Dio drugi
Dio prvi
Kako nacrtati apokalipsu u par poteza
Autor:
Vedad Šabanadžović
No comments
Category Archives: Umjetnost
Tri generacije pod krovom Galerije Bosna zemlja Božije milosti
U sredstvima informisnaja , na marginama je objavljenna vijest:
Začuđujuća i veoma hrabra odluka autora i Galerije.
Epidemiološka situacija nije baš sukladna trenutku , koliko samoj postavci izložbe.
U pozadini odluke / opravdanje ( ? ) održavanje izložbe, navedeni su razlozi:
1.Kulturnii umjetnički događaj ovakvog kova se u našem gradu ( a i u BiH), dešava svakih par godina
2.Konceptualni motiv izložbe , ali i cjelokupnog umjetnikovog opusa je bjeg od surove stvarnosti u vesele , iskričave i čudesne svijetove slikarstva ,karikature, humora ,iluzija, realnih i nadrealnih prizora,događaja i likova. Od cvijetnih , svijetlih i suptilnih krjaolika, nježne i vrckave skoro nestvarne Maze , do ilustracija i junaka svijeta stripa, ali i apokaliptičnih naznaka otrgnute od svakodnevnice , kao reciprocitet svim vremenima.
Radovi su vrlo stvarni, konkretni ,bojeni probranim , nježnim bojama svih nijansi i valera ( i tehnika) , od svijetlih skoro veselih i razigranih , do onih koji to nisu.Izuzetno oplemenjeni iskričavim tonovima bosanskog duha, jezika i smisla za humor, satiru i realnost djela govore o svestranom i kompletnom umjentiku , kome su svi segmenti umjetnosti , poetike i osjećaj za stvarnost do u tančuine poznati.
Čak i kada njegove slike nijeme govore sve jezike svijeta.
3.Tri generacije pod jednim krovom
Galerija Bosna zemlja Božijer milosti persistira tri i po godine.Čitavo vrijeme , od postanja u Galeriji su radovi dva umjentika.
Sada im se pridružuje treći umjetnik , Vedad Šabanadžović , često nagrađivani učesnik međunarodnih izložbi i konkursa.
Nećemo reči koincidencija , ali ipak , malo je neobično da su autori istog prezimena i da su rađani svakih 30 godina:
Hajro Šabanadžović slikar , pisac ,kritičar , esejist i žurnalaista ,1951. g.
Vedad Šabanadžović komparativni književnik ,bibliotekar,slikar, pop art i strip umjetnik, ilustrator, karikaturista , 1981. g.
Vanja Šabanadžović slikar i ilustrator , 2011. g.
Ako dodamo da je njihov najbliži predak , začetnik , umjetnik posebnog kova Sado Šabanadžović rođen 1921. g. onda je to , sasvim logično, porodični usud.
Dođite i posjetite izložbu svestranog umjentika Vedada Šabanadžovića u galeriji
Bosna zemlja božije milosti.
Tri generacije pod jednim krovom, vrlo rijedak i neobičan događaj.
Vjerujemo da Galerija Bosna zemlja Božije Milosti može ponuditi mnogo toga :
impresivnog , realnog i aprstraktnog , koloritnog i poprilično groteskonog, a oko posmatraća će ocijeniti ljepotu , ugođaj i kvalitet prezentiranog.
Dakle , vidimo se već u subotu 31.10.u 14.00 .
Izložba traje 10 dana.
Hajam – Rubaije 74. i 75.
74
Mesece slasti koja ne vene,
kad umrem, jednom seti se mene.
Koliko puta sjaćeš na nebu,
nad istom baštom – bez moje sene?
75
Kad među goste prođeš,
k’o međ’ zvezdama,
travnom putanjom što je tvoja noga zna,
na mestu gde nekad ja samovah pijan,
okreni čašu – i iskapi je do dna!
Zaboravljene ljepote Božije ljubavi i darivanja zaleđena kistom ( I dio )
Zaboravljene ljepote Božije ljubavi i darivanja ,
zaleđena kistom u Galeriji Bosna zemlja Božije milosti.
Uvod
Pitali nas kako nastaju mjesečeva i druge slikovne bajke.
Nismo sigurni da bi nas razumjeli,
jer ponekad ni sami ne shvatamo kako nam boje pomute um
i misleno se prospu po platnu , sledivši se za vječnost.
Ako kažemo sve počinje s ljubavlju ,
u redu je; istina je.
Ali ipak , to nije sve!
Mnogo je ljubavi i poetike utkano u svaku sliku.
Prvenstveno Božije ljubavi i milosti,
koje se posredstvom umjentikovih ruku
i zabezeknutog uma pokušavaju prenijeti na platno.
Fasciniranost Božijim blagodatima ,stvaranjima i stvorenjima ,
djeluje na boje i one postaju odane i razigrane,
nježne , plemenite , pune radosti i ushićenja.
No , to se ne može u jednom zapisu opisati,
ako se ikako može razumljivo objasniti,
jer mi ljudi smo uglavnom neuki i nemamo vremena za takve sitnice.
A i svaki zaleđeni kadar ima svoju priču , osjete i svoje boje.
Često se zamislimo:
Odrekli smo se Boga Jedinog radi žurbe i “egzistencije “!?
Trpamo i trpamo, preko tijela braće gazimo, samo da je nama dobro.
Zaboravljamo da se dobro samo od Boga dariva, i dobrim vraća.
Dobra koja pribavljamo , a uz koja nije pomenuto Božije ime i Božija milost nije dobro.
Mislite da smo skrenuli od naših slika?
Nismo, nikako nismo. One su dio uvijek ustreptalih damara.
Svi mi imamo/nosimo Božije darove u sebi.
Istovjetne i neslućene, od samog rođenja.
Još u majčinim utrobama, dok smo jedno krhko
i prelijepo ništa , tek začetak jednog posebnog mikrokosmosa ,
Bog milostivi nam udahnjuje dušu ,
darujujući ljubav ,milost i znanje.
Rođenjem počinjemo gubiti ono što nam je dato.
Roditelji, okolina, škola,društvo nas
( upravo tim redom )
počinju sputavati ,braniti nam i ograničavati.
Dok smo djeca ne razumijemo odrasle – “učitelje”.
Želimo se samo igrati i “dječijoj” mašti ,
toj božanskoj iskrici pustiti na volju.
Budi miran,budi dobra,ne prljaj se,
ako ne budeš dobar ili poslušna ukrašće te neko,
oni drugi zli ljudi…
Prosto sluđujemo djecu koja nevino i sa radošću
hoće samo da uživaju u Božijim blagodatima…
Oni koji uspiju sakriti ili sačuvati svoju djetinju dušu
ili dio nje , kad “odrastu” nastave se igrati
i stvarati svoje nove , predivne svijetove .
U narednom periodu ćemo vas , vizuelno i riječima,
upoznati sa nekim čarolijama i biserima Galerije
Bosna zemlja Božije milosti.
Slika 1.
Mjesečeva bajka
( Slika u porodičnom vlasništvu )
Slika Mjesečeva bajka je vrlo neobična ,
jedinstvena u poznatom svijetu slikarstva.
Po svim značajkama odudara od bilo čega do sada naslikanog .
Bijeg od bilo kog poznatog pravca ,teksture ili tehnike?
Jednostvana kombinacija , dvije boje, bijela i plava u tisuću valera .
Nebo, Mjesec , Planina , golet (možda srebrena zimzelen)
i Modra rijeka u uskovitlanom zagrljaju snježne noći.
Sve se prelijeva i iskri , obasjano mjesečevim srebrom,
naizgled statično, a tako puno života.
Predah između dvije sniježne oluje išaran je munjama?
Snaga olujnog neba koje prijeti ,
uzavrelost nabujale rijeke koja nosi sve pred sobom ,
nasuprot mirnog ,tihog, dvozračnog mjeseca ,
koji , uz pomoć snježnih kristala prosijava,
svjetleći planinu nadrealnom čipkastom bjelinom ,
koja blješti i obasjava noć vizurom iskona.
Umjetnikov krhki univerzum nema jasno bojenih granica.
Sve je u naznakama , a tako nježno i jasno tkano i pleteno.
Upitno je gdje se završava planina , a gdje počinje noć?
Da li na obodima čipkastih zmijica ili visoko gore do samog Mjeseca.
A možda , u tom beskrju snijeg ponovo počinje bojažljivo da leprša ,
strahujući da ne baci sjenu na Srebrenu svjetlost ,
koja se vlastelinski ustoličila na blago osjenčenim zidinama
i hridima u vrhovima planine.
Jedino se neukrotiva ljepota , uvijek nestvarne Modre rijeke ,
kao neki perpetum mobile ,
iznova , kao nekim prividom vraća , da upije milost Mjesečeve bajke.
Posmatrač je u prilicu da sam povuče neke granice
i subjektivnom percepcijom odredi da li se to bjelasaju nebeska bespuća,
goleti planine ili srebrena zimzelen.
Ili , možda , zabezeknuti slikar , opijen mirisom eteričnog ozona,
bojuom neštedemice posipa krajolik, i ledi tisuće iskričavih zmijica.
A opet ima tih vječito zaljubljenih sanjalica ,
rukom u ruci, ljubavlju na usnama, srcem krvavim i živim na dlanu
koji prepoznaju uzvišenu nježnost i blagost ,
kojom se Božija ljubav, milost i dobrota ,
prelijevaju obzorjem djetinjih snova.
Ipak uputićemo vas u jednu tajnu:
-Svaka ljepota je u oku posmatrača.
A mudraci nas od iskona uće :
– Oči su ogledalo duše.
Bog je Milostiv ,
Hvala ti .
Aldijana Kajtezović – Pjesma
Trebala sam te ukiseliti
I sačuvati za koji obrok,
A ovako trula,
Ne vrijediš mi ništa.
Trebala sam ti bar
mašnu staviti,
Da te prepoznam među drugim
Djevojčicama
Joj , Levata majko mila / Igrokaz na dan 26. Novembar / Studeni
Danas je Utorak 26. Novembar / Studeni 2019 ,godine i traje koliko mi znamo do ponoći (24 oo h).Kako meteorolozi kažu,a veterinari se slažu da je to 330 dan u godini.onda mi nruke izračunali da je do kraja ovog lita ostalo još tri'set pet snježnih dana.
Oni tako kažu.
Kako oni znaju da je to 2019. godina po bilo kome ili bilo čemu.
Nekome je to prva , nekome 65, rijetkima preko osamdeset,na prste brojeni preko stojanke , a još nam kažu, nekome mere biti 511 , 666 ili više godina. Ako toliko doživi. A ne postoji mogućnost,još uvijek.Samo je jedan Metuzalem i par njegovih najdirektnijih potomaka.
Ono mogli su ljudi nakantat hejbet godina. Zauvijek. Možda i u beskonačnost stići. Ali vole voće. Jabuke i tako to. Bitno da je zabranjeno. Što veći veto , to je slađe.
Koga briga za reprekusije. Ne m're se odoljet. O kaznama poslije , kada glava zaboli. A i mi kontamo, kako ćeš joj ba odoljeti. Obla , sjajna , mehka ko duša, čvrsta ko kamen. Drhti i biba se ko rosa na jutarnjem povjetarcu. I slasna . Duša čovjeka da zaboli.
Šta to? Kontate vi.
Ma voćka ta. Svaka. Ima ih tone i nijedna ista, a sve nalik jedna drugoj.
Da li ste vi ikad vidjeli dvije iste voćke, pogotovu one zabranjene?
Normalno da niste. I nećete. Doklen god živjeli.
Radi njih čovjeku biva žao ,što ne m're nakupiti Metuzalemove godine, barem.
Joj što bi to bila fešta od vočki. Čovjek da poludi.
Neke blentovije načisto polude. Izguibe se i ne znaju kako brati voćke. Radi njih je i zmišljena sprava blesimetar. Kad god ne uberu neku voćku, a to im se nikad ne dešava, blesimetar zazvoni. I ne samo zazvoni nego se valja od šege i štanca poruku ko brzojav:
-S.O.S. joj levata S.O.S majko mila, manaite mi S.O.S Nek se blentovije podave, podave .
Po računici , koju smo blesimetrom provjeravali, danas je 274, dan u godini. Po računici koju nismo blesimetrom skontali, do kraja te iste gopdine ostalo je još 91 dan.
Taki vam je i odnos blentovija i onih koji zamalo nisu blentovije.
Pa vi vidite šta vam je raditi. Ako ste već iz rahatluka radi ljepote prognani , iskoristite vrijeme i naučite se brati voće. To vam je najpametnije. Inače sve ostalo je šuplja priča.
Što bi poete rekle:
Snijeg pade na behar na voće.
U prevodu:
Joj ,levata majko mila. Ne obraše voće na vrijeme.
Hajam – rubaije 114 i 135.
Čovjek i svijet
114.
Kad jednom na zemlji ne bude nas – svijet će biti svijet,
Kad nam se izgubi i trag i glas – svijet će biti svijet.
I prije nego što smo bili mi – svijet je bio svijet,
I nama kad kucne zadnji čas – svijet će biti svijet.
135.
Bez moje sam privole na svijet došao,
I na njemu život u čudu gledao;
Protiv volje idem: dakle šta je svrha
Dolaska, odlaska – ja bih rado znao?
Omar Hajam – Rubaije 106 i 112
Čovjek i svijet
106.
Niko nije zavirio, otkad ovaj svijet posta,
Za sudbine zastor, mada kušalo je ljudi dosta.
Sedamdeset i dva ljeta ja danju i noću razmišljah.
Ali ništa ne doznadoh, neriješena tajna osta!
112.
Kakve nosi događaje ova noć – ne pitaj,
Za sve ono što dolazi pa će proć – ne ptaj.
Ti ovaj čas upotrijebi kao dobru zgodu:
Što je prošlo ne spominji, što će doć – ne pitaj!
Hajam – Rubaije 56. – 57.
56
Kad svetlost poželim da ublažim tamu,
nekad jarost tešku, nekad ljubav samu,
ako u kafani samo za tren zasja –
biće mnogo jača no u praznom hramu.
57
Znajuć’ tvoje zamke i vatreni meh
da l’ opasnom stazom lutati ja smeh?
Ti me nećeš, ipak, Sudbom oboriti,
želeći da pad moj pretvoriš u greh.
Hajam – Rubajie 62 i 63
62
Nikad srdit dečak ćup iz kojeg je pio,
sanjama i srcem i oblik njegov slio,
poželeti neće da taj spomen slomi,
ni u strašnom besu, ma kakav taj bio.
63
U grobnoj tišini, kad utihnu buka,
ružni lonac reče: „Tuđa je to bruka.
Smejete se meni, al’ niko ne pita
da li je grnčaru zadrhtala ruka?“