Danas je Četvrtak 10. avgust/kolovoz, 2023. godine Gospodnje.
221 dana smo potratili. Tako neuki misle. Ne moš ti dane potratiti , a da se bar nekome ne osvete.Mnogima. Zato se pazite ova slijedeća 146 dana koji nam , ako Bog da , doljaze do kraja ovijega stađuna.
To nam je lako izračunati. Zašto imamo knjigovođe i prepisivače.
A imamo i majčine sinove koji prte vreće otetog narodskog zlata. Kažu da im je drugo ime Ebu Leheb. Mi znamo da imaju mnoge sljedbenike sa usukanim konopcem oko vrata koje čeka paklena vatra. Teško njima, i teško. Jer vješti sa prstima , licemjerju i đon obrazu.
Ne mremo pričati o tome. Obrazli smo.
Ovo obrazli , aha kako ne. Pitajte mahalašice, a bome ni haustorkama nismo ostali dužni.
Svako malo ih glava zaboli kada pomisle na naše obrazli ponašanje. Neke se i rasplaču ko godine. Prisjete se crveog feskina i mamicanja: Joj , mamo mamice
Ah, nekada. Bome i sada .
Ne treba pretjerivati. Danas nije nekada, ali i danas objeleli , ćoravi pijetao neko zrno ubode. Kakvo ne pitajte, ne pita ni naš horo. Bitno je da se zrno, a koje baš i nije zrno, nego mirisni đardin, nabolo.
Znate onu narodnu , nabola se , nabola , djevojka na trn…
Ostalo vi skontajte. Ne mremo vam mi sve pripovidati. Moramo nabadat, nemamo vrimena. Sve se po planu mora nabadat.
U ovim hibridnim vremenima trnja je sve manje, i zato ruže sve češće boli glava.
A one muče , i ne jadaju se.
Čemu?
Vrmenima kao lani ili preklani , ili još daljim.
Kome?
Crvenom feskinu i mahalašim koje treba skloniti , spremiti i sakriti u hladu đardina, da bi se pojalo:
Joj, mamo mamice.
U drgana moga , joj mamo mamice.
Što bi poete rekel:
-Pojale ne pojale , znanje znaju ,nadolmile se.
U prevodu:
-Nema prevoda.
Taka se milina nije za neupućene.
Joj , mamo mamice.