Rilke – Početak Ljubavi

 

O, osmeh, prvi osmeh, osmeh naš.

Kako to beše isto:

udisati miris rascvalih lipa,

slušati tišinu parka –

pa tada najednom podići oči,

pogledom se sresti

i čuditi se sve do osmeha.

 

U tom osmehu

beše uspomena na jednog zeca

što je do malopre skakutao po travi;

to detinjstvo osmeha beše –

već ga ozbiljnije kosnu kretanje labuda,

koga smo videli potom kako na dva dela

večeri neme ribnjak polovi.

 

A krošnje –

svojim rubovima prema čistom,

slobodnom, već sasvim budućem noćnom nebu,

ocrtaše rub osmehu ovom

prema ushićenoj budućnosti na licu.

 










												

Oni nama “prave” senzacije prave

uvijek aktuelno

Iz arhiva

 
 
Evo ga ,Daily Mail nas obavještava nešto što mi znamo i bez njihovih “novosti”.Ibrete se da su na Kritu pronađeni tragovi / fosilizovani otiaci ljudskih stopala stari 5,7 miliona godina.Nama to normalno biva.Ali neuki nam navode neke nebuloze o evoluciji čovjeka od majmune  šicajući nas  monstruoznom konstrukcijom – evolucijom majmunolikog Čarlsa Darvina ,pa nabrajaju (kroki pregled ):-55 mil.g. prvi primati (koji , kakvi i koliki?) ,pa rupa od 40 mil g..Uspavali se prvi primati , valjda nisu htjeli da se pojave ljudi.-Odjednom ,ni iz čega , prije 15. mil.g . ,iz malih   majmuna gibona ,eto velikih majmuna – hominida.Preko noći. Darvinovi arijevci izabraše  Gibona , jer ga ima u ljudskim bojama: crni,crveni,žuti , zamislite čak i bijeli. 

 

-pa onda 7 mil.g. nikakvog pomaka Iili se eveolicija odvijala lanac po lanac DNK svakih nekoliko tisuća godina, rođene su gorila.Dakle Gibonka je majka Gorile.-ne kažu nam neuki kada  su nastali šipanze i ljudi  , samo se zna da je prije 5,5 mil.g. križanjem gorila i šipanzi i ljudi nastao Ardipithecus, prvi ‘proto-čovek’, dijeli karakteristike sa šimpanzama i gorilama i ljudima.-od 3,9  do 1,6 mil.g. , javljaju se ,redom :  Australopithecus afarensis živio je u Africi,Paranthropus je živio u šumama i imao ogromnu čeljust za žvakanje,Homo habalis  u Africi ,fosilizovani tragovi Homo ergastera,ručne sjekire postaju prva velika tehnološka inovacija.Prije 800.000 godina – ognjišta i vatra utiču na  drastično povečanje mozga .

Idite boni pa se liječite.

A po Bleklijevom institutu za drštvene i  prirodne nauke :

Prije 400.000 godina – Neandertalci počinju da se pojavljuju i šire po Evropi i Aziji prije 200.000 godina – Homo sapiens – moderan čovjek – pojavljuje se u Africi 

Prije 40.000 godina – Moderni ljudi stigli  u Evropu i za 14 .ooo godina dostigli tehnologiju kojom su prije 26.000 godina napravljene piramide u Visokom.

 Oni nama ne vjeruju . Kažu : što je mnogo , ponekad je premnogo.

Joj neukih insana , ljudi mili.

 

T.S.ELIOT – Prazni ljudi

 

 

 

Mistah Kurtz – he dead

Peni  za starog Gaja

 

I

 

Mi smo prazni ljudi

Mi smo punjeni lljudi

Jedno na drugo oslanjamo se

Glave ispunjene slamom. Vaj!

Presahli nam glasovi, što se

Šapatom zajedničkim glase

Tihi su i beznačajni

Ko vjetar u suvoj travi

Il trgovi pacova što pretrči

U našem suvom podrumu po srči.

 

Bezoblični oblik, bezbojna sjena

Zatomljena snaga, nepokretan gest;

 

Oni koji su prešli

Uperena pogleda, smrću u drugo Carstvo

Pamte nas – ako li pamte – na'ko izgubljene

Snažne duše, no samo

Kao prazne ljude

Punjene ljude.

 

II

 

Oči koje ne smijem ni u snu sresti

Smrti u snovitom kraljevstvu

One ne pojavljuju se:

Tamo, oči jesu

Sunce na stubu slomljenome

Tamo, drvo se jedno njiše

I glasovi nam stižu

U upjevanom vjetru ktomu

Svečaniji i iz veće daljine

Od zvezde koja gasne.

 

Neka ne budem bliže

U snovitom kraljevstvu smrti

I neka maskiran budem

Tako osmišljen, u krzno

Pacova, vranino perje, motke ukrštene

Na nekoj njivi

I krećem se kako me vjetar njiše

Ne bliže –

 

Ne taj konačni susret

U sumračnom kraljevstvu.

 

III

 

Ovo je mrtva zemlja

Ovo je zemlja kaktusa

Ovde su kreature kamene

Postavljene, ovdje ih stiže

ponizna molba ruke mrtvaca

Pod trepetom zvijezde koja gasne.

 

Je l’ ovako

U drugom kraljevstvu smrti

Kad budimo se sami

U čas kada nas

Groznica nežnosti trese

Usne koje bi da ljube

Poje molitve slomljenom kamenu.

 

IV

 

Oči nisu ovdje

Nema očiju ovdje

U ovoj dolini zvijezda na umoru

U ovoj praznoj dolini

Toj slomljenoj vilici naših  kraljevstava izgubljenih

 

Na ovom poslednjem zborištu

Mi zajedno napipavamo put

I izbjegavamo govor

Skupljeni na toj obali narasle rijeke

 

Slijepi, osim ako

Oči se ne jave opet

Kao trajna zvezda

Mnogolisna ruža

Sumračnog carstva smrti

Nada samo

Za prazne ljude.

 

V

 

Ukolo okolo kaktusa

Oko kaktusa oko kaktusa

Ukolo okolo kaktusa

Izjutra u pet sati.

 

Između ideje

I stravnosti

Između pokreta

I činjenja

Pada sjena

Jer Tvoje jest Carstvo

 

Između zamisli

I tvorevine

Između osjećanja

I odaziva

Pada sjena

Život je vrlo dug

 

Između žudnje

I grča

Između moći

I postojanja

Između bitka

I potonjeg

Pada Ssjene

Jer Tvoje jest Carstvo

 

Je Tvoje jest

Život je

Jer Tvoje jest

 

Ovako svijetu dođe kraj

Ovako svijetu dođe kraj

Ovako svijetu dođe kraj

Ne s tutnjem već sa cviljenjem.

 

Prvi moto pjesme je citat i novele Dozefa Konrada Heart of Darkness; to su reči kojima “mali” na brodu objavljuje smrt glavnog junaka.

Drugi moto su riječi koje djeca izvikuju na ulici na praznik Guy Fawkes Day (Dab Gaja Foka), kojim se obeležava godišnjica takozvane “barutne zavere” (1605); zavera je imala za cilj da digne u vazduh Parlament za vreme zasedanja. Običaj je da se na godišnjicu otkrića ove zavere spaljuje slamom ispunjena lutka koja predstavlja Gaja Foka, osuđenog kao zavjerenika; djeca skupljaju od prolaznika priloge za takvu lutku.

 

















Hablečine i teorija ravnog trbuha / Igrokaz na dan 10. Jun / Lipanj

Danas je subota 10. Jun / Lipanj   2023.

Ovako  su se dani  podijelili:

160  umotanih u prohujalo sa vihorom  i pokopanih ispod starog hrasta ovogodišnje historije . 205  se priprema za iste ceremonije.

Neobično , pomisliće neko.   Dani tako tihi  i dostojanstveno  odlaze na vječne pute.

Nemojte da vas prevare. Tako oni levate vabe i  svakog dana milione hablečina povuku sa sobom.

A te hablečine ?

E to vam je duga i druga priča.

Pričo ti njima il ne pričo , oni svoje pa svoje . Hajd da umetnu bar neku pametnu ! Jok boni . samo prepisuju i praver se pametni. Zaboravljaju , hablečina jednom , hablečina uvijek . A ima i ona : Što hablečina skonta to ni pametnom ,  a ni umjetnoj inteligenciji , ne mere na um pasti.


Eto , hablečine skontale da je zemlja dibidus ravna.

Kako će ba biti ravna , bune se pristalice teorije ravnog stomaka. Ni stomak nije ravan . Od onih koji nas zanimaju, niti jedan . Koliko god se blentovije trudile da ga istešu i izravnaju ne uspijevaju. Naprave neke ružne grbave  gutice , kažu čvrste i ravne ko ploče čelika .

Aha kako ne!

Ako nešto dograđuješ i kljukaš sintetikom sigurno nisi pametan . Hne se truješ , hem si ekološki blećak ,a i pitaće te otrombljena , krvava i reciklirana starost gdje ti je bila lijepa i nedostižna mladost.

 Ma ,sve što je protiv prirode je ružno.

Evo , pogledajte djela  Fidije, Botičelija , Goje . Imal’ sekunde plastike i sintetike u njihovim tijelima? Ma ne morate ni savršenstvo njihovih divea i oblost i ljepotu njihovih stomaka gledati ; niste voajeri .

Recima zaigrajte pokera sa nekom svojom ljepotom. Nema veze ako ne zna. Tim još bolje. Čak i ako zna , intuitivno će izgubiti igru. Takav joj usud nanijećen . Mora izgubiti ; kad tad il sad pa sad. A i nije fol igrati običnog pokera i u lovu. Kažu kocka je zabranjena , ali ne zbog toga . Već kako ćeš igrat u lovu kad je ljubav u pitanju. To hablećine redovno rade , i gube i plaćanju

Znači mora se igrati striptiz poker. Anlaišete li? Ko gubi taj ima da se skida. Halju po halju. Joj miline ljudi moji . Dio po dio ljepot bisernog tijela   pukne srećnika posred čelenke i mozak se devraniše i ne vidi ništa osim te galaksije ispred sebe .

Svako normalan zna št se nalazi u centru svake galaksije. Zato tu pamet nećemo širiti , nismo frajeri . Ko zna , zna.  Daklen , ta bjelina se u svaki damar zabezeknutog insana zavuće  i on bleji ko da se nekom čarolijom pred njim stvorila bjelokosna  , mramorna  Fidijina Afrodita , ili se dešava  Rođenje Venera ili je zalegla Gola Maju. 

Taka se vama prisnila vaša Ljuba. 

A stomak ljudi mili .Tako lijep , bjel , podatan , nježan i obal do uzvišene ljepote , raskoši i savršenstva od koje zastaje dah. I pred takvim bićem se osjeća samo uzvišena ljubav i osjećanja . Jer te ljepote su predstavljena kao mitska čarolija ; žena  majka , žena dijete , žena prijateljica , žena ljubavnici, žena insanska galaksija .

I oni nama zemlja ravna . 

Kako će boni niti ravna kad nalikuje trudnoj ženi koja u svojoj ljepoti , u sebi , u svom okruglom stomaku nosi jedan čirav svijet .

Kako će boni biti ravna kad je Zemlja uvijek bremenita od ljepote i rađanja prekrasnih bića , na radost hajvanskih insana , a ća se mere i hablečina. Ima ih pa im se ponekad neka vijuga prosvijetli. Inače ko da nisu ni živjeli.

Što bi poete rekle:

Hablečina jednom i mrtvac jednom , ali zauvijek.

U prevodu :

Bolje biti hablečina nego mrtvac .Jes kako ne? Hablečine i ne znaju da su mrtvi , a mrtvac će jednom oživjeti i zaplatit za ono šta je radio .

Hajam – Rubajie 8 i 9

8

Hiljadu cvetova se s jutrom rascvetaše

a hiljadu drugih u prah se pretvoriše.

Prvi dani leta što donesoše ružu

Džamšid i Kaj Kubada* lepotom zaneše.

 

9

Sa starim Hajjamom dođi, druge ostavi.

Kaj Kubada i Kaj Kausa* sad zaboravi.

Neka se Rustem** bori kako sam to želi.

Neka na piru Hatim Taj*** bez tebe slavi.

 

Desanka Maksimović – Jedno Uverenje

 

Moram ti lepe večeri neke

zenice tople zgledati do dna,

pa ti na kapke providne, meke,

lagano kao milovanje sna

spustiti usne.

 

Moram ti jednom u dana jatu

od mrskog dana učiniti drag,

pa ti na srce, blago kao bratu

kad bih da bola otklonim trag,

spustiti ruku.

 

Moram, kad jednom opazim da me

s radošću sretaš poslednji put,

uz tihu pesmu na tvoje rame,

taj takò čudno primamljiv kut,

spustiti glavu.

 

Tako ćeš lepih jutara nekih

pružajuć drugoj zenica dna

reći: „O, gde su oni meki,

slični milošti lakoga sna

poljupci njeni?“

 

Tako ćeš često u noći jatu,

kada ti život ne bude drag,


												

Boris Pasternak – Zašto li tugom mutiš oči?

 

 

Razdražljiva a tako tiha,

sva si od plama koji gori.

Daj mi, tamnim zdanjem stiha

ljepotu tvoju da zatvorim.

 

Gle kako su preobražene

u žarke kućice abažura,

kraj zida,ispod okna, sjene

naše i obrisi naših figura.

 

S nogama sklupčanih  na divanu,

po turski ih pod sobom splete,

svejedno- u tami i na svjetlu

ti vazda sudiš kao dijete.

 

Pričajući nižeš na konac

biserje što  pade ti s vrata.

Pogled je tvoj i odveć tužan,

a riječ naivna, umiljata.

 

Riječ “ljubav” prošla, ti si prava;

drugo ću ime naći lako,

za te ću sav svijet prekrojiti,

samo ako ti poželiš tako.

 

Možda će čuvstva blago tajno

tvoj tamni pogled da istoči

i tvog srca bogatstvo sjajno?!

Zašto li tugom mutiš oči?

 

 

 

pB










												

Kahlil Gibran – Mirisni plodovi duše

 

Duso da ne stremim Vjecnosti ne bih cuo

melodiju koju samo Vrijeme pjeva

Vec bih zivot prekratio i od tijela nacinio

tajnu koju groblje skriva

 

Kad se ne bih duso kupao suzama

i bolom ukrasavao oci

Zivio bih slijep, sa noktima u ocima

i gledao samo u lik tami

 

Sto je zivot duso nego noc u pohodu

a ipak je smjenjuje zora koja traje

Tako mene zed u srcu upucuje rajskom vrelu

i gutljaju smrti milosrdne

 

Ako duso neznalica kaze da i dusa i tijelo nestaju

da se ne vraca ono sto nestane

Reci mu da cvijet nestaje ali ima sjemenku

koja ostaje i tajnu vjecnosti krije

Duso da ne stremim Vjecnosti ne bih cuo

melodiju koju samo Vrijeme pjeva

Vec bih zivot prekratio i od tijela nacinio

tajnu koju groblje skriva

 

Kad se ne bih duso kupao suzama

i bolom ukrasavao oci

Zivio bih slijep, sa noktima u ocima

i gledao samo u lik tami

 

Sto je zivot duso nego noc u pohodu

a ipak je smjenjuje zora koja traje

Tako mene zed u srcu upucuje rajskom vrelu

i gutljaju smrti milosrdne

 

Ako duso neznalica kaze da i dusa i tijelo nestaju

da se ne vraca ono sto nestane

Reci mu da cvijet nestaje ali ima sjemenku

koja ostaje i tajnu vjecnosti krije…..

 

 


												

Aleksa Šantić – MOJA NOĆI

 

 

Moja noći, kada ćeš mi proći?

– Nikad!

Moja zoro, kada ćeš mi doći?

– Nikad!

Moja srećo, kad ćeš mi se javit?

– Nikad!

Moje nebo, kad ćeš mi zaplavit?

– Nikad!

Moja draga, kad će naši svati?

– Nikad!

Moja suzo, kada ćeš mi stati?

– Nikad!