Mnoge pjesme i nježni likovi nastanu i prije nego što ugledaju sunce.Spoznamo i nosimo ih srcu i osluškujemo kada će nam se obratiti.
U jednoj našoj priči smo oživjeli snove Meri Cetinić i prije nego ih ona nama posla.
Nismo se stidjeli da našim likovima nametnemo pjesmu koja će doći sedam godina poslije.
Okamenjena gromada pritišće ono dugme na kasetofonu.To pjesma se još nije desila ali Dobri ima prelijepe snove i može ih dozvati u bilo koji stađun..
Čiste klavijature zvuk vodi nevoljnu i pretužnu pjevačicu da pusti glas.U misli nam pohrle dva nježna safira,što su sjetne oči zarobili u velove čežnje . Sa iskrama modrih ljibičica plešu. Blagost i dobrota se preliva i pliva u plavetnilu što ga samo Jadran,Split more iznjedriti.
Tuga će se kasnije udomaćiti u te prelijepe oči.Nježne dječije ruke,dugih tananih prstiju, prebiru crno bijele tipke.
Umilna tuga,čini se poznata, ali to nije Frke Frkice glas.Glasa se isto,treperi i boli isto , ipak ,onaj jedan stađun više, što ga Meri Cetinić ima, prave tu razliku.
Pjesma je snimljena i ispjevana u istom mjesecu, stađun gore dole, nikad nam ništa značio nije.Svima nama, oni lepršavo u zagrljaj jure.
Mi smo stađune uvijek osjećali i nikad ih nismo brojali. Kako ćeš zbrojiti toliku ljepotu . Samo smo uživali u njima i oni sa nama.Sa njima snove sanjali i u njihove sehare ljubav polagali.
Meri to jednom drugom proljeću pjeva. Muški akter isti, proljeća različita, četiri ih stađuna i još sedam godina ih dijele, ali ljubav, bol i tuga ih spajaju. Meštrica zvana usud se za to pobrinula.
Mali Prinčevi uvijek negdje odlutaju ili se vrate na nebo. Meri vam lutanja malenih dječaka i snove grlica, nježno i sa ljubavlju, svojim pjesmama, prenosi .
Vi pomislite da samo vama, o vama pjeva.
Nije bitno ako sjećanja kasne koji stađun. Ponekad se mora. Priče ljubavne, priče radosti i tuge poslije dospiju do nje. Nekad i prije.
Ne može, ljepota mila , samo svoje srce i svoju bol na dlanu nuditi.
Puno je to boli i potrošenih damara. Triba se malo odmorit,primirit i o drugin ljubavima pjevati.
On je stišće, milostivo ljubi i miluje,
Šapuće:
-Sve je u redu mila moja, nema žurbe, život opet počinje nov. Ovaj put je bio u pravu.
Da, djeca su uvijek u pravu.
Kako i kamo god se neka ljubav kretala i sjala, ona će jednog dana da odleprša. I ostavi, slatke snove i veliku ,tešku bol.
Tako van je to.
I uvijek poslije svake ljubavi život počinje nov.
Nije bitno što je malo bolniji i ima malo više pelina.
Težinu je lako podnijeti ako ima dovoljno snova da ga drže na površini. Ako ih nema, treba ih dosanjati. Ako treba i sa nekom novom grlicom.
On ne vidi njene suze, jer ona je zavukla glavu plavu ili crnu ,(to je već sasvim lična stvar) duboko u njegova jedra. Krije tugu rastanka.
Netom i zatin ; stišava se i glas mili samo za dragana njenog klizi.
Glas nebeski,mio i anđeoski:
S rukon za ruku su četri stađuna
Moji se dani kroz vrime vuku,
S teplin i ladnin život se miša,
Žari me sunce, pere me kiša.
S rukon za ruku su četri stađuna
Ča daje gazin vrime mi biži,
Stađuni moji još o’ početka
Korak po korak kraju su bliži.
Stađuni, stađuni moji,
Di je sad ono proliće cvitno!
Stađuni, stađuni moji
I lipo lito vedro i sritno?
Dok jesen stere lišće na stazi
Ruke mi stišću o’ zime mrazi,
Stađuni, stađuni moji, stađuni.
S rukon za ruku su četri stađuna
Ko će izdurat do kraja gazit,
Jedni će nestat ka da ji nima,
Na me će pazit još samo zima.
Stađuni, stađuni moji…
Ona se meškolji i još se jače uvlači u njega. Želi da mu popuni dio ogromne praznine što sutra će doći.
On je tiho grli i ljubi. I ljubav sa grlicom svojom vodi.
Njoj se oči rose od ljubavi i tuge, jer zna nešto što će on sutra saznati.
Ona se sutra udaje, a on će odjahati u samoću života na bijelom konju ljubavi.
Meri,
hvala nasnovima i ljubavi koje si sa nama snila i dijelila.
