Category Archives: Umjetnost

Na Božić ujutro ja

ustajem prije svih i

trčim

bosa po patosu

predsoblja

da gledam baku

kako prišiva novo

dugme na moju prošlogodišnju

krpenu lutku

U mutnoj vodi

Autor : Vedad Šabanadžović

Sad si moja. U mom je snu dio tvog sna.

Sad spava i ljubav i bol i težina sva.

Noć je sišla na nevidljivim kotačima,

I ti, jedina, snivaš u meni poput jantara.

Nitko drugi, ljubavi moja, neće spavati u mojim snovima.

Pođi, pođimo zajedno, preko voda vremena,

Nitko osim tebe neće putovati sa mnom preko sjena,

Ni sunce, ni mjesec — samo ti, moja zimzelena.

Iz tvojih ruku, sa tvojih mekih otvorenih dlanova

Nježne pjesme padaju i nestaju kao kapi,

Sklopila si svoje oči, poput siva krila dva,

Dok ja plutam vodom koja teče, koja me odnosi:

A u svojoj sudbi vrti se noć, zemlja, vjetar —

Ja sam bez tebe, sâm, samo tvoj san.

Na konja! srce burno reče;
poletjeh skoro isti tren.
Ljuljuška se već zemlji veče,
gorom se plela noćna sen;
ramena hrasta-ispolina
već zaogrnu maglen skut,
iz žbunja gledaše me tmina
stotinom očiju uz put.

Mesec se mutni tužno njih’o
zasjevši na oblačka hum,
mahaše vjetar krilom tiho,
stravičan slušah njegov šum;
noć čudovišta bezbroj stvori,
al’ bodra radost svlada strah:
o, kakvom vatrom krv mi gori!
U srcu kakav je oganj plah!

Spazih te i tvoj pogled mio
ozari svaki damar moj;
svim srcem tvoj sam bio,
svakim sam dahom bio tvoj.
Proljećni rumen ćutat  je lako
obavijao tebe snenu svu,
pa nežnost za me – Bože! Kako,
čime zaslužih sreću tu?

Al’, avaj! mlado sunce sinu,
rastanak srce steže tad:
u poljupcu ti pih milinu,
u oku tvome čitah jad!
Ja podjoh;jadan bolom skoljen,
pratio me pogled tvoj:
pa ipak, sreće biti voljen,
sreća je  voljeti, Bože moj!

Između zubaca jedne zamke

Noga je ostala lisice bijele

A kapi krvi po snijegu

Kapi krvi lisice bijele

Kao tragovi ostaju ostaju po snijegu

Tragovi lisice bijele

To ona bježi na tri noge

Pod zracima zalazećeg sunca

I dok tako bježi nosi u zubima

Jednog još živog zeca

Svaka tvoja reč,

u meni je do pesme porasla

svaka tvoja reč.

Svaki tvoj dodir,

u meni je do zagrljaja porastao

svaki tvoj dodir.

Naš slučajni susret,

u meni je do života porastao,

naš slučajni susret.

Sve što mi se zbog tebe dogodilo,

kao očarano živi u meni,

i čini se , neće proći

sve što mi se zbog tebe dogodilo.

I volela bih

da te tek sada volim prvi put

Volela bih da ne verujem

da će mi srce za tobom proći

kada budeš jednom otišao

Autor

Hajro Šabanadžović

počinju bračne svečanosti
ljubavni krici detlića liče
na udaranje po bubnju
umetnost sviđanja je beskrajno
raznolika

divlje se patke zaručuju
u novembru
događa se tako
da se jata putnika
doletelih čak iz rusije
nađu sa starosedeocima na istim
jezerima na il-de-fransu
i tada dolazi do velikih ljubavi
praćenih tragedijama
i ogovaranjem

76

Ushit je – kada duša kopna

Na more otputuje –

Prođu se kuće – i predgorja –

Duboka Vječnost tu je –

U planinama, ko mi, rođen

O da li mornar poima

Koliko pjanstva božanskog

U prvoj milji van kopna ima?