Nikad nismo voljeli nered
ni čaše prazne
pored kojih crvena ruža vene
u suton kada snježe
poslijednja sjećanja
i tebi usnuloj bježe
noseći kajanje
a ti kao slomljena čaša
od kristala
što naslonjena na trn krvi moje
čuješ zvuk velova
a plaze krijepošću tvojom
ti imaš me na duši