Zaboravljene ljepote Božije ljubavi i darivanja zaleđena kistom ( I dio )

 

Zaboravljene ljepote Božije ljubavi i darivanja ,

zaleđena kistom u Galeriji Bosna zemlja Božije milosti.

 

Uvod

Pitali nas kako nastaju mjesečeva i druge slikovne bajke.

Nismo sigurni da bi nas razumjeli,

jer  ponekad ni sami  ne shvatamo kako nam boje pomute um

i misleno se prospu po platnu , sledivši se za vječnost.

Ako kažemo sve počinje s ljubavlju ,

u redu je;  istina je.

 

Ali ipak , to nije sve!

 

Mnogo je ljubavi i poetike utkano u svaku sliku.

Prvenstveno Božije ljubavi i milosti,

koje se posredstvom umjentikovih ruku

i zabezeknutog uma pokušavaju prenijeti na platno.

 

Fasciniranost  Božijim blagodatima ,stvaranjima i stvorenjima ,

djeluje na boje i one postaju  odane i razigrane,

nježne , plemenite , pune radosti i ushićenja.

No , to se  ne može  u jednom zapisu opisati,

ako se ikako može razumljivo objasniti,

jer mi ljudi smo uglavnom neuki i nemamo vremena za takve sitnice.

A i  svaki zaleđeni kadar  ima svoju  priču , osjete  i svoje boje.

 

Često se zamislimo:

Odrekli smo  se Boga Jedinog  radi žurbe i “egzistencije “!?

Trpamo i trpamo, preko tijela braće gazimo, samo da je nama dobro.

Zaboravljamo da se dobro  samo od Boga dariva, i dobrim vraća.

Dobra koja pribavljamo , a uz koja nije pomenuto Božije ime i Božija milost nije dobro.

 

Mislite da smo skrenuli od naših slika?

Nismo, nikako nismo. One su dio uvijek ustreptalih damara.

 

Svi mi imamo/nosimo Božije darove u sebi.

Istovjetne i neslućene, od samog rođenja.

 

Još u majčinim  utrobama, dok smo  jedno krhko

i prelijepo ništa , tek začetak jednog posebnog mikrokosmosa ,

Bog milostivi nam  udahnjuje dušu ,

darujujući ljubav ,milost i znanje.

 

Rođenjem počinjemo gubiti ono što nam je dato.

 

Roditelji, okolina, škola,društvo nas

( upravo tim redom )

počinju sputavati ,braniti nam i ograničavati.

 

Dok smo djeca ne razumijemo odrasle – “učitelje”.

Želimo se samo igrati i “dječijoj” mašti ,

toj božanskoj iskrici pustiti na volju.

 

Budi miran,budi dobra,ne prljaj se,

ako ne budeš dobar ili poslušna ukrašće te neko,

oni drugi zli ljudi…

 

Prosto sluđujemo djecu koja nevino i sa radošću

hoće samo da uživaju u Božijim blagodatima…

 

Oni koji uspiju sakriti ili sačuvati svoju djetinju dušu

ili dio nje , kad “odrastu” nastave se igrati

i stvarati svoje nove , predivne svijetove .

 

U narednom periodu ćemo vas , vizuelno i riječima,

upoznati sa nekim  čarolijama i biserima Galerije

Bosna zemlja Božije milosti.

 

Slika 1.

 

Mjesečeva bajka

 

( Slika u porodičnom vlasništvu )

 

Slika Mjesečeva bajka je vrlo neobična ,

jedinstvena u poznatom svijetu slikarstva.

Po svim značajkama odudara od bilo čega do sada naslikanog .

Bijeg od bilo kog poznatog  pravca ,teksture  ili tehnike?

Jednostvana kombinacija , dvije boje, bijela i plava  u tisuću valera .

 

Nebo, Mjesec , Planina , golet (možda srebrena zimzelen)

i Modra rijeka u uskovitlanom  zagrljaju snježne noći.

Sve se prelijeva i iskri , obasjano  mjesečevim srebrom,

naizgled statično, a tako puno života.

 

Predah između dvije sniježne oluje išaran je munjama?

Snaga olujnog  neba koje prijeti ,

uzavrelost nabujale rijeke koja nosi  sve pred sobom ,

nasuprot mirnog ,tihog, dvozračnog mjeseca ,

koji , uz pomoć snježnih kristala prosijava,

svjetleći planinu nadrealnom čipkastom bjelinom  ,

koja blješti i obasjava noć vizurom iskona.

 

Umjetnikov krhki univerzum nema jasno bojenih granica.

Sve je u naznakama , a tako nježno i jasno tkano i pleteno.

Upitno je  gdje se završava planina , a gdje počinje noć?

Da li na obodima čipkastih zmijica ili visoko gore do samog Mjeseca.

A možda , u tom beskrju  snijeg ponovo počinje bojažljivo da leprša ,

strahujući  da ne baci sjenu na Srebrenu svjetlost ,

koja se vlastelinski ustoličila na blago osjenčenim zidinama

i hridima u vrhovima planine.

Jedino se neukrotiva ljepota , uvijek nestvarne Modre rijeke ,

kao neki perpetum mobile ,

iznova , kao nekim prividom vraća , da  upije milost Mjesečeve bajke.

 

Posmatrač je u prilicu da sam povuče neke granice

i subjektivnom percepcijom odredi da li se to bjelasaju nebeska bespuća,

goleti planine ili srebrena zimzelen.

Ili , možda , zabezeknuti  slikar , opijen mirisom eteričnog ozona,

bojuom neštedemice posipa krajolik, i ledi tisuće iskričavih zmijica.

 

A opet ima tih vječito zaljubljenih sanjalica  ,

rukom u ruci,  ljubavlju na usnama, srcem krvavim i živim na dlanu

koji prepoznaju uzvišenu nježnost i blagost ,

kojom se  Božija ljubav, milost i dobrota ,

prelijevaju obzorjem djetinjih snova.

 

Ipak uputićemo vas u jednu tajnu:

-Svaka ljepota je u oku posmatrača.

 

A mudraci nas od iskona uće :

– Oči su ogledalo duše.

 

Bog je Milostiv ,

Hvala ti .

 

 

Joj , Levata majko mila / Igrokaz na dan 26. Novembar / Studeni

Danas je Utorak 26. Novembar / Studeni 2019 ,godine i traje koliko mi znamo do ponoći (24 oo h).Kako meteorolozi kažu,a veterinari se slažu da je to 330 dan u godini.onda mi nruke izračunali da je do kraja ovog lita ostalo još tri'set pet snježnih dana.

Oni tako kažu.

Kako oni znaju da je to 2019. godina po bilo kome ili bilo čemu.

Nekome je to prva , nekome 65, rijetkima preko osamdeset,na prste brojeni preko stojanke , a još nam  kažu,  nekome mere biti  511 , 666 ili više godina. Ako toliko doživi. A ne postoji mogućnost,još uvijek.Samo je jedan Metuzalem i par njegovih najdirektnijih potomaka.

Ono mogli su ljudi nakantat hejbet godina. Zauvijek. Možda i u beskonačnost stići. Ali vole voće. Jabuke i tako to. Bitno da je zabranjeno. Što veći veto , to je slađe.

Koga briga za reprekusije. Ne m're se odoljet.  O kaznama poslije , kada glava zaboli. A i mi kontamo, kako ćeš joj ba odoljeti. Obla , sjajna , mehka ko duša,  čvrsta ko kamen. Drhti i biba se ko rosa na jutarnjem povjetarcu. I slasna . Duša čovjeka da zaboli.

Šta to? Kontate vi.

Ma voćka ta. Svaka. Ima ih tone i nijedna ista, a sve nalik jedna drugoj.

Da li ste vi ikad vidjeli dvije iste voćke, pogotovu one zabranjene?

Normalno da niste. I nećete. Doklen god živjeli.

Radi njih čovjeku biva žao ,što ne m're nakupiti Metuzalemove godine, barem.

Joj što bi to bila fešta od vočki. Čovjek da poludi.

Neke blentovije načisto polude. Izguibe se i ne znaju kako brati voćke. Radi njih je  i zmišljena sprava blesimetar. Kad god ne uberu neku voćku, a to im se nikad ne dešava, blesimetar zazvoni. I ne samo zazvoni nego se valja od šege i štanca poruku ko brzojav:

-S.O.S. joj levata S.O.S majko mila, manaite mi S.O.S Nek se blentovije  podave, podave .

Po računici , koju smo blesimetrom provjeravali, danas  je 274,   dan  u godini. Po računici koju nismo blesimetrom  skontali,  do kraja te iste gopdine ostalo je još 91 dan.

Taki vam je i odnos blentovija i onih koji zamalo nisu blentovije.

Pa vi vidite šta vam je raditi.  Ako ste već iz rahatluka radi ljepote prognani , iskoristite vrijeme i naučite se brati voće. To vam je najpametnije. Inače sve ostalo je šuplja priča.

Što bi poete rekle:

Snijeg pade na behar na voće.

U prevodu:

Joj ,levata majko mila. Ne obraše voće na vrijeme.

Hajam – rubaije 114 i 135.

 

Čovjek i svijet

114.

Kad jednom na zemlji ne bude nas – svijet će biti svijet,

Kad nam se izgubi i trag i glas – svijet će biti svijet.

I prije nego što smo bili mi – svijet je bio svijet,

I nama kad kucne zadnji čas – svijet će biti svijet.

 

135.

Bez moje sam privole na svijet došao,

I na njemu život u čudu gledao;

Protiv volje idem: dakle šta je svrha

Dolaska, odlaska – ja bih rado znao?

Omar Hajam – Rubaije 106 i 112

 

 

 

Čovjek i svijet

 

106.

Niko nije zavirio, otkad ovaj svijet posta,

Za sudbine zastor, mada kušalo je ljudi dosta.

Sedamdeset i dva ljeta ja danju i noću razmišljah.

Ali ništa ne doznadoh, neriješena tajna osta!

 

112.

Kakve nosi događaje ova noć – ne pitaj,

Za sve ono što dolazi pa će proć – ne ptaj.

Ti ovaj čas upotrijebi kao dobru zgodu:

Što je prošlo ne spominji, što će doć – ne pitaj!

 

 

 

 

Hajam – Rubaije 56. – 57.

 

 

56

Kad svetlost poželim da ublažim tamu,

nekad jarost tešku, nekad ljubav samu,

ako u kafani samo za tren zasja –

biće mnogo jača no u praznom hramu.

57

Znajuć’ tvoje zamke i vatreni meh

da l’ opasnom stazom lutati ja smeh?

Ti me nećeš, ipak, Sudbom oboriti,

želeći da pad moj pretvoriš u greh.

 

Hajam – Rubajie 62 i 63

62

Nikad srdit dečak ćup iz kojeg je pio,

sanjama i srcem i oblik njegov slio,

poželeti neće da taj spomen slomi,

ni u strašnom besu, ma kakav taj bio.

63

U grobnoj tišini, kad utihnu buka,

ružni lonac reče: „Tuđa je to bruka.

Smejete se meni, al’ niko ne pita

da li je grnčaru zadrhtala ruka?“

Hajam – Rubaije 70. – 71.

70

Pokajanje moje osjećam k’o teg.

Možda to moj bješe u pijanstvu bjeg.

Jer – proleće dođe i ruža procvjeta,

pa kajanje moje nestade k’o snijega.

71

Iako je vino zaručnik izdaje

Pitanje moje vječno će da traje:

Može li vinar sebi da kupi

pola vrijednosti onog što nudi?

 

pB

Hajam – Rubaije 68. -69.

 

 

 

 

68

Pepeo mog tela kad pokopan bude

k’o mirisna zamka privlačiće ljude.

Čak iskreni vernik zastaće nesvesno

da udahne vazduh kada prođe tude.

69

Idolima davah svoju veru čednu,

sad sliku o meni načiniše bednu:

U plitkome vrču čast mi potopiše,

prodavši moj ugled tek za pesmu jednu.

 

Hajam – Rubaije 64. – 65.

 

 

 

 

64.

O krčmaru mrkom kod koga sam pio

jedan mi prošapta: „Đavolu je mio!“

Na to iskušenje, s prezirom uzvratih:

„On je dobar drugar, i uvek je bio!

 

65.

Uzdaha teških ćupu se iskralo:

„U staroj glini vlage je nestalo.

Daj mi da srknem voljenog soka.

Živnuću, možda, malo po malo!“