Pod zvijezdama su legla brda i poljem niske razbacane kuće
Iz plave tame stabla strše
Na cesti više nikog nema
Cesta stala
sa zaronjenom glavom u mrak bezglasne doline
U noći stabla maknuti se neće
Tek nebom sporo i bez šuma koracanje zvijezda
Poznajem zenu
Koja stalno kupuje slagalice
Kineske
Slagalice
Kockice
Zice
Delice sto se na kraju sloze
U neku celinu
Ona metematicki
Resava sve svoje
Slagalice
Zivi pored mora
Iznose secer za mrave
I veruje svom snagom
U bolji svet
Njena kosa je seda
Retko se ceslja
Zubi su joj skrbavi
I nosi siroke bezoblicne…
…radne kombinezone na telu
koje bi masa zena zelelo da ima
Godinama me je ljutila
Onim sto sam smatrao njenim hirovima
Kao, potapanje ljuski jaja u vodu
(da zaliva njome biljke kako bi dobile vise kalcijuma)
Ali kad na kraju razmisljam o njenom zivotu
I poredim ga sa drugim zivotima
Blistavijim, originalnijim i lepsim
Shvatam da je ona povredila manje ljudi
Nego iko koga znam
(a povredila jednostavno mislim – povredila)
Ona je prosla kroz uzasne periode
Periode kad je trebalo mozda vise da joj pomognem
Jer ona je majka mog jedinog deteta
I nekad smo se mnogo voleli
Ali ona je izgurala – kao sto sam rekao
Povredila je manje ljudi nego iko koga znam
I ako se na taj nacin gleda
Eto,
Ona je stvorila bolji svet
Pobedila je
Frensis, ovo je pesma za tebe.
U planini mrkoj nek mi bude hum,
Nad njim urlik vuka, crnih grana sum,
Ljeti vjecan vihor, zimi visok snijeg,
Muku moje rake nedostupan bijeg.
Visoko nek stoji, ko oblak i tron,
Da ne dopre do njeg niskog tornja zvon,
Da ne dopre do njeg pokajnicki glas,
Strah obracenika, molitve za spas.
Neka sikne travom, uz trnovit grm,
Besput da je do njeg, neprobojan, strm.
Nitko da ne dodje, do prijatelj drag, –
I kada se vrati, nek poravna trag.
Grčih ruke pod tamnim velom …
”Od čega si danas bleda, od čega?”
– Zato što sam tugom neugaslom
Do pijanstva opijala njega.
Pamtim.Povukao se tada
Iskrivivši usta najbolnije.
Ne taknuvši drvo balustrada
Letjela sam za njim do kapije.
Zadihana viknuh: ”Šala sve je.
Ako odeš – ode život moj.”
Jezivo, a kao da se smije,
Reče mi: ”Na promaji ne stoj”
Autor
Hajro Šabanadžović
Blažena Luca Barbara S.
Saraj Ovasi Tunel
Plavet i gore i dole Krhkost
Ne znam šta mi je
nisu kiše
tada sam samo malo sjetan
samo bih ljubav dozivao
sve ćešće mi u san dođeš
nepozvana i nasmiješena
nije me strah
tek malo mi neugodno
imam još par stvari za obaviti
nisam te zaboravio Luce mila
sanjam da mi pjevaš
da još si žena koja me voli
glasom Barbare S.
i o našem gradu
Saraj Ovasi si ga zvala
da li nad njim još uvijek bdijem
dali još uvijek o tebi snijem
ili puštam grlice nove
da lebde bez straha
u plaveti i gore i dole
kao nekad tebe
dok me groznica drmala
ti me tvojim tjelom povijala
a ja te polako krao
sve je krhko i prolazno
osim ljubavi i svjetlosti
mili moj
ne žuri mi
nemoj da mi sada počneš tugovati
jer vesela sam
puna neba ja te čekam
o vremenu tvom
Bliži se, bliži,leto;
u duši već ga slutim.
Pomalja zlatnu kosu
u zrelim njivama žutim.
Zrikavci su mi rekli
koje u putu sretoh:
“Bliži se, bliži leto.”
Bliži se, bliži leto.
Pomalja usne rujne
u bulkama crvenim.
Mirisu livade bujne
i polja i šumarci
koje u putu sretoh:
“Bliži se, bliži leto.”
Bliži se, bliži leto.
Kao sjajna carska kruna,
zlatna mu svjetluca kosa
rumenih svitaca puna.
Svi su mi oni rekli
kad ih u putu sretoh:
“Bliži se, bliži leto.”
Ciganka nama sad proriče
Dva puta puna pomrčine
Krenusmo mi nek život mine
I iz te tmine Nada niče
Opade perje ptice plave
I ljubav troma poput mečke
Po želji igra nam stojećke
Prosjaci ne znaju svoj Ave
Pakao čeka na uzdanje
Da ćemo uz put voleti se
Duše nam navode da misle
Na Cigankino predskazanje
Lutam, kupujem.
Kupujem, prodajem.
Sve mogu kupiti
Sve mogu prodati.
Ali ne mogu oči kupiti
Tvoje oči, kao vinogradi.
Lutam, kupujem.
Kupujem, prodajem.
Sve mogu kupiti
Sve mogu prodati.
Ali ne mogu lice kupiti
Tvoje lice, kao mjesečina.
Nema divnije devojke od Tanje,
crven rub na skutu, bluze talasanje.
Jarkom iza plota Tanja nekud hodi.
Mesec s oblacima kolo šumno vodi…
Istrči momak, govori joj tugu:
“Radosti zbogom, ja uzimam drugu.”
Ohladila se ko u polju rosa,
a kao zmija rasplela se kosa.
“Momče plavokoso, bez vređanja dugog,
moram da ti kažem: polazim za drugog.”
Nisu to zvona jutarnja, već cika.
Svatovi… Ne vidiš lica konjanika.
Tuži rod Tanjin, nisu kukavice,
od topuza brzog ranjeno joj lice.
Crven venac krvi slepljen joj na čelu.
Najdivnija beše Tanjuša u selu.
1.
I po nebu i po Zemlji moje oko lijeta,
da pronađe stvar najljepšu Ovoga svijeta;
ne imade na nebesim nijedne zvijezde,
a na Zemlji, kô što si ti, nijednog cvijeta.
2.
Ovaj vrč je u ljubavi proživio poput mene
i uzdis'o za kosama jedne, njemu mile žene;
a na vratu ovog vrča taj je držak bio ruka,
kom je dragi dragu drž'o, cjelivajuć’ usne njene.
3.
Meni vrijeme brige nikad ne zadava,
ko imade ručak, što da večerava?
Ko pečenje dobiva iz kuhinje ljubavi,
može i bez večere da mirno prospava.
4.
Ljubav je uvod knjizi više znanosti,
ljubav je prva strofa pjesme mladosti;
ti, koji nemaš pojma o čuvstvu ljubavi,
znaj da je ljubav izvor – ljudske radosti.
5.
Niko nije zavirio – otkad Ovaj svijet posta –
za sudbine zastor, mada kušalo je ljudi dosta!
Sedamdeset i dva ljeta danju-noću ja razmišljam,
ali ništa ne doznadoh, neriješena tajna osta!
6.
Kakve nosi događaje ova noć – ne pitaj,
za sve ono što dolazi pa će proć’ – ne pitaj!
Ti ovaj čas upotrebi kao dobru zgodu:
što je prošlo, ne spominji, što će doć’ – ne pitaj!
7.
Kad jednom na Zemlji ne bude nas – svijet će biti svijet,
kad nam se izgubi trag i glas – svijet će biti svijet;
i prije nego smo bili mi – svijet je bio svijet,
i nama kad kucne zadnji čas – svijet će biti svijet.
8.
Recimo da si se nauživ'o svijeta – šta onda?
I svjetsku tajnu pročit'o sa cvijeta – šta onda?
Recimo, sto ljeta živio si sretno –
i još da ćeš živjeti sto ljeta – šta onda?
9.
Jučer vidjeh na pazaru jednoga lončara,
kako zemlju bez milosti gn'ječi i udara;
zemlja će mu: “Nemoj tako udarati jako –
ono što si ja sam bila – u vremena stara!”
10.
Unišao sam u tvornicu gdje bardake grade,
oko kola šegrti se skupili pa rade:
jedan uze carsku glavu i prosjačku nogu,
pa bardaku kao grlić i kô držak dade!
11.
Nemoj tako bahato gaziti po cvijeću,
i oholo gledati na prolaznu sreću;
možda je to cvijeće od praha djevojke,
kojoj su se divili kao sveum'jeću!
12.
Na kraljevskom dvoru – sada bez krova –
kome jedan narod v'jekove robova,
na dvoru, koga pjesnici slaviše
s tisuću stihova – danas buhće sova!
13.
“Hoću”, “neću” – može u glavu sinuti budali;
mudar će lahko se dovinuti,
da smo mi karika na vječnome lancu:
možemo ga tresti, al’ ne raskinuti!
14.
Na nebesim’ ima zvijezda i Bik se naziva,
a na drugom biku vele da Zemlja počiva;
otvor’ oči pa pogledaj: kol'ko magaradi
među dvama bikovima živi i uživa!
15.
Da tajnu života naš razum shvati,
mog'o bi nam nešto o smrti kazati;
kad danas pri sebi o tom ništa ne znaš,
kako ćeš, kada budeš izvan sebe, znati?
16.
Nebesa, koja nas u brige bacaju,
dok što ne rastvore, ništa ne stvaraju!
Oni koji nisu još na svijet došli,
ne bi došli, šta mi trpimo da znaju!
17.
Na putu razuma – samo razum slijedi,
pokraj dobrog druga – hrđava ne gledi!
Ako hoćeš da se dopaneš svjetini –
Sve joj daji, od nje ti ništa ne štedi!
18.
O, kako bi bilo lijepo da znamo –
da imade mjesto i da gremo tamo,
okle poslije više hiljada godina
da kô biljke opet iz zemlje klijamo!
19.
Što se ovo vrijeme s neljudima brati,
dok s hiljadu briga meni život krati?
Teško mi je srcu kô pupoljku ruže,
kad u bašči svijeta hoće da procvati.
20.
Za zastor tajne nema nikom puta,
kô kuša za nj proći, taj uzalud luta!
O tom se nadugo i široko priča,
a zemlja sve jednog po jednoga guta!
21.
O srce, od vremena ne očekuj dara,
ni promjena neće ti donijeti čara!
Ako tražiš lijek, povećaćeš jade:
kô od lijeka zdravlje čeka, taj se vara!
22.
Budi ves'o, jer su brige bez kraja kô more,
po nebu se od zvijezda nove grupe tvore;
sa ciglama načinjenim od tvoga tijela
za buduće velikaše valja pravit dvore.
23.
Ko je vrijedan moga društva, dušu ću mu dati,
i s njime ću – dičeći se – usporedo stati;
želiš znati šta je pak'o na Ovome svijetu:
pakao je nečovjeka kô druga imati!
24.
Tjelesa, koja se po plavom nebu roje,
iz kojih mudraci buduće zgode kroje,
ne mogu kazat ništa, ne daj da te obmanu:
jedna se besvjesno kreću, druga se čude i stoje.
25.
Jedni su za slavom težeć’ na visoko mjesto stali,
drugi s’ opet na hurije i na rajske bašče dali;
kada zastor podigne se, onda će se istom znati,
kako su od tvoga sela daleko, daleko pali!
26.
Sretan ti je onaj čovjek što u svijetu nema glasa,
što ne nosi odijelo ni od vune ni atlasa!
Kao Simurg uzdiže se na obadva svijeta,
on, ko Hajjam, kroz pustinju nasilu ne kasa.
27.
Uzalud se ljudi među sobom glože,
Ti Si, Koji meni put pokazat može.
Kaži mi ga! Druge ja slijedit neću,
jer su svi prolazni, a Ti vječan, Bože!
28.
Jedna kaplja plače što iz mora seli,
more joj se smije i ovako veli:
“Uistinu svi smo božanska stvorenja,
sve nas od cjeline samo tačka dijeli!”
29.
Iako se s pobožnošću ne razmećem ja,
iako me svako kô grešnika zna,
moja nada na Tvojoj se Svemilosti grije,
jer rekao nikad nisam Jedan da su dva.
30.
Gdje je Raj, na kom se naš svećenik blaži,
A gdje li je Pak'o, s kojim nas on straši?
Kad upitah pira, s posmijehom mi reče:
“I jedno i drugo – ti u sebi traži!”
31.
Vjeru od bezvjerja samo časak dijeli,
spoznaju od dvojbe isto tako – veli
mudrac; zato dobro taj časak cijeni –
za me časak traje naš život cijeli!
32.
Od vode i blata mene Si sazdao – šta ću ja?
Ovo sukno i atlas, sve Si Ti otkao – šta ću ja?
I dobro i zlo što od mene dođe, besvjesno dođe,
sve Si Ti na mome čelu napisao – šta ću ja?
33.
O Ti, Koji svačije tajne misli znadeš,
Koji svakom u muci Tvoju pomoć dadeš,
Bože, primi ispriku i pokoru moju,
ako zehru milosti za mene imadeš!