Šta znaju ljudi šta je presvisnuti. Malo je njih koji to znaju. To znaju samo oni koji su presvisnuli.
– Dobri ništa se nije desilo , nevinosti mi moje neisplakane. Molim te idi i ostavi me malo samu.
Dobri je gleda u oči :
-Šta mi to tajiš grlice mila? Koji ti jadi crni dušu i kidaju, milo moje? Šta su ti to zvijeri uradili malena moja?
Ne sjeća da li je to izgovorio ili mislio da govori.
Nevinost na jauk , to histeriji vodi. Dobri to zna, prilazi joj, zagrli je blago, zaštitnički. Polako je vodi u sobu, ne gleda upitnike, u prolazu tiho Mojsiju šapće:
-Ako iko zna, ti znaš , ubiti nevino dijete ka’ da si ubio čitav svijet. Gdje će ti duša Mojsije?
Prelaze sobu; oni su jedno ; čini se. Izlaze , na verandi se na zid kuće naslanjaju. Vazduh je svjež i prozračan, mirisav. Kako ne bi bio; ljeto je. Noć je predivna, bagremi cvatu i mirišu , samo bulbul neki ,tamo negdje daleko, u noći , tuguje.
Dolje u kotlini rasula se žmirkajuća svjetla tisuću džamija , kao odraz maglica što žmirkaju sa neba. Dobri saginje glavu, u vrh čela je ljubi, tamo gdje se sa vranom kosom spaja, dašak vjetra joj rosuom kosu miluje , dok se violetna tmina zaštitnićki uvlači u njih dvoje. Povlađuje im.
Gore , nebo se pripremilo za njih dvoje. Ono sve zna. Prigušilo je zvukove, samo putanje nečujno šume. Mjesec i zvijezde su pojačali sjaj, trebaće im svjetlost, da njene suze sjaje poput bisera i da se tuga nesmetano popenje do maglica i prospe velove krikova po njima. Od suza djetinjih i ženskih , maglice žive , trepere i sjaje .
Dobri ne želi da poremeti ovu Blagoslovljenu noć, ali mora. Osjeća da je vrijeme da prošapće:
-Dođi i plači djetešce , ja sam tu, dođi i plači malena moja, sve će biti u redi.
To nije bio plač , to nije bio jauk , to je bila vrišteća bol ,što ledi um; što snagu tijelu otima. Frka na drveni pod obeznanjena pada. Uvija se i grči i plače. A onda , prolomi se krik djeteta kome razdiru utrobicu , trgaju nesazreli pupoljčić , koga deru, koga ubijaju, kome srce kidaju , kome dušu čupaju, čiju nevinost na konfete sjeckaju i u ledene gromade bucaju.
Grči se dijete, uvija, vrišti i doziva:
-Boli Bože Mili, kako to samo boli, Bože Mili, pomozi mi. Pomozite molim vas, skinite čudovište sa mene. Joj mamo, mamice mila ,dođi pomozi mi,boli me majko moja, šta mi to radi. Ja sam samo dijete, hoće li iko da mi pomogne.
Dobri se nježno spusti pored nje. Leže i čvrsto je grli, sada su njih dvoje samo ranjiva djeca , u fetalnom položaju. On suza nema, ona ih ima za dvoje , za petoro, za devetoro, za svu nevinu djecu kojima utrobe deru i kidaju, kojima monstrumi pilama motornim nevinosti na komadiće sjeckaju.
Frka kroz suze grlicu traži, nje više nema da je spašava. Sada je sama i prepuštena sebi utonala u mračni bezdan bola i sve dublje tone.Mrak je privlači, djeluje smirujuće iako zna da zlo joj sprema.
On je samo čvršće stisne i još tiše ponavlja:
-Plači dijetešce, ja sam tu, plači maleno moje, sve će biti u redu, samo mi dođi i daj plači djevojčice mala.
Ona ne prestaje vrištati, odguruje ga i po grudima, pomahnitalo iz sve snage ga šakama bije i udara i tuče; kao da je on onaj što joj utrobicu rastura, maleni pupoljčić kolcem dere i razara, čudovišnu bol zadaje, srce na komade sjecka.
Dobri se ne brani , samo joj šapće :
-Plači dijete, plači maleno moja djetešce, nebo te gleda i piše, samo se vrati i plači djevojčice, ja sam tu.
No, čini se da ona nikad prestat neće, samo vrišti i vrišti i Dobrog tuče i tuče. Ne prestaje da vrišti i da gaudara .
-Šta mi to radite ljudi dobri, ja sam samo malo sleđeno dijete, što hoće da se svidi i da voli”
Ništa je ne zaustavlja, ništa je ne smiruje , ipak Dobri samo ponavlja i ponavlja:
-Dođi i plači dijete, plači maleno moje djetešce, ja sam tu, sve će biti u redu, samo mi dođi i daj , isplači se djetešce malo.
-Šta mi to radite dobri neljudi, ja se u sve vas zaljubila , a vi me ubijate. Ja sam samo mala djevojčica koja vas je sve zavoljela. Ništa vam ja ne znam , niko me ničemu nije naučio. Moje su djetinje srce ubili, i na križ kam kamasti razapeli. Ništa vam je ne znam , samo znam da neku ljubav hoću , snove hoću, bolero hoću; sve bih za vas dala; a vi mi srce kidate, dušu lomite, u duboko blato me gurate.
I nastavlja da vrišti , ali se nešto manje grči i uvija , kao da joj bol utrobe popušta.Vrisak leprša ka nebu da bi ga ovo primilo i jekom jačim vratilo.Pa klizi niz Sedernik do Bjelava i mahala. Stiže do čaršije, tu krug oko Vječnice pravi, pa se uz Bjelave vraća u tužni vrt na Sederniku.
Hana ćuti , suze joj niz lice idu, grize nokte i nikad ih neće prestati gristi. Zna kriva je, mogla je pomoći: ali i ona sama je, koliko juče, bila dijete. Mislila je da se ono dvoje, smo malo luđe, oko brizli, što se prže , igraju. Pomisli, da im je htjela pažnju skrenut na tavu, da brizle ne izgore. Ipak , osjeća da znala je šta se dešava i da se podsvjesno svetila.
Lenji jeca i u zemlju gleda.
Deba ništa ne anlaiše, pita se šta je mahnitulji i kaže Mojsiju
-Dođeš mi milju i kusur, ali meni dosta milja.
Mojsije ga ne čuje lupa glavom u doksat, onako kako to on zna, svojski i ljudski. Hek čelenkom u štok. Pa opet i opet, hek i hek, sve jače i jače. Lupa se i sam sa sebom , psovkom razgovara:
-Konju jedan, pas mater konjsku , ko si ti jebote, da jedno dijete blatiš i ubijaš ?Gdje ti je pamet odrtino morička bila?
I vrti se i ljulja kao derviša ples, kada se zaluđuju, kada im se vrti u glavi, a u njoj sve manje krvi, a oni sve bješnji i huđi i luđi i blijeđi, okreću se i okreću, i ne prestaju da se okreću dok se ne baildišu i u krug ne popadaju. Kažu ekstazu dožive. Jok bolan, to se njima samo jako zamnta. A šta će derviš učiniti kad mu se zamanta. Složi se ko pokošene brizle.
I Mojsije ponavlja i ponavlja o konju, psu i kune – pameti nikad ne došo. Šta će, starac ima dvadeset godina, te zime napunio.Kad mu krv procuri, iz arkada šiknu i bijeli patos što ga jutros Frka sa ljubavlju, za druge i drugare čistila i bjelila i pjevala ; ej, crven fesić u dragana moga , ej mamo mamice.
Da zna Deba šta se desilo reko bi:
– Eto joj ga sad, hoće ona pjevati i belaj zazivati.