Skender Kulenović – Ocvale rimule

 

 

To su tople kcerke vlaznih zavjetrina.

Skrivene i njezne, za suncem se zute.

Bez mirisa, na dnu zutih krvi slute

skora isceznuca s dolaskom vrelina.

 

Kao da su mrtve. Ali one cute

u srcima zutim strast mlakih toplina.

U njedrima vrije sok, sruji svjezina,

al primule meke i titrave sute.

 

U sivoj ekstazi posljednjih bulbula,

u caskama bijelim procvalih ponoci,

zaplakase oci skrivenih primula:

 

u zvanutne svile lat se po lat runi,

one osjetise da ce skoro proci

i da ce ih nekud odvest vreli juni.

 

II

 

Osjetise dragost mekih milovanja,

ali kcerke zute napustene cvatu.

Zeljele bi grlit prste bijelih tkanja,

strast necijih dlana cutjeci na cvatu.

 

Nalise se oci zutine i sjanja.

Svaka skriva dusu titranjima stkatu

i u zavjetarja zutu ljubav sklanja,

dokle orhideje trepere na vlatu.

 

Neko s brijega slazi. Osoja miruse.

Cekaju ga pune rascvalih ceznuca

s cevrmama tankim prezutoga zlata.

 

To kukurijek cvate, cvat zelena vrata.

I rastkane ceznjom vruceg povinuca

njih opaja miris iz njegove duse.

 

III

 

Mislile su pomrijet kada gizdav stize,

i zasjase caske jagorcika jarih.

On snazno mirise, iskri se i zari

i, niz tkiva noci, sve nize i nize

 

nad njih pada. Klone. Zuti nektar lize

i zitkoga soka sto ga vracar stari

za primule zute u venama svari

svakoj po kap kane i pijan se dize.

 

S vlacu bijelog sunca u dnu zute caske,

ko sutonske zvijezde u srebrne sjene

cekaju ga da se opet mrtav spusti.

 

A on kao vitez zavjetrina gustih

prepun zadnje zore siplje prve praske

na njih sto mu s daha strepe prestravljene.

 

IV

 

O davno si, davno, Dijete puti bijele,

otislo gdje i sad mozda koja cvjeta!

Al primule jare mog su srca svele

sto raskrise caske s prsta ti i peta.

 

I, sad, kada cutim u pozare ljeta

na kapcima scvalim teske dlane vrele,

i kad zitki podnev s kora i drveta

ljuljov miris toci sokovine zrele,

 

na dnu svih sazrenja, niz jecmove plamne

i sad prsti moji davnu mlakost slute

koja ubra srce s prvih tvojih cvanja:

 

niz snijeg sto ne kopni, u gudure tamne

slazim tvojom stazom, dok ona, sve tanja,

kao mlijeko tece u primule zute.

 

V

 

I, sad, davno mrtva, krv u meni spava.

Niz jecmove lutam, scvalih trepavica,

da sagorim ceznjom jedrih zetelica

od sunca i srpa uz duh boliglava.

 

Zita su visoka, plava i preplava.

Niz medje mirisu sunca ivancica.

O ocvale kcerke mojih prvih trava,

u srcu mi zgara sjeme vasih klica.

 

da vas barem ubrah u prvome jaru,

da vas bar poklonih srcu koje duse,

sad bih imo brata da uz mene luta

 

niz sjedrala zita, zuta i prezuta.

I, sad, ne bih gino, pun klonule suse,

znam: vi biste cvale po mome mezaru.

 


											
Bookmark the permalink.

Komentariši