Tijelo je tvoje crna maslina,
najtamnija bronca, najdublji zvuk,
zvuk tam – tama tvojih predaka , iz njihovuh starinskih kora.
Nebom tvoga tijela ore nevidljiv plug
i iz crnih brazda
munjevito izviru sve potopljene zore.
Tijelo je tvoje neumoran ritam ,
krvotok oceana,
Svjetlost tamna što me vodi stazama i uskom,
od djetinjstva što me progoni,
od ranije,
još od majčine utrobe.
od prvih začetaka, najnesvjesnijih .
Sada znam zašto ti nisam uspio ispjevati ni jednu pjesmu,
jer sama si pjesma nad pjesmama
Uplašen i strašan
stojim pred nebom tvoga tijela
tvojom crnom magijom skamenjen.
Ti si moja boljka i ti si moj lijek
i kažeš mi : ja sam tvoj noć i tvoja vječna luna,
budi spokojan tu ćeš vjekovati,
moj san je strašniji i od najstrašnijih buna.
Luno, crna luno
tvojom magijom skamenjen
nemam riječi da ti protivrječe,
Nemam snagu da ti se suprostavi.
Luno , crna buno,
nezarasla, neizliječena rano,
neosjetno padam i tonem u tvoj san
kao afričko sunce u ocean.