Kao dijete odio sam prugom. Rekoše mi – išao si šinama.
Poslije sam išao tračnicama. Rekoše mi – išao si kolosjekom.
Nisam se obazirao na pojmove koje su mi naturali.. Mene je bunilo nešto drugo.
Zašto nisu napravili prugu da mogu ići po obadvije šine .
Zašto sam morao sići sa jedne , da bih prešao na drugu.
Jedna šina je tako uska i ograničena. I nesigurna. Ponekad se samo sklizneš s nje.
Dvije šine to je već nešto. Čak i voz je bezbjedan na njima. Ljudi već nisu. Ljudski faktor.
Ljudi grade pruge i upravljaju vozovima.
I tako tjerali su me da idem jednom šinom. Uskotračnom. Jer ona je bezbjednija. Misli se što je starije to je sigurnije. A uskotračnost je nastala davno prije pruga.
Iako sam bio mlađahan , nije mi se dopadalo da idem uskotračnom šinom . Bojao sam se da ne postanem uskotračan.
I tada upoznah jednu djevojčicu koja se takođe bojala da hoda, samo jednom uskotračnom šinom. Ni ona nije voljela uskotračnost. A nije ni željela da se navikne na nju.
Primili smo se za ruke. Lijeva i desna. Lijeva u desnoj , desna u lijevoj. I slobodno , bez ikakve bojazne odili prugama i putevima . Uskim , širokim, zavojitim , neprohodnim , tajanstvenim…čarobnim.
Sve je postalo čarolija , jer kamo god kreneš, kako god se postaviš postoje te male nježne ruke Lijeva u desnoj i desna u lijevoj. Jedino se ponekad , a i češće , među lijeve i desne, i desne i lijeve pojavi nagost uzdrhatalih tijela.
No, to je već druga priča, koja vodi u neizvjesnost , do tnela i onoga što oni i neizvjesnost daruju. A ta priča sablažnjuje neuke i budne i zato ćemo je pričati kada se steknu uslovi za nju.