džamije izdržaše sve potrese i ratove.Ono ratove,ne baš sve.Ali su sve obnovljenje i nove izgrađene.

Trebali su mnogo velelepno crkveno zdanje u mahalu zazidat ; pa dvije ljepote i jedna korist sjedinit. Dvije ljpote: mahala i crkva, jal sinagoga. Korist: još jedan svijedok ,još jedan Kameni spavač da nad Gradom čednosti bdije.

U Ćaršiji su bili smješteni svi najbolji hoteli  mnogo hanova , hamama i bezistana, restorana i kafane i gasulhane. Mahala je imala svoje birtije i bircuze, ali i prelijepe vidikovce, hastahane i česme ,hiljadu njih.

Treći krug se manje više nalazio na zapadnoj strani Varoši i Mahale. To nije bio čisti krug, bio je više eliptičan, podsjećao je na ogromni dječiji balon u prvoj fazi puhanja. Zvao se Haustori. Haustori su imali vrata okrenuta i prema mahali i prema ćaršiji.

Taj krug je nastajao u novije vrijeme, između one dvije velike kataklizme i nastavio se naglo širiti poslije drugog kada je ozvaničeno njegovor ime.

Za vrijeme druge kataklizme većina njihovih stanovnika je katastrofalno skrenulo sa kurseva ljudskosti i čednosti. Na nagovor susjeda iz drugih podneblja počeše sijati zlo. Mnogi su nepovratno izgubili potporu mahale i čaršije. Poslije druge kataklizme grad je očišćen od haustorskog smeća.

Haustori su umislili da su postali vlasnici grada. U Hastore su se tada ; po direktivama iz drugih centara moći ; počeli doseljavati uglavnom bezbožnici: komunisti, olimpijci, preobraćene ustaše i četnici, otpadnici kriščanstva i islama , kao i prozapadnjaci,odnosno pobornici truhlog zapada.

Uskoro su „pročaršijce i promahalaše“ redovno slali na mentalnu ispravaku . Zbog dijagnosticiranih stanja koja su varirala imeđu dvije glavne dijagnoze, morali su  biti izolirani i odstranjeni od svoje najuže okoline.

Dijagnoze:

-Nazadni jer su vjerovali u Boga Jedinog.

-Antikomunistički i nad komunistički elementi jer nisu htjeli pristati na ateizam i klanjanje idolima.

Mnogi mahalaši i ćaršijci su na liječenja  dvođeni  u  nepoznata odredišta. To su uglavnom bili izolovani i skoro nedostupni goli kameni otoci. Pod uzavrelim pržunom u ponom sjaju sunca bolesnici su imali mnogo materijala za svoje fizički i metafizičke  aktivnosti koje su bile osnov oporavka.