Odjednom, nad Sarajevom se navuče mrkli mrak. Jedan strašni preklinjuči , dječiji vrisak prolomi se od Višnjika, preko Bjelava do Dobrog dođe. On izleti, jurnu kroz zatvorena vrata , vrišteći urlik suknu iz grudi i po gradu krik raznese.
Trči on,vrisak za njim.
Trči on a čini mu se da su mu noge ko u snu rasčerečene , kao da se ne miče. Krik u ušima mu se pojačava i boli , i on vrišti i plače.
Trči on, plače i vrišti i ne osjeti da je drugi vrisak prestao . on je pred Dijaninim vratuma.
Vidi policija izvodi jednog brkatog grmalja sa fočanskih gudura. Papčini lice izgrebano ko brazde dubokog oranje njegove vukoderinske oranice. Krv još lije, a dva ga drota naizmjenično što pendrecima što šakama bubetaju.
Uljeće on u Dijanin stan. Ništa ga ne može zaustaviti. Kokotić je to. Kroz noge trećem drotu se baca i klizi. Pred krevetom bračnim je. Vidi krv kako polako kapa.Prstom uhvati jednu kap i stavlja ga je u usta i kuša crvenu tečnost. Misli nije moro, ali nešto ga strašno, mračno, neljudsko tjeralo na to.
Znao je , to je Dijane njegove krv, jer ruku njenu bijelu na rubu kreveta sluti. Krv niz grlo mu klizi, slankasta je. Misli on djetinje. Nije znao da je krv slana, nikad je nije probo. Ali ovaj okus će pamtiti čitav život.
On se polako na koljena diže. Tek toliko da se susretne sa malenom glavom. Plave ga oči tužno gledaju , dvije su suze iz njih kanule. Očima ga zovnu , on joj priđe, ona mu šapuće i on čuje:
-Poljubi me i zagrli me mili moj, molim te. Tako sam umorna ,a i hladno mi je.
On je zagrli i poljubi, baš ko ljubavnik vični. Ona se nasmješi i oči zatvori. Misli on, moja djevojčica je umorna i pošla je da spije.
Ali jedna grlica , bezbojnog brilijanta sjaja, između njih dvoje prhnu . Prozori se otvoriše vjetrom razbijeni i prije nego orkan poče, uznesoše je put neba. Kad grlica nesta , vjetar zaurlika, sjevanje i grmljavina na grad kidišu. Kiša i orkan crijepove lome, noć jauče i vrišti.
Dijanin vrisak se se tek tada svom snagom zakovitla mahalama.Ljudi uši pokrivaju, u podrume se sklanjaju, misle sudnji dan, kijamet , apokalipsa dolazi.
Vrisak nikako da se otkači i krene dalje. Njemu skoro drago . Jedino on čuje da je taj vrisak onaj prelijepi poj, što ga bjelavska grlica pjeva, kad joj nož , mesarsku palu u vrat zabijaju, a ona umire pjevajući. I čista srca i blažene duše, prkosi i pjeva, pjesmu umilnu, pjesmu predivnum , pjesmu Stvoritelju:
Ja evo Mili Bože tebi dolazim
svoje srce janjeće tebi donosim
mili bože oprosti moju nevinost
i moje djetinje grijehe ljubavne
u ruci ti čistu dušu svoju prinosim
radosna i vesela ničega mi žao nije
mrijet svakako valja kasnije ili prije
Njega tek tada hladnoća, led ledeni obuzima vidi : Dijanina prelijepa glavica skoro odrubljena. Satara , pala mesarska, više ne blješti, ko zarđala giljotina nepomično leži. Tijelo djetinje se ne vidi . Neko pažljiv bio pa ga u bijeli pokrov zavio. Bijeli čaršav više nije bijeli, crvena krv malog janjeta ga u roze obojilo, suši se i boji rđom.
Njega gurnuše van , na kišu, narod mora da radi. Hitna i mrtvozornici i grobari, isljednici , doturi, hamali i znatiželjnici ; svi su došli. Posao ne smije stati. Život je život, a smrt je smrt. Mrtvi mrtvima, živi živima.
A kome on sada pripada?
Tijelo mu sa živima a ne vidi ih. Obnevidio. Duša sa grlicom odlijetjela. I ne osjeća je.
Potop, oluja je trajala četrdeset sati, svu Čaršiju potopila.Njega nađoše ispod njihovog, Dijanog i njegovog višnjičkog hrasta zahvalnosti i zakletve. Ispod kojeg su Dijana njegova mila i on mili , blentavi njen , zahvaljivali na sreći poznavanja i zaklinjali na vjernost do groba.
Tri dana nije pripadao nikome. Niti je jeo, niti je pio. Prvog dana maksumče bi na groblju, pored groba koji se Dijani iskopao. Naveče odi spiti ispod hrasta i snovima o Dijani se pokrivao.
Maksumče , jako prebacio devet godina, snove o mrtvoj drugarici, simpatiji, samo što mu cura nije bila, ljubavnici , ženi svojoj miloj sniva.
Nije rječi tri dana pustio. Suzu nikad više, doli jednom.
Sahraniše Dijanu.
On joj buket hrastovog lišća dvije ljubičice i srce u novinski fišek uvio i na odar položio. Čini mu se njegov vjenac je najljepši. Probro najljepše listove hrasta njihovih zakletvi i dva mirisna cvijetka. Jedan plavi za Dijanu i drugi bijeli za nebo. Svoj mirisni ,srce cvijetak, zauvijek zaledio.
Misli dijete; šta će mu taj led kad nema više male božice. Ne treba mu. Ni slučajno. Nek odi s njom, da ga ona čuva i miluje. A on? On će već osjetiti kada se Dijana , njegova jedina ljubav, bude bude igrala sa njim.
Dječija posla, pomislio bi neko. Mnogo su vam pametni ovi odrasli.
A šta vi mislite šta se u devetogodišnjem uzmu dešava ,kada mu neko siluje i zakolje najdraže biće na ovom dunjaluku?
Tu veče je spavao na groblju. Slijedeće jutro ga nisu našli ispod hrasta zakletve ,kome je tih zadnjih majskih dana svo lišće opalo. I nikad više nije ni jednog žira rodio . Besplodan posatao , ali će rasti i živjeti sve dok Dobri bude živio
Slijedeća dva dana se nije micao od odra Dijaninog. Ogladnio je i svo cvijeće sa okolnih grobova pojeo. Dijanin odar , normalno nije dirao. Sve se nadao miris njrgovog cvijeća i srca će je privući pa će se vratiti.
Nevinost dječija ne zna da mrtvi se ne vraćaju. Ljudi još nisu naučili da je smrt samo razdjelnica života U sjećanju , u podsvijesti mu nebeski nauk : Duša nikad ne umite.
Kad ga drugo jutro ne nađoše ispod hrasta, roditelji ga prestadoše tažiti. Kontaju veliki je , ima devet godina, nek se snalazi. Mnogo tih snalaženja je u mahali bilo, i cijelom gradu,i u cijelom svijetu. Svi tjeraju djecu od devet godina na snalaženje.
I malo im to, još ih pride siluju ,kolju i ubijaju.
Četvrtog dana u sabah ga probudi gavran, crn ko rudarsko okno na četvrtom nivou Raspotočja.
Zagrakta mu posred uha:
-Idi kući dječače jadni,nemoj da ti se garibi smiju. Džaba čekaš, neće ti se malena vratiti. Otamo se niko ne vraća, bar otkad ljudi pišu. Poručila ti: Idi kući mili moj i ne tuguj više. Da nisi suzu pustio. Nemoj da bi mi se slučajno slomio, mili moj. Nikad ne bih s tobom progovorila, blento jadni. Meni je ovdje dobro i nikakvo zlo mi se više neće desiti.
On za kamen , da gavrana, koji ga od usnule Dijane odvraća, gađa. Kad ono, jata gavranova, vrana, švraka i galebova se okolo groblja na žice natandarilo i natakarilo i kriču:
-Idi kući blento.Ni slučajno da joj se nisi slomio i suzu pustio inače si nagrabusio.
Vidi on da je nadglasan. Kamen poljubi i na uzglavlje groba položi. Čuo Jevreji tako svoj posjet umrloj duši obznanjuju.Malo smiješan običaj,pa valjda mrtvi znaju ko im u pohode priđe.
Dijana ona providna grlica mala, sad zna da je to njena duša bila, će mu oprostiti što odlazi od odra njenog.
Ogladnio je i sve ga boli. Tri dana je stajao kao stećak na kiši i suncu. Mora ići , vrnut će se. Osjeća da se ona smješka, a on ništa ne osjeća. Misli proći će ga.
Nikad nije. Ni vrno se nikad na groblje nije.
Kad je kući došao , njegovi se ibrete otkud on da navrati.Mislili snašo se i rješio ih jedne brige.
On muči.
Sjeo je i jeo i jeo. Pa opet jeo.
Tri dana je i tri noći jeo i pio i pio i jeo. Ništa ga nije moglo zasititi. Svu hranu u kući je pojeo i svu vodu iz česme popio.
Kupovali mu novu hranu, japanerima je prevozili,a vodu u kacama donosili.On bi to odmah sve obajene potamanio
Oni trk u kupovinu i od komšija okolnih, vodu vatrogasnim crijevom, njemu direkt u usta. On hranu čekat nije mogo, toliko je pregladnio, već je doksate počeo mrviti i jesti.
Tada mu sinu , da na groblju, u onom Dijaninom grobu nema ništa osim tjelešca malenog i da će meso pojesti bube i crvi. Gleda on kako se crvi malenom ovčicom hrane i muka ga spopade .On trk na prozor i sa prvog sprata poče povračati.
Povraćo je ravno devet sati. Svaki sat za jednu Dijaninu godinu.
Minut ohanuo , stavio još jedan zalogaj u ustu pa nastavio povraćati novih devet sati.Svaki sat za svoju jednu godinu.
Nikad više nije povraćao. Osim jednom. I nikad se više nije najeo, osim jednom.
I eto , otkud tuga u njegovim očima , eto zbog čega njegov bol i njegova lutanja . I napokon eto odakle njemu skoro iskonsko znanje o ženama , a posljedično i ogromna ljubav i nježnost prema ženama i djeci.