Eh Asja , Asja
ljepoto mila
djevuško moja
neprebolu
mojih nevinih dana
još uvijek
u mojim venama
šume podmoskovske večeri
i tiho žubori modra rijeka
koja kao da broji
i slavi
cjelove naše
neugasli plam
naših dodira
što očajnički zbijaju
naša tijela
u jednan ježni vrtlog
koje želi da opstane
u sjećanjima
u krvi
koji neumitni rastanak
neće moći izbrisati
O Asja Asjuška
nesuđena nevjesto
da li i tebe bole
dani svjetlosni
trošnom kaštelu
optočenom poljskim cviječem
i
i djetinjom ljubavlju
zelenog luga
naših dosanjanih snova