Dobri me ponovo rasplakao
Od kako sam onu prvu kanula on me svako malo rasplače.Ne zna da li to radi namjerno , ali mu dobro ide . Poslije svake suze meni lakše . Vidim život se vrća . Postajem mekša i manje kruta . Sve više mislim na ljubićice i Modru rijeku , a sve manje na posao i Grad čednosti . Ima Dobri pravo ! Niko mi ga neće ukrasti i nigdje on neće pobjeći.
Neki dan ja pošla na posao . Kao i obično nacifrana i tip top u onom kožnom kaputu u kačketu strogoće . Mali Princ stade pred mene . Stani malo kaže.
-Imam jedan plan . Danas nećemo ništa raditi . Idemo u slobodu .
Hoću da protestujem , hoću da idem na posao , srijeda je , ali on me tako tugaljivo gleda , ko djetešce kome ne date slatkiš , samo spustim tašnu i sjednem na komodu u hodniku . Skoro da sam ljut a. On me za ruku prima vodi me u spavaću sobu . Ja još ljuća , šta li to on sebi umišlja ?
On se smješka :
-Nije to ,ne boj se .Ima jedan poklon za tebe , odavno je upakovam . Saginje se ispod ležaja , vadi veliku kutiju umotanu u obični , požutjeli i prašnjavi novinski papir . Oblik kutije i omot mi poznati , ali mozak ne propušta sjećanje .
Molim te , probaj , možda ti se svidi . Ako bude u redu , idemo u prirodu onako bez dodataka na ljepoti.
Prelazim preko opaske o šminki , iako nije njegovo da mi kaže šta da radim . On je moj privedenik . Nisam ja tamo neka njegova grlica i djevočica . Ipak , poklon je poklon i mene znatiželja savladava .
On izađe , a ja žensko ko žensko , kidišem na paket . A onda zastanem , pa se pitam odakle njemu pravo da mi išta poklanja . Neka , pustim to za sada i odmotavam vrpcu , srebrenkastu i svjetlucavu kao izvor moje Modre rijeke .
Kutija krije nježne boje . Kratak prsluk plavetne boje koja podsjeća na nevinost , koji doseže do dojki da ih podcrta i podigne ako treba . Neka klipan , nekom drugom da taj prsluk , meni još ništa ne treba za držat sise . Ni grudnjak . Nosim ga da hajvani ne bi balavili .
A opet kad pogledan duge ljubičaste pantalone , svilenu bijelu košulju bez okovratnika sa dubokim razrezom , na njemu zlatan broš sa listom izvezenim safirnim dijemantima, i tamno modre plišane baletnke . Pomislim da je to komplet . Na dnu , još jedan paket zamotana u odovjeni sloj požutjele novinske hartije. Otvorim a ono anterija boje pantalona . Zaboravih svu ljutnju . Imala sam par kućnih anterija , ali je ova bila san svake žene . Ne bih je bez poteškoća mogla opisati.
Tada mi jedna požutjela slika slika,uvučena u grudni dio anterije, privuče pažnju.Vidim dvije osobe koje su nekada bile par. Jedne nema.Nestala je.Pogledam novine nose datum nekoliko dana prije nego što je Dodo nestao.Gledam sliku i plačem.
Plačem i gledam sliku.
Dakle to je ta priča o slobodnom danu.Danu u kojem ću ja da plačem.E ,neće moći Dobri , ne zvala se ja Luca strašna,dika i ponos sarajevske milicije.Obrišem suze,šminka se razmazala ko crne tinta kad procuri iz pokvarenog pera.
Dok je skidam i lice umivam, sve nešto se pitam ; da li je on znao da će mi se šminka pokvariti i zato rekao da ne stavljam novu?
Čudna je on ptica , taj Mali Princ , kako ga Frkica zove . E , jes se usrećila s njim , nesretnica mila . Iz nekog inata se obučem . Stanem pred ogledalo . I jednostavno blenem.
To nisam ja Luce od trideset tri ljeta . To je neka djevojčica, što tek je u punoljetstvo zakoračila . Nalik je na mene , samo tužnije oči ima i dvije tri nevidljive borice tuge u uglovima usana . Sve saliveno kao da je neko moje mjere znao bolje od mene.
Čujem , onaj kuca na vrata . Kažem slobodno i on ulazi .
Zapanjeno ga gledam . Ne znam da li bi se smijala klovnu , uplašila luđaku ili se divila kostimu glumca i smirenosti sa kojom nosi to što nosi.
Tamno plavi ogrtač nalik dugačkom smokingu . Bijele , više čakšire nego pantalone , crne čizme sa petom od pet šest centimetara . Srebreni šal oko pasa i kao šlag po torti , modro plavo-bijela mornarska majica i mali modri prsluk.
Zločasta Luca mi šapuće , još mu samo povez za oko fali ili da ruku među njedra , poviše srca stavi , a u drugoj sablja da se na nju osloni..
Ona Dobra Luca što se ovih dana ćešće javlja kaže mi:
-Pusti ljubomornu blesu . Prelijep je ovaj Mali princ , u svojoj dječijoj odori . Čizme sa malo višom petom je obzukao radi tebe , da se ne sramiš.
-Idemo malena , vrijeme je.
Ja mu pružam ključ od auta , mislim biće mi malo kruto da ja vozim , a i ne znam gdje idemo.
On ne uzima ključe.
-Malena ja ti ne vozim . Život mi od malih nogu nije na nivou .Često mal0 srknem . Ne bih volio nekog pokupiti . Jedan život je jedan svijet . A meni se nikad nigdje ne žuri . Auto ubrzava život . Znaš li gdje ćeš me odvesti ? Daj malena , odvedi me na mjesto gdje si najslobodnija i najsretnija bila.
Da mi je to reko samo prije par dana loše bi se proveo . Nešto je kvrcnulo u mom umu i samo znatiželju svoju hranim . Šta li to on sprema?
Odvedem ga na livadu ljubičica , malo niže od izvora Modre rijeke , a prije starog Rimskog mosta . Tu niko ne dolazi već trinaest godina . On nosi novo , vuneno ćebe išarano duginim bojama i starinsku izletničku korpu od pruća .
Miris ljubičica me zapljusne svom žestinom i opije me . Ja gubim svijest . Kutkom uma osjećam da me Mali Princ prihvata , lagano spušta u krilo i govori:
-Plači malena, plači djetešce , ja sam tu ne brini . Samo mi se vrati mila i daj , isplači se milo djetence.
Ja se vratim , ali se ne isplačem.
U inat , jer on meni djetešce , malena , milo . Ne ide to tako . Sve da ima zubarska klješta neće on izvući moj bol . Suzu sam kanula , ali bol ne dam , on je moj.