Opet noć i nebo, i to bahato
Crveni Mars sija iznad mene.
Rob zemlje, okovan i zarobljen,
Zašto čamiti u nezemaljskom snu?
Dječije nade se neće ostvariti!
Nećeš videti, dodirnuti, tebe, –
Novi zrak nad vječnim svemirom:
Naš brod je u praznini!
Nećete napraviti prvi let
Nećete čitati na stupcima novina,
Šta je nepoznato, sada slavno, neko,
Kao da je Kolumbo ugledao novo svetlo.
Pa, prepustite se! Ali duša ne želi
Rastanak sa skrivenim snom
I, plačući, radosno proriče
O velikom zemaljskom imenu.
Oh, stvarno, kao divlja crvenokožac,
Hoće li Zemlju iznenaditi vanzemaljci?
I miljenik Božiji će doći da krsti
Naše vode, planine i polja?
Ne! ali mi, posjedujući vlastito svjetlo,
Mi koji smo dovezli zastavu na stub,
Moramo nositi na druge planete
Blagoslovi male Zemlje!
Ja sam sin Zemlje, dete male planete,
Izgubljeni u svemiru sveta,
Pod teretom vekova umoran dugo vremena
Bezuspješno sanjati o nečem drugom.
Ja sam sin Zemlje, gdje dani i godine su kratke,
Gdje slatko zeleno proljeće
Gdje su zagonetke ludih duša bolne,
Gdje snovi o ljubavi ljuljaju mjesec.
Bili smo zarobljenici u našem skromnom balu,
I koliko puta, u bezbrojnim promjenama godina,
Zemljin tvrdoglav pogled u mračnom svemiru
Prati čežnju kretanje planeta.
I sin Zemlje, jedan od bezbrojnih,
Bacam stih u Beskonačno, –
Tim bićima, tjelesnim ili bestjelesnim,
Da misle da žive u drugim svjetovima.
Ne znam kako će moj poziv stići na odredište
Ne znam ko će preneti moj pozdrav,
Ali ako su voleli i tugovali,
Ali ako su oni zauzvrat sanjali
I pohlepna misao uronila u tajne,
Prateći zrake koje gore u daljini –
Moj strastveni uzdah, žurba
Vi gospodari Marsa ili Venere,
Vi, duhovi svjetlosti ili, možda, tame, –
I ti, kao i ja, držiš veru:
Zavet da ćemo biti zajedno!
