Pustinjski vjetar
Raznježeno srce
Krik ljubavi
Smiraj
Ona pod velovima
Oduvijek sam te znao
pustinjo moja
U tebi moje srce izvire
jasno i živo
kasnijim vremenom osluškujući čekanje
sve maglovito bi
mnogo lepršavih brana
još više raskošnih slapova
pokoja kliska kaskada
par vodopada velelepnih
i ugledah ocean Tišine i ljubavi
čaroliju što odavno snih
spreman da srce treperavo utopim
i vidjeh svjetlost
osjetih mir i ljubav
na ivici ponora stojiš ti
malenom ručicom i pupoljak grudima
izgubljeno srce moje miluješ
rubinovom krvlju orošenom usne bojiš
i osmjehuješ se nevina u nagosti
svojom djetinjoim ljepotom ogrnuta
u prozirnim velovima lepršava
i nudiš mi i sudiš
poput sudbe čovječuljku
narove tvoje podatne od sna
ili ambis vječnog zaborava
zatvorih oči
zakoračih i…
i ne čuje se ništa
ni tvoj krik