Cveće zla XLI

Kad jutros, jedva krijući zlobu

i u klopku me navodeći,

Demon u moju uđe sobu,

upita: “Da li mi možeš reći

šta je od sviju lepih stvari

kojim je oko zasenjeno,

od crnih il’ rumenih čari

što čine ljupko telo njeno,

najslađe?“ – Ali duša reče

Gnusniku: “Svaki deo greje

isto, iz svakog melem teče

i podjednako drago sve je.“

Ne znam kad me očarava,

šta posebno me tu privlači.

Ona me kao noć stišava

i kao Osvit na me zrači;

I saglasje je preveliko

što njenim lepim telom vlada

da obujmiti može iko

sve sastojke tog divnog sklada.

Preobražaj me tajni pleni,

sva čula se u jedno sliše!

Muzika struji dahom njenim,

kao što njezin glas miriše!

Jer je u visini misli ponižena,
ja bih htio njeno zlo da mi je tuđe;
ali slabo tijelo, okaljano suđe,
krvav demon želje, opsjena je Žena.
Srce mre u strasti, grijehom plamti zjena,
od ploti mi nema pakao što luđe.
San je spola dosta da mi bijesno uđe
u sva uda ludost i na usta pjena.
Kipi mi krvi putena bjesnoća,
znoj pohote bije s užarena čela,
sve su misli pjanstvo, neba vrela hula,
i, dok bludno žeđam zabranjena voća,
izgara u grču lomača mog tijela,
zapaljena divljim ilinstakom čula.

Nemoj, draga, noćas da te san obrva
I da sklopiš oči na dušeku mekom!
Kada mjesec sine nad našom rijekom
I na zemlju pane tiha rosa prva,

Rodiće se mlado proljeće! I svuda
Prosuće se miris plavih jorgovana;
I pahulje snježne padaće sa grana
U naš bistri potok što baštom krivuda.

Uzviće se Ljeljo nad našim Mostarom,
I svaki će prozor zasuti beharom,
Da probudi srca što ljube i gore…

Zato nemoj, draga, da te san obrva!
Dođi, i u bašti budi ruža prva,
I na mome srcu miriši do zore!

Večer je obrve crne natuštio,
nečiji konji stoje pred ulazom holim,
da nisam jučer ja mladost propio,
da te nisam jučer prestao da volim?

Ne škripi više trojko zadocnela,
naš život ode bez traga rumena,
možda će sutra bolnička postelja,
da me uspokoji na večna vremena?

A možda ću i ja,sutra sasvim drugi,
izaći odavde s isceljenom grudi,
da slušam pesmu vetra u čas dugi,
i da živim tako ko svi zdravi ljudi…

Zavolim li drugu nek bude ma koja,
ali i s dugom u sutonu blagom,
pričaću o tebi,o,ljubavi moja,
kako sam i ja tebe nekad zvao dragom.

Pričaću kako je mladost nam rujna tekla,
što nije kao prošlost tamo,
o glavo moja,glavo moja bujna
do čega si me ti dovela samo???

Probdismo noc. U svitaj zore
Sa brodom ponese je more.

A kad u dalji nesta broda,
Ostadoh samo ja, i voda.

Nad vodom trak se dima vio.
Zasto sam stajo? Sto sam htio?

 Ni u tuđini ne zapustim

običaj roda, star i svet:

Na praznik proleća da pustim

ptičicu u slobodan let.

Utehu nađoh u tom sporu:

Zašto da gunđam Bogu, znam,

kad mogu bar jednome stvoru

da slobodu darujem sam.

Znaš, bilo je mnogo dobro.
Bilo je, bolje nego bilo šta.

Bilo je, kao nešto,
što možemo da podignemo,
držimo, gledamo i
onda se smejemo,
zbog toga.

Bili smo na Mesecu.
Bili smo u Mesecu,
imali smo ga.

Bili smo u vrtu,
bili smo u beskrajnom ponoru.
Nigde nema takvog mesta.

Bilo je duboko,
i svetlo,
i visoko.

Primaklo se tako blizu ludila,
smejali smo se bezumno.

Tvoj smeh i moj.

Pamtim kad su tvoje oči,
glasno rekle volim,
sada, dok se ovi zidovi,
tako nečujno ljuljaju.

Čovjek ulazi u cvjećaru

i bira cvijeće

cvjećarka mu zavija cvijeće

čovjek stavlja ruku u džep

da potraži novac

da bi platio cvijeće

ali u isto vrijeme

on naglo stavlja ruku

na srce

i pada

Onog trenutka kad aje pao

novac je počeo da se kotrlja po podu

a i cvijeće je palo

u isto vrijeme kad i novac

i svjećarka stoji tu

pred novcem

koji s ekotrlja

pred cvijećem

koje se lomi

pred čovjekom koji umire

Očevidno sve je ovo veoma tužno

i trebalo bi da ona učini nešto

ali ona ne zna kako da s esnađe

i sa kojeg kraja da počne

Toliko ima stvari koje treba učiniti

sa tim čovjekom

koji umire

sa cvijećem koje se lomi

i sa novcem koji se kotrlja

I ne prestaje da se kotrlja.

Večeras ćemo za njih voljeti.

Bilo ih je 28.

Bilo ih je pet hiljada i 28.

Bilo ih je više nego što je ikad u jednoj pjesmi bilo ljubavi.

Sad bi bili očevi.

Sad ih više nema.

Mi, koji smo po peronima jednog vijeka odbolovali samoće svih

svjetskih Robinzona,

mi, koji smo nadživjeli tenkove i nikog nismo ubili

mala velika moja,

večeras ćemo za njih voljeti.

I ne pitaj jesu li se mogli vratiti.

I ne pitaj je li se moglo natrag dok je posljednji put,

crven kao komunizam, goreo horizont njihovih želja.

Preko njihovih neljubljenih godina, izbodena i uspravna,

prešla je budućnost ljubavi.

Nije bilo tajni u polegnuloj travi.

Nije bilo tajni u raskopčanoj bluzi.

Nije bilo tajni u klonuloj ruci s ispuštenim ljiljanom.

Bile su noći, bile su žice, bilo je nebo koje se gleda posljednji put,

bili su vozovi koji se vraćaju prazni i pusti, bili su vozovi

i makovi, i s njima, s tužnim makovima jednog vojničkog ljeta,

s divnim smislom podražavanja, takmičila se njihova krv.

A na Kalemegdanima i Nevskim Prospektima, na Južnim Bulevarima

i kejovima rastanka, na Cvjetnim Trgovima i

Mostovima Mirabo, divne i kad ne ljube,

Čekale su Ane, Zoje, Žanet.

Čekale su da se vrate vojnici.

Ako se ne vrate, svoja bijela negrljena ramena daće dječacima.

Nisu se vratili.

Preko njihovih streljanih očiju prešli su tenkovi.

Preko njihovih streljanih očiju.

Preko njihovih nedopjevanih marseljeza.

Preko njihovih izrešetanih iluzija.

Sad bi bili očevi.

Sad ih više nema.

Na zbornom mjestu ljubavi sad čekaju kao grobovi.

Mala velika moja,

večeras ćemo za njih voljeti…