Noć te uništava da bih te tražio
kao luđak, u tami, u snu, u smrti.
Moje srce izgara kao osamljena ptica.
Tvoja me odsutnost ruši, život se otvorio.

Kakva samoća i mrak, kakav suh mjesec na nebu,
kakvi daleki putnici po nepoznatim tjelesima
pitaju za tvoju krv, za poljupce, za kucanje tvoga srca,
za tvoju neočekivanu odsutnost u noći koja raste.

Moje ruke te ne stežu i moje oči te ne poznaju.
Moje su riječi uspravne tražeći te utaman.
Spokojna noć u meni, horizontalna i duga,
pružena kao rijeka sa samotnim obalama.

Ali idem da te tražim, otimam te i čupam
iz tame, iz sna, prikrivam te za svoje sjećanje.
Tišina gradi svoju neobjašnjivu istinu.
Svijet se zatvorio. Sa mnom ostaješ.

U srcu, ko u ogledalu, senka,

Teško mi samoj – i s ljudima…

Lagano mi tone dan u san

od četiri – do sedam.

Ljudima da idem, ne vredi– varaju.

U sumrak svi su okrutni.

Suze se same slivaju.

Prsti stežu šalčić zgužvani.

Uvredi me – praštam,

al da me stišaš ne dam!-

Beskrajno se u tugu potapam

od četiri – do sedam.

Već tone sunce, zamire već dan,
Al’ ono drugdje novi život stvara.
O, imat krila – moj je davni san,
O, letjet za ljepotom toga žara!
…
Da, divna sna! Al’ sunce zapada.
Ah, čovjek ima krila duhovna,
Al’ tjelesna mu bozi nisu dali

kažu da je moje
pjesništvo nepripadanja.
no ako je bilo tvoje, bilo je nečije:
za tebe koja više nisi oblik, već bit.
kažu da pjesništvo na svom vrhuncu
veliča Sveukupnost u bijegu,
niječu da je kornjača
brža munja.
samo ti si znala da kretanje
nije različito od zastoja,
da je praznina punoća a vedrina
da je najrašireniji od oblaka.
tako bolje shvaćam tvoje dugo putovanje,
zarobljenice zavoja i gipsa.
ipak ne daje mi mira
spoznanje da smo sami ili u dvoje jedno te isto.

Zaista, ljubav, čista ljubav je lijepa
I vrijedna, da je uzmemo. Vatra plamti,
Ako gori hram ili lan. Isto svjetlo
Poskakuje u plamenu od cedrove daske ili od korova.

I ljubav je vatra; a kad silom buknu moje riječi:
“Ljubim te”.. Čuj!.. “Ljubim te!”.. pred tobom
Stojim preobražena i silno uzvišena,
Osviještena novim zrakama, što sjaju

Od moga lica prema tvome. Nema ništa nisko
U ljubavi, i onda kad ljube najniži: najpriprostija bića
Koja ljube Boga, Gospod prima, dok tako ljube.

I ono što ja osjećam blješti samo od sebe
Kroz najniža obličja, koja me čine, i pokazuje
Kako veliko djelo Ljubavi uzvisuje djelo Prirode.

U vrtu sjedi žena

umorna

hladno je

i vjetar duva

uskoro će da kiši

ovoj slici nedostaje

nešto

ah da

suncobran

osmjeh

i dragi

kojeg su juče pokopali

Nitko me ne može poznavati
bolje no što me ti poznaješ.

Tvoje oči u kojima spavamo
nas oboje
dadoše mom znanju čovječjem
sudbinu bolju nego noćima svijeta.

Tvoje oči u kojima putujem
dadoše kretnjama cesta
smisao odvojenosti od zemlje.

U tvojim očima oni što nam objavljuju
našu samoću neizmjernu
nisu više ono što su mislili da jesu.

Nitko te ne može poznavati
bolje no što te ja poznajem.

Ranije smo se svađali, ne iz milosti
prema primirju koje će poslije doći.

Sad se ne svađamo-
znači i ne mirimo se.

I žalimo zbog toga, ali bez ikakve smo moći.

Želeći sve češće i češće i češće
ponavljanje sumnji i muka,
mi ispuštamo neke riječi
kao čaše
iz namjerno olabavljenih ruku.

Ali ni tuga
ni suze
ni saučešće-
tek voda iz tih parčadi se cijedi.

Što je razbijeno slučajno-
to vodi do sreće.

Što je namjerno slomljeno-
to nikom ne vrijedi.

Traži se, po svaku cenu se mora naći
jedna izgubljena ljubav
koja je stečena u mlade dane
koju su odvezle daleke lađe
a uspomena je toliko draga
da za njom bol podmukli tišti
i suza (rekvizit stari)
ipak iz srca kane
dajem koliko se ište
ako se samo nađe