svjestan sam mila
hvastanja
ali jedna nada
da mnogi prameni sijedi
reći će ti sve
što želiš i ne želiš
čuti
o boli
i ljubavi
snovima koji se ne gube
jer izbora nemam
usud mi dadoše takav
još uvijek
ocean ljubavi
plavetna dubina
tišina i sni
u meni nikada ne blijede
Vrijeme žalobno , sadašnje.
Ni velova , ni anđela , ni harmonike nema. Odavno je sve utihnulo i stazama bez povratka svojim usudom krenulo , ali muzika neka u gluvoću mi šapuće znane riječi :
“-Bacila je sve niz rijeku i pošla u drugi svijet, nek čuti bol u srcu mom.”
-Eh Marijo ,ženo ,moja vječna gdje se izgubiše naša proljeća sjetna.
Nježno , najnježnije usne joj dodirujem, cjelov za života željenog darujem.
Darujem. Darujem… Bruji mi u ušima.
Kao da me neka strujica tresnu, usne trešnjine boja i žive cjelov upiše.To se njena duša tek tada od tijela rastala. Čekala na dodir usana što život znače , da vrijeme krene dalje.
Penđer se iznenada rastvori. Hladan vazduh pohrli u sobu. Odar uzdrhta. Niotkuda , grlica bijela, ptica malecka ,sa rubin ogrlicom na prozoru se stvori, pogledava ka nebu. Kiša je prestala i sve je svijetlo , kao da su anđeli nebinošću obojili put do neba.
Dugo pogledom grlicu pratim i ona mene; dvoumi se. Ne mičem se da je ne preplašim. Sve grlice su plahe.Pogledava me , ali i u tihu zvijezdanu noć koja je vabi.
U duši mojoj , neizmjerna punoća i mir, u njima , znano je , hiljadu pahulja bijelih večeras pad i ljubav vječnu stere. Dušom bolnom , srcem ranjenin molim grlicu da još malo ostane. Priče naše završio nisam; ni pismo pročitao, bar jednu pjesmu da joj pročitam. Želim da mi svjedoči tome.
Ona kao da klimnu glavom, neku grančicu nađe i na pismo je spusti. Malo se odmakne od njega pa zastaje.
Otvaram pismo i gledam. Rukopis sitan, blag, pravilan i okrugao, djetinji , skoro pa ženski. Vidim skorilo se od tisuća požutjelih suza.
Ne znam šta se dešava . Um je varljiv. Zadnja scena se ponavlja.
“-Bacila je sve niz rijeku i pošla u drugi svijet, nek čuti bol u srcu mom.”
-Eh Marijo ,ženo ,moja vječna gdje se izgubiše naša proljeća sjetna.
Nježno , najnježnije usne joj dodirujem, cjelov za života željenog darujem.
Darujem. Darujem… Bruji mi u ušima.
Kao da me neka strujica tresnu, usne trešnjine boja i žive cjelov upiše.To se njena duša tek tada od tijela rastala. Čekala na dodir usana što život znače , da vrijeme krene dalje.
Penđer se iznenada rastvori. Hladan vazduh pohrli u sobu. Odar uzdrhta. Niotkuda , grlica bijela, ptica malecka ,sa rubin ogrlicom na prozoru se stvori, pogledava ka nebu. Kiša je prestala i sve je svijetlo , kao da su anđeli nebinošću obojili put do neba.
Dugo pogledom grlicu pratim i ona mene; dvoumi se. Ne mičem se da je ne preplašim. Sve grlice su plahe.Pogledava me , ali i u tihu zvijezdanu noć koja je vabi.
U duši mojoj , neizmjerna punoća i mir, u njima , znano je , hiljadu pahulja bijelih večeras pad i ljubav vječnu stere. Dušom bolnom , srcem ranjenin molim grlicu da još malo ostane. Priče naše završio nisam; ni pismo pročitao, bar jednu pjesmu da joj pročitam. Želim da mi svjedoči tome.
Grlica kao da klimnu glavom, neku grančicu nađe i na pismo je spusti. Malo se odmakne od njega pa zastaje.
Iščekuje. Radozbalo gleda u mene.
Otvaram pismo i gledam. Rukopis sitan, blag, pravilan i okrugao, skoro pa ženski. Vidim skorilo se tisuće požutjelih suza:
Dobri moj,
Ne mogu ni oproštaj početi sa mili moj.
Bilo mi suđeno da te volim i da bježim od tebe.
Nekako si se polako uvlačio u moje snove, zbog nježnosti i tuge koji si krio. Uvijek je među nama titralo,ono neko , veliko nešto.
Onu večer kad pričao si o anterijama i nevinosti , vidjela sam bajku o kojoj ne želiš pričati. Ljepotu neku koja ti bol, mnogo boli nanosi. Sve riječi si nekoj stvarnoj djevojčici poklanjao i molio se za nju.
Ali sebičan nisi bio, dio bajke si i nama , ali ostalim ženama svijeta poklanjao.
Ja sam to osjetila i u srce svoj dio zakopala. I zavoljela te , čisto i iskreno; kako to djetinje srce može činiti.
Znam; tu istu veče sam te i zauvijek izgubila. Ona druga djevojčica je u tvoje srce ušla, ne i u dušu ,to sam znala.
Iz srca se lako gubi, iz duše nikad. Tako si me učio. Čitala sam i krala neke tvoje pjesme i misli, kad si drugim ”poslovima” zauzet bio.
Želio si sanjati svoju bajku i ja sam tvoju želju poštovala.
U tvoj život , poslije đardina skršenih srdaca, više nisam dolazila. Do onih dana kada ste me ti i Marija Magdalena usvojili.. Godinama oposlije kada ste me ti i Luce trebali . Ah , narazumni smo bili. Godinama poslije smo pokušali oživjeti nešto što je bilo nemoguće vratiti. Naši vjetrovi bjehu zapreteni lanjskim snjegovima.
Znam da si me volio najviše što si mogao, odmah iza svoga plavetnog djeteta, Luce malene . Meni to dovoljno nije moglo biti. Patila sam onoliko koliko bih patila , da sam koji slučajem sa tobom ostala. Možda i malo manje jer sam troje djece rodila.Moje radosti i ljubavi.Život je često bio podnošljiv.
”Srećom” nisam tugovala kao ti, već koju godinu manje, ali žešče. A onda je usud dodao bol do neba, zvijezda i maglica. Dijete nalik tebi, ranu neprebolnu , Princa Malog majčinog, su na moje oči nestali.
Dogodilo se to što se dogodilo. Za neke stvari sam kriva, za većinu nisam. Ljudi zli i neki pogrešni odabiri su krivi.
Ne tuguj Prinče ljubavi i dobrote; ovo nije došlo iznenada. Tako je moralo da bude.
Samo mi žao , koliko je u meni ljubavi bilo , a koliko malo su ljudi milodarja mojih uzeli. Ti si je htio primiti, ne dozvoliše nam.
I tebi sam se darovala i od tebe krala. Dosta si toga uzeo, kad si htio sve nisam mogle.A i suđeno nam nije bilo. Znam svileni srebreni šal, svjedoka naših noći još uvijek čuvaš. I naše jecaje i strasti u noćima dugim listaš.
Ipak toliko toga je prelijepog i dosanjanog bilo. Joj , mili moj koliko smo znali šutjeti i srcima pričati.Dovoljno da kasniji život podnošljiviji bude.
Od trešanja onih, me zvijer ščepala i polako mi utrobu trgala. Prije godinu su mi je izvadili. Borila sam se koliko sam mogla, ali više nisam mogla izdžati. Rekli mi neću dugo i da će me sve više boljeti.
Bolove sam za živote sve pregrmila, nisam ih se bojala.Ne može me boljeti koliko ja mogu izdržati i podnijeti.
Nisam htjela da me bolest izjede i nagrdi. I da na teret kćerki ili tebi budem.
Htjela sam da se sjećaš nježne Marije , one tvoje krotke Frke Frkice , one malene djevojčice , kako pleše i lebdi nad obroncima i baštama srećnih dana. Kako za svojim snovima, po poljima ljubičica leprša ka oblacima i iznad njih,i na tvojim skutima let završava, kao tvoje djetešce malo.
Jedini moj , ljubavi moja
uvijek sam te voljela
Ti
oprosti mi
Hvala ti za ono što si mi dao i za ono što sam ti krala.
Zauvijek tvoja jedina Frka Frkica
Dopisano
Ponekad mi na grob dođi , kćer mi povedi. Čitaj o nama, nebeskim plesačicama i jahačima, ljubavi, muzici i tvome i mome Gradi čednosti. Novi je vakat ,dijete skoro ništa ne zna,a treba unučadima mojim o svojoj majci pričati.
Ponekad je nazovi, provjeri da li je dobro. Jaka je kao ja i mnogo srećnija.Valjda joj usud vraća ono što je meni oteo.
Ako želiš i bajke tvoje mi čitaj , neće me više boljeti.
****
Tu se jasno pismo završavalo, pa i ono u srcu mome usnilo.
Ova naša noć rastanka je bila trptaj sna i ljubavi.
Dijete je samo to od života htjelo.
Ljubav i ništa više.
Sabah se stidljivo i tužno, nekako inatno, skoro veselo promalja i prepušta mjesto ezanu.
Ezan hiljadu i jedne džamije klizi i slijeva se od čaršije i mahala ka Bjelavama. Sve slavi usnulu ljepotu. Ezan tiho jeca i bruji. To vjetrove ljubavi, milosti i oprosta nebu šalje.
Dunjaluk osjeća da se nešto veliko događa.
Kad je ezan stao duboku ; bolnu tišinu i prazninu je dao. Razmaknu se put do zvijezda i maglica. Sve se oboji safirom, rubin sunce zaiskri, suze na oči navlači.
Odleti grlica bijela sa rubin ogrlicom put vjenčanog prstena na vratu. Odleprša do neba, među zvijezde i maglice. Znam , tamo ćekaće me . Odleti i dio moje duše sa njom.
Neko mi šapće , ne tuguj Prinče Mali. Veseli se, evo živa sam i čekam te.
Uskoro eto i tebe meni, zaslužio si.
Tajac.Tišina.
Tišina i tajac.
Samo pitanja.
Kako, šta i zašto? To će poslije doći.
Na sahrani bili kćerka i ja.Tako željela.Sin nije mogao doći posla imao.Frka mu je oprostila.Majka je to, predobra.
Prelijep i sunčan je dan bio.
Na godišnjicu , kiša je lila ko iz kabla.Vjetar je žestoko gijukao i lomio granje. Kisnuo sam . Lice mi je ispirala kiše , koja se stapala sa vodopadom suza . Bio sam sam .
Nataša se prije nekoliko mjeseci pridružila maci Mariji.
I evo ih , jedna pored druge . Dva prelijepa , nevina anđela . Mati i kći. Moja ljubav , moje djetešce i njeno djetešce.
Bjelo glatko kamenje sa njihovim imenima kiša stere i umiva.Znam da nisu tu , u zemlji mokroj i tavnoj. Njima je mjesto gore, u bjelini i plaveti sjajnoj. U hladovini gdje nema sunca žarkoga, gdje rajske rijeke vječno teku.I znaju koliko ih volim.
Kraj
865* Ne puščaj mozak na pašu , nije lud da se vrati vlasniku.
866* Pogrešno je veličati širinu svojih misli. Razgovor i djelo će otkriti ljepotu duše.
867*Dobrotu ne mogu ubiti ni čudovišta ni ljudi. Bižjom Milošćz utkana je u bit vremena i prostora.
868*Šutnja je zakon! Što manje priče i objašnjavanje , to je manje prostora za neuka i neprimjerena pitanja i neumjesna zaključivanja.
869*Kada belaj krene onda on krene i ne zaustavlja se dok se nesreća ne umori. A kad krene razum , uz Božiju pomoć on umnožava sreću.
870* Beskonačnost se , ponekad ,može ogranićiti u riječ – S V E .
Iskre
Sjaj ljeta
Mirisno nebo
Cvijetno polje
Sunčev sjaj
Cvijetni san
Beharli dani
Lebdeće ruže
Suton okupan mirisom behara
Srce krhkog proljeća
Violetna ljubav
Plišano svitanje
Duša jeca
Sutonima mirisnim tebi što hode
jezovito sićaćeš se mene bezglasno voljenoga
krikom nevino umorenog za tobom neprobolnog
sa dnu mora plavetnoga mora jadranskoga vapućeg
uvik i zauvik
svakog plišanog svitanja prazninom
violetne jjubavi bojene našim tijelima
stiskaćeš uši u bunilu vrištećeg krika
ljubavi a ponoru ludila zove
za vike vikova
bačen sa litice nerazuma
ubijen hladnim srcem krhkog proljeća
tačno u ponoć gledaću te
usnulu i tužnu l'jube mila
uvik i zauvik
ah šta ti je ljubav pusta
u maslinama sanjana
zapretenih bolom nepresahle duše
jarbolima brodice naše plovi
za vike vikova
Raz-stojanje: vrste, milje . . .
Nas su raz-stavili, raz-sadili,
Da bismo bili tihi ko dva siročeta,
Na dva razna kraja svijeta.
Raz-stojanje: vrste, daljina sura . . .
Nas su razlijeepili, razlemili,
I nisu znali da je to – legura
Nadahnuća: žile i tetive . . .
Nisu nas zavadili – već razbili, žive
Raslojili . . .
Uz zidove i rovove.
Raselili su nas, ko orlove –
Zavjerenike: vrste, daljine . . .
Nisu nas rastrojili – samo su nas smutili.
Po čestarima zemljine širine
Nas su, kao siročiće, raz-putili.
Koji je već – koji – zar kraj marta?!
Razbili su nas – kao špil karata!
Mito je učinio to što je učinio. Po njegovom , ni jednog momenta nije imao diileme.Tako se brani čast.Nema tu mnogo pameti ni razmišljanja o uzrocima i posljedicama.Insan je satkan od sljepila , nerazuma i žurbe.I kada se konačnost desi ;klekne pa se moli da mu se oprosti. Aha! Kako ne. A mere bit da bidne da se nekom i oprosti.
Nikad nisam raztmišljala o suicidu.To je protiv Božijih zakona, i o tome nema diskusije.Bratova smrt me skoro ubila. Da nisam imala sina na dojkama , ne znam šta bi bilo sa mnom . Ili bi poludila ili bi neku nesreću iscenirala i dozvala.Znanje da dijete raste i pitanje kako bi živjelo kao siroče, me odvratilo od sumornih misli, ali nije tugu odagnalo.
Nekoliko nedelja mi je sva bilo maglovito i bolno .Ne sjećam se ni ko ih je , kako su ih i ni gdje su ih sahranili. Godinama poslije rekoše mi da su to Luce i Dobrii uz pomoć mahalaša i ljuba im sredili i na starom pravoslavnom groblju ih upokojili. Tada je bilo deplasirano pominjati i zahvaljivati bilo kome.
Majka je presvisnula u tri mjeseca.Baš tako : presvisnula.Tri mjeseca , svaki dan u vrijeme pogibije Mite i sina bi prišla ljuljački , nalaktila ruke na nju , okrenula ih prema nebu i molila i plakala. I plakala i molila. Tri debela sata se nije micala. Bilo kiša , bilo sunce. Čini mi se da su sjekire i čuskije sa neba padale ne bi ih osjetila , niti se pomakla.
Vremenom sam prestala da je pokušam odvratiti od tog beznadežnog rituala. Jedno vrijeme , sjedeći na verandi sam je gledala i sa njom se molila i plakala. Bilo mi je žao , ali sam više žalila brata. Ona je svoj život živjela onako kako je je dano , a ponekad je nešto ukrala za sebe i bilo je po njenom. A šta sa bratom Š Šta sa njegovom nevinošću i njegovoih dvanaest godina ljepote i ljubavi koju je dijelio , a i primao.
Poslije sam se navikla na njenu svakodnevnu procesiju i svojevrsnu izvitoperenu liturgiju .Prerstala je komunicirati sa ljudima. Nije ni jela. Jedino sam je ja , na silu mogla natjerati da pojede nešto . Ali to je bio svakodnevni , najstroži post.Kruh , voda i o večeri sitna riba.
Gledala sam je kako kopni.Znala sam da neće dugo.Ljepota je još bila prisutna , ali se usukala i okoščatila. Začudo nije nosila crninu.Oblačila je jednostavne , jednodjelne seljačke halje od bijelog damasta i vunene priglavke na nogama.Na glavi je nosila one muslimanske šamije.Zbog lakoće i jednostavnosti su joj se uvijek više dopadale od krutih svilenih marama.Poslije nije imala vremena ni za halje i priglavke . Izlazila bi u dekoltačama i bosa. Izdaleka ličila je na neku bijelu nestvarnu sjenu koja se moli. Ali , iako je činila munjenom , svaku veče je na verandi satima u lavoru prala nogei ruke . Prtala ih i zagledala.Kao da je očekivala da će se pojaviti stiigme.
Jednog dana sin mi je poboljevao . imao je veliku temperaturu i ja se zabavila oko njega. Kada su djeca u pitanju majke se uspaniče i zadeveraju oko djeteta . Strah ih odvoji od realnosti i izgube pojam o vremenu, jer malo dijete ne zna reći šta mu je , šta ga boli i šta mu treba?
U neko doba pogledah kroz prozor i vidim da se sunce polako spušta.Uh , majko moja , šta mi je sa majkom. Čitav dan nisam pomislila na nju niti je vidjela. Izletim na vearndu i odahnem.Majka sjedi na ljuljački i kanda da se njiše. Začudim se Nikad je nisam vidjela na ljuljački ili drugom položaju osim klečečem i molitvenom .
-Mamo mori , jesi li dobro!
Nema odgovora . Mamo mori nijemi.a prizor nestvaran. Mama se glavom lagano prislonila na lijevo uže ,lijevom ga rukom obgrlila , desnu obuhvatila , ruke u skute skupila , oči u nebo uperila , kao da nekog doziva. Sunce obasjava bjelinu njene pamučne prozirne dekoltače . Imam osjećaj da ta sjena titra i leprša , kao da se sprema da poleti u suton koji se približava.
Nešto niej u redu; mislima ja . Ne glasa se i ne okreće se prema mom glasu. Možda se umorila i zaspala? Aha , kako ne. Ono jeste zaspala , ali vječni je sanak usnila.Tiho i mirno je otišla. Kao što je zadnju deceniju živjela.Da nisam živjela sa njom , vjerujem da niko ne bi primjetio da je umrla.
Nisam bila previše tužna. Znala sam da je sada mirna i da je više nikakvo zlo i brige ne mogu pokliopiti.Uh , svašta je sa Mitom predeverala. I lijepog i ružnog. I dobrog i zlog. Radovala se i tugovala.U radovanju umjerene i smjerna , a trpila nedaće ko svaka balkanska žena. Strpljivo , stoički i skoro bez riječi. Moleći se bogu i živeći u nadi :
-Daće Bog , sutra će biti bolje .
Sahranismo je na Starom pravoslavnom groblju , nadomak stadiona Koševo. Okupismo se sestre , muž mi i ja sa djetetom u rukama. I niko više , jer nikog nismo imali. Kada su pokopni radnici položili majku u smrtnu jamu i počeli je zatrpavati pojaviše se oni:
Mojsije ,Zlata, Herco , Jela Lela Jelena ,Oma i Branka, Baška baŠa i njegova nova Branka, Deba i Ankica , Lijeni i Mala Guza. Ispred su išli Luce i Dobri noseći vijenac svježih ruža sa trakom na kojoj je pisalo:
„Majci naše najvoljenije prijeteljice.“
Pomislih , nekad u nekom nestavrnom i nepostojećem vremenu Dobri mi je rekao:
-Upamti malena moja ; u svakom zlu i nesreći ima i nečeg dobrog.
Ne , njihovo prisustvo nije odnijelo tugu, ali je oplemenilo.Srcem mi zatitra topli vjetrič nade:
-Biće sve u redu!
Mahalaši ko mahalaši. Ne mogu bez svojih kerefeka. Deba i Lenji se gurkaju i šarete. Ja ih sasvim jasno razabirem :
-Joj , jes Mojsije ko neki sakati prosjak bez one svoje harmonike. Nakrivio i nalaktio se na Zlatu ko da mu je ona prosjački štap. Da ga ne znam sada bi mu , namah priletio i udjelio sadaku. Ne mere ravnotežu bez ćemana držat.
Osjećam d ai I drugi misle isto. I ja sam pomislila isto. Ona nekadašnja Frka Frkica bi rekla :
-Znala sam ja da će , odnekle iz tišine nadgrobnih spomenika , iskočiti ovi dobri mahnitovi i neku lakrdiju napraviti, samo da bih ja bar na momenat tugu zaboravila.Jer rekoše mi:
Oni ne tuguju , nemaju za to vremena. Mrtvi mrtvima ; živi živima. Preliejpi život odi dalje , a oni život slave.
Luce i Dobri mi se saučesnički smješkaju i sliježu ramenima :
-Šta ćeš , ne zamjeri , takve ih mahala nakrive rodila i odgojila.
Nisma im zamjerila. Moj život će čini mi se dobiti novi zaokret. Nisu me zaboravili. Nikad me nisu napustiili . Svi su tu . i Uvijek su bili .Samo su me pustili da svoje odbolujem na svoj način.Da život naučim bez upliva pameti drugih. Iskustvo vlastite kože je najbolnije , ali i najbolji učitelj
Odjednom osjetih ogromnu prazninu. Shvatih koliko su mi nedostajali. Svi oni . I Luce. Ali Dobri. Eh , moj Dobri , moj čovječe mili. Zašto nam se ne da.
Na groblju smo se oprostili , sa svima sam se izljubila , osim sa Dorbim . Njega nisam smjela ni pogledati, ni poljubiti. Bojala sam se iznevjeriti obećanje koje sam mužu dala. Boljelo me . Dobri se smješkao , po remenu me dotakao , u ruku poljubio okrenuo i otišao. Učinilo mi se da sam tren prije toga čula jedno nečujno : oprosti mi , molim te .
Bilo je neobično živjeti u velikoj kući , sama sa djetetom i mužem . Skoro pa siroče bez ikoga svoga. Od one večeri kada je Mito saznao ulu istinu o kumu , moj muž se počeo mijenjati. Ohladio se i osjećala sam da pati. Ja mu nisam mogla pomoći. Nije ništa pitao , a ja nisam imala ništa reći. Šta je bilo bilo. I ne može se ispraviti. Treba sa tim živjeti kako se umije , jer se mora.Vrlo rijetko mi je prilazio , sa sinom se igrao , zamišljen i sve ogorčeniji bio .
Činilo se da radost iz njega curi i polako lapi.Nije više bio razgovorljiv i nije pokušavao da me odobrovolji , nasmije ili dotakne. Meni je to , iako mi ga je žao , moram priznati u potpunosti odgovaralo. Od pravog dana sam znala da se sa njim ne mogu i ne smijem povezati. Pogled u njega je bio kao da gledam lice njegovog oca dok balavi silujući me. Svakim njegovim dodirom me podilazi bolna jeza i nagon za povraćanjem. I poored silnog htjenja nisam osjećala ništa osim odvratnosti. I zaista mi ga je bilo iskreno žao.On nije ništa kriv. A ja nisam mogla ništa protiv toga.
Mnogo puta sam razmišljala da možda moja osjećanja prem Dobrom nisu kumovala tim stanjima. Ne , nisu. Dobti je bio jedna strana mog života , a sve ostalo na drugu stranu. To nisam mješala. Moj život je tekao , kako je tekao . Spoznala sam i ubijedila sebe da je Dobri kao neka nestvarna fikcija koja se nikada neće obistiniti. Svjesnost da smo se Dobri i ja u mikrosekundi mimoišli u kontiniumu ljubavi ,činila me čistom u mom odnosu sa mužem i djetetom.
I tako prođoše godine. U tim neodređenim i nesređenim odnosima dobih i kćer. Činilo se da sam nekako upotpunila majčinstvo , nasuprot supružništvu.Kao supruga sam bila nedorečena . Željela sam taj dio sebe , pokušavala se davati ali ga nisam nalazila. Bračne obaveze su nekako kaskale. Oh , bila sam dobra domačica , kuvarica , i spremačica . Bila sam i vjerna žena i sagovornica. Naše komunikacije su kaskale zbog njegovog slabijeg obrazovanja i nedostatka volje za razgovore mimo najnižih standarda razgovora dva saputnika , u ovom slučaju sapatnika..Kao žena ljubavnica , kao mazna žena , kao žena u bračnom krevetu bi se sledila i zakazala.
Normalno , saznanje da mu je otac prvi imao ženu i to brutalnim činom silovanja , nije bila dobru podloga za održiv brak.On se sve više počeo udaljavati od porodice. Ono entuzijazma i zanosa što je imao u početku braka je splasnulo. Sve je više radio i sve manje bio kod kuće.
Mora mu se priznati da je svaki dinar plate davao u kuću. Međutim naknadu za prekovremeni rad je zadržavao ta sebe. I najgore od svega počeo je zalaziti u kafane i piti. Sve više je izbivao iz kuće. Sav teret odgoja djece i kućanstva je pao na mene. Nisam se bunila , jer sam znala i često ponavljala , da je on najmanje kriv za sve što se dešavalo.
Mitu i njegovog oca nikad nismo pominjali. On bi dvaput godišnje išao materi, koja je samovala , ali je bila čvrsta žena i uspjevala da se održi . Zdušno je pomagao o sjetvi i kosidbi, ubiranju ljetine.Međutim u našoj bašti od njega nije bilo nikakve pomoći. Mislio je , ako ne radim , to je moja briga. Nisam se bunila. Stisnula zube i nekako sam sve sama stizala. Bilo bi mi lakše da imam mušku ruku pored sebe, da je on provodio više vremena uz djecu , i bio manje u pohodu na mehane. Nisma mu prigovarala , iako smo živjeli sve teže. Prijetilo nam je siromaštvo.
Nabavila sam i kravu i ona nam je jedno vrijeme olakšavala prilike. Da sam imala konja sasvim sigurno bih se ponovo prihvatila raznošenja mlijeka. Džugumi , kalajisani , izglancani i kao novi su čamili u kredencu.
Kćer napuni tri godine , sin pet . Situacija se ne mijenja. Muž samo prespava , presvuče se i ode. Bijah udovica pored živog muža, Djeca su mi bila kompenzacija i uz njih mi je bilo lakše.
Nekad bi se primirio dva tri dana , nije izlazio. Sjedio bi na verandi , milovao djecu , šutio i tužno gledao u rađanje noći.Ne mogu zamisliti šta je osjećao. Njemu je bilo najgore. Imao je ili mogao je sve , a nije imao ništa. Nije se mogao okrenuti nazad. Prošlosti više nije imao , budućnost nije ganjao, niti je vidio. Kada bih ispratila djecu na spavanje , vratila bih se u kuhinju i pospremila je. Kroz prozor bih vidjela da je lice zaronio u šake i da grčevito plače.
Ja bih se sažalila , jer zaista mi ga jesvo vrijeme bilo žao.Jadnik se ni kriv ni dužan našao u mračnom središtu ljudske mržnje i zla.Izašla bih na verandu , pomilovala ga po kosi, sjela kraj njega , zagrlila ga , glavu mu naslonila na neljubljene i nemilovane grudi i tješila ga:
-Isplači se djetešce , možda nam jednog dana bude bolje.
On bi se očajnički zagnjurio u moje grudi , ne želeći da mu vidim suze i još grčevitije plakao:
-Zašto sve ovo . Boli me Marija . Ničemu ja nisam kriv. Volim i tebe i djecu , ali moj otac i njegovo zlo , i njegova krv na Mitinim rukama me priječe da budem normalan. Kad tebe gledam vidim njih dvojicu kako mi se cere i upiru u mene prstom:
-Još jednom djetetu smo slomili srce i ukrali život.
U meni bi proradio majčinski instikt, povela bih ga u spavaću sobu koju nismo mjesecima koristili , položila na krevet . Podigla mu noge stavila jastuk ispod glave , skinula mu svu odjeću osim donjeg veća , pokrila ga prekrivačem i mislila ugasiti svjetlo , zatvoriti vrata i otići u dječju sobu. On bi ne otvarajući oči zamolio:
-Ostani još malo sa mnom , molim te .Ne mogu više izdržati sam.
Ja bih legla pored njega ,stavila mu glavu i krilo i pričala mu bajke o tome kako postoji svijet u kome nema bola , i kome će se dvoje , muško i žensko voljeti i sanjati i biti sretni.On bi se smiro i zaspao. Nekad je bol bila jača i nisam ga uspjevala utješiti i smiriti. Tada bi mu se predala i tu noć bi bili i muž i žena.
Slijedećih dana bi bježali jedno od drugog , sakrivali se u svoje sobe , stideći se onoga što smo učinili . Tako sam se navikla misliti ni o čemu , osim o dnevnim potrebama. Snove i nade sam sahranila, jer su me prošla sjećanja boljela. Bilo ona dobra , bilo ona zla.
Autor
Hajro Šabanadžović
Život je
Nestvarni krajolik Mjesečeva teža
Srce a jabuka grešana Munje i plavet
Nevjerica Čari proljeća
Izbor Taština
Vaza puna proljeća Pravo do broja jedan
Krhko cvijeće Zbroj slika
Danas je Ponedeljak 4. Septembar/Rujan 2023.godine , računate po onima iz katakombi,koji ljudsko čeljade proglasiše bogom, nebo ih spržilo kada za to dođe vakat.
Po zapisničarima , ovo je 247 . uzastopni dan bez dešavanja najavljivanih apokalipsi. Valjalo bi da preostalih 118. dana natandare zloguke apokaliptičare.
Sve češće mislimo,neki od ovih mjeseci su naopako određeni i rađeni. Eto sedmicom označen deveti mjesec.Oni septem uvalili pod devet. Mislili mi ne anlaišemo latinski. Ma svaki Bosanac ga mora znati još od prvih krstaških ratova i silnijeh papskih bula. Morali znati šta , kako i dada im hadumi , tetkice i i pešovani rade o glavi.
Po toj vatikanskoj računici ispada da se jeleni rujaju u sedmom mjesecu. A , vjerujte na kalem ,ne rujaju. Najžešće se tandare u devetom , odnosno rujnom mjesecu . Čista i prosta računica. Sve što ruja i treba da ruja , ali u rujnu mjesecu. Ono , iskreno , zainteresovani i gorljivi smo zagovarači permanentnog rujanja tokom cijele godine.
Joj , neukih ljudi cvijeće naše prelijepo. Ne u devetom mjesecu trudnoće , već po kalendaru zadrtih.Nisu beštije lude da se rujaju usred ljeta u julijevom mjesecu , po najvećoj žegi i vručini. Mogli bi riknuti.Oliti crknuti, a to nije daleko od krepati. A i voćkama bi bilo malo neugodno.
Ovako vam to ide. U sedmom mjesecu koji je u stvari deveti , otpada voće sa grana i fermentira se. Otpada i lišće zlatno,ali ono je radi dekora , ljepote i ljubavi.Znači voće se pretvara u alkoholne bombice. Životinje opijene alkoholom počinju da se „narazumno“ vladaju ,odnosno tandaraju. No , vjerovali ili ne životinje bi to svakako radile i bez uticaja alkohola. Zakon opstanka , odnosno takara.
Ako ne znate šta znači tandarati ,ko vam kriv.Nećemo vas po stare dane učiti bontonu i praviti se fini. Nismo istočnjaci iz Švedske.
Sada će te se pitati odakle švedi istočnjaci? Zar nisu gruntom obilježeni k'o nordmani ?A ća ga mi znamo!Nama od malih nogu trube da su istočnjaci švedi.Šta mu to znači, pitajte istočnjake kad ih sretnete.
Da se manemo toponima i blesonima i vratimo takarli fitozoologizmima.
E vidite , fermentirane voćke udare u glave, i među noge životinja.Jer i životinje kao insani ponekad razmišljaju samo onim što im je među nogama. Doduše rjeđe od ljudi,jer su praktičniji i instiktivniji i manje belaja rade. Da li im je to pametnije , nećemo se pozivati na iskustvo. Svako ima svoj strašni sud i pogled na njega.
I eto ,tada dolazi do frke od rujanja. U prevodu sa hrvatskog na čisti kolokvijalni i višemilenijski , nepatvoreni bosanski jezik , rujanje se prevodi kao parenje,a opet u čisto bosanskom-mahalskom žargonu to se podudara sa tandaranjem, a manje pismeni to vabe kao takarenje. Ima još hejbet toga, ali mi prostora nemamo za sve te narodske mozgarije i jezikoslovne vratolomije.
E sada , u tom kolopletu tandarli plesa, najglasnije je zov jelena na takar ili naučno kazano paranje, oliti rujanje po kroatjancima. Zbog tog neodoljivog ljubavnog poja,raspomame se mnogi pripadnici fitozoološkog svijeta. Normalno insani su uvijek raspomamljeni i uspaljeni , ali se uglavnom zadovoljavaju tim stanjem. Opšta ludnica bez konzumacije ludara . I čitav jedna mjesec od tri'set dana tako dobi ime.
Kako jeleni nemaju takuina i šugamana , moraju se boriti za žensku. Osnovno pravilo je nek pobjedi pametniji , ljepši , zdraviji i na kraju jači, a ponekad i lukaviji. Zakaj ne? Sve odjekuje od buke.Poslije i od jeke onoga.
Znate već čega?
Ako ne znate,ko vam kriv.Jal'ste hadumi ,jal'tetkice.
Što bi poete rekle.
-Tko zna zna!
U prevodu:
-Tko sabah zorom ruja dvije sreće grabi ( a mere bit i koju pride ) .
Oni su bili samo djeca koju su ranjavali i koje hoće svoju djetinjost , svoju bjelinu da vrate. Sada ne žele drugima da se svide.
Nisu se obazirali na Lelu Jelu Jelenu, i Zlatu; na Mojsija i Hercu još manje.
Četiri sjene uđoše u kuću. Ostaviše ih same.
Frka Frkica uze ibrik, sapun i peškir u ruke, frkičasto povede Dobrog do šadrvana .Odrvrnu česmu, inatno , onu prvu razrooku desnu dojku poli hladnom vodim iz druge česme koja je malo hera bila. Niko ne zna zašto se naherila i zašto je niko ne popravlja. Bilo bi to lako. Očas posla .
Skinu anteriju, bez imalo stida, onako kako to djevojčice rade, jer to je sasvim jednostavno, dječije. Dodade anteriju Dobrom. Ispred njegovih očiju ostade samo uzbibana bjelokosna ljepota.
Podiže kosu , pa je u punđu zamotava. Slavuji budni! Poznati poj ih probudio, znatiželjno gledaju prekrasnu bjelinu i ne okreću glavu. Što bi ptice rekle, to je sasvim prirodno.
Odrvrnu česmu, malom ručicom, skoro djetinjom šakicom , vode zagrabila, ko grlica srknula, jednom . pa još jednom. Inatno , onu prvu razrooku desnu dojku poli hladnom vodom .Plaknu se, ne , jako se isprska , zali vodom, i onu drugu posu vodom i istrlja. Od žudnje gorila , od tuge sagorila, bol ispirala. Tijelo je rosila, pa se mila umorila.
Dobri zamišljeno pogledava maglice. Neko bi reko , gleda da vidi jesu li im zvijezde naklonjenjene. I bez toga je znao da njima dvoma pomoći nema. Ne zna zašto i odakle mu to , ali on jasno sluti i muči .
Trznu se, razbistri oči , pa sa druge strane šadrvana, zaklonjenom od pogleda sa prozora, anteriju polaže na šadrvan. Košulju , pantale, cipele i čarape skida , hoće da se pere i umiva. Frka se već oprala, dodaje sapun, bliže, jako blizu mu prišla, pa ga mazno bokovima gurka. Grudi jedre, djevojačke, rukama njegovim prinosi. On se njenom nestašluku smije i gurka je od sebe.
Ona natoči ibrik hladne vode, pa ga proli i ponovo natoči. Dade mu da vodu proba, on je proba , pa joj klimnu glavom. Uze ona ibrik i pljusnu ga cijelom sadržinom.
Kaže:
-Kad ti je dobra evo ti je. Ispod mokrih gaća pripijenih uz tijelo pokvašeni slavuj se uspravlja i nečujno glasa, kao da cvrkuće.
Gola Frka Dobrog oko struka zagrlila, pa se pribija. On je za ramena drži, ljubi je u lice, usne, kosu, međ mirisna ramena usne uvlači; ona drhti i još jače se pribija. On joj pruža anteriju ona je navlači. Dosta je golotinje, svijetlosti ima, pa je do ležaja vodi.
Zagrljeni, polako se vrate do otmana. Nigdje im se ne žuri. Ovo je njihova prva mladalačka noć, ništa ne može po zlu poć.
Kako da ne! U svojoj ljepoti i uzvišenoj opstojnosti tužno se smješka sudba, vrlo ironično kao da je boli i jedi zla kob koja se večeras ponovo mota oko dvoje zealjublhjenih . Takav joj posao.
Otoman raširen, dva tri čaršafa razastrto, blještavilo vezenih jastuka i pokrivač od plavoga brokata. Pored njega bijeli peškun.
Na peškunu : dvije kristalne čaše na niskim nogama, između njih u simetriji, nestašno strči flaša kurvoasiera, malo ustranu zalegle gitanes cigarete bez filtera, sedaminpedeset i kristalna pepeljara pored .
Ispred zdjela i u njoj grozd rozaklije, u grozdu dvadeset pet zrna , jedna smokvica, rumena breskvica , poveća tulumba između malene baklavice i nijansu veće ružice. Preko puta kourvazijea mala zdjelica crvenih ribizli na kojima pupaju bijele ljubičice.
Frka gleda u Dobrog , raznježena i dirnuta , ali njena veselost samo što ne prsne u smijeh, on je ozbiljan, svečan i kaže.
-Ne broj , nema potrebe, dvadeset četiri ribizle su tu.
Oboje rukama prikrivaju i prigušuju smijeh. To ih obijesna Zlatica , rubinova mladica , Mojsijevog bolera leptirica , malo gosti i puno zeza. Damare im namješta. Svega se dosjetila i presjetila. Još im kasetofon pristavila. Ne trebaju ni to pogađati. Ima u njemu jedna divna Meri Cetinić. Samo pritisneš dugme i ona nabraja njihova četiri stađuna. Ovo je bilo suvišno. Ne miriše na dobro. Dobri to sasvim izvjesno zna, ali ništa ne govori.
To je bilo ono što su oboje voljeli i snivali i to je njihovo samo njihovo zajedničko bilo.
Posjede je Dobri i kleknu na koljena, uze je za ruke, poljubi ih i šapće joj:
Dodirni me
ove svilene noći
kao da je poslijednji put
kad zvijzde za nas bdiju
dodirni me
u ovom trenu sna
kada milujemo se kao djeca
kao labudovi
koji tajnu svaku znaju
a se boje
neko ukrašće im igru tu
dodirni me
ove svilene noći
kao da je poslijednji put
dodirni me
usnama od snova
grijeh što nose
u ovom beskraju
kada tijela umiru
od jecaja i bola
a nose ih
uzavreli otkucaji srca
kao bura usred oceana
dodirni me
ove svilene noći
kao da je poslijednji put
dodirni me
šapatom zvijezda
na ovom splavu davljenika
dodirni me
u ovom očaju
kao da je zadnji put
i ljubi me
molim te
kao da je prvi put
dodirni me
ove svilene noći
kao da je poslijednji put
i čuvaj me
stisni jako da boli do neba
i ne daj
mili anđelu
da nam ovaj treptaj sna
ukradu
jer volim te
jer voliš me
Frka Frkica, ne može suze da zadrži i bez glasa plače. Njoj nikad niko nije poklonio pjesmu ili barem stih. Osjeća, iskrena ljubav je to Zna, samo veliki sanjari i ljubavnici pjesme o ljubavi snivaju i kad ljubav žele da vode.
Samo , zašto tuga pita se? Zari on zna koju ćejoj bol vjetrovi sutra šumiti?
Dobri je voli, zna to , ali je neizmjerno tužan . Zašto ta tuga, ne pita se on. Ustaje , gleda je u oči i lagano, nježno, kao dijete kada se prvi put ljubi, dotakne joj od čežnje, mirisom trešanja otekle usne.
-Volim te , velika malena moja , ljubavi moja.
-Znam velika srećo moja, ja sam tebe uvijek voljela.
Sjedaju, on joj pomaže da polako svuče anteriju. Ona drhti, uplašena je , kao da joj je to prvi put. On se smiješi i kaže:
-Jeste mila , ovo nam je , i meni i tebi prvi put. Ono prije nigdje u nebeskim knjigama ljubavi nije zapisano.
Na prozora dvije anterije, rubinova i safirove , ruke jedna drugoj stišću i grle se . Malo prije su gledale i maglice i molile se za njih dvoje , svaka na svoj način. U molitvama zaželjele da nebo podari sreću onom djetetu u bijeloj anteriji.
Možda su pogriješile što i onom drugom djetetu nisu sreću poželjele. Suđaje su ljubomorne i osvetoljubive , rekoše stari Grci. Ne bi se reklo , kliče život.. Tko da zna?
One još malo žele da gledaju kako se đul bašta darovima i svježinom natkrilila, svojim mirisima ispunila ležaj. Ptice su se već prije povukle, pjesme su ih dirnule i umirile. Sreća se nikad niže zemlji nije tako na dohvat daha približila..
Dvije sjene male sa prozora, hoće da se okrenu i prizor što nije za njihove oči zatome, kad čuju Frke Frkice krik.
I vide, ona trči i vrišti , i bjesomučno lupa na vrata , i vrišti. Trese ih, razvaljuje, vrišti i uleće. One trče sa sprata. Čuju Frka grčevito vrišti i jezovito plače .Ona ne plače, ona riče i rida . Ona je histerija , bol je u stomaku presjekla i ona jeca:
-Joj, mamo mamice. Joj, seje sejice.
Gubi svijest i klone na mramorni pod jevrejske kuće.
Bjelina na ružičastim gravurama boji se kao raspukla ruža. Ima tu puno krvi.